“Sve je milost!” Mislim da sam negdje pročitao da je tako izjavila poznata učiteljica duhovnosti i osobito “maloga puta”, sveta Mala Terezija. Možda i nije, možda sam nešto nenamjerno pomiješao. Njezin “Dnevnik jedne duše” bila je prva knjiga koju sam pročitao u sjemeništu, uz knjigu “Svetac i njegov demon” (o svetom Župniku Arškom), jer ja oduvijek, naime, čitam po nekoliko knjiga istovremeno. Zato sada i imam kroničnu tenzijsku bol glave, iz obijesnih pokušaja da agresivnim stjecanjem znanja ispunim praznine u toj glavi. Morao sam saznati nešto više o toj Svetici, jer sam od malih nogu indoktriniran karmelićanskim duhom u jaslicama časnih sestara u Zagrebu, koje nose njezino ime. Dakle, Terezijica nam je ostavila misao kako je sve milost, uz moju nenametljivu i svakako nediskriminirajuću opasku: “Za kršćane”. Također dodajem razmatrajući ovo: “Sve nam je milost, ako gledamo očima vjere, ako se oslanjamo na Božju providnost, ako se pouzdajemo u Gospodina.”

Nije to lako. To je borba, konstantna i preozbiljna borba, s mnogim “unutarnjim i vanjskim neprijateljima”. Bolest može biti milost. Teret prošlosti, srca, ranjenosti… Sve to može biti milost. Sve to može dovesti čovjeka do obraćenja, pokajanja, te do posvećenja, ispunjenja, otkupljenja, spasenja. Čak i svekrva (snaha, punac, susjeda, kolega) sa svim mogućim, osobito bolnim, konotacijama može biti sredstvo Božje milosti, poziv na svetost, blagoslov. Često propovijedam: svetost znači sretnost. Samo u tom krvavom ratu za svetost, Kristovi učenici mogu proniknuti smisao sreće na ovomu svijetu, obilježenom svim vrstama patnje i nesretnosti. I obrnuto, baš zato što počesto i olako odustajemo od puta svetosti, hraneći se grijehom i savjetima svijeta, nismo sretni kako bismo mogli biti, prema volji i želji našega Gospodina. Svetost je svjesnost o nužnosti unutarnjega obraćenja te spoznaja vlastite grešnosti: to je njezin prvi i temeljni stupanj. Ako ne znaš da si grešnik, malo si zalutao.

Dakle, sve je milost. Zar baš sve? Izgleda da baš – sve. Ono sve u što pozovemo Gospodina. Sve što dozvolimo da pronikne sila uskrsnuća. Tajnovita, često nelogična, neopisiva milost. Naučio sam usput, postupno, kroz život, da ne treba odmah na sve prepreke i blokade i zatvorena vrata i nesporazume i boli i ranjavanja reagirati buntovno, afektivno, pretjerano emocionalno i s težnjom da se trenutačno odbaci, anulira, zapriječi sve što mi ne godi i ne ugađa osobnomu planu i nakanama za život. Polako, brate. Stani malo, pomoli se, prošeći, razmišljaj, čekaj. Potraži neovisno mišljenje. Pogledaj iz drugih perspektiva: jednom iz jaslica, jednom s lađice na Genezaretu, drugi put s križa. Izađ’der iz okvira koje si sam sebi postavio, ili su ti nekako neuspješno postavljeni od predaka i društva i možda nekih institucija. Ne živiš život svoje majke, niti svojega djeteta. Suoči se s problemom, ne paničari. Bogu je sve moguće, ne odustaj od penjanja na prozore, ako su sva vrata zatvorena. Ako ni prozori nisu otvoreni, imamo dimnjake, kripte, tunele, podrume; negdje u Pismu prekrasno piše: ‘S Bogom svojim preskačem zidine’. Imaš autoritet Isusova imena, pa naređuj ‘gorama da se premjeste u more’. Posti. Čini pokoru. Leži križem na podu svoje sobe i ponavljaj u suzama tisuću puta: Isuse, smiluj mi se! Naš Bog je predivan, nema što ne bi učinio za nas. “Najveći grešnici imaju najveće pravo na moje milosrđe”, reče Isus svetoj Faustini. I još: “Najbjedniji će grešnici postati najveći sveci, samo ako se pouzdaju u mene!” Bog diže iz blata, oživljuje mrtve, izvlači iz groba. Dakle, nema očajavanja. Kajne oschavajenzi, kako se kaže na njemačkomu.

Nedavno se vratih iz Austrije, gdje sam držao u rukama posudu s crvenkastim zgrušanim tragovima krvi, u kojoj je hostija, nakon pretvorbe, prokrvarila. Od nekoliko kapljica krvi na njoj, nastala je kao jedna velika rana te se zapravo cijelo Tijelo Kristovo u obliku te hostije pretvorilo u krv.

A ja svaki dan sudjelujem u tomu čudu!!!

Isto čudo, sveta misa! Krist nam je sebe ostavio u svojoj Krvi, jer život je uistinu krvav. Kroz što sve u patnjama moramo proći, da se smrzneš. Ali baš taj oganj s oltara zagrijava naše putove i naše biće i naše drage koje stavljamo na oltar. Blizu Jaganjca. U istomu danu posjetili smo jedno svetište, gdje se čuva slika Isusa na križnom putu, koja je kroz povijest više puta ispuštala krvavi znoj. Opet čudo, nekako slično. Sve je milost, sve je čudo. Kao da nam Gospodin želi reći: “Ne možeš bez križa. Križ je strašna bol. Ali znaj da sam s tobom u svemu što nosiš i trpiš.” Čudilo me kako takve stvarnosti (vjere) nisu neka vijest danas… Čudo krvareće hostije stoji u svetohraništu, slika na zidu, a ljudi malo, sve manje… Današnjem je čovjeku čudo takve vrste potpuno nevažno. A sve je više i predmet hule i podsmijeha. Nema Boga. Sve smijem. Ali, tako je bilo i u vrijeme Gospodina; nisu Ga prepoznali, nisu Ga doživjeli, ostali su bez čuda – život im je ostao voda, a mogao je biti vino. Čini mi se da je Einstein rekao: “Život možemo promatrati kao da nam je sve u njemu čudo, ili kao da nam ništa u njemu nije čudo.” Ako smo zadovoljni isključivo čudesima iz područja materijalnoga, onda imamo ljuske na očima, kao Pavao prije Damaska. Ja osobno vjerujem u čuda i molim za čuda, i nadam se čudima. Naše vjerske prakse bez čuda, ostaju samo vjerske prakse, vršene iz kurtoazije i lagane kao-prisile, jer “mora se ići i pokazati”.

Kako je sve milost, onda su i stvari koje inače ne bismo svrstali u tu kategoriju milosne, jer nismo baš uvjereni da Bog radi preko sitnica, detalja, običnih i uobičajenih stvari… Na primjer, preko knjige? Evo, u ruke mi je uletjela jedna odlična knjiga, kao milost u vrijeme korizme. Naslov knjige je: “Jači od mržnje“, a nakladu potpisuje naš Verbum. Ovo djelo pripada onim ‘mast hev‘ knjigama, koje nas šokiraju, šamaraju, blamiraju, čak osuđuju; vrše premetačinu/raciju naših ustaljenosti, vraćaju nam sliku Boga čudesa. Ne sjećam se jesam li ikada čitao bolju knjigu te tematike: obraćenje, promjena života, Božji čudesni zahvati. Baš trebamo takvih knjiga! Nevjerojatno milosni obrati, prekrasni trenuci životno važnih spoznaja; plačemo i veselimo se zajedno… A tek stil pisanja, jednostavno fenomenalan. Knjiga je genijalna, oduševljava i preplavljuje osjećajima “moram ovo živjeti”. Preporučujem od srca! Osobito mladima. Nužno nam trebaju ovakve istinite životne priče iz kojih dodatno razumijevamo kako je naš Bog uistinu silan Bog i kako iz najgorih noćnih mórâ od života može i želi i hoće učiniti nešto predivno, neopisivo predivno! Sada ova knjiga krstari uokolo, ima da ju pročitaju svi moji najbliži suradnici i prijatelji. Da se podsjetimo na čuda.

Ne želim život bez čuda, ne želim jadno životarenje bez milosti; u grijehu nema ništa osim smrti; svijet mi ne može dati ovu sretnost koju k’o izbezumljen tražim iz dana u dan. U svojemu vjeroispovijedanju želim svakoga dana živjeti čudo. Bez obzira na prošlost, na budućnost. Čovjek iz ove pisane priče je doživio dno dna; pravi pakao na zemlji. Ne čistilište, nego pakao. Ali kako ga je Gospodin podigao, ozdravio, oslobodio: čudo za čudom! Mi moramo djeci i mladima propovijedati takvoga Gospodina jer, od začeća do uskrsnuća, život Isusa Krista Bogočovjeka jest čudo i dijeli se tim čudom s nama, koji čudo traže i trebaju. Ako shvatimo da je “sve milost”, onda polako počinjemo shvaćati da je svaka milost ujedno i pravo Božje čudo: nešto čovjeku nemoguće, a Bogu je moguće. Bez Njegove ingerencije, ja sâm ne mogu stvoriti milost i život u milosti; to je Božje čudo. Ti sâma ne možeš zavoljeti zločestu šeficu na poslu, oprostiti čovjeku koji te opljačkao, u ljubavi moliti za abortere, hodati u čistoći prije braka… To je sve milost… i čudo. Traži te milosti, da se dogode čuda! Kao kršćani imamo pravo moliti i za to. Imamo i dužnost.

Znam da situacija u svijetu i u nas, sigurno, premnoge obeshrabruje… Imamo sto pitanja, tjeskoba, nedoumica. Padamo pod raznim, ponekad gotovo ili stvarno nesnosnim bremenima. Ne možemo gladni kruha razmatrati visoku teologiju. Zbunjuju nas različite struje, opečeni smo njima. Ponekad nam je i dosta svih tih mogućih i nemogućih duhovnosti. Teško je išta učiniti kad si zgažen, prezren, obespravljen. Muče nas crna predviđanja. Sve je to (plus još mnogo toga drugoga) istina, i to je naša svakodnevica. Psihološka i psihička slika nacije je, u najblažem smislu rečeno, zamućeni apstraktni kubizam.

Kako si oprostiti padove, uzdići se iznad okolnosti, blagoslivljati ‘prokletinje’, pomiriti se s nepoštenim, ne-reagirati na zlo, ili kako reagirati ispravno, a ne slamajući se, kako prebroditi te silne krize i te blasfemične oluje…? Sve je izokrenuto, sve bolno, frustrirajuće. Nemaš više oazu mira niti u samostanu. Sve nam želi pokazati i dokazati: ništa nije milost, ništa nije čudo. Isus je rekao službenici Božjoj majci Sofiji Tajber iz Poljske, apostolici pobožnosti Presvetoj Duši Kristovoj (koju promičemo sada i u nas), kako će doći vremena (te objave datiraju oko Drugoga svjetskoga rata) kada će ljudi totalno zaboraviti da imaju besmrtnu dušu. I sve će raditi protiv duše. I sve će ih odvlačiti od spoznaje duše, te će tako zavladati jedno stanje bezdušnosti, malodušja, manjka oduševljenosti za istinu i vrijednosti, za Nebo. Procijenimo sami, živimo li u takvim vremenima… Ja se nekada ufatim u tumačenjima mistike, a skužim kasnije da narod ne zna ni moliti. Ljudi bi svetu pričest, bez ispovijedi. Riječi pokora i žrtva kao da su neki pojmovi iz vilinjskoga jezika Gospodara prstenâ. I sam se neprestano pitam, činim li dobru higijenu svoje besmrtne duše? Što nam je činiti? Kako se oduprijeti, kako se uzdići iz generalne apatije i socijal-nihilizma, kako se suočiti sa situacijama modernoga robovlasništva, vjerovanja bez čuda, zahlađenja odnosa, otuđenosti i raznih pustinja obitelji, brakova, mladeži, društva, Crkve čak?

Znak je vremena da živimo u vrijeme stote obljetnice dolaska Blažene naše Majke Marije u portugalsku Fatimu. Podudara se to s nekim drugim znakovitim događajima i obljetnicama, između ostaloga: stota godišnjica Oktobarske revolucije, petstota godišnjica Zapadnoga raskola (Luther), neka obljetnica službenoga utemeljenja masonerije, prvi svepravoslavni Sabor nakon stotina godina… Ali vratimo se Fatimi. Gospin dolazak ondje pokrenulo je lavinu drugih događaja, ove su objave jedna stvarna prekretnica u mnogim smislovima; Fatima je znak, upozorenje, paradigma, dar. Neprocjenjivi dar čovječanstvu, uplitanje Neba u zemaljski tijek propadanja i odbacivanja milosti, jer sami očito ne možemo naprijed, i ne znamo naprijed. Podsjetimo se: Blažena Djevica Marija se 1917. ukazala pastirčićima u Fatimi. Njezina je poruka vrlo ozbiljna i još uvijek aktualna. Naša se nebeska Majka brine za nas i želi nam dobro. Poslušajmo što kaže Gospa, u najvažnijim izvadcima iz ukazanja:

  • Prvo ukazanje, 13. 5. 1917. – “Dolazim s Neba… Molite krunicu svakoga dana, kako biste izmolili mir svijetu i svršetak rata.”
  • Drugo ukazanje, 13. 6. 1917. – “Isus želi u svijetu ustanoviti pobožnost mojemu Bezgrešnomu Srcu. Onomu tko to prihvati obećavam spasenje, a te će duše Bog ljubiti poput cvijeća kojime sam okitila Njegovo prijestolje… Lucija, trpiš li mnogo? Nemoj se obeshrabriti, ja te neću nikada napustiti! Moje će Bezgrešno Srce biti uvijek tvoje utočište i put kojim ćeš doći do Boga.”
  • Treće ukazanje, 13. 7. 1917. – “Samo vam krunica može pomoći (da izmolite mir u svijetu i kraj rata)… Činite žrtve za grešnike, i ponavljajte često, osobito kada činite kakvu žrtvu: O, Isuse, to je Tebi za ljubav, za obraćenje grešnika i kao naknada za uvrijede koje se nanose Svetomu i Bezgrešnomu Srcu Marijinu!”
  • Nakon vizije pakla: “Vidjeli ste pakao, kamo odlaze duše jadnih grešnika. Kako bi ih spasio, Bog želi u svijetu ustanoviti pobožnost mojemu Bezgrešnomu Srcu. Ako budete činili što od vas tražim, mnoge će se duše spasiti i zavladat će mir… Tražim… kao zadovoljštinu primanje svete pričesti u pet prvih subota u mjesecu… Dobri će biti mučeni, Sveti Otac će mnogo trpjeti, razni će narodi biti uništeni, no NA KRAJU, MOJE ĆE BEZGREŠNO SRCE POBIJEDITI!… Kada molite krunicu, nakon svakoga otajstva desetice recite: ‘O moj Isuse, oprosti nam naše grijehe, očuvaj nas od paklenoga ognja i dovedi u raj sve duše, osobito one kojima je najpotrebnije Tvoje milosrđe!'”
  • Četvrto ukazanje, 19. 8. 1917. – “Molite, mnogo molite za grešnike! Znajte ovo: mnoge duše odlaze u pakao, jer za njih nitko ne čini žrtvu i ne moli!”
  • Šesto i posljednje ukazanje u Fatimi, 13. 10. 1917. – “Neke ću ozdraviti, neke neću… Moraju se popraviti i moliti za oproštenje svojih grijeha! I poprimivši još tužniji izraz lica, Gospa reče: Neka više ne vrijeđaju Gospodina Boga našega, koji je već toliko izvrijeđan!”
  • Evo i izvadaka, po mojemu izboru, iz tzv. uputa vjernicima bl. Jacinde – “Moli mnogo za svećenike!… Oni se trebaju truditi samo oko crkvenih stvari!… Svećenici trebaju biti čisti, jako čisti!… Jao onima koji progone Kristovu vjeru… Grijesi koji najviše duša odvode u pakao su tjelesni grijesi… Ispovjedniku se treba pristupati s povjerenjem i radošću…”
  • Evo i nekih izvadaka iz kasnijih objava s. Luciji – “Dijete Isus mi je pokazalo Srce i uputilo mi sljedeće riječi: ‘Imaj sažaljenja prema Srcu svoje presvete Majke, izbodenom trnjem, što ga svakoga trenutka u njega zabadaju nezahvalni ljudi, a nema nikoga tko bi trnje pokorom izvlačio!…’ Gospa: ‘Gledaj moje Srce ovijeno trnjem, što ga nezahvalni ljudi u svakome trenutku u njega zabadaju svojim psovkama i nezahvalnostima… Barem me ti pokušaj utješiti i poruči svima onima koji se u prvih pet subota u mjesecu ispovjede, pričeste, izmole krunicu i petnaest minuta ostanu sa mnom u razmatranju otajstava krunice, a s nakanom da mi pruže zadovoljštinu, obećavam svoju prisutnost u času smrti i sve milosti koje su im potrebne za spasenje duše!…’ ‘Kćeri moja, postoji pet oblika uvreda i pogrda koje se nanose Bezgrešnomu Srcu Marijinu: psovke protiv Bezgrešnoga začeća, psovke protiv njezina djevičanstva, psovke protiv bogomajčinstva, zajedno s odbijanjem da se Gospu prizna Majkom svih ljudi; javni pokušaji usađivanja u srca djece ravnodušnosti, prezira i konačno i mržnje prema ovoj Bezgrešnoj Majci, te izravno vrijeđanje Srca Marijina u njezinim svetim slikama.'”

Sve ovo i mnogo više možemo pronaći u mnogim publikacijama na temu Fatime. Evo nam odgovora na pitanja kako živjeti milošću i kako prizvati i primijetiti Božja čuda u našim životima: poslušati Majku. Obitelj bi zaista trebala zajednički moliti. Vratimo se krunici, ona zaista čini čuda. Srcem štujmo Srce Isusovo i Marijino: vratimo srce u naše vjerske prakse. Srcem praštaj, zaboravljaj zlo. Srcem vjernim Gospodinu odupri se mentalitetu ‘bez srca’. Nema nam druge, nego vapiti za obraćenjem i ponizno se uhvatiti Isusa, koji nam kuca na vrata srca.

Kako je godina Fatime, a uskoro slavimo i Uskrs, pozvao bih sve svoje čitatelje i čitateljice na jednu osobitu akciju! Moramo, moramo, moramo činiti dobro! To je, uz molitvu, jedini način da se osnažimo, da ne klonemo duhom, da se otvorimo milosti! Moramo činiti djela ljubavi i milosrđa, ma koliko nas to koštalo, što god proživljavali, kakvo god trpljenje sami nosili! Tolike milosti dolaze od pomaganja bližnjima… Tolika čuda možemo učiniti i ti i ja, sada, danas, ovdje!

Molio sam se Gospi i dobio sam jedno nadahnuće: Hajmo zajedno Njoj za obljetnicu, iz ljubavi prema Bezgrešnomu Srcu Marijinu, učiniti jedno veliko, plemenito, lijepo dobro djelo, toliko drago Majci, koliko spasonosno Njezinoj dječici. Toliko plodonosno; jedno čudo pokreće mnoga druga čuda! To je naš zajednički “pokret otpora” za ovo vrijeme i ovomu vremenu. Dakle, kao dar Majci, kao znak naše privrženosti i ljubavi, našega predanja, kao znak naše zadovoljštine za grijehe, osobito za grijehe protiv života, čistoće, protiv ljudskoga dostojanstva, za grijehe ovisnosti, bogopsovke, zlih sklonosti, loših navezanosti, idola; za grijehe koji vrijeđaju Boga i Gospu na najtužniji mogući način… Zamislio sam ovo: uplatimo 120 kuna prekrasnoj udruzi Marijini obroci (Mary’s meals) i tako nahranimo i pružimo mogućnost školovanja kroz cijelu godinu jednom djetetu, pogođenom krajnjom bijedom, negdje u svijetu!

Oduševljen sam ovim humanitarcima! Gospini obroci… Sjajno! Toliko potrošimo na nepotrebne stvari… Toliko se potroši na grijeh, na štetno, na ovisnosti… Za samo 120 kuna možemo spasiti dijete, koje bi možda i umrlo od gladi! Ne samo da će dobiti hranu, nego će tu hranu dobiti u školi, te će tako i učiti, i dobiti odgoj i mogućnost napredovanja – život! Fenomenalno djelo, koje mi se tako jako svidjelo! Riječ je o djeci koja su na rubu smrti od gladi, o djeci izbjeglicama, o djeci s ratnih područja, djeci bez roditelja, bez medicinske skrbi, bez nade… Kakav ćemo lijepi buket cvijeća pokloniti Gospi kao naš odgovor na sve Njezine milosti, blagoslove, darove i čuda kojima nas svakodnevno krijepi! Odvaži se! Molim te, učini taj dar Majci Mariji, toj djeci u užasnim životnim uvjetima, ali i sebi također jer dobro se vraća, ovaj maleni iznos je sjeme iz kojega će niknuti čudesni, milosni plodovi za tebe i tvoje, sigurno! Spomenuh da sam nedavno posjetio Austriju: ondje smo, u jednoj maloj župnoj zajednici blizu Linza, uspjeli sakupiti novaca za 250 djece, nahraniti i školovati toliko mališana! Prekrasno! Ohrabren sam i potaknut dušama koje ne žele buljiti u crnilo svijeta nego svjetlošću vjere i srca razgone tamu! Eto, zahvaljujem svima koji će se odazvati ovoj zamisli: dar djeci kao dar nas, djece, Gospi. Uplatimo prilog kao pojedinci, župe, molitvene zajednice. Doživimo i tako radost Uskrsa! Blagoslivljat će te usta malenih, koji nemaju ono što u nas svako dijete ima, ma koliko oskudijevali: barem jedan obrok dnevno! Ima li što žalosnije od gladne djece?! Gladna djeca!!! To nije volja Božja! Nitko ne zaslužuje glad! Zemlja ima za sve hrane! Kaže Majka Terezija, da možda ne možemo nahraniti sve gladne, ali sigurno možemo jednoga. Evo nam prilike, prilikom godine Fatime. Prilikom korizme i Uskrsa. Oduševi i druge za ovaj dar Majci! A ja obećavam onima koji će uzeti barem to jedno djetešce u svoje srce i nahraniti ga iz svojega srca preko svojih sredstava, da ću za svakoga osobno izmoliti, brat-bratu, tri Zdravomarije. Ok?

“Sve je milost!” Da! Istina je! Budi milostiv: dobit ćeš milosti! Živjet ćeš milošću! Bit ćeš drugima znak i dar milosti – blagoslov bližnjima! To je moj odgovor na napade duha ovoga svijeta: radit ću dobro, jer dok ima žara, vatra milosrđa ne može ne gorjeti. I ne zaboravimo još: kao obitelj, možemo moliti pred Gospinom slikom ili kipom, uz svijeće i cvijeće; kada se ne stigne, možemo moliti barem jednu ili više desetica. Možemo dodati i posvetu Bezgrešnomu Srcu Marijinu ili neku drugu molitvu. Obiteljska nas krunica štiti od zla, postavlja nas u Božju prisutnost, uči nas poniznosti i vjernosti, posreduje mnoge darove Duha Svetoga, stvara svakodnevni život u blagoslovu, radosti i miru. Vratimo se ovoj nekada uobičajenoj praksi katoličkih obitelji. Upravo u godini obljetnice fatimskih ukazanja imamo tu divnu priliku, učinimo je konkretnim darom nebeskoj Majci i Kraljici.

  • Da uštedim traćenje dragocjenoga vremena komentatorima kolumne, evo, pišem sâm teme za napad ili konstruktivnu raspravu, koja je uvijek tako plodonosna i potrebna, i svima nama svakako od velike koristi. Teme za komentar su: Pop opet žica lovu; Kakva Gospa – to nije biblijski; Imamo mi svoje gladne djece; Nek’ Kaptol plati obroke, i meni i njima; Mala Terezija uopće nije bila mala, to je uvreda, pater, sram vas bilo; Strašno kako se svugdje uvlači engleski: Mary’s meals; Kol’ko gospodin autor dobiva za reklamu Verbuma?; Mr’š propovijedat svojima u Bosnu, klepetalo kleromantijačko; Ne dam ni kunu kuncatu Gospi, ona ne treba novce u nebu; Prodaj, dečko, svoju Škodu pa nahrani gladne; Fatima nema veze s Rusijom, to su teorije zavjere iz Vatikana; Nije dokazano da postoji ljudska duša; Moja svekrva je zlato, svekar je ***; Ovo nije pisao p. Marko, nema ništa o pobačaju.

Mislim da sam pogodio teme. Samo ove naj-najvažnije naravno.

pater Marko Glogović | Bitno.net