Viktor Frankl, poznati austrijski psihijatar i začetnik logoterapije, jednom prilikom reče da je sloboda bez odgovornosti oksimoron. Upotrijebio je sliku kipa koji prikazuje Slobodu (puni naziv je: ‘Sloboda koja prosvjetljuje’) koji se nalazi u New Yorku, na Istočnoj obali Sjedinjenih Američkih Država, i rekao kako bi bilo dobro napraviti dodatak ili nadopunu tom kipu negdje uzduž Zapadne obale u obliku kipa Odgovornosti.

Sloboda bez odgovornosti može nauditi drugome. Ozlijediti ga. Obespraviti ga. Oduzeti mu dostojanstvo. Zanemariti ga. Učiniti ga nevidljivim. Povrijediti ga. Dati mu do znanja da nije ni važan ni bitan. Staviti ga na čekanje bez kraja. Isključiti ga iz društva. Učiniti ga rubnim. Diskriminirati ga. Nanijeti mu bol. Ubiti ga.

Odgovornost je alat koji u sebi ima oči za drugoga. Nisam samo u pitanju ja, nego i drugi. Nije u pitanju samo moja prekomjerna i neumjerena upotreba slobode, nego i oni drugi koji će osjetiti posljedice moje slobode.

Čini mi se da je mahanje zastavom slobode bez ikakve odgovornosti često znak sebičnosti i borbe za osobne interese.

Sinoć sam do dugo u noć slušao sirene policijskih automobila i zvuk helikoptera u zraku. Prosvjedi već traju danima po ulicama New Yorka zbog ubojstva Georgea Floyda. Prosvjedi su upereni protiv policijske brutalnosti osobito prema Afroamerikancima. Prosvjedi su, nažalost, jednim dijelom prelazili u palež, pljačkanje trgovina i uništavanje imovine ljudi koji nemaju ništa s ubojstvom Georgea Floyda.

Nemam namjeru dublje analizirati prosvjede ni rasizam na američkom tlu. Nemam dovoljno informacija za kvalitetnu analizu aktualnih prosvjeda, njihova povoda, razvoja ili trenutne organizacije, a nisam ni kompetentan stručnjak za fenomen rasizma u SAD-u.

Slušao sam sirene. Gledao vijesti i molio za te ljude koji su duboko za vrijeme policijskog sata bili još uvijek na ulicama. Nadam se da će svi sigurno doći svojim kućama. Da će se moj rođak, koji je policajac, vratiti sigurno svojoj ženi i djeci. Da će se moji prijatelji, koji su se uključili u prosvjede, vratiti sigurno svojim obiteljima. I mislio na tu odgovornost koja bi trebala ići ruku pod ruku sa slobodom.

Prošao sam jutros gradom koji je još prazniji nego inače. Sretao sam rijetke prolaznike, vjerojatno ljude koji su išli na svoj posao. Turista odavno nema zbog korone. Najčešći prizor su bili radnici koji su zakivali daskama izloge poslovnih prostora pripremajući se za još jednu burnu noć. Noć u kojoj će se opet pomiješati krikovi, vapaji i pozivi za slobodom koja će uključivati i odgovornost s onima koji će pokušati iskoristiti te krikove, vapaje i pozive za svoje osobne interese.

Nijekanje slobode i oduzimanje slobode bilo kome zahtijeva snažan krik. Nažalost, krikovi malenih, obespravljenih, nemoćnih, potlačenih, odbačenih, nerođenih teško se čuju. Teško dolaze na naslovnice koje zauzimaju puno glasniji od njih. Puno jači od njih. Puno bogatiji od njih… Nažalost, krikovi onih koji plaču, stenju pod nečijom slobodom i pod nečijim pravima koja su oduzela njihove slobode i njihova prava, teško nalaze put do drugog uha. Teško je to i slušati. Ponekad teško i povjerovati. A ponekad teško i prihvatiti…

Teško se čuju od silnih parola i megafona koji govore o slobodi jednih dok u isto vrijeme niječu slobodu drugih. Onih koji ne misle isto kao mi. Onih koji se ne ponašaju isto kao mi. Onih koji ne vjeruju isto kao mi. Onih koji nemaju istu boju kože kao mi. Onih koji ne govore kao mi. Onih koji se usuđuju krenuti drugim ili drukčijim putom od naših putova. Onih koji smetaju našim interesima. Onih koji su doktorirali na temu slobode i vladavine prava dok u isto vrijeme ne daju drugima tu istu slobodu i ta ista prava.

Oksimoron, reče Frankl, oksimoron je sloboda bez odgovornosti…