KRŠTENJE GOSPODINOVO

Uz blagdan Krštenja Gospodinova: biti popustljiv!

“Ivan je popustio pred Isusovom poniznošću, te je i nama ostavio put kojim nam je ići: put poniznosti. Od Isusa se treba učiti poniznosti, te popustiti pred njegovim zahtjevima”

Foto: Renata Sedmakova/Shutterstock

Danas na blagdan Krštenja Gospodinova razmišljamo o kratkom evanđeoskom izviješću svetog Mateja kojim je opisao ovaj događaj kojim je Isus započeo svoje javno djelovanje. Vidimo da se između Isusa i Ivana Krstitelja vodila svojevrsna rasprava jer je Krstitelj odbijao krstiti Isusa koji je od njega to izričito tražio. Ivan je znao za uzvišenost onoga tko pred njim stoji, te kako isti nema potrebu za krštenjem obraćenja i pokore, te je zato odlučno odbijao krstiti ga. Ivan ga je odvraćao od takve namisli, no nije pomagalo. Isus je jednostavno odlučio pristupiti krštenju Ivanovu kao što su pristupali i svi ostali ljudi, bez obzira što nije imao potrebu za tim. Ali da do kraja pokaže svoju ljudskost kojom je prihvatio sve uvjete ljudskoga života, a time i svjesno poniziti se pred Ivanom i ući u vode Jordana, ili kako sam reče: ispuniti svu pravednost! No s druge strane, kako je bio Bog, posvetio je tim činom sve one koji idu putem poniznosti, pokore i obraćenja, kao što je posvetio i vode Jordana, kako bi potom voda njegovom snagom zadobila snagu krsne milosti koju primaju kršćani.

Kako vidimo iz opisanoga događaja Ivan je bio pred Isusom gotovo nepopustljiv sve dok mu Isus nije rekao: Pusti sada! S time da je Ivan gotovo s razlogom bio nepopustljiv jer nije mogao podnijeti da se Sin Božji do te mjere ponižava spuštajući se pred noge običnoga čovjeka. Popustio je tek na Isusovo inzistiranje. Ovaj njihov spor, te Ivanovo popuštanje, slika su i primjer nepopustljivosti i popustljivosti s kojom se i sami svakodnevno susrećemo.

Nama ljudima, međutim, događa se da smo nepopustljivi kad je riječ o našim inatima. Ne odstupamo od svoga kad smo osobno povrijeđeni, kad nam je nanesena šteta, te nastupamo nepomirljivo. Isto tako utvrđujemo se u vlastitim ljudskim stavovima i nepopustljivi smo kad nam netko naviješta one Božje, te tražimo svaki mogući izgovor da ih osporimo. Smatramo čak i vlastitom kvalitetom kad tjeramo po svome, umjesto da razborito procjenjujemo što je ispravno. Tako uočavamo da čovjek našega vremena nije u stanju procijeniti u čemu treba viti čvrst i nepopustljiv, a u čemu razborit i spreman na dogovor. Gotovo redovito je nepopustljiv u svojoj oholosti i umišljenosti, te ne popušta pred Bogom niti milimetra. Štoviše, u svojoj uznositosti i drskosti bori se protiv njega i njegove volje, te se prema njegovu očinskom nauku odnosi krajnje bezočno. Čovjek našega vremena tako lako Boga udaljuje sa svoga obzorja kao da je protivnik a ne Otac. I što je najgore, takve odluke drži tvrdo i nepopustljivo do mjere da je okorio u zlu i grijehu. Rečeno na drugi način: popustljiv je prema zlu i grijehu, a nepopustljiv prema Bogu koji u svojoj očinskoj ljubavi skrbi i iskazuje dobrotu ljudima.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

To sve vrijedi i za svakoga od nas u određenoj mjeri. Lako se dademo uvjeriti od Zloga čijim sugestijama prebrzo popuštamo, ali zato teško popuštamo Isusovoj molbi da nas vrati na pravi put. Dok zlo sasvim slobodno ulazi u naše živote, dotle se Isus muči oko nas da mu otvorimo vrata svoga života. I dok olako dopuštamo zlu i grijehu da nas rastaču, dotle Isusu uskraćujemo da nam pristupi i blagoslovi nas. Tako znamo biti tvrdi u svom nepristupačnom stavu pred Isusom da mu i ne dopuštamo da nas razuvjeri i da nas omekša snagom i argumentima svoje ljubavi. A opet tolika nepopustljivost prema Gospodinu dokaz je kako samo vrlo popustljivi prema grijehu kojemu bez otpora dopuštamo da snažno djeluje na nas i da nas odvaja od Boga i njegova života. S druge strane nismo čvrsti kad trebamo izgraditi i odgojiti karakter za Boga, a još manje smo ustrajni u patnjama i protivštinama koje nas zadese.

Ivan je popustio pred Isusovom poniznošću, te je i nama ostavio put kojim nam je ići: put poniznosti. Od Isusa se treba učiti poniznosti, te popustiti pred njegovim zahtjevima.

“Tada dođe Isus iz Galileje na Jordan Ivanu da ga on krsti. Ivan ga odvraćaše: “Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?”  Ali mu Isus odgovori: “Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!” Tada mu popusti.  Odmah nakon krštenja izađe Isus iz vode. I gle! Otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj. I eto glasa s neba: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!”

don Ivan Bodrožić | Bitno.net


Objavljeno: 12. siječnja 2020.

Možda vam se svidi