Utopiti se u masu i biti kao svi drugi ili biti svoj? Ne moram postupno, nadugo i naširoko objašnjavati da ovo prvo znači imati mnogo prijatelja, pristaša i dobrih veza, a da ovo drugo znači osjetiti što znači biti sam i vidjeti mnogima ne toliko lice koliko leđa koja govore više od sakrivenog lica. Jedan dan te slave, drugi dan te ostavljaju. Plešeš li po njihovim notama ili pak sviraš kako ti kažu – ti si općeprihvaćen. Čak prozvan i nazvan ‘normalnim’, a možda povremeno i ‘cool’. Ako se baš ističeš, onda će te prozvati i ‘predvodnikom nove generacije’ ili ‘stjegonošom novoga vala’. Biti svoj i razmišljati svojom glavom učestalo nosi sa sobom kvalifikacije poput ‘čudak’, ‘osobenjak’, ‘nevješt u komunikaciji s ljudima’.

Veliko pitanje postavljeno čitavom svemiru iz pera svetoga Pavla, velikog apostola i putnika, glasi: ‘Želim li se ja svidjeti Bogu ili ljudima?’ Naši odgovori sijevaju na sve strane. A ovo može biti dobar ispit savjesti. Ovih dana završava škola. I događaju se mnoge obljetnice matura. I godišnjice vjenčanja i nova vjenčanja. Sve prilika do prilike osjetiti i razmišljati o tome – ‘želim li se svidjeti Bogu ili ljudima?’ Oblačim li vjenčanicu od 10 metara zbog mišljenja drugih, moram li pustiti narodnjake u svatovima samo zato što to vole svatovi? Moram li zaključiti svoj djeci peticu iz vjeronauka kako bi ona došla i iduću nedjelju u crkvu (iako se borimo s najosnovnijim informacijama)? Moram li kimati glavom i govoriti da je nešto loše dobro, jer se bojim za svoje radno mjesto? Jer znam, budem li govorio svoje mišljenje – nema mi napretka, nema tu napredovanja. Jer jednostavno, moje mišljenje nije u skladu s ostalim mišljenjima. I onda, zbogom karijero! Zbogom i poslu. Zbogom i ‘prijateljima’. Zbogom i rodbini.

Jedan vikend su Gospodinu vikali: ‘Hosana!’ Nije prošlo ni tjedan dana, već se vikalo na sve strane: ‘Raspni’. To su ljudski glasovi. To su ljudska mišljenja. To su ljudska prijateljstva. Podložna su promjenama i izmjenama, dopunama i prepravcima. Puno toga se u našem društvu događa zato što postoji neki interes. Čak i humanitarna pomoć, humanitarne akcije i donacije ne odlaze na adrese potrebitih prije negoli se to kvalitetno ne izreklamira. Stoga i oni veliki čekovi s velikim brojkama. Nek’ se vidi i nek’ se zna tko je pomogao. Mi ljudi svašta nešto svedemo na sferu interesa. Mogu li ja doživjeti da sam ja u Božjem interesu? Da sam Njemu bitan. Da nisam slučajan.

U kockanju i klađenju postoji ti nekakvi slučajni dobici. Zapravo, u okviru kocke i klađenja mi percipiramo i gledamo sreću kao dobitak, a nesreću, tugu i žalost kao gubitak. Kod kockara je dobitak, zapravo, kad se oni vrate iz kockarnice i kladionice kući, kad ih njihova obitelj napokon dobije natrag iz ralja kocke. Idemo to premjestiti u naš odnos prema Bogu. Bog je sretan kad se ti vratiš u Očev dom, kad ti postane bitno svidjeti se Njemu i kad ta maksima zaživi u tebi, kad to postane tvoj životni princip. U daljini i pozadini odzvanja ona: ‘Ta progonili su tako proroke i prije vas…’ Čudan si ako živiš po Božjim zapovijedima. Budala si ako vjeruješ u Boga i to živiš. Bilo je to oduvijek čudno i budalasto, ne samo danas. Biti svjestan da jedino Bogu polažem račun i tako živjeti. To je oduvijek bila ludost. No, ti nisi nešto što se Bogu slučajno dogodilo i što je On slučajno dobio u ruke. Bogu si bitan. On čeka tvoj povratak i Njemu je dobitak tvoj povratak u Očev dom. A ti. Ti se ne odlučuješ slučajno za Boga niti slučajno staješ nasuprot Bogu. To je svjestan izbor.

fra Željko Barbarić

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.