NOVA KOLUMNA

Pater Marko: ‘Pitam se priprema li nas Majka Crkva za progonstvo ili je svatko prepušten sam sebi?’

U mnogim Crkvama na Zapadu prije je vrijedilo: „Krist da, Crkva ne“ – danas je obrnuto: „Krist ne, Crkva da“, ali kakva Crkva? Prvo prestrašena, ucijenjena, razapeta, pa ljudski mozgajuća, pa dekadentna, pa shizmatička. Tako to po prilici ide: negdje je prije nastao „kratki spoj“. Ilustriram: od pričesti na ruku – do pričesti za sve, pa i pogane! Od „prihvatljivih oblika kontracepcije“ – do abortusa do samog poroda! Od prekida ispovijedanja – do zakona o izdavanju ispovjedne tajne

Crkva svete Krunice – Shettihalli, Indija/Foto: Wikimedia

Vjerujem da nam je Gospodin htio pojasniti stvarnosti a ne zakomplicirati ih još više. Vjerujem da je Božja riječ naravno sredstvo nadnaravnog utjecaja i putokaz spasenja, udžbenik vječnoga života, uputa za blagoslovljeno življenje dok smo u tijelu. Vjerujem da u Bibliji piše sve i o svima, da je ova knjiga vjerniku apoteka, škola, vojarna i odmaralište, da su u njoj opisani uzroci svih naših nesređenosti uz ponudu svih mogućih, božanskih rješenja. Međutim, imam osjećaj da nam je ta knjiga ostala uglavnom, samo – knjiga, da ne crpimo iz nje silu za život u svetosti, da ne uzimamo ozbiljno do kraja sve njezine pretpostavke, da nam je ona neki dodatak Credu, ne do kraja nužan.

Sigurno da nije lako čitati Bibliju niti je ponekad ugodno. Sigurno da se ono čisto ljudsko protivi onom Božjem. Duhovno je uvijek svojevrstan teret i muka tjelesnom i naći ćemo milijun razloga da se s ovim svetim tekstom „posvađamo“. Ono što mene danas frapira je ovo – u premnogim krizama, patnjama, pitanjima i dvoumljenjima koje nosi ovo doba, umjesto Božjem pismu okrećemo se češće i radije našim mozganjima i riječima ljudi, medija, svijeta. Možda su nam ti „elementi“ uspjeli ukrasti neizrecivi blagoslov riječi Božje? Možda sumnjamo da kroz nju i sada Bog progovara; dvojimo u njezinu aktualnost, učinkovitost, pouku? Ne želim biti puki moralist pa vikati ‘izvolite ostaviti Fejs i otvoriti Novi zavjet‘ nego želim da zajedno razmotrimo ovo: može li čitanje – razmatranje – molitva riječima Riječi i življenje po uputama Svetoga pisma imati ikakvog sudbonosno važnog i štoviše spasonosnog utjecaja na nas koji danas nosimo toliko toga u sebi i na sebi? Ja mislim da može, itekako može, i mislim da, ako odustanemo od listanja i poniranja u te stranice – mogli bismo se potpuno izgubiti.

Zato mi nije jasno nešto, što sam doživio nebrojeno puta, pri vrlo mnogim crkvenim svečanostima, a pri jednoj nedavnoj svečanoj misi još upečatljivije. Naime, svećenik – propovjednik nijednom nije spomenuo niti jedan jedini citat iz presnažnih i predragocjenih misnih čitanje te nedjelje: niti riječ iz Starog zavjeta (prvo čitanje), niti riječ iz prelijepog Psalma, niti riječ iz Novog zavjeta (drugo čitanje) – niti riječ iz Evanđelja, posljednjeg misnog čitanja. Dakle, četiri čitanja – četiri „slijeda“ na „jelovniku“ a mi slušatelji ostadosmo gladni i žedni, kraj neprocjenjivog bogatstva ostadosmo bijedni i ubogi. Kao da je to nešto usputno, ne baš toliko važno, zapravo nepotrebno. Važnije je bilo citirati latinske crkvene dokumente, rimskog pjesnika Horacija, filozofa Kanta i papu Pavla VI. Svaka njima čast i slava i pokoj vječni, ali – Bog je progovorio, a mi slušamo njegove ili i ne-samo-njegove interpretatore. Koji se lijepo mogu na mnogim drugim mjestima glorificirati i obrađivati ili što li već. Uvijek sam deprimiran zbog toga. Jednostavnost Božje riječi odbačena, u ime filozofiranja ljudi. Još bih razumio da se riječima plemenitih i mudrih osoba nekako komentira Božja riječ, iskustveno potvrđuje, dodatno razmatra… Ali ne, niti slovce o toj riječi, koja uskoro postaje tijelom na oltaru. Pa kako bi onda mogla postati tijelom u našim životima?! Gledam narod, koji nakon šest dana rada, susretanja drugih, sapunica i serija, razgovora uz kavice, nebrojenih sms-ova, e-mailova, problema sa susjedima i šefovima ili kolegama, punicama i svekrima, djecom i mladima, bolesnima i starima, psihičkog maltretiranja, medijskih manipulacija, nesnosnih tereta prošlosti ili sadašnjosti ili strahova od budućnosti, depresija, obilazaka doktora, advokata, javnih bilježnika, bankara; nakon šest dana svakojakih turbulencija, i veselih i neveselih, u obitelji, na poslu, u samima sebi; da ne govorimo o utjecaju demona preko toliko mnogo „medija“, dobivaju – Horacija i Kanta. Ej, dođe mi da kažem nešto „bosansko“ uz ova slavna imena… Al’ neću. Jer se pokušavam riješiti „starog čovjeka“. Pokušavam iz petnih žila biti ono za što sam pozvan da budem – duhovan. Ne trebam biti ni posebno zdrav ni sposoban ni uspješan ni popularan ni simpatičan ni sveznajući ni sjajan organizator ni… Nego trebam biti – duhovan. Na to me Gospodin pozvao, to njegov narod hoće od mene i to dobivam poslušnošću Božjoj riječi.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ja imam sasvim drugačije iskustvo upravo s Riječju Boga živoga: ona ima moć uskrisiti, obnoviti, ojačati, ohrabriti i osloboditi čovjeka! Ima moć blagoslova i iscjeljenja! Ima moć, svrhu i cilj: posvetiti, spasiti, izgraditi, okrijepiti, uzdići, zaštititi, oplemeniti, usrećiti čovjeka! Ima moć razvezati lance, izvući iz tjeskobe, lišiti snage zlo i tamu, rekonstruirati život, prožeti silom odozgor, uništiti nemoć i bijedu duše, ozdraviti dapače i tijelo, ispuniti živom nadom, osnažiti pravom utjehom! Amen, amen, amen! Ja sam to doživio, ja želim o tome slušati, ja ću o tome svjedočiti, briga me za „Malog princa“ kad poznajem Kneza mira! Čitajući njegovu Riječ ona prodire u moje najskrivenije kutke, prožima me svjetlom i pomazanjem, podučava me kako uistinu živjeti dobar život, zdravu duhovnost, kako izaći iz nekih začaranih krugova, pobjeći od demona, raspoznavati Božju volju i njegove nakane sa mnom… I zato, kad vidim kako narod odlazi s nekih misnih slavlja satrveno, otužno, u istim situacijama grobova; ili pak nezainteresirano, izgubljeno, opijeni svjetovnim jedva čekajući gemišt… Tužan sam, dokraja tužan, ispražnjen, ruiniran. Tužan sam jer toliko puta sâm ne čujem Riječ, ne svjedočim svojeg Spasitelja, podliježem duhu svijeta… Pa ove naše krizme, pa „uzveličanosti“ prisustvima političara, pa druge silne fešte, a nakon „Idite u miru“ opet isto ili i gore… Dođe mi da kriknem i sebi i svima: „Oživite, suhe kosti, oživite u imenu Isus!“ Namirisano, naštiklano, naslikano, nasmješkano, nalickano… a gdje je On? Jedna strahotna ravnodušnost i nehaj za Boga, za Božje. Sve zato, jer veliki broj vjernika nije čuo i nije primio i nije im dano spoznati silu Riječi koja „ima moć spasiti duše naše“ – kako u njoj piše. Ne krivim samo nas, svećenstvo: ako nisi dobio, ne možeš ni dati, iako – mogao bi se potruditi da tražeći nađeš. Uostalom, svatko može, reći ćeš, naći i župnika koji propovijeda Božju riječ i daje narodu živog Boga. Reći ćeš također, da ima i onih koji tako propovijedaju a opet tako ne žive. Možda ćeš reći i kako je uzalud danas propovijedati iz Riječi, kad većina ljudi ima zabetonirane uši i boli ih briga za sve. Većinu, od onih deset posto koji dolaze u crkvu nedjeljom. Riječ je i oštra i neprobavljiva za mnoge: ona upozorava, zove na obraćenje, pokajanje, posvećenje, a čovjeku današnjice jedva da smiješ išta reći, a istina se kažnjava vrlo osjetilnim vrstama kazni – od nedolaženja na bogoslužja do prozivki biskupu i tužakanja novinama: čim igla istine bocne, izlazi agresivnost iz krvi, skoro krvavo. No, važno je i kako izreći tu istinu, također! Da, mogli bismo i tako komentirati. I baš zato što nam ljudski obziri čine nepremostivu prepreku, baš zato što sve mora biti „pozitivno, afirmativno i veselo (i brzo)“, baš zato jer sve više smatramo kako Božjoj riječi treba „pročišćenje“ i „politička korekcija“, mi sve dalje ulazimo u pustinju s mnogim lažnim fatamorganama.

Tako, jedan me kolega na zapadnom Zapadu, tijekom duhovne obnove, upozorio kako „nisam u Hrvatskoj i ne mogu tu ljude plašiti nekakvim posljedicama grijeha, to se tu tako ne radi, budi sretan da uopće dolaze“. Dakle, svećenik – koji ne smije biti učitelj i prorok? Hvala, ali ne. Nisam plašio, govorio sam činjenice, propovijedao da grijeh rađa smrt, da je milost – sudjelovanje u Božjem životu; da stoga trebamo ići putem milosti, mrzeći grijeh, ljubeći grešnika, itd. Što mi onda radimo u crkvi, ako ne smijem tako govoriti? Liturgija i sakramenti i navještaj Evanđelja i kateheza nisu okupljanje društvanca po nacionalnosti, koje se našlo da bi se vidjelo i zapalilo cigaru ispred hrama, nakon nekog rituala. Oduzmi Riječi silu i dobit ćeš kazalište, filozofsku katedru, domjenak ili event ljudi kojih je tradicija natjerala na dolazak, a njihov dolazak nema veze s ostatkom njihova života izvan te zgrade.  Tako se devastiraju i oni koji iskreno traže Boga i oni koji su totalno hladni. Uostalom, baš sam u gradovima na terenu misije tog kolege vidio na vlastite oči posljedice pogrde riječi Božje, kad se prestala uzimati ozbiljno i kad je postala gotovo suvišan djelić mozaika koji je izgubio misterij, a postao je pusti kulturološko-folklorni izričaj. Samo ću ukratko nabrojati devijacije koje sam memorirao, opet, da ilustriram svoju teoriju o tome kako kad Crkva izgubi usidrenost u Riječ nestaje i kao Crkva, u svoj punini toga značenja, iako može još djelomično tako izgledati. Iako nije svugdje tako, isto sam ipak vidio u Nizozemskoj, Švicarskoj, Austriji, Njemačkoj, Francuskoj, Belgiji… u sigurno stotinjak crkava. Vjerojatno će se Crkva u tim zemljama Zapada za neko vrijeme naći u situaciji sličnoj onoj u Kini: vjerni vjernici morat će se sastajati po kućama, itd. U crkvenim, dakle, oglasima nude se tečajevi yoge i transcendentalne meditacije; u crkvi gej-zastava duginih boja iznad oltara; djeca se ispovijedaju u prisutnosti roditelja (od straha zbog pedofilije); djecu podučavaju vjeronauk osobe u istospolnim zajednicama (pobuni se, dijete neće dobiti sakramente); pastoralni suradnik drži staricu za ruku dok ona ispija smrtonosni koktel u činu eutanazije (učinio je „dobro djelo“); pri jednoj misi žena u albi i štoli slavi euharistiju, dva svećenika poslužuju samo kod pretvorbe; biskup predslavi sv. misu, neka gospođa propovijeda; biskup ne želi koncelebrirati s papom, jer je protokol udaljio žene u albama i štolama od oltara; Tijelo Kristovo – hostije, neka gospođa uzima iz svetohraništa i stavlja u plastičnu vrećicu te nosi na ekumenski susret; križevi, kipovi, relikvije… maknute iz tisuća crkvi; ostale slike izobličenih, neprepoznatljivih, sablažnjivih sadržaja i likova; sakristanka otvara tabernakul i vadi ciborij, u haljinici do koljena dijeli sv. pričest; pobožnosti – posebno Djevici Mariji – histerično izbačene, kao i svaki izraz muke i žrtve (križevi bez raspeća, ne daj Bože pokazati Kristove rane i krv); sveta misa se ne slavi svake nedjelje, zamijenili su je ekumenski obredi, obiteljski susreti, Služba riječi – „nove forme i sadržaji – izražaji“; svi dolaze na svetu pričest, bili ili ne bili katolici, ne ispovjeđeni, jer ispovjedaonice su pretvorene u mjesta za čuvanje metli i kanti; bogoslovije prepune shizmi, nemorala, fanatičnog modernizma, „sloboda“ s užasnom svugdje netrpeljivošću prema papi (jedan je župnik izbacio iz blagdana sv. Petra i Pavla – svetog Petra, jer mu asocira Petrovu stolicu (!); izbacuju misna čitanja zamjenjujući ih beletristikom; ima i slika biskupa kako vozi bicikl po crkvi; neki slave misu na plaži, do koljena u moru; u jednoj crkvi vjernici jedni drugima dijele pričest… Mogao bih do unedogled nabrajati.

Uz to, napomenuo bih nekoliko važnih stvari: 1.) Đavlu najviše i posebno smeta Blažena Djevica Marija – pa ti prosudi čiji su koji ju miču iz crkava, molitava, obreda; 2.) što je radikalniji odlazak od katoličke vjere i običaja, to je manje naroda u tim crkvama; 3.) njihov se kler u vrlo mnogim slučajevima tako silno i do neprepoznatljivosti odrekao katoličkog morala i predaje, u ime „novog doba“ i „novih pravila“ i „novih izraza“ da uopće ne vide kako su prestali biti „sol i svjetlo svijeta“ i kako su izgubivši autentičnost, izgubili sve – dodvoravajući se svima, prestali su biti svoji i izgubili su svoje a „drugačiji“ nisu ni ušli u crkvu, osim kad se pokazuje moć; 4.) vjernici koji u takvim okolnostima ostaju vjerni Bogu, Katoličkoj crkvi, nauku, pobožnosti: često su (zajedno sa svojim svećenicima) svojevrsni mučenici, a svakako su ti vjernici dostojni svakog našeg udivljenja i nasljedovanja i zahvale; 5.) je li dobro i dovoljno samo kontrirati LGBTQ mentalitetu i ideologiji, a što zapravo činimo da im pokažemo ljubav Božju, 6.) nabrajajući što sve čine neke žene ondje u crkvama napominjem da nemam apsolutno ništa protiv uključenja laika, ali sada se događa jedna šizofrena situacija agresivnog dokazivanja ženske nadmoći i kontrole, koja proizlazi iz potpunog nepoznavanja povijesti, ustanove sakramenata te iz iskrivljenih postavki odnosno neistina, guranih po tko zna koje sve ne organizacije, kompletno protu-crkvenog karaktera i misije. Ta većina su svetaca – žene! Ta najpoznatiji kanonizirani sveci su – žene! Zar nisu neke žene svetice i važne naučiteljice Crkve? Bespredmetno je uopće pisati o toj ekstra važnosti žena u Crkvi – Gospi se pristoji hyperdulia – prva je među Svetima, najveća među ženama! No, tražiti da žene budu ređene svećenice – Crkva ne može i ne smije. Može li muškarac voditi „sigurnu kuću“ za žene? Može li muškarac začeti i rađati? Može li muškarac imati onu posebnu snagu i hrabrost, čvrstoću karaktera i spremnost na nošenje raznih trpljenja zbog ljubavi… kakvu imaju samo žene i majke? Ne, ne može. Tako ni žena ne može biti svećenica u Katoličkoj crkvi. No, u ovom današnjem đavolskom ruganju ministerijalnom svećenstvu, ta ista zla sila zapravo želi poniziti i uništiti u ženi sliku Majke Marije, te od žena koje podlegnu duhu oholosti čini „anti-Gospe“ u svim izokrenutim i tragičnim oblicima toga pojma.

Vjerujte mi, ostati vjernik u crkvi gdje je župnik izvjesio erotske litografije (javlja mi Sanja iz Njemačke), s instalacijom kaveza u kojem je goli mladić (pri ulazu u crkvu: imam sliku, iz Austrije) – to je nešto neopisivo silno i bolno, jer je to mukotrpno plivanje protiv struje s davljenjem, s hvatanjem zraka. Neka ih dragi Bog ojača, štiti i obrani od grozota i užasa koje moraju gledati i na koje ih se prisiljava da u njima sudjeluju. Ponavljam: nema panike, nije tako svugdje, ali itekako je i vidljivo i napredujuće i s blagoslovom hijerarhije… Usporedio bih te kršćane s kršćanima Istoka, gdje im odsijecaju glave. Ovdje im njihovi (još gore) iz glava vade pamet a iz duša milost. Mojim skromnim sudom, uskoro će doći vrijeme shizme (razdvajanja, raskola) mnogih ovih Crkava od Katoličke Crkve, nakon desetljeća apostazije (otpadništva) koje se u njih institucionaliziralo i legaliziralo. Tako ja mislim, nadam se krivo. Hvala Bogu, nije svugdje tako, možda nije niti većinom tako. Ali ta sustavna i uprta korozija sustava vrijednosti i zdravog razuma samo se širi i bojim se da više nema djelotvornih antibiotika za te super-bakterije; „svi koji će htjeti živjeti pobožno u Kristu, bit će progonjeni“ kaže Pavao Timoteju – laže li Sveto pismo?

U mnogim tim Crkvama na Zapadu prije je vrijedilo: „Krist da, Crkva ne“ – danas je obrnuto: „Krist ne, Crkva da“, ali kakva Crkva? Prvo prestrašena, ucijenjena, razapeta, pa ljudski mozgajuća, pa dekadentna, pa shizmatička. Tako to po prilici ide: negdje je prije nastao „kratki spoj“. Ilustriram: od pričesti na ruku – do pričesti za sve, pa i pogane! Od „prihvatljivih oblika kontracepcije“ – do abortusa do samog poroda! Od prekida ispovijedanja – do zakona o izdavanju ispovjedne tajne (Sydney, Los Angeles, zasad). Gospodin nas je poučio da spas ne dolazi od nikoga i ničega što pripada duhu ovoga svijeta; niti po desnici niti po ljevici, niti iz novaca niti od čisto kulturološkog nastupa, niti samo po teološkim raspravama niti od apologije kroz razne programe i metode samo-opravdavanja i promidžbe putem modernih sredstava… Spas dolazi od svjedočenja Evanđelja bez kompromisa, kročenjem puta kojim je kročio Gospodin.

I biskupi Zapada vjerni poslanju i službi i nauku, žrtve su groznih agresija i višeslojnih neizrecivih napada, iznutra i izvana, osuda, prijetnji, podmetanja, špijuniranja, nemogućnosti djelovanja. Zamislite kad vam dođe popis s nekoliko desetaka tisuća potpisa ljudi – kao katolika – koji žele Crkvu koja bi blagoslovila sve što današnji um može poželjeti, od homo-zajedništava, preko abortusa i eutanazije, do ređenja žena, ukidanja kleričkog celibata… (Samo da ne budemo raspeti, kao Učitelj; sve, samo ne križ!) I za sve to još imaju potpise mnogih iz klera. I sve mehanizme europske „demokracije“ uza se, od advokata do „stručnjaka“ za seksualnost, medije, novce, zvijezde show-biznisa… Karikatura Crkve sama sebe izjeda i ostaju samo kosti. Onda, pitaju se mnogi, zašto Papa Franjo šuti glede toga? Ne znam točno što bi zapravo mogao i učiniti, osim bilo kakvim uplitanjem samo ubrzati raskol? To sve nije nastalo u njegovo vrijeme; zašto su prijašnji pape to sve dozvolili, ako jesu? Jesu li znali? Može li ikakav dokument, poslanica, pobudnica, motu proprio, enciklika – promijeniti stanje kaosa, izbezumljenosti i očaja? Tko može i vapiti i plakati i činiti pokoru, ako takvih više nema…?

Sve što smo jučer gledali na Zapadu, u materijalnom, tehnološkom, modnom, ideološkom smislu danas je došlo k nama. Neće li i to – duhovno, doći? Znamo svakako ovo: velike krize i veliki progoni prate i pratit će Crkvu od početka do kraja. U svakom periodu postojala je neka unutarnja i/ili vanjska muka. Sjetimo se samo masakra svega katoličkog nakon Francuske revolucije, pa pustošenja u Španjolskoj revoluciji, pa nepojmljivih razaranja Crkve u Rusiji, od Oktobarske revolucije… Još prije, sablazni obitelji Medici, katastrofa oko Lutera, raskoli na Istoku, Zapadu, Sjeveru i Jugu, sve do današnjih raspeća u, od, po, zbog i za Crkvu. Svako malo prolazimo isto! S tom razlikom, ako smijem dodati, što je ipak danas Crkva najprogonjenija od strane vlastite djece, od kaosa iznutra, od sila koje žele izmijeniti sam božanski temelj, oskvrnuti najsvetije, nakaraditi nepromjenjivo, uništiti prirodno. Želim se pitati: priprema li me moja Crkva danas na progonstvo, na prisilu nekog ne-kristovskog vjerovanja, na običaje protivne razumu i prirodi, na razdiranje struktura, na pojavu Antikrista? To dolazi – to je tu. Zašto se u Crkvi nikad, baš nikad taj famozni Antikrist ne objašnjava, ne spominje?? Jesi li ikada čuo/čula nešto o njemu u propovijedima? Ja nisam. Može li Pismo lagati, pitam opet? Ako nismo proroci, rijeka će nas povući i na kraju utopiti. Ako netko misli da pretjerujem, neka izvoli skoknuti do neke od spomenutih zemalja. Mogu ti poslati i hrpu slika koje sam slikao. Ako netko smatra da ćemo mi ostati nepovrijeđeni, halal mu vjera. Ako misliš da plašim raju – ja se ne plašim, nemoj ni ti. Bog ne ostavlja svoje, nikada! „Vrata paklena“ – osuda svijeta – roblje Sotone – prepredenosti i podmuklosti svijeta – manipulacije i kontaminacije bezbožništvom – „neće je nadvladati“. Vjerujem Isusu Kristu i njegovoj svetoj riječi. Ako misliš da sam „pastor“ a ne „pater“, pročitaj ovo iz Katekizma:  

„Prije dolaska Kristova Crkva mora proći kroz posljednju kušnju koja će uzdrmati vjeru mnogih vjernika. Progonstvo što prati njezino putovanje na zemlji otkrit će “otajstvo bezakonja” pod oblikom religijske obmane koja će ljudima nuditi prividno rješenje njihovih problema po cijenu otpada od istine. Vrhovna religijska obmana jest obmana Antikristova, to jest obmana jednoga pseudo-mesijanizma u kojemu čovjek slavi sam sebe mjesto Boga i njegova Mesije koji je došao u tijelu.“ (KKC, 675)

Što se svega toga tiče vidim, ponavljam, da se sve izvodi iz nepoznavanja i neprihvaćanja Riječi koje nam je sam Stvoritelj ostavio za putokaz i predvodnika. Gospodin je znao za muke ovoga vremena. Kako je znao da će doći, na vrijeme je pripremao svoju Zaručnicu. Neposredno prije i nakon Drugog vatikanskog koncila u svojoj je providonosnoj mudrosti poslao ljude i ispunio ih je svojim Duhom, kako bi preko njih odgajao buduće generacije za djelotvoran otpor nihilizmu, radikalnom feminizmu, mentalitetu abortusa, eutanazije, apostazije, masonerijskih spletki i svim ostalim izopačenostima koje upravo mi sada gušeći se nosimo. Tako, tada su nastali: Marijina legija (Irska), Neokatekumenski put (Španjolska), Karizmatska obnova u Duhu (SAD), Oaza – kućna Crkva (Poljska), Novi put i Arka (Francuska), Fokolarini (Italija), Svećenički marijanski pokret (Italija), Šenštat (Njemačka)… Pa Opus Dei, Taizé…i masa drugih pokreta Nove evangelizacije, više ili manje poznatih. Pokreti su se odmakli od nedostatne pobožnosti bratovština, jer to je vrijeme prošlo, lijepi, stari latinsko-jezični običaji jednostavno su pregaženi neumoljivim stampedom vremena koje se radikalno mijenjalo. Izgleda da su pokreti i svojevrstan nadomještaj redovničkim zajednicama, kojima je od silnih kriza jedva nešto ostalo od karizmi utemeljitelja. Od tog Koncila – prekretnice, rođeno je i stotinjak novih redovničkih zajednica, radikalnih u življenju svojih pravila i karizme. Oko toga vremena, sudbonosnog za nas danas, sama se Gospa pojavila na toliko neobično važnih mjesta i prenijela nam poruke kakve dotad svijet nije čuo; Amsterdam. Budimpešta, Akita, Međugorje… Pokreti, sveci tog vremena, ukazanja: u svakomu od tih elemenata koje sam izdvojio govori se o onomu što sam napisao u prijašnjim redcima. A moglo bi ih se naći i još više. Pokreti su, da se razumijemo, nesavršeni – i neka su nesavršeni, jer što je savršeno? Naravno da u njima i s njima ima problema, i naravno da su i problemi Božji način ozdravljanja duša i proslave Gospodnjih nakana. Zanimljivo, pape su govorili kako su ti pokreti „Nova Pedesetnica“ i „Proljeće Crkve“, ali zanimljivo, veliki broj starješina ih nije prihvatio, štoviše, i danas su „trn u oku“ i vrlo su često ignorirani, napadani, nemaju svećenika da im služi, ili su samo nominalno prihvaćani. Baš evanđeoski! Nema ništa bez progona; progoni su u biti dobra stvarnost za kršćane, jedino što nas netko za to treba i pripremiti! Crkveni oci ne trebaju se bojati govoriti glasnije, niti se trebaju bojati izgubiti zemaljske oslonce: štoviše, smatram da bi nas baš to većma spasilo. Spasilo bi nas i pomnije proučavanje Svetoga pisma. Ne selektivno ili prigodno, ne pusto akademski, ne samo „reda radi“ – već prodirući u Božje misli, uzimajući Božju silu, vjerom slijedeći Božje načine.

Vrijeme je kratko, obratimo se i živimo Evanđelje. Neka nam Božja riječ bude u srcu i na usnama. Klonimo se svih neuravnoteženosti, poremećaja i fanatizma. Tražimo Krista. Činimo djela milosrđa – sva ostala djela za svijet i u svijetu, propadaju i propast će, kad-tad. Mene silno drže riječi naše drage Gospe, koje je uputila Don Gobbiju: „Kad Sotona pomisli da je već sve dobio, upravo će tada sve izgubiti… Mojem tajnom planu neće se moći suprotstaviti… Trijumf mojeg Srca zaslijepit će ga i konačno poraziti.“ Ništa bez naše Majke Marije, ništa! Tko je njezin, izdržat će sve turbulencije duha i tijela. Majčice, daj nam svoje Srce da njime ljubimo i slušamo Isusa!  

Događaju se naravno i izvanredno dobre stvari, posvuda. Sve ove gadosti pokrenule su i neobično mnogo ljudi vjernika na reakciju u dobrom pravcu! Imamo tolike sjajne plodove „buđenja“: kršćanski portali, aplikacije, filmovi i crtići, kazališta, hodovi, nove ustanove (npr. hospiciji), ekumensko zajedništvo, molitvene grupe, svjedočenja, liječnici s prizivom savjesti, koncerti… Stoga, završavam ovako: sve je dobro za naše obraćenje i spasenje. Dobro je čak i progonstvo, ako smo dobro pripremljeni. Dobra su i razmišljanja kako, gdje, komu ići, gdje naći, što poslušati. Dobro je što gledamo i što planiramo što još možemo učiti. I što se možemo i popraviti u mnogočemu. Dobro je i što nismo sami, ni duhovno ni ikako drugačije. Dobro je što svijet ima još tri strane svijeta, ne samo Zapad, hehe. A najbolje je to što imamo pred sobom ovaj novi dan, za novi izričaj ljubavi prema Bogu i čovjeku.  

Pater Marko Glogović | Bitno.net


Objavljeno: 29. svibnja 2019.

Možda vam se svidi