Za potrebe članka, molim Vas da napišete nekoliko crtica o sebi – sudjelujete li u nekoj organizaciji koja se aktivno bori protiv pobačaja, što ste po profesiji i slično.

Najprije želim zahvaliti za mogućnost da predstavim „drugu stranu“ cijele ove priče, onu stranu koju ne ćemo lako naći u ostalim civilnim glasilima, jer živimo u jednoj svojevrsnoj diktaturi nedorečenih ili krivo shvaćenih pojmova „sloboda, Zapad, samoostvarenje, tolerancija, demokracija“, a zapravo se kroz sve te zvučne riječi često „ispire mozak“ i nameće agresija, umotana u šareni celofan laži i obmana. No, studenti su uvijek bili jedna posebna grupa, koja želi i zna razmišljati i koja i svojom mladošću i ludošću i buntom i kreativnošću ipak čini jednu protutežu nama, već rutiniziranim starijima, često umornima od dokazivanja i životnih nelogičnosti. Zato vam uistinu hvala, jer ste se usudili krenuti protiv učmalosti i struje, makar samo ovom dozvolom progovaranja. Ako mene popljuju, i vas će, hehe. Dobrodošli u klub.

Dakle, ja sam Zagrepčanin s 3 litre bosanske krvi, svećenik sam i samostanac-redovnik pavlin, bijeli fratar, župnik župe Svetice kod Ozlja. Uz nekoliko drugih simpatičnih titula (između ostaloga i „Šaptač bebama“), nosim i onu svoju najdražu ali i najviše bremenitu: utemeljitelj sam apostolata za život, koji se očituje u udruzi „Betlehem“. Ova se udruga već petnaest godina, kroz svojih danas dvanaest podružnica, bori za očuvanje života nerođene djece (osuđene na pobačaj) i za dostojanstvo života njihovih roditelja, s naglaskom na majke. Dakle, ne borimo se „protiv pobačaja“ kako ste zgodno napisali, već za život – za onaj temeljni, prvi, najvažniji dar kojega smo dobili od Stvoritelja, preko roditelja. Mi smo kršćani, ne osuđujemo i ne proklinjemo, ne napadamo i ne vrijeđamo, ne odbacujemo i ne stigmatiziramo: Kristovom ljubavlju trudimo se ljubiti i one koji su protiv života nerođene djece, pomagati zlostavljanima, suosjećati s onima koji su ranjeni abortusom; činiti sve u našoj moći da se dijete rodi, a ne usmrti u majčinoj utrobi. Možda ima i „kršćana“ koji mrze ili koji bi se osvećivali ili bacali kamenje; mi takve ne poznajemo i naš Isus nas nije učio da budemo takvima. Naše su udruge mjesta otvorenih srca i ruku, nikako ne mjesta političkih ili svjetonazorskih prepucavanja, mudrovanja ili neplodnog moraliziranja. Mi želimo pomoći, konkretno, jer zanima nas čovjek a ne samo ideja, ovo danas, a ne ono jučer ili sutra. Najsretniji smo ljudi na svijetu, jer nas Bog upotrebljava da promičemo, branimo i svjedočimo život, pravi život (tzv. „vječni život“), u svijetu koji je sve više ispunjen žalosnim, depresivnim, praznim bićima, koja lutaju bez smisla i ne poznajući svrhu svoga postojanja, a tako ranjeni onda ranjavaju druge. Osobito one manje, slabije. Najmanje i najslabije. Nerođene. Moje je poslanje navijestiti Božju ljubav i poziv grešnicima: Bog nas beskrajno ljubi! Grijeh nas čini Njegovim neprijateljima, ali On nas i dalje neopisivo ljubi. Zato u svemu svojem djelovanju za život, ne prozivamo protivnike već nudimo izlaz iz grijeha, iz stanja emocionalne blokade i egzistencijalne nesretnosti. Osobno sam stotine majka i očeva odgovorio od pobačaja, i nikada se ni oni niti ja nismo pokajali za taj „izbor“. Jedan uvaženi liječnik više je puta u emisijama tvrdio, kako je nemoguće odgovoriti ženu od pobačaja i kako ju, posljedično tomu, i ne treba odgovarati. Eto, laže. Sva ta industrija abortusa utemeljena je na lažima. Ja ne želim stati na tu stranu. Znate, sv. Pavao negdje piše, kako se „đavao izgledom pretvara u Anđela svjetlosti“. Naravno, ljudi moraju povjerovati u laž ali to će učiniti samo onda, kada ta laž bude lijepo prezentirana, da izgleda kao neko dobro za čovjeka. Zato se mnogima naša borba čini suluda, jednostavno zato, jer su povjerovali u laž. Pišem sve ovo s molitvom, da se u ponekoj barem duši, ta laž raskrinka.

Na koji način se borite protiv pobačaja? Jeste li sudjelovali do sada u nekim prosvjedima, građanskim akcijama i slično? Ukoliko da, kako je zajednica oko Vas reagirala?

U Starom su zavjetu razna poganska plemena žrtvovala svoju djecu božanstvu-demonu Moleku, žive ih paleći u peći izrađenoj u utrobi njegova kipa. Danas se djeca žrtvuju „molekima“ karijere, uspjeha, mladosti, tijela, novca, ljepote, tzv. savršenog zdravlja i drugim mrtvim idolima. Podsjećam, da je Isus došao upravo kao nerođeno dijete, posvetivši tako utrobu svake majke. Mi kažemo: svaka je trudnica kraljica, pobačaj nikada nije rješenje, svako je nerođeno djetešce u biti slično malenome Isusu. Naša nas savjest prisiljava da i kao ljudi i kao kršćani govorimo i činimo istinu, da podignemo glas u ime onih koji sami ne mogu govoriti, da budemo odvjetnici progonjenih i obespravljenih. Zato imamo molitvenu mrežu desetaka tisuća molitelja, jer kao duhovna, ne samo kao tjelesna bića, vodimo jedan duhovni rat između dobra i zla; otvorili smo 4 kuće za samohrane majke i djecu (peta uskoro!); grobnice i spomen-obilježja nerođenoj djeci, osnovali pokret mladih za čistoću prije braka, savjetovališta za trudnice, naši volonteri mole pred bolnicama, imamo akciju zaštite nerođene djece sa sindromom Downa, dijelimo letke, radimo tribine, okupljamo se na duhovne obnove, organiziramo razne humanitarne akcije…

Ja sam svećenik, ne Che Guevara, borim se na koljenima, eventualno s laptopom, ne s puškom; ispovijedam i razgovaram sa nebrojenim mnoštvom koje traži Boga, smisao, sreću, a u pobačaju nema baš ništa od toga, samo smrt, tuga, krivnja, bol. Imam neki osjećaj, da se danas više sućuti ima za životinje, nego za ljude. Također, izgleda da je u ime „slobode“ baš sve slobodno činiti, pod bilo kakvim pretekstom. Nije li tako? Ljudi bi hodali goli, prodavali heroin na tržnici, nosili oružje, od crkve načinili restoran, javno se sakatili, tetovirali po obrazima svoju djecu, slikali slike izmetom i krvlju i to nazivali umjetnošću, radili na otvorenome „crne mise“ s obeščašćenjem kršćanstvu najsvetijih svetinja, gazili ljudsko dostojanstvo nepojmljivim gadostima i činili stotine drugih svakakvih „sloboda“. Moja Majka, Djevica Marija (jer Ona je moja Majka!) ponižavana je najvećom vulgarnošću plakatima gdje se prikazuje kao lezbijka, izrugivana do kraja na slici na kojoj, umjesto maloga Isusa drži štakora, da ne nabrajam još nebrojene slične morbidnosti. Biste li dali, u ime slobode, da se tako ponižavaju članovi vaše obitelji? Kršćanstvo tvrdi, da smo slobodni samo onda kad smo u milosti, a ne u stanju grijeha.

Okruženje reagira različito, od apsolutne podrške do apsolutnog protivljenja. Teško je, naime, u stresnoj galami svijeta (filmovi i serije, glazba, reklame, Internet, vijesti i dnevnici…) čuti onaj nježni, blagi glas Duha u savjesti, ali i glas najobičnijeg razuma. Pa ipak, velika većina i vjernika i nevjernika prepoznaje naš trud i iskrenu brigu za „drugačije od nas“ i daje nam svoju podršku. Promičemo, naime, nultu toleranciju na nasilje te smatramo da je abortus jedno obično nasilje nad majkom i djetetom. Također, promičemo toleranciju drugačijih od nas koji hodamo, radimo i jedemo žlicom i gledamo TV: ti „drugačiji“ su još u maminom trbuhu. Jeste li vi protiv tolerancije i slobode govora i poštivanja drugačijih? Ja dakle sigurno nisam. Kada na jednoj strani imate Bibliju (zapisanu Božju riječ) i znanost, srce i mozak, te iskustvo i predaju tisućljeća, a s druge strane prozirno lažne parole i prazne ali ljute floskule, možeš samo vapiti Nebu da se smiluje, jer stigla su vremena, kako piše sv. Pavao, kada će „ljudi zatiskivati sebi uši da ne čuju istinu“. Istina je da je danas mnogo „plaćenih ubojica“ koji za veliki novac lišavaju života nerođenu djecu. Istina je da smo i vi i ja bili embriji i fetusi, da neobično velik broj supružnika plače jer ne mogu začeti; nepobitna je činjenica i istina da svaka trudnica nosi pravog i jedinstvenog čovjeka u sebi, živog, vrijednog života malenoga čovjeka. Naravno, ima i onih koji sebe nazivaju kršćanima, ali odobravaju abortus i ostale stvarnosti koje nemaju veze s kršćanstvom. Oni nas ne žele razumjeti, jer morali bi se odreći svoga grijeha, a ugodnije im je, trenutno, s njime. No, mi se ne obaziremo na prepreke, već gledamo dalje i idemo dalje. Godišnje spasimo, kako sam već napisao, stotine djece od pobačaja. I stotine roditelja od očaja. Znate što, nikada nam nijedna majka nije prigovorila na toj pomoći, ali tisuće žena i muškaraca povjerili su mi svoje gorko trpljenje, jer su dozvolili da im se ukrade Božji najveći dar i blagoslov-dijete. Samoća je bolna stvarnost, sam vidim kako je teško živjeti sam, jer tako živim već dugo: kada supružnici imaju dijete, imaju sigurno i mnogo suza, ali još više radosti i blagoslova blizine svojih najmilijih. Trebam dodati i da ne dobivamo baš nikakvu materijalnu ili financijsku pomoć od države, za razliku od tolikih udruga i organizacija koje promiču abortus i ostale stvarnosti dijametralno različite od judeo-kršćanskih vrednota naše kulture i civilizacije (a te je druge stvarnosti sv. Papa Ivan Pavao II. nazvao „civilizacijom smrti“) pa ipak se svojom porukom svetosti života probijamo u sve pore društva, a naš nam Gospodin proviđa sve nužno za rast i svakodnevne potrebe. Lakše je, dakako, uništiti nego li graditi. Za uništavanje će uvijek biti sredstava i interesenata. I uvijek će to lijepo nazivati, u maskama pravedne borbe ili skrbi za „slobode“. Molim onda da se poštuje i moja sloboda da kažem što mislim.

S obzirom da je pobačaj zakonski legalan u Hrvatskoj, zašto se borite protiv toga? Je li Vaše mišljenje o pobačaju vezano uz kršćansku doktrinu? Ukoliko da, nije li to nametanje vjere i nepoštovanje tuđeg odabira?

Mi nudimo alternativu! Samo to, ukazujemo na drugu moguću opciju. Zašto bi jedina opcija morala biti kirurško ili kemijsko odstranjivanje nerođenog djeteta? Zar nemamo svi prava znati za drugu stranu medalje? Ponegdje u svijetu legalizirana je prostitucija, odnosno gnusno prodavanje tijela žena i muškaraca za novac. Ponegdje su to i maloljetnici. Nečija djeca, braća i sestre, pokatkad prisiljeni na prostituiranje, na iživljavanje nad svojim tijelom i nad dušom (psihom) također (jer, može li netko ostati duševno zdrav, nakon stotina klijenata, spolnih bolesti, ponižavanja, tjelesnog maltretiranja itd.?)

Ponegdje je legalna i droga, u Belgiji je legalizirana eutanazija i djece i staraca i bolesnih i depresivnih… Mi kažemo, legalizirano zlo i dalje ostaje zlo. U vrijeme nacista, legalno je bilo ubijati Židove i ostale nepoželjne kategorije ljudi. Danas je na bliskom Istoku legalno ubijati kršćane i druge. Gdje je granica? Smijemo li biti bogovi? Podupirete li ideju kloniranja, ili na primjer, stvarnost surogat-majka, bez obzira što se zna da su često vrlo siromašne, i da služe bogatašima za „proizvodnju djece“? I to je legalno. Samo ako imaš love, sve možeš što poželiš! Također, legalno počinje biti i dobivanje djece od troje „roditelja“ kao i genetske manipulacije koje toj djeci određuju čak i boju očiju! Sada u Italiji traže da se može usmrtiti već rođeno ali bolesno dijete. Da nije na trošak države. Ako je vama to okej, onda okej. Meni to nije okej i nikada neće biti okej. I imam pravo reći da to nije okej.

Za vrijeme cezara Klaudija legalno je bilo oženiti se i životinjom, što je ovaj nastrani vladar i učinio, oženio se s magarcem. U vrijeme Nerona legalna je bila i pedofilija: nekako mi sve ide prema tome da ponovno postane legalna. U nekim državama super demokratskih SAD-a legalno je ubiti dijete u 9. mjesecu majčine trudnoće, pri porodu (tzv. „partial-birth abortion“) doduše, samo ako ne zaplače. Zato mu zatvaraju usta, dok mu buše rupicu na potiljku glave… Neki kažu, to nije u redu, ali u redu je uništiti embrij. Ako danas kažeš tako, sutra će ti i ova strahota biti također u redu. Jer, tako to ide („Ne bih nikada u venu, ali trava je ok.“) Zašto bi neki zakon nužno bio i pravedan? Recite dužnicima u francima, da su u krivu. Recite to i deložiranima. Ja ću radije slušati Sveto pismo i slijediti mudrost Crkve. I vlastiti zdravi razum. Legaliziranje nečega ovisi jako o vanjskim utjecajima i direktivama, pa i o mnogovrsnim manipulacijama. Jako smo naivni, ako ne vidimo te iza-kulisne igre. Mora postojati nešto iznad stranaka, iznad velikih i moćnih, iznad čovjeka samog. Jer, ako se ovako nastavi, moguće je da će brat moći oženiti i sestru. Ta zašto ne, kad se vole…? Legalizirana je i pornografija, u svim mogućim oblicima. Zašto se to onda (još) ne gleda javno, ili npr. u školi? Legalno je i psovati Boga i proklinjati susjede. Legalno je vjerovati i šarlatanima koji prodaju „pozitivnu energiju i skidanje uroka“. Kaže Pismo: „Ako vas Sin Božji oslobodi, onda ste zaista slobodni“.

Moj stav o pobačaju, naravno, proizlazi iz moje vjere, koja tvrdi autoritetom Riječi i Crkve da smo stvoreni na sliku Božju, da od začeća imamo besmrtnu dušu, da je svaki čovjek vrijedan života i da smo određeni za vječnost i da nemamo nikakva prava na život drugih. Također, razmišljam ovako: trudnica nosi biće zvano „homo sapiens“, s ljudskim DNK, s vlastitom krvnom grupom, biće koje u 10. tjednu trudnoće siše palac i nedvojbeno ima izgled djetešca, pa čak i obrve. Kada dakle, počinjemo biti ljudi? U 25. tjednu? A što smo u 24.? Priroda mi sve to potvrđuje, sve to što nalazim u Bibliji i u znanosti. A prije svega, vlastita savjest. Nitko se iz toga ne može izvući: savjest svi imamo. Kad su nacisti ubijali djecu u Auschwitzu, nisu se kasnije, u vrijeme pravde nad njima, mogli obraniti riječima: ‘takav je bio tadašnji zakon’, ili ‘nismo ih smatrali djecom’ ili ‘bili su drukčiji od naše djece’. Dijete je uvijek samo dijete i amen.

Dakle, ja, kao kršćanin u zemlji koja je prigrlila kršćanstvo prije 14 stoljeća i danas se većina populacije takvima određuje, ne bih smio javno govoriti o svojim kršćanskim načelima? Niti kao građanin koji ima sva građanska prava? Mi nikomu ne prijetimo, niti na silu izvlačimo trudnice iz bolnica, niti postavljamo bombe niti ikoga vrijeđamo etiketama: samo iznosimo istinu naše vjere, našeg čovještva i naše savjesti. Svakako, da svatko ima mogućnost izbora, i kako netko izabire nebo, drugi će izabrati pakao. I stotine drugih izbora. Ali izbor života ili smrti ne bi smio biti poput izbora jedne ili druge jakne u Zari. I ja sam grešnik, i samo zahvaljujući nepojmljivom Božjem milosrđu još dišem i molim i plačem i veselim se i radim i griješim i dalje radeći. Zato što izražavam svoju vjeru i uvjerenja, kriv sam. Nema problema, no frx, samo dok vršim volju Božju, ne bojim se niti zatvora niti progona niti nasilja nad nama koji smo Kristovi. Kao svećenik, svaku osobu povrijeđenu abortusom primam s velikim, dubokim duševnim milosrđem i vrlo sućutno, pokušavajući te strašne rane zaliječiti melemom Božje ljubavi. Ajde za drugi intervju pozovite ženu koja je imala abortus (odmah vam ih šaljem dvadeset) pa neka progovori što joj je učinjeno, i u ime čega, i što danas trpi. To bi bilo revolucionarno i radikalno i autentično, a ne ponavljanje maksima što ih slušamo dnevno u našim medijima. Sori na iskrenosti.

Smatrate li da je u redu zadirati u tuđe privatne odluke o svom tijelu? Što kažete na komentare da svojom borbom protiv pobačaja vršite marginalizaciju žena?

Naravno da nije nikako u redu zadirati u tuđe privatne odluke o vlastitom tijelu! Međutim, trudna majka nosi sasvim drugo tijelo u sebi! Potpuno različito od svojega, to je skroz druga osoba pod njezinim srcem. Naravno da smatram da sudjelujem u groznom zločinu, ako o tome ne progovaram. Pa to je demokracija, zar ne? Imaš dvije „istine“ a ja ti nudim istinu kršćanstva. Jedna od tih i takvih temeljnih istina je da Bog ljubi grešnika! Zato sam i ušao u ovaj rat za duše! Navješćujem milosrđe i oproštenje, koje se nalazi u Bogu. On jamči da će oprostiti svaki grijeh i zacijeliti rane svake zablude i lutanja. On jedini može oprostiti pobačaj, i učiniti da i roditelji djeteta sebi oproste. Mi u Isusu ljubimo i molimo za abortere, za feministice, za homoseksualne osobe, za agnostike, nihiliste, anarhiste, ateiste. Ali nemamo kompromisa s naukom koji odobrava oduzimanje nedužnog života. Biste li vi svom djetetu dozvolili da čini što hoće sa svojim prijateljima? Ne biste li mu pokušali objasniti što čini? Ako će danas-sutra proglasiti, da su svi iz Islama teroristi i mučitelji, neću li ustati u obranu svojih dragih prijatelja muslimana, ili da radije poslušam stotinu puta ponavljanu laž, koja postaje „istina“? To je upravo to: laž. Laž je da bilo tko ima pravo na život DRUGOGA. Kad se pogazi to pravo života, sva se druga prava lako mogu gaziti, kaže Majka Terezija. Isus kaže, da je đavao „otac laži i ubojica čovjeka od početka“. Ja vjerujem nekako više svom Isusu, nego nekim drugim tzv. veličinama svijeta. Osim toga, zar to dijete nije nastalo i sudjelovanjem oca? Govorimo o zakonima… Evo što o nerođenom djetetu kaže Pravo u nas: U nasljednom pravu je regulirano da nerođeno dijete može naslijediti imovinu. Npr. otac strada, majka trudna, majka dobiva pola imovine, nerođeno dijete pola. Bitno je da se kasnije rodi. Ali nasljeđuje dok je još “u trbuhu”. U obiteljskom pravu otac ima pravo priznati svoje nerođeno dijete. Time stječe roditeljsko pravo koje mu je neotuđivo. Može mu ga oduzeti samo sud. Međutim, praksa pobačaja u kojoj se muškarca ništa ne pita krši ovo njegovo pravo. Pobačajem mu se roditeljsko pravo oduzima i to po trećoj osobi, a što je protivno pravilu da mu roditeljsko pravo može oduzeti samo sud. U kaznenom pravu – ubojstvo trudne žene i njezinog nerođenog djeteta u njoj je dvostruko kažnjivo u odnosu na obično ubojstvo. U obveznom pravu – ako nerođeno dijete smrtno strada u prometnoj nesreći, krivac mora platiti ocu i majci 75.000,00 kn za duševne boli. To se sve da lako provjeriti. Zašto onda očevi nemaju prava pri odluci svojih partnerica, ako oni žele zadržati dijete? Kako odgovoriti na ovaj nonsens? Možda da sve muške partnere stavimo izvan zakona, da ih optužimo za nedemokratsko ponašanje i da ih proglasimo teroristima koji ne dozvoljavaju svojim partnericama da se riješe svojeg zajedničkog ploda ljubavi ili strasti? Dobro je na pitanje pobačaja gledati sa svih strana. Inače, abortus dolazi od latinskog „aborire“ a znači „baciti u smeće“. Ja ne volim tuđe riječi kojima ne znamo značenje, pa ako prevedem s latinskog, jesam li napadač i nemilosrdan progonitelj onih koji su izabrali taj čin?

Pozivam sve da posjete naše majčinske kuće za majke i djecu, da se sami uvjere koliko „marginaliziramo žene“. Ovo mi je baš urnebesna tvrdnja! Ja sam kao svećenik neprestano okružen ženama (haha). One su, praise the Lord, očigledno većina u crkvi. I kao svećenik nosim haljinu, zapravo više haljina na sebi… I imam mamu i sestru koje ludo volim. Žena me i rodila a baka me i odgojila. Časne sestre (navodno isto žene) su me čuvale u vrtiću. Bog mi je dao tu karizmu i misiju, da imam srce za žene i za njihovu djecu. Osobiti su mi teret na tom srcu, duhovni teret dân od Gospodina, one žene ranjene pobačajem, zlostavljane žene, samohrane majke, trudne djevojke u problemima, žene koje ne mogu začeti, žene koje se nose s rastavom. Marginaliziranje bi zapravo bilo ovo: riješite se problema prekidajući život (jer dijete je u njoj živo, kuca mu srce, rade živci, abortus ga neopisivo boli) i sve će biti dobro. Lagao bih tako i učinio veliku nepravdu. „Sine (16 g.) drogiraj se i opijaj, bolje biti pijan nego star, zbog svjetske krize nemaš za rizle, ali tata će ti pomoći novčano, sve dok ne završiš na Lovrincu… Svi to rade, nije bed. Važno da te svako jutro Zorica budi.“ Ja to ne bih rekao svome djetetu.

Rana abortusa ne može biti iscijeljena ljudskom filozofijom: dok Bog u sili svoga Duha ne uđe u tu bol, ništa ju ne može umiriti, pa niti lijekovi, niti bježanja u idole ili neki prkos. Pomažem danonoćno tim ženama, toliko sam puta bio na rubu sloma zbog iscrpljenosti, volim dječicu naših mama kao svoju vlastitu, pokušavam ih pomiriti s mladićima i muževima i roditeljima, hranim, odijevam, činim puste kilometre da im pomognem, grlim u njihovim žalostima, blagoslivljam i molim, tražim s njima stanove i posao… Kako ih onda marginaliziram? „Margina“ znači rub: tjeraju ih na rub oni koji im lažu, koji im prodaju jeftine slogane i koji manipuliraju njihovim uzburkanim osjećajima. Najlakše je nešto uništiti (ovdje: nekoga) i kao „idemo dalje“ i „bit će bolje“ i „mnogi su to učinili“. Ali rana nevine krvi ostaje duboko u duši. Zašto se ne piše o razornim tjelesnim posljedicama abortusa, i onim psihičkim? Neplodnosti, depresije, ovisnosti, suicidalnost, promiskuitet, psihoze, nemoć, anksioznost, razni poremećaji u prehrani, spolnosti, odnosima i susretima… O užasnoj samoći, osjećaju krivnje, beznađu i malodušju? Oni koji guraju žene u takva stanja… Oni ih marginaliziraju. Pomažu li im poslije pobačaja? Tko pomaže ocu djeteta, koji nema niti njegov grob? To nije šala niti igra, niti banalno nadmudrivanje zaraćenih strana, to je križ, to je Golgota, to je bol. Abortus je uistinu velika bol. U našim se kućama trenutno nalaze mnoga tek rođena djeca „koja se nisu trebala roditi“ i za koje je već bio određen termin pobačaja. Molim vas, dođite ih sada vidjeti (ponesite slobodno i pelene!) i usudite se reći mamama: „Da si ga pobacila, ne bi sada imala problema“. Imala bi puno gore probleme, vjerujte mi. Ja sam već 15 godina na prvoj liniji ove fronte, 24h/7: lako je nekome nešto izjavljivati tko se abortusa sjeti samo oko izbora nove predsjednice. Nema veće sreće, nema na svijetu, kada primim u ruke bebu koja se nije smjela roditi, a ipak sada spokojno spava u majčinom naručju… Onda vam sve ove rasprave postanu bez veze. Jadno je i bijedno ne vidjeti ovu sreću i ne sudjelovati u spašavanju života, već ga razarati. Abortusom se ne rješavaju problemi, nikada. Abortus vodi u eutanaziju: za nekoliko ćete me godina ispitivati o „marginalizaciji staraca i bolesnih“ jer neću nipošto prihvatiti da se ubije nečija baka ili djed, jer su dementni na infuziji u bolnici. Ali, to je tako u svijetu, ili od Boga bježimo u svojim opravdavanjima ili Ga prihvaćamo, mrtveći svoju „pravdu“.

Smatrate li da su prava žena u ovom slučaju stavljena u drugi plan, s obzirom na fetus i je li to pravedno?

Ispričavam se jer ću opet, kao crkvenjak, prevesti latinsku riječ. „Foetus“ znači „maleni“. (Vi baš volite latinski… Pazite, da vas ne proglase vatikanskim kriptonovinarom…) Isus kaže u evanđelju, da su maleni najveći i da sve što njima činimo, radimo i Njemu. Da ih Stvoritelj nije htio, ne bi se ni bili začeli, jasno k’o sunce. To što jesu maleni, ne znači da nisu živi i dostojni življenja! Pogledajte snimku abortusa na webu, pa uočite malene ljudske ruke i malene ljudske noge kako ih sijeku i vade iz utrobe. Navikli smo na krv, jauke i torture, iz filmova, crtića i igrica, pa poneke neće niti to posebno dirnuti. Kao što nas posebno ne diraju razapinjanja djece i odrubljivanje glava tamo negdje daleko danas, baš sada. Ja bih postavio protu-pitanje: nije li abortusom narušeno temeljno ljudsko pravo na život nerođenog djeteta, sasvim različitog od majke koja ga nosi, bez mogućnosti sudjelovanja u odluci i njegovog/njezinog oca? Ponavljam, nitko ne zabranjuje abortus (osim samo dragog Boga) u našoj državi, jer niti ja niti Crkva niti udruga niti neka inicijativa nema te mogućnosti niti tih instrumenata zabrane. Ali imamo apsolutno pravo upozoravati na nepravdu pobačaja kao i činiti sve u skladu sa zakonima da ne dođe do toga. Bi li bilo pravedno da na, na primjer, na bočici nekoga lijeka ne piše da predoziranje prijeti nekom bolesti, ili da je lijek štetan za dijabetičare ili da se ne smije davati djeci…? Naravno da ne bi. Tako je isto nepravedno šutjeti o pravom licu abortusa, o njegovim uzrocima i posljedicama, o mogućnostima usvajanja umjesto usmrćivanja, o pomoći koje nude mnoge udruge raznih denominacija i provenijencija. Ne znam broja (ali na tisuće zasigurno) ŽENA koje su mi u ispovijedi i razgovoru ili pismu zamjerile što Crkva premalo govori o ovoj temi, što prije nije bilo sličnih udruga, što su učinile nešto što sada jako žale… Nepravda abortusa uništava i dijete i njegove roditelje i sve druge uključene u abortus. Zaista, ali zaista ne vidim kako bih osobno bio nepravedan, ako želim nekoga miroljubivo, pošteno i u ljubavi i milosrđu upozoriti i odvratiti od tragedije i traume??

Koji je postotak žena kao članova vaše inicijative? U kojoj mjeri vaše projekte podržava i muška populacija i smatrate li da i oni imaju pravo odluke u slučaju pobačaja? Zašto?

Gotovo sve volonterke i gotovo sve koji predvode u našim inicijativama su žene. Počesto žene koje su dobro upoznate s trpljenjem, kako zbog vlastitog abortusa, tako i kao samohrane majke ili rastavljene ili kao žrtve negdašnjeg zlostavljanja. Dakle žene s iskustvom, ne pročitanim u nekakvoj knjizi, već proživljenim na dnevnoj bazi. Ne znam zašto uvijek mene intervjuiraju, a sve su žene oko mene. Valjda se novinari boje otkriti dugo i pomno zataškavanu istinu, da bi žena mogla najbolje odgovoriti na sva ova pitanja! Itekako nas podržavaju i mnogi muškarci, osobito oni koji nisu smjeli spriječiti oduzimanje života (i) svom nevinom nerođenom djetetu. Toliki su nam došli u suzama, u mukama, u gorčini. Nažalost, za većinu pobačaja su isto odgovorni muškarci, jer su bili kukavice, ili ignoranti ili pod pritiskom, ili totalno nezainteresirani plodom svojeg ponašanja. No, u zadnje vrijeme vidimo jedan fenomen: ginekolozi su uglavnom muškarci, i baš oni danas većinom, ne žele vršiti abortuse! Što nam to govori? Što nam govore ta silna obraćenja abortera i u svijetu i u nas, osim toga, da su se naše molitve ostvarile? Vjerujem da je teško vjerovati jednom svećeniku, ali ajde povjerujte ginekologu! Ako liječnik to ne želi činiti, onda stvarno… Dr. Stojan Adašević iz Beograda, već pokojni, izvršio je oko 50 000 abortusa… Pokajao se, obratio, postao gorljivi zagovaratelj nerođene djece. I neumoljivo su ga progonili, jer se usudio reći istinu i pokazati što je zapravo pravedno. Muški je svijet različit od ženskoga bića, i često se muškarci povlače, zatvaraju, ne znaju se izraziti, malo se i preplaše neke vike ili analiziranja ili pritiska, često su i neodgovornog seksualnog ponašanja, znaju biti i jako neodlučni i nezainteresirani. Toliko bi se djece, brakova i obitelji spasilo, da su muškarci ono na što ih poziva Božja riječ i očinsko srce, koje se nalazi u svakome od nas. I ja sam muškarac i zovu me „otac“ (pater) iako svoje očinstvo ostvarujem drugačije, ne biološki. Jedan od velikih projekata koji me čeka već godinama, je osnivanje neke molitvene službe, pomoći, muškarcima koji su izgubili dijete zbog pobačaja. To je u njima teška duhovna i duševna borba, koja također treba ozdravljujućeg dodira Isusa Krista. „Slomljeno srce“ je jedan od razloga dolaska Gospodina na svijet, prema Bibliji. Zanimljivo, kako to nije zanimljivo današnjim medijima… Imamo sve druge teme, ništa nije tabu, a zapravo se nitko ne želi upuštati u prave istrage i boli. Važno je da imamo „samo zabavu“ kako jedna TV-postaja reklamira svoj program. Kruha i igara. Zagriženih feministica i začahurenih popova. Zavadi pa vladaj. E pa ja nisam takav. Otkrit ću vam jednu tajnu: znate onu gđu. Sanju Sarnavku? Ona je meni jako simpatična i molim za nju baš svakodnevno. Jer oboje smo Božja ljubljena djeca.

Došlo je vrijeme, kad se trudnici izražava sućut, kao da joj je život propao! Trudnoća je skoro pa bolest! To je znak da je čovjek postao bolesno egoističan i da nema mira u sebi i da divlja, jer ga nijedno divljanje više ne može zadovoljiti. Zapitajte ljude oko sebe, što je smisao njihova života, zašto uopće žive? Za obitelj, za sutra, za bolji posao… A što ako toga ne bude? Samo nam Isus, koji je bio Dijete, može objasniti život.

Što mislite o tzv. „prizivu savjesti“ koji je dopušten člankom 20. Zakona o lječništvu, a o kojem često slušamo u medijima? Ne škodi li ograničavanje usluga ljudima drugačijeg mišljenja i stajališta i zar se time ne vrši presija nad drugim ljudskim bićem?

A što vi mislite o „izboru puta“ koji je dopušten u starozavjetnom Ponovljenom zakonu u članku 30, točka 19: „Uzimam danas za svjedoke protiv vas i nebo i zemlju, da pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo: život, dakle, biraj!“? Ja ne smatram da je išta, pa tako ni medicinska enciklopedija ni ustav, iznad Božje objavljene Riječi. A Bog govori u savjesti svakoga čovjeka i super je očito da nam Bog želi blagoslov, koji proizlazi iz brige za život. Smije li vojnik ubiti nenaoružanu staricu, jer mu to naređuje nadređeni? Smijemo li se osvetiti, kad znamo da smo sto posto u pravu a nanesena nam je velika šteta? Lijepo je ovako raspravljati, dok se nama ne dogodi nešto slično. Zar nisu svi liječnici položili svečanu tzv. Hipokratovu zakletvu, u kojoj kao temelj stoji da će čuvati svačiji život, od začeća do smrti? Zašto bi im se onda oduzimalo to pravo? Nerođeno je dijete u majčinoj utrobi živo, diše, jede, pije, miče se, osjeća vanjske podražaje, prolazi majčine emocije… Ako ga se liši života, liječnik nije izvadio tumor, već je prekinuo život živoga ljudskog bića. Nije mi jasno, kako bi to bilo tako neshvatljivo, a tako je logično? „Prekid trudnoće“ nije prekid trudnoće, nego prekid života najmanjeg među nama. A uvijek su snažniji i moćniji nametali svoju silu nad manjima, drugačijima, slabijima. Zašto da, npr. anesteziologinja, majka troje djece, prisilno gleda kako se dijete diletira i evakuira na stolu u bolnici? Na tom će istom stolu kasnije isti doktor porađati dijete. Ti su stolovi Kalvarije današnjice. I mi možemo samo plakati i moliti, kao Majka Marija pod križem. S druge strane, ako se porodi nedonošče ili bolesno dijete, spremni smo preokrenuti svijet i nabaviti silne novce da se liječi negdje u inozemstvu… To više nije „hipokracija“ nego „hipokrizija“ odnosno dvoličnost društva. Pokušajte ubiti štence; bit ćete kažnjeni, oni su zakonom zaštićeni. Djeca nisu. Sumrak mozga. Ako je liječnik kršćanin, židov ili musliman, zar nije napad na njegovo vjeroispovijedanje prisiljavanje da vrši nešto što je u očima njegove vjere zločin i krvoproliće nevinog bića? „Sve mogu, ali nije mi sve dozvoljeno“ piše Pavao. Ili da citiram i drugo: „Što sijete, to ćete i žeti… Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe… Ne bojte se onih koji mogu uništiti tijelo… Ne ubij!… Ja sam te oblikovao u majčinoj utrobi…“ Kojim ćemo zakonom zabraniti da vjernici ne slušaju glas svoga Boga? Vjerujem da će se i to dogoditi, jer srca ljudi su danas strahovito otupjela i zahladila, jedemo sve što nam serviraju. Vjerujem da će se i nama u Crkvi zabranjivati „govor mržnje“ iako baš mi propovijedamo i činimo uporno i bez kompromisa milosrđe i ljubav. Liječnici su pozvani liječiti, ne oduzimati život. Imaju svako pravo ne pristajati uz nametnute zakone. Inače ćemo imati bolnice koje bismo trebali preimenovati u egzekucijske ustanove ili umiraonice. Onima u problemima treba pomoći pronaći rješenja, bolesnima treba njega i lijek, abortus nije ljudsko pravo, nije dobro, nije demokracija uništiti tuđi život, nije sloboda u oslobođenju od života druge osobe. Bez obzira koliko to moderno bilo ili zvučalo.

Koje je vaše stajalište o djeci koja su napuštena jer roditelji nisu bili ni fizički ni psihički spremni imati dijete? Što mislite o prenatrpanosti domova za djecu?

Ako se traži razlog za pobačaj, naći će ih se mnogo, kako nam već paše. Međutim, pravi je razlog sakriven u srcu, u nutrini. Ako u srcu nema ljubavi, nema Boga, nema poniznosti, vjere u Nebo, ako nema pouzdanja u Božju providnost, onda nema ničega i ono što mislimo da imamo, srušit će se i nestati. Imamo jako puno svetaca, ali i običnih ljudi, koji su bili i bolesni i ostavljeni, pa ipak su postali dobri ljudi i ostali ljudi. Mnogi genijalci u raznim dimenzijama (npr. Mozart), potječu iz upravo takvih obitelji. Ne znam sve odgovore, ali sigurno ne bih dao eutanazirati bolesne ili ih kastrirati ili im zakonom onemogućiti da imaju potomstvo: to je ideja bolesne Hitlerove eugenike. Tako da imamo savršen, sretan svijet, bez bolesti, bez muka. Kad malo promislimo, ni Marija ni Josip nisu bili ni fizički ni psihički spremni imati Isusa. Gospa je tada imala ne više od 15 godina, nisu bili ni u braku, Josip se prepao a Marija „smela“ kako piše u evanđelju. Stvar je u tome što smo mi iz svega izbacili Boga: Njegovu mudrost, svetost, providnost, svemoć, volju, prisutnost, zakone, autoritet. I sebe smo uzdigli kao božanstva: mi i samo mi imamo pravo odluke, mi znamo najbolje, mi ćemo sve urediti, mi donosimo uredbe i pravila, mi smo ti koji vladaju. E pa nije tako. I vama i meni se može danas dogoditi da nam pukne žila u mozgu, ili nekakav srčani udar ili da nam otkriju melanom ili da doživimo slom živaca i do kraja života budemo na tabletama, ovisni o drugima. U tom slučaju ne bismo sebe stavljali u one „druge“ i „drugačije“ i bilo bi nam izuzetno drago da nam se ne oduzimaju prava, već da nam se nadodaju nova. Do koje biste mjere išli u ovom „psihički nemoćni da imaju djecu“? Je li riječ samo o shizofreniji, ili bi oni s depresijom ipak mogli imati djecu? A što tek znači ono „fizička nespremnost“, jer ja jako poštujem osobe s invaliditetom? Tko bi, prema ovome pitanju, mogao uopće postati roditelj?! Pa svi smo na nešto bolesni ili nemoćni ili u problemu. Valjda samo oni bogati i s nekim društvenim statusom, ili neki jako zdravi, bez povišenih triglicerida… Što se tiče prenatrpanosti domova, prvo mislim da nisu prenatrpani, ako jesu, eto posvuda vidim prazne kuće (samo u mojoj župi valjda sto kuća) i dvorišta, koja se lijepo mogu iskoristiti za udomiteljske obitelji. Drugo, ta toliko je parova koji žele djecu, zašto im se tako sporo omogućava ta opcija? Također, postojanje domova nije razlog za abortus, ako se na to smjera. Je li bilo bolje svu tu djecu abortirati? Nekako tako shvaćam ovo pitanje, ispričavam se ako sam krivo shvatio. Domovi, bolnice, zatvori, sirotišta, isto su dio društva kao i vrtići i škole i samostani. Gdje je čovjek, tu je i grijeh i milost, i dobro i zlo, i bolest i zdravlje. Ponavljam, ne znam sve odgovore i žalim kao i svi normalni ljudi jer mnoga djeca pate, a ne bi trebala, ali uzet ću si slobodu nakon nekoliko sati tipkanja i izmorenih ruku, pa postaviti i vama pitanje: a što vi u tom smislu činite? Ja znam što ja činim, i to sam opisao. Još nešto: a što ako je sve ovo ISTINA? Hoćete li barem to uzeti u obzir, da bi ova moja apologija života mogla biti istina? Hvala na razgovoru i Božji vam blagoslov.

Marko Glogović | Bitno.net