NOVA MARKOBIOTIKA

Pater Marko Glogović: Kako danas ostati kršćanin i normalan

Srce mi se slama kad u nebrojenima vidim kako pod silnim pritiscima gube vjeru. Želim reći ovo: neka ti sve uzmu, neka sve naizgled potone, ali nemoj izgubiti vjeru.

Foto: Shutterstock.com

Tko je mogao slušati, slušao je u Hrvatskom saboru neke hrvatske političare kako se tuže jer „na Bleiburgu nisu dovršili posao“ kao i kako je „UDBA premalo pobila hrvatskih poslijeratnih imigranata“. Još samo čekamo da netko kaže kako ih „nisu dovoljno ubili u Vukovaru“. I to bi se moglo brzo reći. Na te se nečuvene govore, uvrijede i pogrde u istoj instituciji nadovezuju i prijedlozi o mogućnosti kasnijih abortusa, besplatnih, svima dostupnih, čak i maloljetnim djevojkama bez dopuštenja roditelja odnosno skrbnika. Ništa od toga nije jasno, logički ocijenjeno kao govor evidentne ludosti, mržnje, reakcije su slabe ili nikakve, pa čak ni „duhovne vlasti“ nemaju nekog snažnijeg odgovora, barem ne dosad. Vjerojatno je to sindrom šoka, jer te su izjave dakle toliko abnormalne i šokantne, da se normalan čovjek zablokira u zgražanju, koliko je sve to nevjerojatno i svetogrdno. Smrt, smrt, smrt. Nasilje, nasilje, nasilje. Odakle takva agresivnost, takva bezobzirnost i takva bezobraština? Ako je tako u jednoj uvaženoj ustanovi u kojoj sjede i raspravljaju inteligentni ljudi s uvaženim titulama, znanjem, diplomama, karijerama, počastima… Ako se tamo tako odvratno svađaju, ponižavaju, pljuju po živima i mrtvima… Ako se tako prozirno negiraju toliki zdravorazumski argumenti i tako jeftino prodaju vrijednosti za koje se do jučer prolijevala krv… Kako će to narod, puk razumjeti i kako će na to reagirati?

Jedina ispravna reakcija bila bi: vratimo se Bogu, obratimo se, molimo najsrdačnije da zlo ne nadvlada, da ne podlegnemo strahovima i tjeskobama, da se ne ponove strahovlade i ne obnove prokletstva. Hoćemo li tako? Imamo li još snage za ljubav prema neprijateljima, kako nas je Gospodin izričito tražio? Imamo li kao kršćani još uopće volje da se odupremo malodušju i tražimo li Božja rješenja, njegovu riječ i pouku, njegovo vodstvo? Kako ostati učenik Krista u ovako izopačenim okolnostima?

Tu radim digresiju. Prisjećam se Pavlova obraćanja braći i sestrama u Korintu. U to je vrijeme grčka luka bila valjda skoro pa preslika Sodome. Nema koji se grijeh nije reklamirao i nudio, opravdavao i hvalio. Kakav Las Vegas, ovaj Korint je vrh blasfemije, hedonizma, robovanja „slobodi“ i čovjekova pada. Krv, nasilje, smrt – posvuda, iako uz bučno veselje. Kaljuža u svakom smislu. Pa ipak, baš je tamo postojalo svjetlo zvano Crkva. Baš je tamo zajednica rasla u vjeri, ne bez poteškoća i kriza, ali je ipak napredovala, svjetlila je mnoštvu naroda kao zajednica ljudi koji su htjeli i nastojali živjeti sasvim drugačije nego ostatak koji je mislio da živi, a zapravo su bili već mrtvi u sebi. Jer grijeh zaista donosi smrt. Kad-tad, ali sigurno, sto posto, bez ikakve dvojbe, grijeh rađa smrću duha, psihe, odnosa, ljubavi, dobrih planova, radosti, zdravlja, tijela. I onda, piše im Pavao kako je sâm slab, kako nema sve odgovore, kako im se boji nešto moralizirati… Već prije svega upućuje: „Mi propovijedamo Krista raspetoga…“ (usp. 1 Kor 1, 23) Da! U tome je sve! Gledati, naviještati, ljubiti, vraćati se Kristu raspetom! Ako ćemo slušati „katehezu Đavla“ koju danas tako vješto propovijedaju neki od političara, medija i svijeta – propast ćemo u svakom pogledu. Ako ćemo se fokusirati na zlo i zle, postoji velika vjerojatnost da bismo i sami mogli otići od Gospodina. A sasvim sigurno bismo oboljeli barem psihički, jer depresija naših vremena je strašna i milijun puta ubojitija od korona-virusa. Zato trebamo doći pod križ, tu naći utjehu i nadu, tu se izgrađivati i tu se boriti. Neka živimo u novim Korintima, Isus Krist je živ, on je pobijedio smrt, naša raspeća danas utkana su u njegovo raspeće i samo u njemu imaju smisla i ploda.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Srce mi se slama kad u nebrojenima vidim kako pod tim silnim pritiscima gube vjeru. Želim reći ovo: neka ti sve uzmu, neka sve naizgled potone, ali nemoj izgubiti vjeru. Posti, bdij, trpi, traži duhovnu hranu, čitaj Pismo, čekaj na objavljenje milosti; sve samo da u svojim trpljenjima ne izgubiš vjeru. Jer onda si uistinu sve izgubio! Kolone duša mi dolaze na razgovore, ljudi su danas pogrbljeni pod preteškim bremenima života. Ovisnosti, suicidalnosti, magija, pobačaji, neplodnosti, tumori i ostale bolesti, raspadi sistema u obiteljima, problemi s djecom, s mladima, psihički slomovi, stresovi, preljubi, muke po susjedima, s rodbinom, s kreditima, s egzodusom najdražih u druge zemlje, zloduhovska tlačenja, dezorijentiranosti, besparica, dugovanja, problemi u spolnosti, stare nezacijeljene rane, izdaje i prijevare, nepravde, zlostavljanja svih vrsta, prijetnje, sudovi, maltretiranja i manipulacije… Ne bih nastavljao. Znam ovo: svakome će doći neki križ, ama baš svatko nosi ili će nositi neku nemoć. U križu se očituje Božja sila. Križ nas može učiniti svetima – sretnima. Ako se ne okrenemo Raspetome, naša će nas ipak raspetost strmoglaviti u ponore očaja i beznađa. Ne smiješ si to dopustiti. Imaj vjere. Bori se manijakalno za očuvanje vjere! Neka ti to bude prvi zadatak, neka ti to bude rov u kojemu ćeš ako ustraješ sigurno, sigurno izaći kao pobjednik! Neka te ne slome „vremena bezumlja i divljaštva“ – kako sam pročitao da je rekao u zatočeništvu naš Blaženi kardinal Alojzije.

Imam jedno prekrasno raspelo, dobio sam ga od austrijskih redovnica koje zatvaraju svoj samostan, kao stotine drugih. Isus je na njemu sav u krvi, u agoniji, naglašenih rana i masnica, čak i po leđima. Njegov zadnji pogled usmjeren je u nebo, u Oca, u Tatu. Svake večeri kad čitam Bibliju i molim, uzmem taj križ. Ljubim Isusu rane, blagoslivljam s njim župu i samostan, a ponekad izgovaram egzorcizam (baš onaj Bl. Stepinca) kad se, na primjer, borim za život djeteta i dušu majke i oca koji planiraju usmrćenje nerođenom potomku. Da, Isus je uskrsnuo, ali ne slažem se s braćom protestantima kada kažu da „križ nije više aktualan“ jer je Krist uskrsnuo. O, ne, meni treba pogled na onoga koga propovijedam, na Raspetoga. Ja trebam vidjeti da je on zaista umro za mene, trebam njegove rane da prekriju moje, jednostavno potrebno mi je da vidim Ljubav koja je za me prolila svu svoju krv. To jača moju vjeru. Kao što ju jača gledanje i klanjanje istom Isusu u sakramentu euharistije. Da sam jak, možda mi znakovi ne bi trebali, ali nisam, trebam ih, jako ih trebam. Trebam se podsjećati, trebam konkretno oružje u konkretnim borbama koje udaraju na moju vjeru. Uostalom, Krist i dalje trpi, u nama. Vrlo je aktualna njegova muka – imamo ju svakodnevno beskrvnu i u Misi.

Srce mi se posebno slama kad vidim koliko smo se ohladili za molitvu i u molitvi. Neku sam večer primio supružnike, očito pred rastavom braka. Gotovo dva sata su se preda mnom prepirali, nadglasavali, optuživali. Pitao sam ih: molite li zajedno, jedno za drugo? Naravno, ne mole, ne vape, ne traže Boga – i sad se sve raspada s hukom. Ući će u neizrecivu bol rastave, nalaziti neke zamjene, dijete će trpjeti, snositi posljedice kroz život; po meni je to volja đavolska, ne Božja. Voljeli su se, dugo su hodali, idu koji put u crkvu, imaju oboje posao… Ali „ne živi čovjek samo o kruhu“ ili o emocijama ili o lijepim planovima. Rekao sam im sljedeće: „Propadate, jer ne molite. Ne gledate u Gospodina, u Ljubav. Ne molite ga za blagoslov, za zaštitu, za putokaze i za dobre izbore putova, za hrabrost i snagu za suživot. Bez molitve, vi ste kao vojnici u ratu, bez oružja! Nemoguće je imati dobru komunikaciju u braku, ako kao kršćani nemate dobru komunikaciju s Bogom. Ako nema Trećeg u tom braku – živog Isusa – svakako može doći neko treći i unijeti razdor; bila to svekrva, punica, ljubavnica; ili alkohol, gorčina, ljubomora… Molitveni je život veliko svjedočanstvo za djecu, uvijek će se u budućnosti vraćati molitvi kao putu rješenja i pomoći i za svoje probleme. Pazite, demonu je propast bračne ljubavi i zajedništva vrhunska poslastica, upravo kao kad uspije uništiti svećenika. Nemate vremena za molitvu? Nikada neće biti vremena! Moramo ga sami stvoriti – „roditi“ i raditi. Molitva uvijek diže, potiče, stvara, krijepi, uvijek. Molitva otvara neka vrata, miče prepreke. Ona je izraz ljubavi prema Gospodinu i izraz vaše uzajamne ljubavi. U molitvi otac ispunjava svoju ulogu glave i svećenika, majka izlijeva svoje srce i podupire cijelu obitelj i sve njezine situacije. Nema molitve, nema brane koja bi zaustavila bujice svjetovnosti i tjelesnosti i površnosti i ispraznosti da zapljusnu i potope vas i vaše. Ohrabrite se, molite da sačuvate vjeru.“

Ne znam kako će se to sve kod njih završiti. Umjesto od Raspetoga, dobivali su godinama „savjete za uspješan brak“ iz novina i serija. A to je sve jedna velika fatamorgana. Za bračni život potrebno je i žrtvovati se, potreban je neki dogovor, ali najpotrebnija je zajednička molitva. I tako, ako se samo gledaju filmovi, slušaju vijesti ili čak ako se čuju saborski krici i urlici dušâ otupjelih na istinu i pravdu, čovjek kršćanin bi mogao zastraniti u mišljenju da su metode svijeta i tijela izlaz iz nevolja. Uđeš u razmišljanja: „oko za oko… svi to rade… kradem, kradu od mene… lažem, lažu i mene… ako su ovi takvi, zašto bih ja bio bolji?…“ Nametne ti se, zar ne, i pitanje poput: „ni u Crkvi nije više ništa sveto, gle svu tu pedofiliju, gle kako se ponašaju prema svojem papi, gledaj kako žive u luksuzu…“ Naravno da će takve misli dolaziti. I naravno da nije sve tako kako nam serviraju. Ako ne ćeš moliti, izgubit ćeš vjeru a onda je sve dozvoljeno, sve se može opravdati i sve je tako kako te uče neki drugi gospodari. Krist je razapet i u svojoj Crkvi, ali Crkva – to smo i ti i ja. Podsjećam kako je sestra Lucija iz Fátime pisala jednom monsinjoru, kako će se posljednja bitka između Boga i Sotone voditi upravo za brak i obitelj. Mi smo eto baš u žiži te borbe. To se danas odvija na sve strane i brutalno jasno kao i bolno. Ako ćemo zaista moliti, prignuti koljena, tražiti Božju ingerenciju, ali baš zaista, gorljivo i konstantno, On, Bog naš, Spasitelj naš, neće nas ostaviti bespomoćne. Bogu je zbilja moguće sve okrenuti na dobro. Nije nas i neće nas ostaviti na milost i nemilost osvajača i rušitelja. Po vjeri primamo milosti, ne po osjećajima. To je važno za reći. Ja primam već sada ono za što molim: već sada primi oslobođenje svojeg unuka iz ralja droge, na primjer. Primi to sada, kroz vjeru. Raduj se jer Gospodin te sigurno čuje. Drži se Božjih obećanja uslišanja. Svitanje dolazi tik nakon gustog mraka. Hrabro!!

Svakako, neće nam sve ići savršeno, jer molimo. Ali naš će život imati oslonac i Bog će hodati uz nas kroza sve životne nesigurnosti. Kao što znamo, nisu sve molitve ni uslišane. Gospodin zna više od nas. Trebamo se učiti kako moliti, savjetovati se s Božjom riječi i autoritetima, otkrivati nove načine, razvijati molitvu da bi se po njoj razvijali, rasli. Ponekad ćemo zahtijevati nešto od Boga, ne slušajući ga zapravo. Ponekad ćemo se praviti pred njim onakvima kakvi nismo. A nekad nema odgovora zašto nas Gospodin ne uslišava. Ja sam, primjera radi, prije nekoliko tjedana u samo jednom danu odgovarao čak sedam trudnica od pobačaja. Bio je utorak, znam jer sam svojoj molitvenoj zajednici navečer o tome svjedočio. Od ranog jutra telefoni… Molio sam i molio sam druge da mole. Gospodin mi je dao snage i volje, izborio sam se za život kod troje majka. Nažalost, četvero njih je odlučilo povjerovati svijetu i ostvariti svoj plan za svoj život. Jedna od njih je nosila trojke, jedna blizance. Sve su majke i svi očevi djece kršteni – katolici. Neki od njih su nedjeljom u svojoj crkvi. Danima se nisam mogao oporaviti od muke koju si mi izazvali svi ti razgovori. Preispitivao sam se, zašto nisam mogao doprijeti do svih, usprkos molitvama, iskustvu, dobronamjernosti, a da ne spominjem i konkretnu pomoć koju sam ponudio (smještaj, pelene, dadilju, plaćanje nekih troškova, pomoć pri institucijama…) Zar taj doktor ne vidi da iz utrobe vadi ručice i glavice troje mališana, ljudi – mališana? Bogu hvala što su ipak ostali odustali. Uzdam se u Božje milosrđe. Molim i dalje – ne odustajem, da se jednom i ovi drugi obrate i upoznaju Isusa, koji im nudi vječnost s njime. I s njihovom dječicom. Ali morat će proći rešetanje trpljenjem, sigurno da hoće. Grijeh donosi velike boli.

Tako je (o)lako došlo i postalo za raznim govornicama izgovarati laži, prizivati smrt, nagovarati na krv, hvaliti zlo. Onda se to krasno upakira u šarene papire i tiska se, mejla, tvita, lajka, šera. A za svaku ćemo riječ odgovarati pred Bogom, rekao je Gospodin. Naš se bunt i otpor takvim gnusobama treba očitovati ponajprije u molitvi. Ili ne vjerujemo da se i najgori neprijatelji Boga i čovjeka mogu obratiti? Nakon molitve treba i djelovati. Apeliram na kršćane koji vjeruju i mole: izađite pred bolnice tijekom kampanja bdijenja za život. Oni uznosito kriče, mi ćemo tiho moliti. Oni prijete i zastrašuju, mi ćemo ih blagoslivljati. Oni nas ismijavaju i pogrđuju, mi ćemo biti znak Raspetoga, koji želi svima iskazati svoje nepojmljivo milosrđe. Uvjeren sam da nas danas još jedino molitva može spasiti. „Čas je tame“ i „knez ovog svijeta“ igra na sve svoje karte. Kako (pre)živjeti danas kao kršćani, odgovara nam Poslanica Korinćanima. Bilo bi ju dobro detaljno proučiti. Ne zaboravimo da Bog ljubi grešnika, da ga čeka i zove. Svijet u nama treba vidjeti Krista, a kad svijet vidi da nam ne može oduzeti vjeru i slomiti ljubav, Duh Sveti dobiva prostor za djelovanje. Vjerujem da je još uvijek moguće da se i mase obrate, da se duše spase. Molimo ustrajno, svakodnevno za to. Nemojmo kapitulirati pred nasrtajima zloga. Izvršimo svoju misiju kao Kristovi. On ti dobro neće zaboraviti a loše može otpustiti. Svakako ćemo biti ranjeni, ali naš je Liječnik i naš Lijek onaj koji je sve ovo već prošao. I slavno je uskrsnuo iz groba. Dajmo mu slavu svojim životima!Zlo je već pobijeđeno. Isus Krist je Gospodin.

O. Marko Glogović | Bitno.net


Objavljeno: 16. veljače 2020.

Možda vam se svidi