Nevjerojatno je da u vrijeme dok se na sav glas govori o ljudskim pravima i dok postoje razne pravobraniteljice koje će u ime tih prava onda javno govoriti istovremeno imamo situaciju da država toliko malo mari za svoje građane. U posebnoj mjeri za mlade obitelji s djecom…

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Mnoge mlade obitelji s djecom u Hrvatskoj danas suočene su s brojnim izazovima o kojima sam već u više navrata pisala. U ovom tekstu željela bih detektirati i definirati još jedan izazov – preciznije rečeno problem i poteškoću s kojim se zaista suočavaju mnogi, posebno u vrijeme kad ili nisu kreditno sposobni ili se boje ulaziti u vrlo nepovoljne kredite u nas: kako unajmiti stan ako imate jedno ili više djece.

I sama imam nekakvo iskustvo po tom pitanju. Moj suprug i ja spadamo u one kojima dizanje kredita po uvjetima i kamatama kakvi su danas u Hrvatskoj korisnicima dostupni jednostavno nije bila opcija. Zaključili smo da ne možemo i nećemo moći u nesigurna vremena kakva su neosporno danas dvadeset i pet ili trideset godina biti obvezni plaćati iznos na koji smo se u određenom trenutku možda mogli obvezati – no kako je život nepredvidiv i vezano za posao i vezano za zdravlje ne postoje čvrste garancije da bismo mogli ispoštovati ono što potpisujemo, a poučeni i brojnim sve češćim primjerima koliko je stanova i kuća na taj način već izgubljeno, jedino što nam je preostalo bilo je unajmiti stan i štedjeti za svoje kvadrate. Kad smo sve stavili na papir izračunali smo da nam se više isplati biti od osam do deset godina podstanar (i duže od toga no ovo je bio naš izračun) nego minimalno dvadeset rob banke.

Takva opcija također ima svoje nedostatke. Kao prvo nikada nisi u svome… Iako kad pogledam kako se u inozemstvu uredno rentaju stanovi i kuće, mislim da je i pojam „u svome“ precijenjen – možda je to i posljedica nekadašnjeg sistema i mentaliteta kuća/stan plus vikendica gdje se do stanova puno lakše moglo doći, manje poslovne mobilnosti, a o brojnim kreditima koje je pojela inflacija bolje da i ne započinjemo – no bilo kako bilo, ostao je do danas u našem društvu taj „must have“ posjedovanja vlastitog stambenog prostora.

Nadalje, naš hrvatski standard je takav kakav jest i ako obitelj s djecom želi štedjeti moraju biti spremni na poveliku količinu discipline, ustrajnosti i askeze. Svi mi želimo svojoj djeci priuštiti što više toga, posebno u ovo vrijeme koje ne možemo nazvati drugačije nego konzumerističko i često je vrlo teško, a nekad gotovo i nemoguće uskratiti djetetu nešto što je uobičajeno u njegovoj okolini a sve da bi se uštedjela i na stranu stavila koja kuna više.

Naravno da pritom ne smatram manje razboritim ljude koji su se odlučili na kredit (velik ih je broj i među mojim prijateljima, puno veći nego onih koji su se odlučili na unajmljivanje stana), nego jednostavno ističem da to nikada nije bila naša opcija. I sukladno tome mogla sam iz prve ruke iskusiti kako je u našoj zemlji tražiti stan u najam ako imaš malu djecu.

Dok smo bili četveročlana obitelj živjeli smo u jednosobnom stanu moje bake koji nam je, kako je naša obitelj rasla, s vremenom postao premalen. Povećanje obitelji i preseljenje zbog posla u Dalmaciju nužno su nas doveli u situaciju da smo morali potražiti stan.

To je zaista bila avantura i po i mogla sam dobiti jasnu sliku u kojoj je mjeri obiteljima s djecom (a mi smo tad upravo dobili treće) teško unajmiti stan. Vrlo je, vrlo teško.

Kako sam zivkanje preuzela na sebe tako sam zvala zaista puno brojeva koje bih pronašla u oglasniku ili u malim oglasima lokalne radio postaje. Moja prva otegotna okolnost, ubrzo sam to shvatila, bio je moj zagrebački naglasak. Svaka, ali baš svaka dalmatinska iznajmljivačica stana odmah je pomislila da zove nekakva inspekcija iz Zagreba i gledali su da me se što prije riješe. Da mi ne poklope slušalicu odmah presudio je prvo moj prilično mlađahni glas (zahvaljujući kojem me raznorazne službe kad nas nazovu na telefon često traže da im dadem mamu ili tatu, što je beskrajni izvor zafrkancije u mojoj obitelji) – dakle pomislili bi da sam kakva studentica (čitaj: najomiljenija opcija o kojoj sanjaju svi iznajmljivači stanova u Hrvatskoj – za malene stanove jedna, za veće više njih), a kad bi saznali da sam udata za Dalmatinca provjeravali bi mu prezime i porijeklo u deveto koljeno, sve da bi se uvjerili da zbilja tražim stan.

Kad bi zatim čuli da smo zaposleni i gotovo da bismo dogovorili termin da se stan pogleda – stigla je otegotna okolnost:da imamo dječake od 6 i 4 godine i malu bebu djevojčicu. U tom trenutku bi većina promijenila ploču i dotad savršeni komforan stan pretvorio bi se u skučen, nedostatan za nas petero (unatoč mojem uvjeravanju da nam ne smeta jer se radi o duplo više kvadrata nego na što smo dotad bili navikli), lijep pogled pretvorio bi se u balkon opasan za djecu, odlična zvučna izolacija u lošu (bučna djeca su nezgodna za susjede), odličan položaj u stan kojem vrtić i škola baš i nisu blizu… i tako dalje, i tako dalje.

U pravilu bi velika većina iznajmljivača odmah promijenila ploču i uputila vas da pokušate negdje drugdje. Moram reći da smo mi imali i sreće (sudeći po onome što čujem od drugih ljudi koji su se našli u takvoj situaciji koju su bezuspješno nastojali riješiti mjesecima) i relativno brzo dakle našli velik stan namijenjen isključivo obitelji sa stanodavcima koji žive u Australiji (ima li idealnijeg stanodavca od onog koji živi na drugoj strani kugle zemaljske?). Uglavnom, kako ja to volim reći, Providnost je odlučila da će nam dati neke druge poteškoće, ali da traženje prostora za stanovanje neće biti jedna od njih.

Dakle nešto iz vlastitog iskustva a ponajviše iz kontakta s drugim ljudima koji su se suočavali s istom takvom poteškoćom došla sam do zaključka kako je obiteljima s djecom kod nas – najteže pronaći stan. Riječ je o svojevrsnom društvenom trendu koji ide ruku pod ruku s negativnom demografskom slikom s kojom smo suočeni posljednjih godina, točnije povezan je s njom uzročno-posljedičnom vezom: mnogi se parovi ne odlučuju na dijete više upravo zbog te neizvjesnosti da neće moći pronaći pristojno mjesto gdje će s djecom živjeti. Pad standarda i porast siromaštva svakako je utjecao i na to da se stanodavci žele u što većoj mjeri zaštititi i ako je moguće, uopće se i ne dovesti u situaciju da moraju tjerati obitelj s djecom van. Tržište iznajmljivanja nekretnina u velikoj je mjeri dio sive ekonomije gdje je nedostatak ugovora i prijavljenog iznajmljivanja još češće pravilo nego iznimka.

Podaci zagrebačkih agencija u prometu nekretnina (kao i podaci Porezne uprave za cijelu Hrvatsku) svjedoče da je sve više mladih obitelji koje se odlučuju na prijavljeno podstanarstvo s ugovorom. U nekoliko godina njihov se broj popeo za čitavih 70 posto, dakle interes postoji i vrlo je velik.

Nevjerojatno je da u vrijeme dok se na sav glas govori o ljudskim pravima i dok postoje razne pravobraniteljice koje će u ime tih prava onda javno govoriti i zahtijevati njihovo poštivanje i provedbu u praksi istovremeno imamo situaciju da država toliko malo mari za svoje građane. U posebnoj mjeri za mlade obitelji s djecom koje su između nedostatka društveno poticajne stanogradnje i nemogućnosti da dignu tzv. kredite „za mlade“, inače u praksi nepovoljnije od kredita koje bi iste te banke u inozemstvu davale ljudima u poodmakloj dobi, tako prepuštene same sebi odnosno neuređenom tržištu najma kakvo imamo danas. Upravo je to (a činjenica jest da sustav potpune kontrole kod nas funkcionira samo u turizmu) razlog što će mnoge mlade obitelji u nas radije odabrati vrlo, vrlo nepovoljan kredit. Koji s godinama više neće moći plaćati, u konačnici možda i ostati bez nekretnina i spas potražiti u inozemstvu… i tada nije čudan trend da Hrvatska nepovratno stari i da se rađa sve manje i manje djece.

Naša je odgovornost i dužnost da od naših političara, iza koje god boje ili opcije se oni nalazili, tražimo veću ažurnost i odgovornost u rješavanju ovog gorućeg problema kao i da javnost u većoj mjeri učinimo senzibilnom po tom pitanju.

Sve dok će se mlade hrvatske obitelji suočavati s činjenicom da će im lakše biti unajmiti stan ako su vlasnici psa ili mačke umjesto djeteta neće biti govora o demografskom, a sukladno tome ni gospodarskom oporavku naše zemlje. Izreka „na mladima svijet ostaje“ zaista nije tek puka fraza. Ili će tih mladih biti, ili nam naše zemlje kakvu želimo i kakvu smo stoljećima sanjali, tako bar kaže matematika koja je znanost koja se ne bavi pogađanjem – neće biti. Odgovorni smo, dakle, svi mi.

Nikolina Nakić | Bitno.net