NOVA KOLUMNA MARINA MILETIĆA

Kako je Velika Gospa opet uzburkala duhove u Hrvatskoj

Zašto je Marija posebna? Zašto su toliki sveci Katoličke crkve, od svetog Ivana don Bosca, svetog padre Pija, svetog Maksimilijana Kolbea, toliko ljubili Mariju? Mi katolici kada štujemo nebesku Majku, mi se ne klanjamo njezinu čovještvu, već Isusu Kristu koji je od svih žena na svijetu, prije i poslije, izabrao baš Mariju da bude izuzeta ljage istočnoga grijeha i da neokrznuta, slikovito govoreći, našim ljudskim ranama bude sposobna u sebi nositi Duhom Svetim začetog samog Sina Božjega

Foto: Nel Pavletic/PIXSELL

I ove godine oko blagdana Velike Gospe u Hrvatskoj ništa novog. Vedran Đulabić, uvaženi profesor Katedre za upravnu znanost Pravnog sveučilišta u Zagrebu, se nije libio dan poslije Velike Gospe izraziti čuđenje na Twitteru jer mediji prate homilije katoličkih biskupa na ovaj, svim katolicima, veliki dan. Tako profesor drži da i mediji doprinose važnosti biskupa, jer bi, evo ne znam, pretpostavljam trebalo biskupe marginalizirati i nikako široj javnosti ne omogućiti da čuje što su rekli oni koji predstavljaju gotovo 90% stanovništva Republike Hrvatske – nas katolika. Valjda dotični profesor misli da kada mediji ne bi izvještavali o homilijama biskupa, stanovnici Republike Hrvatske uopće ne bi niti znali tko su to biskupi i ne bi im bili toliko važni.

Vrlo površno razmišljanje ovog profesora. No, Đulabić je bio ustvari čak i pristojan ako njegove stavove usporedimo s bezumljem i pogrdama koji su upućivani katolicima baš na sam blagdan Gospe i dan kasnije po bespućima interneta. Građani Hrvatske častili su se pogrdama kakvih se ne bi sramili ni najveći pijanci u gluho doba noći duboko isfrustrirani  svijetom i samima sobom. Zato je dobro da su se biskupi, s druge strane, koliko sam uspio popratiti, bavili upravo blagdanom Velike Gospe, kako uostalom i priliči, zar ne? Propovijedalo se o Mariji, o obitelji. Trijeznilo se vjernike. Meni osobno je nadbiskup Hranić “razvalio” svojom kirurškom preciznošću detektirajući našu sebičnost i nespremnost na žrtvu kao glavne razloge ne imanja djece.

Show na youtube kanalu

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Snimio sam vlog s msgr. Sanjinom Francetićem na temu Velike Gospe. U vlogu je monsinjor Francetić jasno rekao kako mi katolici ne častimo Mariju nikako kao Boga niti smo to ikada činili. Monsinjor je produbio naš katolički nauk o Mariji, ukazavši kako naše štovanje Marije uvijek mora voditi k Isusu Kristu. No, to nije spriječilo salvu uvreda, moram primijetiti većinom kršćana drugih denominacija. Stvarno od srca preporučam knjigu Razlozi za vjerovanje profesora teologije i Svetog pisma, jednom od najpoznatijih suvremenih katoličkih teologa Scotta Hahna. Ovaj profesor je sasvim lijepo objasnio razloge katoličkog nauka o Mariji. Hahn je i sam obraćenik s protestantizma, bio je pastor. Priznaje da je imao prepreku u Mariji na početku svog puta prema katoličkoj vjeri. Hahn tako objašnjava da grčka riječ “keharitomene” kojom je Marija pozdravljena od anđela se u antičkoj književnosti gotovo nigdje ne spominje. Njezina “milost” je ne samo trenutačno nego i trajno stanje nekoga tko je i u svojoj prošlosti “zahvaćen” tom milošću. Marija je ”blagoslovljena” za svog života, od prvog trenutka kada ju srećemo. Hahn objašnjava kako i Marija svjedoči da je to samo početak: “Od sada će me evo svi naraštaji zvati blaženom.” O Mariji imamo mnogo i u Knjizi Otkrivenja. Evanđelje po Ivanu naglašava njezinu “zagovornu” ulogu. Ovo je preduboka tema da bi se obrađivala u vikend kolumni, ali ova kolumna može i treba biti za poticaj daljnjeg istraživanja svoje vjere.

Katoličanstvo je predivna i preduboka Marijanska brazda. I što dublje “roniš” uviđaš sve veće ljepote te dubine. Ne sudim svoju braću koji ispovijedaju Apostolsko vjerovanje, ali imaju drugačije razmišljanje. Imaju strah od Marije. Ne bojte se. Ništa nas katolike neće udaljiti od našeg Gospodina Isusa Krista. A Marija? Marija nas Isusu samo može još više privući. Živim u Rijeci. I okružen sam s braćom i sestrama drugih kršćanskih crkvi i zajednica. Nikada od njih nisam čuo, barem od vodstva, pljuckanje na Mariju. Osim nekog nebitnog i fulanog performansa na našoj riječkoj Kantridi u kojem je neka maškara htjela predstavljati Mariju koja na kanuu vesla do obale. Srećom, taj kvaziumjetnički pokušaj nije niti tragičan, niti smiješan, samo je zaista fulan. Čak i za Rijeku rekao bih – baš fulan. No da se vratim na pravu Rijeku, onu otvorenu i tolerantnu, onu koja ne ismijava različite baš porazno lošim kanu forama – kako je lijepo kada, premda različiti, možemo zajedno živjeti, raditi, a ako smo vjernici – i moliti. Ustvari, kako je lijepo kada je čovjek – normalan.

Posebnost Marije

Iako je dogma o Marijinom uznesenju duhom i tijelom dosta mlada (Proglasio ju je Papa Pio XII. 1950.,) ovoj istini prethodi duga tradicija koliko je dugo i samo kršćanstvo. Zašto je Marija posebna? Zašto su toliki sveci Katoličke crkve, od svetog Ivana don Bosca, svetog padre Pija, svetog Maksimilijana Kolbea, toliko ljubili Mariju? Mi katolici kada štujemo nebesku Majku, mi se ne klanjamo njezinu čovještvu, već Isusu Kristu koji je od svih žena na svijetu, prije i poslije, izabrao baš Mariju da bude izuzeta ljage istočnoga grijeha i da neokrznuta, slikovito govoreći, našim ljudskim ranama bude sposobna u sebi nositi Duhom Svetim začetog samog Sina Božjega.

Marija je samo čovjek, ali niti jedan čovjek prije, niti poslije nje, njoj nikada u ničemu neće biti ravan. Marija je most ka Isusu. Isus je mogao sletjeti na Zemlju na letećoj svinji, jednorogu, ili pak iskočiti iz meteora. Ali, ne. Htio je baš sve proći kao čovjek i to preko savršeno skromne i ponizne Marije, što je stvarna odlika stvarno velikih ljudi. Nekima je istina oko Marije – bajka, kako nama vjernicima, opet posprdno, imputiraju. Moram primijetiti da mi koji volimo te bajke smo mnogo razumniji i logičniji od mnogih koji svoja tijela kite amajlijama inih vrsta i praznovjerno poskakuju poput dječice na mica-macine crne boje, oh, opet taj crnjak, prelaske ceste.

Tim umnicima koji ne vole »kršćanske bajke« nije bed okititi zapešća crvenom špagicom da ih sačuva od uroka, razmjestiti krevete »da ti bolje zrači energija«, paziti da im se kišobran ne otvori u zatvorenom prostoru, djeci pod madrace stavljati kamenje iskopano iz susjednog sela koje po njima ima čudesne moći ili ako im se razbije ogledalo ne spavaju danima i bulje u malenu točku slijepljenog komarca na stropu jer su upali u depresiju iščekujući sedam godina nesreće.

Nije im nelogično učiniti još masu sličnih stvari, ali eto, oni ipak ne vole bajke. Meni, a dosta sam racionalan, je racionalnije događanje uskrsnuća ili hodanje po vodi, ako baš hoćete, od vjerovanja u super moći crvene špage, kamenog oblutka ili pak kipića sove. Nisam upoznao niti jednog istinskog marijoljupca ili isusoljupca koji ne bi s prezirom odmahnuo rukom na praznovjerne površnosti. Tko pak nije zaronio dublje u more, tome je vrhunac kupati se s leptirićima u bazenu, »getting the point«?

Katolikofobija

A naša ljevica? Barem veći dio te ljevice – joj. Joj s njima. Kada će uminuti njihova netolerancija prema nama vjernicima? Zar nije Hrvatska, iako mala, dovoljno velika za svakog čovjeka neovisno o njegovom vjerskom opredjeljenju, naciji ili nekim drugim razlikama? Zašto su pojedinci baš toliko katolikofobični, da ne kažem  – toksični?  Kako to da ti ljudi nisu shvatili kako se takvim sprdanjem ustvari bave nikada sazrele osobe?
Marin Miletić | Bitno.net

*Stajališta iznesena u kolumnama i komentarima su osobna stajališta autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Bitno.net.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 17. kolovoza 2019.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi