Nevjerojatno je što ću sada napisati, a čega sam se nekako ovih dana, tmurnih od hladnoće i ostataka snijega, sasvim slučajno prisjetio. Studirajući u Poljskoj, ne sjećam se, naime, da sam ikada, ali baš doslovno ikada, čuo neki – vic. Poljaci jednostavno nemaju viceva, ne poznaju takvu vrstu konverzacije, zabave. Ne samo to, kada se sakupe pri nekim feštama, nikada ne pjevaju, zapravo ja ne znam niti jednu jedinu poljsku narodnu pjesmu (bio sam ondje sedam punih godina), a samo sevdaha znam, odokativno, odnosno oduhativno, barem osamdeset, a gdje su još i zagorske, prigorske, podgorske, nadgorske pjesme… Ne znam točno što je uzrok ovomu. To ne znači da su Poljaci nezanimljivi ili baš tako različiti od nas. Jednostavno, toga tamo nema. Mislim da je i humor neka vrsta posebnoga Božjeg dara i blagoslova. Paradoksalno je, promatrajući našu širu “regiju” da tako krasno pjevamo, da smo majstori humora (osobito naši Bosanđerosi, to je nešto neopisivo, koliko se znaju šaliti i što sve neće izmisliti), a u stvarnim, te u političkim i medijskim i svakim drugim ratovima – neshvatljive okrutnosti.

Humor svakako može biti i maska. Tko pjeva, može ponekad i zlo misliti. Ali, kada se odstrane anomalije duha, ostaje činjenica – Bog nas je nadario kreativnom, šarenom, proljetnom, pozitivnom dušom. Usprkos bijednom crnilu kojime nas dave (ponajviše) zavedeni kvislinzi medijâ “obnovljenih svjetskih poredaka” imamo tu Božju, svakako, milost, da (još uvijek) nismo sasvim klonuli i pokleknuli od uzastopne paljbe u svim dimenzijama po svim umovima. Nikada nisam započeo tekst nekim vicom, pa započinjem sada, jer sam oduševljen genijem naših vicotvoraca. Ovo dobih mailom, nažalost ne znam autora: “Ovako je neki mladić u Hrvatskoj, pišući službeno pismo nadležnima, pokušao izbjeći vojnu obvezu, u ono vrijeme dok je još postojala:

‘Poštovani gospodine ministre, dozvolite mi da Vam objasnim svoju situaciju, u nadi da ćete riješiti moj slučaj. Trenutno čekam poziv za vojsku, ali Vas molim da me izuzmete. Imam 23 godine, oženjen sam 47-godišnjom udovicom, koja ima kćer od 26 godina, kojom je oženjen moj otac. Tako da je zapravo moj otac postao meni zet, a u isto vrijeme i moja žena je mojemu ocu punica, a kći moje žene meni je maćeha. Nedavno smo dobili sina. To je dijete brat očeve žene, te zet mojega oca, a u isto vrijeme i meni je stric jer je brat moje maćehe. Nedavno je i žena mojega oca rodila njihovo dijete. To je dijete moj polubrat jer je sin mojega oca, a u isto vrijeme i moj unuk, jer je sin ženine kćeri. Dakle, ja sam brat svojega unuka. Ja sam i otac ženine kćeri, te brat njezina sina. Dakle, jasno je da sam ja svoj vlastiti djed. Nadam se da sam Vam sve potanko i jasno objasnio, hvala na odgovoru.’

U odgovoru iz Ministarstva je pisalo kako se dotična osoba permanentno razrješuje vojničke dužnosti zbog sumnje u psihičku nestabilnost izazvanu kaotičnim odnosima unutar obitelji.” Zar nije ovo presmiješno? Nema vulgarnosti, nikoga ne vrijeđa, a opet je smiješno! Dobro je znati se našaliti, znati pjevati, znati gledati šire, znati praštati i znati granicu svega.

Osobito je dobro znati – živjeti DANAS. O tomu često razmišljam posljednjih godina. Gledam, koliko je dušâ zarobljenih svjesno i nesvjesno, u tamnicama onoga “jučer” i slomljeno od strahovâ i tjeskobâ zbog onoga “sutra”. Prava je mudrost, danas proživjeti dan, danas uzdignuti svoje srce k Gospodinu, danas izdržati borbe. Na nekomu mjestu u Evanđelju piše kako je “…dovoljno svakomu danu muke njegove”. Mnogi od nas upali su u zamku onoga “sutra” – sutra ćemo živjeti, danas još ne ćemo. “Sutra, kad dobijem drugi posao, sutra kad se oženim, sutra kada dođe dijete, sutra kad kupim novi automobil…” Danas mi još ne treba molitva, pokora, obraćenje, Bog… Mnogi vjernici upadaju u zamku neprestanoga kopkanja po onomu “jučer” – ranjeni smo od bližnjih, pa ne možemo naprijed, boli nas i trpimo i mučimo se i vrtimo se u krug zbog padova i grijeha, slabosti i mânâ, povrijeđenosti i odbačenosti koje smo doživjeli nekada davno. Sve nas to danas guši, uznemirava, stvara nesanicu i počesto obolijevamo od tih tereta prošlosti. Pavao negdje kaže: “Za slobodu nas je Krist oslobodio!” Neke rane će sigurno dugo peći i peckati, ali imamo melem: rane našega Gospodina. Ne smiješ dozvoliti da ti đavao ukrade danas tvoj mir i tvoju sreću, tvoje zajedništvo s Isusom. Oprosti, zaboravi, pusti, ako treba potraži i stručnu pomoć, ali ustani i hodi, jer vjera te tvoja spasila.

Otkrio sam, kako je mnogima mnogo lakše reći: “Opsjednut sam”, nego: “Trebam psihološku pomoć”. Jednom mi je tako, prilikom neke duhovne obnove pristupila osoba, zamolivši za pomoć, jer su joj ‘djeca opsjednuta’. To su joj potvrdili i neki duhovnjaci, a i svima je sve jasno, jer djeca na seminarima viču, imaju reakcije na molitvu…

Mene su učili, da uvijek prvo trebam gledati prirodno, pa tek onda natprirodno. I stotine se puta to pokazalo spasonosnim. Bilo mi je uistinu žao te vjernice, iscrpljene putovanjima od ‘nemila do nedraga’, kojoj je srce krvarilo, a novčanik se zbog hodočašćenja drastično smanjivao u obimu, da ne pričam o osudi susjeda i kolega, te o stotinama raznih dobronamjernih savjeta i prijedloga. Zato sam dublje zagrebao pod površinu, te sam otkrio kako je njezin suprug, otac djece, teški alkoholičar i zlostavljač, lijenčina koja je sve živo prokockala i sa svima se posvađala. Naravno da su djeca u traumi. Prisustvovati svađama roditelja, dolascima hitne pomoći i policije, urlanju i prijetnjama lopatom i sjekirom, biti čudno gledani u školi, slušati šaputanja iza leđa…

Ne, gospođo i sestro, djeca vam nisu opsjednuta, ona su ogorčena, možda i depresivna, ona viču u svojim nutrinama, te zatim viču u crkvi, ona su teško duševno i emocionalno povrijeđena. Odgovor nije u nedoglednim posjetima “čudotvorcima”, u grčevitim traženjima brzih i naglih iscjeljenja svega što se događalo prethodnih trideset godina…

Odgovor je u sljedećemu: povežite molitvu s darom praštanja koji vam Gospodin sigurno nudi, te poduzmite nešto “fizički” (ne u odnosu na muža), nešto stvarno, zauzmite se za svoju djecu i za sebe preko neke promjene svojega egzistencijalnog stanja. Ne kažem da se morate danas rastati. Ali nešto sigurno morate učiniti. Ne znam odgovore na sva pitanja niti ih želim ili mogu znati, ali jasno mi je da ono “ustani” u Kristovu “ustani i hodi” znači da ne smijemo sjediti u svojemu jadu, već moramo i djelovati u smislu da nešto konkretno poduzmemo. Nekada treba i pobjeći, i odseliti se, i prerezati pupčanu vrpcu, i potražiti psihologa, i postiti dakako, i promijeniti društvo… Ne znam što bi bilo najbolje, ali najgore je svakako ustvrditi da smo opsjednuti i – ništa ne činiti, jer ništa ne možemo, ništa ne znamo i ništa ne smijemo, u tomu stanju. Naravno da postoji zlo i postoje zlodusi, i mnoge naše borbe su porijeklom od toga zlotvora duše, ali ako ćemo u svemu vidjeti sotonu, onda je naše kršćanstvo nezrelo i neozbiljno.

Zato sam dobio milost da upoznam predivnu inicijativu, koja se naziva: “GROW duševna terapija”, a koju je iz Australije k nama donio fra Marijan Glamočak, jedan dragi franjevac, trenutno na službi u Vukovaru. Učeći od njega, osnovao sam ovaj, kako u knjigama piše, “svjetski pokret za duševno zdravlje” u našim kućama za samohrane majke i djecu, a planiramo ga ubrzo proširiti i na župe i druge ustanove. U svojim sam peripetijama i peripatetijama (“hodanjima po svijetu”) primijetio posvuda tu istu boljku: duševno opterećeni vjernici postaju duhovno opterećenje, i vjernicima i nevjernicima, svima. Da pojasnim: imamo ljude koji redovito odlaze u crkvu, članovi su različitih molitvenih zajednica, uistinu mnogo mole, posjećuju seminare, ne boje se svjedočenja vjere drugima, uvijek su blizu župnih uredâ i samostanâ, uređuju, sređuju, nude se, pomažu, hodočaste, dijele letke, rado pričaju o svojim duhovnim buđenjima i čudesima i milostima… Međutim (aha, da) nemali broj među njima (među nama?) ima ozbiljne duševne probleme, pa stoga i ta sva duhovnost nije autentična, nije svjedočka i nema u sebi onu silu, slobodu, onu ljepotu i dubinu koja se prisilno sakrila negdje iza životnih opterećenja i krivih stavova prema tim opterećenjima.

Tako, takve će osobe u jednomu trenutku postati i agresivne, osvetoljubive; napast će artiljerijom osude, klevete, ocrnjivanja dojučerašnje prijatelje, rodbinu, pa i duhovnike. Ili, svoje će povrijeđenosti prebacivati na bližnje i tako stvarati nove sebe, u drugima. Ili, vazda će plakati i tražiti sućut, milovanje, pomilovanje i simpatiju. Molit će tri krunice dnevno, ali neće razgovarati s pola ljudi u crkvi. Činit će sve, samo da se ne suoče sa svojim ranama, sve samo da ne priznaju da su grešni, dvolični, licemjerni, puni maskâ, oholi, te da su uzrok mnogih suzâ i neugodnosti svojih najbližih. Ne, oni su duhovni. Oni su prosvijećeni. Oni najbolje i sve i uvijek znaju, čak su im neki ‘svećenici potvrdili kako čine dobro‘. Mogu i mrziti, i blatiti, i biti grubi i prijetiti i emocionalno, psihički, fizički, ekonomski, religiozno maltretirati one s kojima žive, ali oni ostaju pravedni, i sveti. Točka. Dovedeš tu svetost u pitanje i bolje da te nema. Mnogo mladih je izgubilo volju sakramentalnoga života, baš zbog takvih farizeja, i više ih nema u crkvi. Ako je veliki vjernik ovaj koji neprestano ogovara, optužuje, osvećuje se posvuda i svoje frustracije liječi jezikom, na drugima, pa i jezikom s mnogim “aleluja”… “Ne želim biti dio takve zajednice”, kaže mi jedan dečko. Baš ga i ne krivim.

Nekima je stanje u obitelji toliko neizdrživo, a nemoćni su da išta učine, te se onda rasterećuju (čitaj: iživljavaju) unutar crkvenih struktura. Na primjer: muž vara, laže, krade, djeca marihuizirana, mala plaća, svekrva tyranosaurus rex (blago rečeno), unuk otišao u Švedsku i ne javlja se već godinu i pol, unuka trudna a momak zdimio, susjedi (katolici) bacaju svakoga prvoga ponedjeljka u mjesecu uroke na njihovu kuću i okućnicu…

Prvo: tuđa patnja je svetinja, i bez obzira na to što sam malo sarkastičan (oslobodi me, Gospodine), svetinja se tuđe patnje ne dovodi u pitanje. Drugo: svi smo u nekoj svojoj patnji, nema izuzetaka. Treće: patnja se ne rješava lažnom, krivom, bolesnom, napadnom ili nasilnom pobožnošću. Takva “pobožnost” postaje samo krinka, srce ostaje nepromijenjeno, puno gorčine i otrova, a kad-tad maske padnu i nastaje još jača bol i još veća ruševina. Ono što je upadno karakteristično za takvu iskrivljenu duhovnost nekih vrlo duhovnih, je – sljepoća. Možeš objašnjavati, kumiti, zaklinjati, ali ništa. Takve će osobe brzo mijenjati svećenike, u potražnji (kupovini) onoga koji će ih “shvaćati”. Oni koji ih ne shvaćaju, postaju predmet najcrnjih tračeva i osveta, kritika i omalovažavanja. Kad mi netko dođe nakon duhovne obnove i kaže: “Mnogopoštovani oče, ganuli ste me do dna bića, sve ste tako lijepo protumačili… Svaka vam čast, hvala i slava… Da ste barem vi župnik naše župe… Da je barem moj suprug to čuo… Aureola iznad vaše glave u propovijedi bljesnula je silinom duha i istine prema meni i zadržala se ispred mojih očiju, otkrivajući mi svu bijedu ovoga svijeta i mojih doma…” Tada mi se u korteksu pali klero-alarm, te prije nego mi na čelu izbiju prvi znaci seborejskoga dermatitisa, bježim glavom bez obzira, pravdajući se slabim mjehurom. Jer, nažalost, nema tu pomoći.

Jedno mizerno sljepilo, koje zasljepljuje ovime: ‘Ja sam bolji, drugi su grešnici.’ Za sljepilom slijedi samoopravdanje, pa histerija, pa nebrojene sage o žrtvovanju i ponižavanju, pa beskrajni epovi o neostvarenim snovima… Itd… Itd… I nikad kraja tomu. Zanimljivo, kada takvim osobama povlađuješ i kada im pružiš malo utjehe ili pažnje, znaju u velikom broju slučajeva postati još zlobnije i zločestije. Njima se treba klanjati, one neprestano traže prva mjesta, uvažavanja, pljesak, te zahvaljivanja za stvarno i zamišljeno. Nikada nisu krive, nema u njima ni trunke gadosti i bahatosti, pune su ljubavi prema svima, a njihova pobožnost je, ajmo reć, u ravni sa svetom Faustinom, iako ipak još ‘mrvicu poboljšana’.

Vidite, dragi moji, to su duševni problemi koji su se prebacili na duh, a nerijetko od toga svega trpi i tijelo. Ali, velečasni koji se usudi dirnuti u to osinje gnijezdo, od “anđela na zemlji” postaje “pakleni sin samoga Belzebuba”, pa i gore, ako može biti gore. Ne samo velečasni, nego i svi ostali, časni. Ovo je veliki problem. Svi se ponekad suočavamo s njime. Ali, kako to riješiti?

Upravo sam zato tražio i našao jedno od mogućih rješenja: GROW pokret. Ova engleska riječ znači ‘rast’. Povijest pokreta započinje psihičkim slomom jednoga australskog svećenika, poznatoga, talentiranoga i cijenjenoga, koji je nakon Drugoga svjetskog rata završio u umobolnici. Ondje je neadekvatno liječen, a te silne tablete, elektrošokovi i slične manifestacije medicinske nemoći nisu mu pomogle, štoviše odmogle su mu u procesu ozdravljenja. Stoga je nakon što je malo došao k sebi, osnovao ovaj pokret u kojemu se duhovno povezuje s duševnim. Pokret se zasniva na 12 koraka propadanja i 12 koraka uzdignuća, na razmatranju ponuđenih i obrađenih tema koje nas žele osloboditi i izliječiti raznih neprilagođenosti, slomova, stresova, moralnih, religioznih, emocionalnih i svakih drugih degradacija. Grupe su male, jednom tjedno se sastaju na dva sata, mogu biti podijeljene i na primjer ovako: grupa za branitelje, grupa za mlade, grupa za zaručnike, grupa za redovnike… Postoje čvrsta pravila, domaće zadaće; terapiju vode sudionici, uz poštivanje liječničkih nalazâ i tijeka liječenjâ, ako postoji. Mudrost zabilježena u dvije korištene knjižice je zaista nevjerojatna; da sam barem to imao i poznavao u bogosloviji…! Pokret je međunarodan, nedenominacijski, mogu u njemu sasvim slobodno sudjelovati i ateisti. Postoje molitve koje mole katolici, no sve je tako uređeno da se nitko ne osjeća povrijeđeno zbog te duhovne komponente. Središte sastanka je iskren i otvoren razgovor u grupi, bez te istinitosti o nama, nema napretka i ne treba se uopće ulaziti u sve to, ako se ne želi doći do korijena problema koje nosimo i pod kojima padamo. Dakle, treba izgovoriti: “Da, alkoholičar sam, tabletoman, kockar, rob pornografije, mrzim brata, imam depresiju, strah me ispita…” To priznanje, to skidanje maske, to oranje po srcu, to otvaranje oči temelj je cjelovitosti i ozdravljenja, unutar nas i unutar društva u kojemu boravimo. Bez toga nema pomaka, nema vjerodostojnosti, nema kvalitetnih odnosa između ljudi, postoje samo rituali bez srži, hladnoća, izgubljenost u imaginacijama, fikcije i laži na sve strane. Logo pokreta je: Karakter-Istina-Prijateljstvo. Bez objektivnoga pogleda u sebe, ostat ćemo na razini rasplakanoga derišta, koje reži na svijet. “Tavoriš dane u usahloj pustinji” kako piše u nekomu Psalmu.

Meni je ovaj pokret dao više nego moje molitvene zajednice. Zašto tako, karikirano, kažem? Jer kada dođem, primjera radi, u svoju karizmatsku zajednicu, širim ruke, plješćem, propovijedam u sili, pjevam zatvorenih očiju, gostimo zanimljive ljude… I odem kući, noseći dalje svoju tugu, rastrganost, tjeskobe i boli, svoju ljutnju, muku i dvojbe. Da, malo se jesam oslobodio, uzdigao, okrijepio. Isus ondje radi čuda! Uživam u svojoj zajednici! Ali trebam još nešto, još nešto prije zajednice… Duhovno i duševno su dvije različite stvarnosti, iako se isprepliću i iako imaju zajedničke točke dodira. Ja trebam da me netko posluša i čuje, da mi ne cmolje i ne grle me u sažalijevanju, da me podrže u borbama, da prihvate moje mane, bez osuđivanja i sablažnjavanja. Vidim da bi svaka naša župa trebala imati takvu grupu, u kojoj bismo priznavali da smo grešnici koji traže pomoć, jer pomoć nužno trebamo, a ne da površno utapamo svoja trpljenja u plitkim duhovnostima koje druge i drugačije umanjuju, tuku i pokapaju.

Iz radikalno življene krive duhovnosti, rađaju se fanatizmi. Mene su jednom napali sveci jer da “na boru u crkvi stavljam zvijezdu, simbol komunizma, sotonizma, masonerije, New agea…” Nisam se uopće htio upuštati u te rasprave. Ja ju nisam niti postavio niti obraćam neku pažnju na tu zvijezdu, a da su me lijepo pitali, odgovorio bih da je to simbol zvijezde repatice. No “nečistima je sve nečisto” kako piše negdje u Bibliji, pa da sam se počeo svađati i opravdavati, moglo se završiti otmicom borova i javnim spaljivanjem ukrasa na njima. I mene na ukrasima. Koja idiotarija, isprika na izrazu. O tomu pričam: “cijeđenje komarca i gutanje deve” kako Gospod reče. Takvima bi sam Papa bio heretičan župnik, kojega treba potjerati natrag u njegovu Argentinu. Da im anđeli s neba siđu, našli bi im manu. A sve zato što se ne znaju i ne mogu nositi sa svojim unutarnjim poteškoćama, već ih potenciraju na izvana, na druge. Duševni problemi nagrizaju ispravnu duhovnost, a molitva će pomoći onoliko koliko će dana osoba priznati u toj molitvi da ima te probleme.

Rahem na-alaj, Ješua, ben David! Smiluj mi se, Isuse, sine Davidov!” Nekada smo u samostanima imali obavezan “kapitul” odnosno vrijeme u tjednu, kada bi se braća okrivljavala pred drugom braćom, tražeći oproštenje. Onda su nakon Koncila to ukinuli, smatrajući nepotrebnim vrijeme provedeno u ispitu savjesti i javnom kajanju. Tako da danas imamo televizore u sobama, braću vidiš isključivo za ručkom, sa zločestima ne moraš ni razgovarati; malo se našalimo, popričamo o Plenkiju i Zokiju, popijemo gemišt i na kraju smo dana svi hepi: obavili smo sve po protokolu, još samo “Dr. Hause” pa spokojno možemo u krpe. Tako mi jedna časna kaže kako ne znaju što će s jednom sestrom, postala je ovisnica o sapunicama, cijeli dan bulji u TV i ‘ne reagira na vanjske podražaje’. A ništa, što ćete ba sestro, molite se da dođu progoni, da nestane struje, da se u klauzuru dosele beskućnici i samohrane mame s djecom. Od pričica i nagovaranja, od kažnjavanja nema nikakve vajde. Trebali bi još nešto vratiti iz prošlosti: ležanje s križem na podu i uporno i ustrajno ponavljanje molitve srca: “Isuse Kriste, smiluj se meni grešnome!” Jer, sve je stvar srca.

Kad smo već kod sestara, nikada neću zaboraviti dragu prijateljicu, sestru Milenu Tomas, iz Međugorja. Često smo se čuli i boravio sam radosno kod nje, u “Srcu Marijinu”, zajednici koju je, nažalost bezuspješno, kanila osnovati. Prisjećam se našega posljednjeg susreta, kada smo cijelu noć proveli u molitvi. Umirala je od tumora, ali s velikom je vjerom i pouzdanjem u Božje milosrđe ulazila u nepoznato. Borila se koliko je mogla, divio sam se tomu entuzijazmu i snazi, tomu poletu i oduševljenosti Isusom, tomu osmijehu na licu, sve do kraja. Shvaćala je da je slaba, da nije još sveta, ali je bolest prihvatila kao put svetosti. To je za mene bilo pravo svjedočanstvo; jedno našu kuću za mame i bebe nazvali smo “Srce Marijino” kao uspomenu na trud i žrtvu ove drage časne sestre. Bolest može postati ulaznica za nebo, kao i svaka druga ograničenost i patnja, nošena s Kristom.

Na putu svetosti neizmjerno nam pomaže stav i poruka života Blažene Djevice Marije, njezina šutnja, razmatranje “u srcu”, njezina prisutnost na Golgoti… Ponajviše i njezin zagovor sada, u nebu. Gospa je prva Svetica, najbolja učenica božanskoga Učitelja, blago naše duše, jedinstvena Mama i silna obrana protiv svih zala. Posebno su me zainteresirale objave Majke Božje u Amsterdamu, gospođi Idi Peerderman, kojoj se Marija ukazivala pod nazivom “Majka svih Naroda”. Bio sam ondje, u tomu njezinu nizozemskom svetištu, u blizini kojega se dogodilo davno i znamenito amsterdamsko euharistijsko čudo. U toj danas Sodomi i Gomori, svijetli pojava naše nebeske Majke, koja nam u vjerojatno najneobičnijim ukazanjima u povijesti progovara o opasnostima vremenâ u kojima živimo, i daje nam jasne i konkretne pomoći i rješenja. Posebno nas poziva da obnovimo molitvu i prijateljevanje s Duhom Svetim. Dala nam je i jednu kratku molitvu, za koju želi da se proširi svijetom, prije nego bude prekasno. Evo je, naučimo je moliti, i naučimo i druge:

Gospodine Isuse Kriste, Sine Očev, pošalji sada svojega Duha na zemlju. Daj da se Duh Sveti nastani u srcima svih naroda, kako bi svi bili sačuvani od propasti, nesreća i rata. Neka Majka svih Naroda, Blažena Djevica Marija, bude našom zagovornicom. Amen.”

U svojim objavama, Gospa ponovno upozorava svijet da ide prema samouništenju, jer se sve iskrivljuje, gazi, jer ne prepoznajemo đavolske smicalice i ostajemo tvrda srca, neobraćena. Pogledajmo samo na jednomu primjeru, kako manipuliraju nama i kako nas skreću s puta istine. Jeste li primijetili kako odnedavna odreda svi “branitelji ženskih prava” mijenjaju taktiku i unedogled ponavljaju novu mantru smrti: “Abortus je grozna stvar, naravno da žena pati, nikomu nije drago to činiti, ali kad se mora, mora se…” To je nešto radikalno drugačije od onoga što smo donedavna slušali. Političari, liječnici, udruge, sada tako nastupaju. Nema više: “Pobačaj ne boli, to je običan i kratkotrajan medicinski zahvat…” Kao po nekoj direktivi, okrenula se ploča. Ali ne zato što bi se priznalo sve ono što priznaje razum, srce, savjest, pa i znanost; tako govore, jer ulazimo u jedno novo razdoblje “novoga doba” a to je vrijeme kada se zlo više neće sakrivati ili izbjegavati ili samo dijagnosticirati, već će zlo postati norma ponašanja, prihvaćen modul, odobren i hvaljen. ‘Činiš zlo? Okej, neka, to je u redu. Dok činiš dobro sebi, zlo koje činiš drugima nije zlo. Abortus je strašan? Okej, stvarno je strašan, ali nema veze, važno da se učini, radi tvojega dobra.’ Tako nekako vidim skoru budućnost.

No, bez panike! Prije dolaska Gospodinova, još uvijek možemo crpsti njegovo milosrđe. Majka Marija nam pomaže u tomu. Svi smo potrebni obraćenja, jer svi smo sagriješili. Gospodin kaže: “Obratite se i vjerujte evanđelju!” Ako smo već sveti, onda nam to obraćenje ne treba, smetaju nas ti pozivi. Ako vidimo da smo slabi i da smo na udaru sila s kojima se ne znamo nositi, obratimo se. Vjerujmo evanđelju. Pročitajmo evanđelje, razmatrajmo ga. Napravimo dugi, ozbiljan ispit savjesti. Gledajmo na sebe i očima bližnjih, također. Obnovimo svoj savez s Duhom Svetim. Prekrasne se stvarnosti događaju, kada se obratimo! Kada priznamo grijehe, kada mlatnemo svoju oholost. Bog će nagraditi poniznost i poniženje. Sto posto.

pater Marko Glogović | Bitno.net