Malo sam zaplovio razmišljanjem, tražeći što bi zapravo, bio osnovni ili barem istaknuti problem današnjeg čovjeka, osobito onog, kako mladog tako i starog, s ovih naših područja, te kako bih kao svećenik mogao pružiti barem neku minimalnu utjehu i nadu u tom pogledu.

Nakon svekolike analize nevolja s kojima mi dolaze vjernici i nevjernici sa svih strana, mogu slobodno ustvrditi, kako je slomljeno srce uzrok ponajvećeg broja ostalih ljudskih nesreća i nesretnosti, tjeskoba i strahova, raspada sistema i svake vrste krahova. Eto, dragi Bitnici i Bitnice (bravo ja, opet novi pojmovi!) želio bih unijeti malo svjetla u tamu u kojoj se nalazi i mnoštvo mojih strpljivih i nestrpljivih, čitatelja i sljedbenika. Možda misliš da je fratar zadnji kome bi išao/išla po savjet glede ove materije, ali gledaj, nas je pozvalo Srce Božje da zbog vas dobrovoljno slamamo svoja srca, stoga ipak probaj k srcu uzeti riječi koje ti pišem. S velikim poštovanjem tvoje slomljenosti, jer i fratar je čovjek, sa srcem. I ti i ja smo grešnici ali u svoj truleži grijeha u nama kuca isto srce, koje treba obnovu, oživljavanje, sućut. Prije svega, kao Isusovi učenici moramo znati da je naš Rabbi, blagoslovljeno Mu Ime, prije nas prošao sve što i mi prolazimo, dajući nam tako svoje božansko ohrabrenje i poučavajući nas da ćemo kročiti istim putem, ali nikada ostavljeni sami, nikada bez Njega. Zar Gospodin nije rekao: „U svijetu vas čeka patnja, ali ne bojte se, ja sam pobijedio svijet… Duša mi je nasmrt žalosna, ostanite sa mnom i bdijte… Zašto me udaraš, ako nisam kriv?… Bože moj, zašto si me ostavio…“ i zar nije plakao, nad Jeruzalemom, kao i „potresen u duhu“ nad umrlim prijateljem Lazarom…

Da, život je konstantna borba, nemamo mnogo odmora između dvije bitke. Gospodin to zna, i silno nam želi pomoći! Isus je prolazio slomljenost od samoga početka, sve do kraja: još kao nerođeno dijete mogao je biti ostavljen od poočima Josipa, da nije bilo ingerencije Anđela; slomljenog srca u jaslicama, neprihvaćen od Betlehemaca; povrijeđen dvoličnošću i lažnim povlađivanjem te gotovo ubijen već pri prvom pojavljivanju u javnosti u sinagogi u Nazaretu, slomljen izdajom Jude u Getsemaniju, natjecanjem u časti svojih apostola, nerazumijevanjem obitelji… Te konačno, slomljena srca na križu, na kojemu su Mu zadali, kao posljednju ranu, probadanje srca. Samo On, koji je sve to prošao, može razumjeti, poduprijeti i spasiti one, koji prolaze isto ili slično. On je ušao u dramu naših života, i potreban je živi odnos sa živim Bogom kako bismo uopće mogli suočiti se s patnjom odbačenosti, prezrenosti i povrijeđenosti, koje kad-tad doživimo na ovom bojnom polju svijeta. Jasno je pisano: „Gospodin liječi srca slomljena i povija rane njihove“ (Ps 147, 3) i još: „Duh gospodnji na meni je…poslao me, da iscijelim srca slomljena“ (Iz 61, 1) Život nam daje samo ona krv i voda, što istječe iz probodenog Srca na Golgoti. Samo ako se držimo čvrsto nade koju imamo u Kristu, možemo opstati slomljena srca: „…a on će biti Bog s njima, i otrt će im svaku suzu s očiju…ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti…“ (Otk 21, 3)

Kada ti je slomljeno srce? Najčešće su sljedeće stvarnosti izraz te boli: bolest i umiranje dragih, preljub u braku ili prekid veze u hodanju; glumljeno poštovanje ili privrženost; ostavljenost od strane prijatelja, neka velika laž ili kleveta, odbačenost zbog starosti ili bolesti… Ali također i nemoć da se začne dijete, spontani pobačaji, odlazak članova obitelji, npr. vlastitog djeteta i prekid komunikacije s njime, slomljenost zbog ovisnosti, idolopokloničke navezanosti, izigranog povjerenja i izdane tajne, velike poslovne nepravde, rastava braka i još toliko toga…

U zaista raznim nijansama i dimenzijama. Isus je trebao Majčino srce, koje je također bilo slomljeno zbog muke i smrti Sina, a trebao je i Šimuna Cirenca da Mu pomogne nositi križ, tako i ti ne ćeš izaći iz slomljenosti samo vlastitom voljom ili željom, bez pomoći drugih. Preko kojih zapravo Gospodin djeluje, jer On je danas svima nama Šimun. „U Adamu svi umiru, u Kristu svi oživljuju“ napisao je negdje Pavao. Želiš li oživjeti, nema drugoga puta od obraćenja, od povratka Kristu i zagrljaja Njega, koji je izašao iz groba i koji je nazvan „istinskim Svjetlom koje rasvjetljuje svakoga čovjeka“ (Iv 1, 9) Priča mi jedna cura: „Osjećam se tako jadno, napuštena sam, izigrana. Svi me „kao vole“ ali zapravo me nitko ne voli… Kako dalje, kad te prezre jedina osoba na svijetu koju najviše voliš, i kojoj uvijek iznova pružaš ruku… Kojoj si dao sve što imaš i koja zna sve što jesi… I opet ostanem sama, skroz sama, i čemu da se više radujem? S kime mogu ponovno podijeliti – sebe? „Nismo više u vezi“ i u trenutku nestaju godine…“

Da, nije najgore čak ni kada te „nitko ne voli“ (što je, dokazat ću ti, evidentna laž) već još više boli kada te netko prestane voljeti, nakon silnih zakletvi, obećanja i uvjeravanja. Jednostavno, izbace te kao smeće u kantu, na ulicu. Zaborave te, bez pardona. Iznenadila bi se koliki imaju slično iskustvo ove „na živo“ razderanosti srca i samoće… Sjećaš se one pjesme: „Kakav prijatelj je Isus, naše boli nosi sve…“ A to znači da nosi i tvoje boli, i to sve boli. On je rekao i: „Blaženi koji sada tuguju, jer će se utješiti!“ (Mt 5, 4) Moj ti je savjet, prihvati situaciju, prođi tamnim tunelom do svjetla dana, jer očigledno je, ako se nešto često ponavlja, ponavljat će se i u budućnosti, nažalost. Poštuj tuđe izbore. Inače ćeš puknuti. Duhovi se super dobro sakrivaju, a kad se naposljetku otkriju, čovjek ludi. Idoli s vremenom postaju demoni. Ljudi obično zavole SLIKU drugoga, a ne stvarnost. Ti bi htjela da je tvoja ljubav divan, pažljiv, blag, razuman, romantičan, simpatičan, vjeran i sućutan mladić, koji stoji iza svojih riječi. Ali to je tvoja želja i fikcija, a ne stvarnost. Je li zaista vaša ljubav bila ona prava, ili je „ljubav“ u biti bila – kontrola i posjedovanje, ovisnost i navezanost? Pogotovo ako ste sagriješili bludno, tada se i duhovno vrlo snažno vežete, sve više se zavaravajući te smatrate da imate „pravo na vaša tijela“ i da će „sve biti uvijek ovako lijepo“ ali znaj da u grijehu nema i ne može biti nikakve sreće niti blagoslova. Ni tebi, ni meni, ni Papi ni novoj predsjednici: nikomu.„Grijehom hranimo bol koja je poput duboke otvorene jame u kojoj odjekuje ono jučer“ (to sam si negdje jednom zapisao, sviđa mi se ova poetika; u slomljenostima pjesnici imaju neprestano nadahnuće, blago pjesnicima).

PRIHVATI svoju stvarnost, koliko god bilo teško, prihvati s pouzdanjem u Boga, koji zna što čini i čiji „putovi nisu i naši putovi“ kako je sam rekao, i koji dozvoljava nelogičnosti života da bismo Mu se potpuno predali i konačno povjerovali. Nakon što prihvatiš -za što treba vremena- nauči se ZAHVALITI za okolnosti: sigurno nije lako, ali vjeruj da pomaže. „Tko u tmini hodi, bez tračka svjetlosti, neka se uzda u ime Gospodnje, neka se na Boga svoga osloni“ (Iz 50, 10) Isti prorok dalje kaže, kako je Jahve naš Tješitelj i kako će se „sažaliti na naše ruševine“ (51, 3; 12) Svi koji su slomljena srca, iznutra su ruševine. Ponekad zaista strašne ruševine. Nad kojima se Gospodin nipošto ne raduje. Kad si prihvatila i zahvalila, onda MOLI da se Bog proslavi kroz tvoju ranjenost, slomljenost i razočaranje. Ponekad sva ova tri koraka (kojima me naučio jedan naš laik evangelizator čije ime ne smijem javno izgovoriti) koštaju mnogo i dugo traju, ali donose stvarnu utjehu i melem na rane odbačenosti i slomljenosti srca. Čvrsto vjerujem da sve u životu ima neki svoj smisao, te da nas Bog ne zaboravlja u našim patnjama. „Prijatelji kad te prezru, to za žrtvu Bogu daj…“

Jedna mi druga osoba piše: „Pater, zamislite život: nitko te ne zove, ne pita kako si, ne čuješ „nedostaješ mi“, piješ sam, jedeš sam, šećeš sam, gledaš TV sam, boriš se sam sa očajem i drugim zlodusima… Nikomu ne smiješ pokazati suze, a sušiš se iz dana u dan u nesanicama i klonulosti duha; buljiš prazno u stare slike, na starim se lijepim mjestima samo pitaš „zašto“ i „koliko još dugo ova bol“ dok svi misle kako sam sretan i kako mi ništa ne treba… Ubila me ova samoća, ne mogu ni moliti, ljudi su me gorko ražalostili…“ Ostaju ti ipak, Isusove oči i riječi! Probaj, vidjet ćeš! Samoća je užasna, ako nema Isusa. Samoća je možda i najgora stvar na svijetu, najgori životni udarac, zbog samoće mnogi ulaze u depresiju, u strahove, u alkohol… Mnogi si i oduzimaju život pritiješnjeni neizdrživom samoćom. Stvarno je teško, kad se nemaš niti posvađati s kime. Međutim, nisi sam! Ne predaj se! Trgni se! Đavao je „otac laži“ i molim te, nemoj mu vjerovati.

Jednom mi je jedan stari znanac rekao „ne možeš na silu nekoga voljeti i ne možeš očekivati da te na silu netko voli“ i to je istina. Bog je Ljubav, ali ljubav nije bog. Dok si zagledan u prošlost, izmiče ti sadašnjost. Izađi iz svoje slomljenosti, kako god znaš i umiješ, bori se, uz spoznaju da Gospodin za tebe brine i hita ti u pomoć. Pročitaj psalam 18., pa ćeš shvatiti nevjerojatnu zabrinutost Božju i odgovor na patnje Njegove djece. Znam da je depresija jedna stravična sila danas u ljudima. Ovako piše u nekoj knjizi: „Bolovati od depresije znači biti lišen najobičnije ljudske nade; izgubiti temeljnu ljudsku težnju, volju za napredovanjem, rastom: to znači biti uhvaćen u zamku i tonuti… Najdublja tuga i najcrnja tjeskoba… Otvorena rana, izložena oštrom zraku stvarnosti… Nedužan bačen u pakao… Samo dno beznađa…“ Prestrašno. Ako je slomljenost u tebi izazvala depresiju, mislim da je najbolji lijek prisutnost drugih, onih koji ti neće mudrovati, nego će jednostavno BITI uz tebe. Moraš oprostiti bližnjima: nisu svjesni kako mogu raniti. „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ Nađi si prijatelja. Dok nemamo prave prijatelje, vrlo smo siromašni i pojačava se naša zatvorenost i nezadovoljstvo. Prijatelj je pjesma duše, ruka koja diže iz živoga blata samoće, netko kao sunce koje se probija kroz tamne oblake.

Ne mislim na one „prijatelje“ s kojima znaš razgovarati samo o nogometu, seksu i novim automobilima, te „kako smo se narokali prošle subote“. Takvi će te samo još više iscrpiti, poružnit će tvoju mladost, navesti te na ispraznosti i površnosti, jer pred njima skrivaš pravoga sebe, a ti ćeš se njima morati uvijek dokazivati i ulizivati. Oni te nikada neće poznavati kao osobu, a kad nestaneš iz takvog društva, sigurno im nećeš nedostajati. „Man’se njija bolan sine“ rekla bi moja bakica. Mislim na pravog prijatelja: ta čak je i Gospodin imao „ljubljenog učenika“ koji Mu je pri posljednjoj večeri, kako čitamo, ležao na srcu. Ajme koja divna slika: Ivan leži na srcu najboljeg Prijatelja! Ne znam nijednu sretnu i sređenu osobu, koja ne bi imala prijatelje. Moli na tu nakanu! Bog se veseli pravim prijateljstvima! „Ne zovem vas više slugama, već prijateljima“ rekao je Isus. On ti je najbolji prijatelj, sto posto, bro! A sva druga dobra prijateljstva ogledalo su Njegova prijateljstva prema nama. Pravo prijateljstvo postoji samo između onih koji se skroz poznaju: možda čak niti pred ženom nećeš zaplakati, ali pred prijateljem možeš, zar ne?

Eto, čak i ja imam jednog jarana, kojega volim „više od sebe“ kako se to lijepo kaže. Stoput sam ga povrijedio, naljutio, iskalio bijes, nisam mario, dao krivi savjet, bio kršćansko anti-svjedočanstvo… Ali svejedno, moj Ramo (šifrirano ime) meni svakodnevno pošalje sms, koji uvijek završava sa: „Btb, vttR“ ili u prijevodu: „Bog te blagoslovio, voli te tvoj Ramo“. Ej Ramo, druže moj, nemaš ba pojma kol’ko me puta ovaj sms nasmijao i podigao i uljepšao dan… Ti si moj drugi brat, i kad uskoro umrem (inshallah), barem znam da nisam bio sam u svojim bijedama, jer blagoslov prisutnosti takvoga prijatelja vrijedi više nego bilo što drugo u ovoj „suznoj dolini“. Mene, inače, deseci tisuća vole (čak i jedan biskup) ali vrlo me malo njih uistinu poznaje. Moj Ramo me stvarno zna, pa me i dalje voli. E, to je čudo… Imam i divne prijatelje posvuda po svijetu, ali ne možeš imati tisuću ili sto najboljih prijatelja. Možeš jednog ili dva najviše. Izmoli si prijatelja! Sjetimo se Davida i Jonatana… Bog daje čovjeku ČOVJEKA da ga ohrabri i izvede iz frustracija. Dakle, želim ti reći, Bog te prihvaća takvoga kakav jesi, ali i ti moraš sebe takvoga prihvatiti. Ako je i depresija u Božjem planu za tebe, i po tome se Bog želi i može i hoće proslaviti, amen, amen, amen!

Vrlo je važno, da oprostiš sebi. Jer uzrok slomljenosti srca, može biti i u nepraštanju sebi. Svi mi imamo nešto, čega se stidimo ili što danas ne bismo nikako učinili. Svi smo samo ljudi. Nekoga smo u prošlosti grdno povrijedili, sablaznili, oskvrnuli, zanemarili, izudarali svojim postupcima, odbacili. Možda nam se takvo nešto sada vraća, kao bumerang? Oprosti sebi, i to je teško, i to je nemoguće bez Isusa. I moli za one kojima si ti nanio bol i koji su te prognali u samoću. Oprosti sebi, jer s utegom ne-oprosta, ne možeš nikako hodati dalje. Ne znam vjerovati li ili ne dragom g. Balaševiću, koji mnogo lepo peva „Sve prave su ljubavi tužne“ ali sasvim je jasno da ljubav traži žrtvu, treba odricanje, zahtijeva neka ustupanja, a prije svega, ako želimo ljubiti u istini i vječno, treba Isusa. On ne može živjeti ondje gdje živi grijeh, kako god se maskirao.

U vezi toga, jedna mi žena (jedna od tisuća) priča, kako je „iz velike ljubavi“ ušla u brak s čovjekom koji nije prakticirao vjeru u kojoj je kršten, ali vjerovala je da će se u braku sve promijeniti… Vrlo se rijetko nešto takvo mijenja, kaže iskustvo. Sori. Bračna je ljubav pod milošću sakramenta, ali što bi se to moralo snažno dogoditi, da se taj suprug obrati? Jer, slama se srce ove supruge, koja s mužem ne moli, ne ide u crkvu, ne razgovara o Bogu, ne čita Riječ, ne slavi u molitvenoj zajednici… Sve je krasno prije braka, a onda „Slomile se naše grane…“ kako pjeva Plavi orkestar. Ja baš ne vjerujem u ono naše patetično „vrijeme liječi rane“. Prije bih rekao, da vrijeme omogućava da se s ranama nosimo, nekako se čovjek privikne na to da netko ili nešto fali, podredi se boli koju onda prihvati kao normalu. Zvuči pesimistično, ali zašto lagati. Neke ptice, naime, nikad ne polete. Pogledajmo malo oko sebe, zar nije prežalosno da većina brakova koje znamo, ne sudjeluju zajedno u vjeri? Što će takav otac predati djeci? Hoće li biti uopće otvoren za život, ili će već kod prve bebe reći ‘sad je dosta’? Ali, ako je već brak sklopljen, srca gore! „Bogu ništa nije nemoguće!“ Mi ne znamo što je najbolje za nas, Bog zna. Koliko smo puta pogriješili, jer smo vršili svoju volju! I druge sudili prema našim perspektivama… Znamo ovo: koji s Gospodom ne pobijede slomljenost srca, ostaju bez srca. A to je tek prava katastrofa. Idolopoklonstvo, neki tajni grijeh, neostvareni snovi, silno i krivo pouzdanje u druge („Proklet je čovjek koji se uzda u čovjeka“ iz Psalma 118) umjesto u Stvoritelja: sve to može dovesti do slomljenosti srca. Drugi čovjek nije i ne može biti tvoj i moj spasitelj. Ti i ja ne možemo biti drugima spasitelji! Uvijek si moramo pružiti i drugu šansu, jer „svi su sagriješili“ kaže Pavao, a Sin je Božji došao „uništiti djela đavolska“ (1 Iv 3, 8) Djelo našega neprijatelja je i ovo: slomljenosti srca pretvoriti u smrt, u hladan grob, u konstantnu gorčinu, u mrak, u sljepoću, u beznađe. Što god bilo, što god se dogodilo, ne odustaj od Gospodina! Daj Njemu i sebi vremena i prilike!

Jednoga mi je poznanika slomljenost srca gotovo i otjerala na drugi svijet. U tridesetima, nakon nekoliko godina braka, ostavila ga je supruga, zbog „veće ljubavi“. Nisu imali djece, ali je s tim drugim zatrudnjela i bez riječi otišla. Čovjek je bio izvan sebe od poniženosti, odjednom satrven usamljenošću, na tabletama zbog neprihvaćanja situacije i zbog nadljudskog truda da ju vrati k sebi, makar i s tuđim djetetom. Nakon četiri godine hodanja te skladnog braka, nije mogao doći k sebi od tuge. „Ne znam gdje sam pogriješio. Stvarno ne znam. Jednostavno je pobjegla, bez razgovora. Sve smo imali, i još mi nije jasno što se dogodilo. Prve mjesece nisam mogao disati od slomljenosti.“ Itd. Itd. Nekada uistinu nema logike niti naše niti ponašanje naših dragih. Ne znam što se događalo dalje, jer je odselio u drugu zemlju. U trenucima otuđenja od sebe i svijeta, ne pomaže moraliziranje, već samo rame za plakanje. Ne pomaže voda, majko, sa korita Ivanova, kako zbori stara narodna.

Hoću reći, i ovom slomljenom čovjeku i svima zainteresiranima, uključujući i persone suspektnih intencija, da je potrebno ponekad izjaviti i ‘zbogom’ i krenuti sasvim novim putem dalje. Slomljenost se može i pojačati, ako ju hrani lažna nada i fantazija. Njegova je žena svime manipulirala: ljubavnikom seksualno, mužem emocionalno, majkom ekonomski, prijateljima lažima. Nekada moraš, da bi ostao koliko-toliko normalan, napraviti znak križa i okrenuti se prema sutra, jer koliko god se maltretirao pitanjima, odgovora neće biti.

Ako se svojevoljno i ne tražeći pomoć prepustiš depresiji, vežeš se nemoću koja ima moć uništiti osobu u potpunosti. Nitko te neće razumjeti; mnogi će te odgurnuti od sebe, pa čak i ismijati tvoje danonoćne suze. Slomljenost srca jedan je veliki mozaik različitih okolnosti, i misli i riječi i djela i propusta. Kad izgubiš čovjeka, vrati se Bogu. Jer možda te upravo taj čovjek odvratio od Boga? Ili bi ti tu osobu sutra odvratio od Boga? Isus kaže za sebe da je „Put“ ali po putu se gazi, hoda… On je bio zgažen, On jedini razumije tvoju pregaženost životom. Rekao je tužno: „Jedan će me od vas izdati…“ i jedino On, Izdani, ne može tebi biti Juda. Zato, izlaz iz slomljenosti jest u gledanju-motrenju Slomljenoga. Konkretno, to možemo činiti kroz euharistijsko klanjanje, čitanje Pisma, držanje raspela, promatranje slike Isusova Lica. Suprotno uvriježenom mišljenju, tišina liječi rane, ne buka. Negdje u Riječi piše, kako Bog odvodi u pustinju da progovori srcu… A piše i: „Sklopit ću s njima savez mira… i živjet će mirno u pustinji… dat ću im na vrijeme kišu i bit će to kiša blagoslova“ (Ez 34, 25-26) Sati i dani na youtube-u uz Harisa i „Tako mi nedostaješ…“ ili „Što će mi život bez tebe dragi…“ od pok. Silvane, ili što već tko preferira od glazbe za slomljene, ili bijeg u pijanke, ili mijenjanje partnera za „zabavu“ ili povlačenje žiže za „opuštanje“, ne, neće pomoći.

Trebaš tišinu, u kojoj ćeš shvatiti kako si ti prvi, koji si Ocu slomio srce. Nužno ti treba to otkrivenje! Tišina je potrebna, također, da se obračunaš s tlačiteljem-duhom, koji agresivno i bez milosti napada tvoje misli, pojačava bol u prsima, potiče urlanje duše. Njegovo nametanje turobnosti i malodušja može čovjeka totalka skrahirati, zato uđi u tišinu, molitvu, vapaj, obraćenje. Prihvatiti trnje, to je obraćenje. Na primjer, umrla ti je voljena osoba, prihvati tu činjenicu, prođi žalovanje, uzmi si vremena ali onda ustani i hodaj! Ne živi kraj tog groba… Mnogi duhovi tlačitelji navale, kao zvijeri na ranjenu srnu, kad osjete krv, nanjuše slomljeno srce. Osobito je snažan tlačitelj-duh ljubomore. Ili duh koji te prisiljava na drogu. Ili duh mržnje. Ili bolesne lijenosti. Nosiš li ih u sebi, pazi, jer ljubav i sve druge dobre, Božje stvarnosti s njima nemaju budućnosti. Predaj sve Isusu, pod Njegov križ. Vodi „bitku ljubavi“.

Volio bih da znam sve odgovore, ali ne znam. Znam neka pravila: 1) Sve će proći; 2) Na zemlji nema savršenstva; 3) Samo Bosna ostaje, skoro savršena. A znam i ovo: bez povratka Isusu, bez zaljubljenosti u Njega, ništa nema smisla. I biva sve gore. Znam i da slomljenost srca ne ovisi o ljudskim titulama, sposobnostima ili karijeri; to se može dogoditi baš svakome. Ja bih dodao, i trebalo bi se dogoditi svakome, barem u najmanjoj mjeri, jer slomljenost ima i svoje itekako pozitivne strane! Psalam 88. zorno prikazuje slomljenost čovjeka, kojemu su oduzeti bližnji a „mrak mu je znanac jedini“. Ljudski je „biti slomljen“. U tom stanju možda otkrijemo, milošću Božjom, da smo ljubili sve druge i sve drugo više od Boga… A to je, u biti, definicija „grijeha“.

Imamo tako malo vremena na zemlji. A tako se puno mučimo. Pavao nas uvjerava, da „ne ćemo trpjeti više nego li možemo nositi“ i zapravo, kada prođe bura (kao u Dalmaciji) zrak je čišći, svježiji, zdraviji. Čovjek diše bolje, nakon prvotnih šokova kaosa u glavi, samoće, tuge, odbačenosti, slomljenosti. Rađa se nešto novo. Nema uskrsnuća bez smrti. Čitamo u Pismu, da Mesija „neće slomiti već napuknutu trsku“… A „trska“ je na hebrejskom „qanah“. Prvo se Isusovo čudo dogodilo u Kani Galilejskoj, u „Trski Galilejskoj“, u prilici svadbe. Stoga su najgore slomljenosti one, koje se tiču ljubavi, braka, zajedništva osoba. „Volim te“ je ubojita riječ, ako ne stojiš iza nje. Nikada se ne šali s tom riječju! Na riječi „volim te“ izgrađen je Svemir i čovjek; naš odnos sa Tvorcem i naši međuljudski odnosi. Ljubav je Božja bit – On sam. Reći nekomu „ne volim te (više)“ može uistinu donijeti neopisivu bol; Gospodin nam to nikada, nikada ne bi rekao. „Everybody hurts sometimes“ (pjeva R.E.M.) i to se ne može izbjeći, yes, ali prije nego se zapitamo zašto su nas drugi slomili, pitaj sebe jesi li ti slomio druge…? Samo grijeh, i ništa drugo, može uništiti ljubav! Voli bližnje, preko i sa Isusom, i onda si na dobrome putu. Tvoja i moja „srodna duša“ je Isus! I On je plakao… Suze su često i dobra stvar. Gase vatru egoizma i peru prljavštinu oholosti. One su slane; Isus nas poziva da budemo „sol zemlje“ i ne možemo pomoći uplakanima, ako sami ne proživimo suze. Suze su tekućina, slična slini, koja se izmjenjuje u poljupcu. Sjeti se, Isus slinom liječi oči slijepca i on progleda. Sve se nekako u životu isprepliće. Suze su znak kajanja, žalosti, želje za oprostom, sućuti, radosti, nade… Sve je i životu nekako podvojeno, baš kao „dvosjekli mač“ da se izrazim biblijski. I dva su potpuno različita čuvstva tako blizu sebi, a čovjek je sklon hodati po granici. Jedna američka pjesma kaže: ne ljubi pretjerano, jer ćeš zamrziti. Ostaje istina: ne možemo ljubiti druge, ako ne poznajemo i ne ljubimo Gospodina. Ne možemo ni oprostiti, ako ne molimo „Oprosti nam duge naše…“ Kako će sretno hodati mladić i djevojka, na primjer, ako ne žive Božje zapovijedi? Tamo piše: ne sagriješi bludno. Ako ne znaju za tu zapovijed, hoće li je moći izvršiti, i prije, i u braku? Nažalost, nemoguće je ljubiti ako nismo razapeti za drugoga! Ako nema takve ljubavi -u vjeri- što ostaje? Mladost, strasti, zabave… Sve prolazi, a oni koji su se „ludo voljeli“ više se ne poznaju, jer nije bilo istine, žrtve, blagoslova. „Prolazi svijet i požuda njegova“ piše u Novom zavjetu: čitanjem istoga, možemo dobiti novo srce!

Bog dozvoljava slomljenost srca, da bi mogao ući u njega! Slomljeno, znači OTVORENO ili prepolovljeno. Samo, dakle, slomljeno srce je moguće PODIJELITI s drugima. Upravo kao što se lomi i dijeli kruh ili Hostija… Iz slomljenosti srca izlazi ono dobro, koje je možda bilo zarobljeno u zatvorenosti srca. I tada možeš vidjeti, što zapravo nosiš u srcu! No, srce možemo slamati i u molitvi, u slavljenju, u klanjanju. Ovo nas sve priprema za razne borbe i razne slomljenosti koje donosi život, baš svakomu. Iz slomljenog srca teče krv, ali i to je potrebno, radi transfuzije Isusove Krvi! Slomljeno Srce Isusovo jedino može ozdraviti naša slomljena srca. Iz smrti se rađa život…

„Ljubav je jača nego šeol, mnoge je vode (suza) ne mogu potopiti“ pjeva Pjesma nad pjesmama. Samoća može također biti sjajna stvarnost. Kao što sliku gledamo izdaleka, da bismo uočili sve detalje, tako se ponekad trebamo udaljiti od ljudi i situacija, da bismo upoznali istinu o sebi, bližnjima, o (ne)prilikama koje prolazimo. Ne zaboravimo, samo smo ljudi… Petar je (usp. Iv 13) obećao Gospodinu Isusu, „ozbiljno i svečano“ kako će za Njega dati život. Pa Ga je ubrzo bolno zanijekao, a nije ga bilo niti pod križem. Ljudska je ljubav vrlo kolebljiva: „Volim te do bola… Najviše na svijetu… Forever your guardian angel… Nitko kao ti… Ne može nam nitko ništa, jači smo od sudbine…“ A onda dođe npr. neplanirana trudnoća, ili druga osoba ili veća svađa i gotovo. Od „ljubavi do smrti“ imaš smrt ljubavi.

Čovjek! Koja nepoznanica! Lijepo piše u Bibliji, da ništa nije tako podmuklo, kao srce ljudsko. Još je nešto odličan lijek slomljenostima: sveta ispovijed. Svakom pristupanju tom sakramentu naš stari čovjek slabi, a Duh Sveti rađa novoga čovjeka. Ispovijed uvijek ima smisla, ma koliko padali i u kakvim god padovima bili. „Pun sućuti je Bog naš… Izbavlja oči moje od suza, noge od pada“ (Ps 116, 5) Onima koji trpe zbog izgubljene ljubavi, još bih dodao prijedlog, da ipak probaju srcem, makar slomljenim, zahvaliti Bogu, što su uopće imali prilike ljubiti, grliti, žrtvovati se za drugu osobu, otvoriti se drugomu, dati sebe, svoje vrijeme, što si okusio ljubav bez obzira, što trenutno izgleda da je nema. Bio je to veliki dar za tebe. Na kraju krajeva, kakav bi to bio život, bez ljubavi? Zato sv. Augustin kaže: „Ljubi i radi što hoćeš“. Ako je ta ljubav Božja, ne će poznavati grijeha, a ti se brate i sestro ne boj niti iskustva slomljenosti, jer taj isti Bog bdije nad tobom. Zauvijek.

pater Marko Glogović | Bitno.net