Čovjek koji dugo vremena provede u ustajaloj močvari uskoro se i sam navikne na njezin smrad. Nakon nekoliko povraćanja, privikne se čovjek. Privikne se čovjek naime na sve. Tako se i osjeti prilagode. I gle, nešto što ti je do jučer bilo nezamislivo danas ti nekako izgleda manje strašno. I tako dan za danom. Proces se odvija. Čovjek se mijenja. Često svojim gimnazijalcima pokušavam dočarati sliku spužve. Nitko ne može u spužvu lijevati odozgor kontaminirane vode, a očekivati da kada stisneš tu spužvu da će izaći božanski nektar. Ma koliko se trudili, ma koliko glumački bili nadareni, nitko ne može drugom dati ono što i sam nema.

Smisao soli

Sol u svakoj našoj stanici regulira metabolizam. Impulsi u našem mozgu se prenose samo ako je “sadržaj soli” u granicama normale. Zakoračimo unatrag, u daleku prošlost. Znanost kaže kako je negdje 10.000 godina prije Krista čovjek počeo uzgajati biljke i usjeve. Tada je svjesno počeo dodavati sol u hranu. Tamo gdje je bila sol – tamo je bio život. Egipćani, Sumerani i Babilonci koristili su sol iz presušenih jezera i mora kao konzervans. Često se vojnicima za njihove pothvate plaćalo – solju. Sela su postajali gradovi, radi puteva soli. Sol i danas može poslužiti kao sredstvo dezinfekcije grla, pilinga kože, pomoći kod uboda insekata, čak i kod čišćenja posuđa ili pećnice u kući.

Mogli bismo reći, bez soli – nema života. No, da bi sol mogla ispuniti svoju svrhu – soliti, ipak je potrebno nekoliko uvjeta. Onaj osnovni: sol ne smije doći u dodir s vodom. Sol ne smije obljutaviti. Isus je rekao da ako sol obljutavi nije više ni za što nego da se izbaci van da ju drugi gaze nogama.

Blagost i mlakost

Danas su mnogi izjednačili mlakost i blagost. Biti blag, ne znači biti mlak. Mlaki roditelji nište svoju djecu. Starci koji se furaju na “frendiće” svojoj djeci dovesti će do potpunog nezrelog i nespremnog razmaženog mladog čovjeka duboko isfrustriranog i nespremnog za borbe ovoga svijeta. A život? Život je jedna velika borba. Starci moraju “soliti” svoju djecu. Znati im reći “ne!” i znati im to ponoviti stotine puta i stajati iza svojih riječi. Starci svoje dijete moraju odgojiti za izazove, padove, kušnje i dizanja. A ne za život u staklenom zvonu. Staklo, ma koliko jako bilo – pukne. Kada staklo pukne krhotine naprave veliku štetu. A posebno je opasno što onaj ispod tog zvona uopće nije spreman na ono što se dogodilo. Odgajatelji bogoslova? Ako se ide linijom manjeg otpora, ako se odmah uvide nezdravosti, te se gnojnu ranu skalpelom ne odstrani… onda će doći vrijeme velike tuge i sablazni. Isus je bio jasan: sablazni moraju doći, ali jao si ga onima po kojima dolaze. Takvima je bolje da si svežu mlinski kamen oko vrata i bace se u duboku rijeku. (Usp. 18,6).

Spasitelj je upotrijebio sliku koja je vrlo zorna. Pa ipak, mnogi ustraju u grijehu. Tako su izabrali. Tako će primiti i plaću za grijehe svoje. Profesori koji su mlaki prema svojim učenicima dovode do rušenja sustava iznutra. Povlačenje pred agresivnim roditeljima i neodgojenim mladcima. Koji će sutra postati pokvareni političari, likovi i likice koji su naučili da se vezama, prijetnjama može doći do cilja. O kojeg li ludila. I kakvo će to biti bolno, strašno i neopisivo bolno otriežnjenje kada se susretnu takvi s istinom vlastita života.

Ovi mlaki misle kako tako treba jer ćemo biti mali. Ne, mali ćemo biti svakako, jer tako idemo prema svom konačnom ispunjenju, kad god ono bilo. Ratzinger je još 1969. u jednoj radio emisiji proročki rekao: “Crkva će biti mala i morat će početi iznova, više ili manje od početka. Ona više neće moći živjeti u mnogim građevinama koje je izgradila u vrijeme blagostanja. Kako će se njezin broj pristaša smanjivati, tako će izgubiti mnoge od svojih društvenih povlastica. Za razliku od ranijih vremena, na nju će se gledati puno više kao na dobrovoljno društvo… No, unatoč svim promjenama koje bi se mogle dogoditi, Crkva će naći svoje utočište iznova i s punim uvjerenjem u ono što je uvijek bilo u njezinom središtu: u vjeri u Trojedinog Boga, u Isusa Krista, Sina Božjega koji je postao čovjekom, u prisutnosti Duha sve do kraja svijeta. U vjeri i molitvi, ona će ponovno prepoznati svoje pravo središte i doživjeti sakramente opet kao štovanje Boga… Crkva će postati više duhovna, ne pretpostavljajući nekakav politički mandat, ne koketirajući niti s lijevim niti s desnim strankama. Bit će to teška vremena za Crkvu jer proces kristijanizacije i pojašnjenja stajat će je puno vrijedne energije. To će je osiromašiti i uzrokovati da postane Crkva krotkih… Proces će biti i još teži jer će se morati odustati od crkvene uskogrudnosti pa i od pompozne samovolje. Može se predvidjeti da će za sve ovo trebati vremena. Proces će biti dug i zamoran kao što je bio put od lažnog progresivizma uoči Francuske revolucije kada se za biskupa mislilo da je pametan ako ismijava dogme ili čak da sumnja u samo postojanje Boga – sve do obnove u devetnaestom stoljeću. No, kada ovaj proces postane dio prošlosti, velika će moć poteći iz ovakve više produhovljene i pojednostavljene Crkve… Ona možda neće više biti dominantna društvena sila u mjeri u kojoj je bila sve donedavno, ali će uživati u svježem procvatu i biti prepoznata kao čovjekov dom, gdje će naći i život i nadu nakon smrti.”

Biti blag ne znači biti mlak. Biti blag znači s osmijehom nositi svoj križ. Na udarce i bačeno kamenje s lijeva i desna ne uzvraćati. Biti blag znači biti snažan. I biti svjestan svoje snage koja ionako ne dolazi od duha ovoga svijeta. Biti blag znači moći trpjeti radi ideala. Postiti ne mršteći svoje lice na pročeljima, o čemu je govorio Krist.

Nada je Krist

Ovaj gore citirani proročki govor velikog Benedikta bismo mogli danima ponavljati i meditirati nad njim. Ne bojte se, šapuće i nama Krist danas. Ja sam pobijedio svijet, odzvanja nutrinama naših traženja. Krist je naš nada! Molitva, euharistija, ispovijed i post. To su stupovi na kojima ćemo opstati. Od rahlog pijeska bježimo! Od koketiranja sa zlim, praznih obećanja, od raspadljive materije, oslobodi nas Gospodine. Živimo u fantastičnom vremenu svjedočenja. Živih svjedoka. Ti živi svjedoci se prepoznaju. Krist budi sinove i kćeri svoje, Krist radi ravnotežu na nagnutoj barci. Valovi ulaze. More nabujalo se gomila. Ljuljanja su sve snažnija. Pumpe kao da ne pomažu izbaciti svu ti silu nadolazeću. Zastani. Pogled svoj okreni gore. Prema Kormiralu. Vidiš li? Kormilo je i dalje u Njegovim rukama. Jer je On obećao: vrata paklena neće je nadvladati. Tako neka bude.

Marin Miletić | Bitno.net