U današnjem evanđeoskom odlomku apostoli upućuju Isusu jedan neobičan zahtjev: „Umnoži nam vjeru!“ Neobičan je utoliko što su oni svi odreda bili vjernici. Pripadali su židovskom narodu koji je sebe smatrao narodom vjere, pa su se tako i oni osjećali kao narod vjere. I ne samo to: oni su sebe smatrali vjernim dijelom vjernoga naroda. Nitko od njih nije bio prekršitelj zapovijedi ni čovjek koji odbacuje Boga i njegov Zakon, već se svatko od njih trudio u granicama svojih mogućnosti živjeti vjerno Bogu. Kada kažemo u granicama svojih mogućnosti, onda se time misli i na granicu spoznaje kojom su bili omeđeni, kao i na mjesto koje su u svome društvu zauzimali. Upravo zato i nama može djelovati čudno da oni mali i obični ljudi koji su mogli biti sasvim uvjereni da sasvim dovoljno čine u vjeri, traže još nešto dodatno što nadilazi granice njihovih mogućnosti i odgovornosti.

To nam je utoliko čudnije kada povučemo paralelu sa svojim životom i otkrijemo da se i mi sami zadovoljimo činjenicom da vjeru zamišljamo prilično površno i monotono. Čudimo se njima da žele jaču vjeru, jer i mi sami vjeru najčešće doživljavamo i poimamo na najobičniji i niži način. Tako vidimo i danas da je nekim kršćanima ‘čin vjere’ jednom u životu primiti krštenje i nikada se više ne približiti crkvi, niti živjeti vjerskim životom smatrajući da je dovoljno biti kršten bez ikakvoga prakticiranja. Uz takve imamo i one koji se jednom u deset godina, kada dođe popis stanovništva, izjasne kao kršćani, te misle da izvan toga nije više potrebno ništa više poduzimati i činiti jer su time dovoljno ispovjedili tko su i što su. A ima i oni koji vjeru prakticiraju od neke crkvene prigode do prigode, te misle da je možda i to previše, pa paze da ne bi pretjerali u iskazivanju vjere. No ima i onih koji se trude vršiti sve izvanjske propise i odredbe, ispunjavati sve svoje obveze, misleći kako je vjera upravo to, to jest da takvim činima svjedoče vjeru i zaslužuju određeno priznanje i nagradu za takvu revnost. Naposljetku, ima i onih koji se trude ostvarivati življe i osobnije zajedništvo i rast s Gospodinom iz dana u dan.

Doista, prilično je široka ova vjernička lepeza unutar koje svi mi živimo. Ne znamo točno gdje je u takvoj lepezi bio pojedini od apostola, ali se može pretpostaviti da nisu bili među gorima u svome narodu. No dok su bili uz Isusa počeli su otkrivati jednu novu dimenziju vjere za koju su shvatili da je nova i neponovljiva, prikladnija i potrebnija ljudskoj duši. Shvatili su da je njegov pristup vjeri drukčiji od svakog ljudskog pristupa, ma kako takav mogao biti dobar, pogotovo što je među ljudima bilo i mnogo površnog pristupa. S njime su osjetili da se vjerovati može i mora drugačije i bolje, pa su zato i molili: „Umnoži nam vjeru!“

Doista, Isus je bio ona prava adresa na koju su se obratili, jednako kao što se i mi trebamo obratiti na ovu adresu, jer je i naša vjera slaba i malena kad stanemo pred Isusa. Možda da se idemo mjeriti s ljudima, mogli bismo zaključiti kako smo bolji vjernici od nekoga drugog, ali kada stajemo pred njega i kada vidimo kako je on potpuno uronjen u zajedništvo s Ocem, onda nam postaje jasno da smo samo mali i obični ljudi kojima treba mnogo jača i veća vjera. Kada vidimo da je cijeli njegov život izvirao iz Oca i da je prema Ocu bio posve okrenut, onda shvaćamo da način na koji se mi odnosimo prema Bogu nije do kraja primjeren, te da trebamo i sami težiti daleko savršenijem i boljem odnosu. Kada vidimo da je u svome djelovanju bio potpuno vođen osjećajem vršenja volje Božje, postaje nam jasno da se moramo još daleko više potruditi na tom polju i imati daleko jaču vjeru koja nam doziva u svijest sve što Bog od nas očekuje da izvršimo na zemlji. Kada vidimo da je on u svakom trenutku živio potpunu svjestan Očeve prisutnosti, onda vidimo kako mi samo trebamo popraviti kvalitetu svoje vjere i svoga osjećaja za Boga i njegovu prisutnost u svijetu i našem životu. Doista, živom se vjerom posreduje sve ovo što vidimo da nam nedostaje.

Zato je apostolski zaziv iz današnjega evanđeoskog odlomka prigoda da i sami zamolimo Gospodina da nam umnoži vjeru. Nadalje, prigoda je zauzeti istinski stav i vjeru pretočiti u život. Jer Gospodin svoje učenike nije poučio nikakvom teorijom o tome što je vjera, jer su to znali i sami, već ih je prispodobom o odnosu gospodara i sluge potaknuo da trajno zauzimamo ponizniji stav prema svome Gospodinu, te da u život provode taj isti odnos zajedništva poštujući neizmjernu Božju uzvišenost. U tom slučaju, ako i mi tako budemo živjeli prema tim naputcima, doživjeti ćemo i sami da taj odnos nije nikakvo robovanje, jer nema veće slobode i radosti kao što je služiti takvome Gospodaru. I što se više pred njim budemo osjećali kao ‘sluge beskorisne’, to ćemo više vidjeti da postajemo njegova djeca obogaćena i ispunjena potpuno Božjom svetom prisutnošću. Štoviše, spoznat ćemo da nam se tako vjera umnaža i postaja jača i čvršća te da je pravi užitak vjerovati iz dana u dan sve više i više. A da stvar bude ljepša, otkrit ćemo koliko nam je zahvalan Bog Gospodar cijeloga svijeta, on koji nam ne duguje zahvalnost, ali nam je kao Otac daruje, te nas za sva naša dobra djela i postojano služenje nagrađuje životom vječnim.