Ljudima je uvijek trebao netko tko će biti na čelu, jer su se tako osjećali sigurnije pred izazovima svijeta i života. Bez obzira na naslov koji nosio, bio on kralj ili car, vođa ili predsjednik, on je obnašao svoju odgovornu službu. Iskustvo izraelskog naroda u Starome zavjetu to potvrđuje, kako smo čuli u prvom čitanju. Narodu je bilo važno imati nekoga tko će stajati na čelu i tko će ‘upravljati svim pokretima’, kako rekoše starješine Davidu. Onaj tko je na čelu i upravlja narodom morao bi biti jamac vrlo važnih životnih sadržaja, kao što je sloboda, spas, dobrobit, blagostanje, te nadasve treba biti jamac budućnosti, za što je morao znati odabrati ispravan smjer kojem upraviti brod svoga naroda. Onaj tko vodi narod trebao je biti ne samo na čelu, već licem okrenut prema Bogu. I samo tako je mogao biti na ispravan način na čelu naroda, jer je iz Boga trebao crpiti svjetlo i snagu za povjereno poslanje. I što je više bio svjestan da nije primio samo ovlasti od naroda, već prije svega poslanje od Boga, to je mogao biti bolji kralj, car, vođa, itd. O tome govori i prvo čitanje, premda naoko se čini da narod traži od Davida da bude kralj i da mu narod daje kraljevske ovlasti, no više je nego očito da je njega izabrao Gospodin i da ga je on postavio za kralja. Zato David s njima sklapa savez pred Gospodinom u Hebronu.

U današnje vrijeme smo otišli daleko od tih vrijednosti i tog ideala. Nerijetko se događa da vođe naroda kao da se natječu u tome tko će biti bezočniji i bezbožniji. Kao da žele pokazati ne samo da se narodima može, već da se i mora upravljati bez Boga, te zato ignoriraju njegov Zakon ili rade izravno protiv njegovih nauma i odredbi. Danas se pitanje poglavara koji vodi narod tako rascjepkalo i razvodnilo, da malo tko više ima svijest o tome kako ispravno upravljati jednim društvom i narodom. To je i radi toga što se sve teže pronalazi suglasje oko vrednota koje narodni poglavar mora prepoznati za dobrobit svoga naroda, te onda i smjera kojim treba ići na temelju istih vrednota. Ali i onda kada nema i ne želi poglavare koje bi slijedio jasnim i određenim smjerom, suvremeni čovjek slijedi neke druge vođe i idole u tolikim sporednim stvarima života. Ima hrpe samozvanih vođa koji ga vode od jednog do drugog zemaljskog odredišta ili cilja, ali nema pravoga vođu koji bi ga vodio do temeljnih vrednota ljudskoga života.

U tom duhu bi htio da mu i Bog bude kralj, ali kralj koji ispunjava njegove želje. Danas čovjek želi Boga za jamca i pomoćnika na tim sporednim putovima koji najčešće završe u stranputici, ali ne želi ići za njim putem koji on nudi. Ljudi bi ga uzeli za ono što oni smatraju korisnim, što čitamo u prizvuku riječi razbojnika koji pogrđuje Isusa: „Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!“ On je Krista htio upotrijebiti za potreba spasenja kaje je poimao na vrlo ljudski način, a nije htio prihvatiti da je Krist nebeski spasitelj i da može otvoriti vrata raja i udijeliti vječni spas.

Ali Isus nije htio davati spasenje koje se mjeri ljudskom mjerom, već ono koje dolazi od Boga. Nije htio biti kralj na ljudski način, već kralj koji umire na križu i svojom smrću spašava čovjeka. Nije htio da ljudi njegovo poslanje svedu na služenje zemaljskim potrebama, niti da se njegov odnos prema njima svede na uslužni servis ljudskih potraživanja. Jer njega nisu ljudi delegirali da radi što oni hoće, već ga je Otac poslao da bude Kralj patnik i da tako izvrši njegovo poslanje u svijetu. Zato ne prihvaća ulogu spasitelja na ljudski način kako bi htio prvi razbojnik, dok s druge strane vrši tu istu ulogu dajući drugome razbojniku vječnu slavu u raju. Od prvoga Isus ne prihvaća vapaj ‘spasi sebe i nas’, dok drugoga spašava uvodeći ga u svoje kraljevstvo, jer mu je to poslanje povjerio Otac nebeski.

Doista, Isus želi biti kralj, i to ne na način da kraljuje kao spasitelj koji ispunjava želje ljudi koji ne znaju što stvarno treba tražiti, već je kralj svih onih koji otkrivaju da kraljevati znači doći u život vječni i nebesko kraljevstvo. Kraljevati znači već sada na zemlji težiti za vječnim vrednotama, to jest onim konačnim kraljevstvom, a ne težiti za sporednim ili drugotnim dobrima, poput mnogih površnih ljudi koji ne uspijevaju otkriti kraljevsku dimenziju vlastitoga života. Isus je stoga onaj neponovljivi kralj, jer on kraljuje u stvarima u kojima ljudi ne mogu kraljevati jedni drugima, a to je spasenje i život vječni. Jedino on može biti kralj istinski spasitelj, koji ne spašava prema zemaljskim zahtjevima i željama, to jest ne daje ‘spasenje’ koje mogu dati ljudi, već je spasitelj koji daje ono spasenje koje nije ljudima dostupno, ali zato jest Bogu. On je kralj koji jedini može dovesti čovjeka do neba, te on ne bježi od toga poslanja.

Zato nas današnjom svetkovinom poziva da prestanemo trošiti snagu i riskirati život dajući povjerenje onima koji se nude biti kraljevi u ljudskoj domeni, to jest u tolikim suvišnim i ispraznim stvarima u kojima slijedimo takve primjere, već da svom snagom tražimo Krista Kralja koji nam otvara vrata vječnoga kraljevstva. Vrijeme je da prestanemo promatrati spasenje kroz prizmu zemaljskih usluga, a da se posvetimo onome tko nam čini uslugu života – obdaruje nas spasenjem. Prigoda je da vidimo da nas pravi Spasitelj spašava od grijeha i vječne smrti, što nam je poticaj da ga i sami zamolimo: ‘Isuse, sjeti nas se u svome kraljevstvu!’ Ako budemo tražili takvoga kralja, sigurno neće izostati ni njegov odgovor: ‘Zaista ti kažem, biti ćeš sa mnom u raju!’