DON IVAN BODROŽIĆ O SVETKOVINI SVIH SVETIH

Svetac je osoba koja dopušta da mu Božji pečat utisne u život snagu u borbama

U našim glavama postoji predodžba o svetosti kao sjajnog, mirnog, ispunjenog života u kojem uživamo potpuno zadovoljenje vlastitih potreba. No Božja riječ kao da odudara od takvih naših predodžbi, jer govori o životu onih koji su bili opečaćeni, te koji su prošli kroz nevolju veliku na zemlji, sve do mučeništva

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Svetkovina svih svetih koju danas slavimo potiče u nama razna pitanja koja ne možemo iscrpiti jednom proslavom, već iz godine u godinu tražimo još bolje i dublje razumjeti otajstvo vječnoga života koje je pred nama, a za koji vjerujemo da su ga dohvatili mnogi koji su išli pred nama u vjeri. A mnoga pitanja postavljamo da bismo došli do veće jasnoće i sigurnosti tog istog života vječnoga koji nam je otajstven jer nam nije vidljiv tjelesnim očima, te tako nije neposredan, ali ga osjećamo cijelim svojim bićem kao potrebu i zahtjev naše naravi. I dok nije razvidan tjelesnim osjetilima, s druge pak strane promatramo ga i osjećamo kroz vjeru koja nam ukazuje da je izuzetno bitan u našem životu kao težište života bez kojega je isprazno živjeti.

I dok nam s jedne strane naviru u svijest mnogi upiti o tom životu, o njegovoj stvarnosti i ‘trajnosti’, o njegovoj kakvoći i intenzitetu, dotle nam riječ Božja koju smo slušali pomaže dati odgovore na pitanja koja naviru. A između ostaloga pitamo se tko su ti koje zovemo svetima i danas slavimo ovom svečanom euharistijom. Uz ovo pitanje neizostavna su i još neka: Kako su oni došli do nebeske slave, to jest vječne proslave? Što je nama činiti da se i sami nađemo u njihovu zajedništvu? Može li se i na koji način biti svet na zemlji?

Na takve upite u našim glavama se sigurno rađa i predodžba sjajnog, mirnog, ispunjenog života u kojem uživamo potpuno zadovoljenje vlastitih potreba, želja i stremljenja. No Božja riječ kao da odudara od takvih naših predodžbi, jer govori o životu onih koji su bili opečaćeni, te koji su prošli kroz nevolju veliku na zemlji, sve do mučeništva. A i Evanđelje govori o onima koji su kušali siromaštvo i žalost, trpjeli otimačinu, glad i žeđ, te su bili progonjeni poradi pravednosti i protiv njih su izgovorene laži i optužbe koje su ih koštale čak i života. Božja riječ dakle pred nas stavlja vrlo konkretno da su sveti oni koji su prošli kroz takve mučne situacije od kojih svi mi spontano bježimo, jer ih ne smatramo okolnostima u kojima nam se posreduju svetost.

No činjenica je doista da su sveci bili oni koji su prošli kroz razne kušnje i koji su prihvatili patnje noseći živu svijest o Bogu u vlastitom životu. Bili su ljudi za koje možemo reći da su na zemlji bili opečaćeni pečatom Boga živoga, te su bili postojani i ustrajni u svim izazovima i patnjama. Oni svjedoče da biti svet znači živjeti odgovorno na zemlji, što znači pogleda uprtog u nebesku slavu. Jer to je jedini ispravan pristup životu koji se odlikuje svetošću. Svet je onaj tko jasno razabire vječna dobra u svom životu, te ih se pri svakom svom činu i izboru prisjeća i prema njima živi. Svetac doista ima uvijek pred očima buduća dobra koja su mu najsnažnija motivacija za odgovoran i postojan život ovdje na zemlji. On dopušta da mu Bog svojim pečatom utisne u život snagu u borbama i protivštinama, to jest da mu dadne ispravan pogled za prave vrijednosti života do koji se dolazi i koje se štiti isključivo kroz patnju i nevolju, kroz napor i odricanje. Zato će Isus u Evanđelju nazvati blaženima upravo takve koji će imati osjećaja za muke i nevolje ljudi oko sebe, te će i sami imati hrabrosti izložiti se, pa i založiti vlastiti život u zaštitu neprolaznih vrijednosti.

Tako postaje jasno da se svetima postaje mukotrpnim životom na zemlji, ali s time da nam je pogled uprt trajno u nebo. Doista, bez pogleda u vječni život tko bi mogao proglasiti blaženima na zemlji one koji plaču, koji su gladni i žedni pravednosti, koji su siromašni duhom, koji su progonjeni. Ali od trenutka kad znamo da blaženi život primamo kao nagradu punoga zajedništva s Bogom u nebu samo onda kako smo na zemlji živjeli trajno u njegovoj živoj spasenjskoj prisutnosti, te ako se nismo stidjeli znaka kojim smo opečaćeni za život vječni, onda postaje jasno zašto je Isus baš takve proglasio blaženima. Upravo takvi su pokazali da je moguće živjeti u takvim uvjetima krajnje prezrenosti i odbačenosti samo imajući čvrstu vjeru i osjećajući živu prisutnost Božju u životu na zemlji.

Iz ovog svjedočanstva o svetom životu na zemlji izvire obveza za sve nas krštenike. Na dan našeg krštenja bili smo i sami opečaćeni tim istim neizbrisivim pečatom Boga živoga kako bismo živjeli sukladno blaženstvima koja je proglasio naš Gospodin. Jer do vječnog smiraja u Bogu dolaze oni koji su dopustili da im živi Bog unese nemir u život, da ih trajno potiče da na hod izlaska iz sebe i susreta s potrebnima Boga. Vječnu puninu mogu pronaći oni koji su izlagali u ovome životu izlažući same sebe kroz odricanje, patnju i žrtvu. Vječni mir u Bogu mogu pronaći samo oni čije se duše nisu mogle smiriti uživanjem zemaljskih dobara, već su trajno čeznuli za neprolaznima. Idimo stoga putem blaženstava i svetosti koji nam je zacrtao naš Gospodin, da bismo primili neuveli vijenac slave i puninu života. Nosimo ponosno jasni pečat Boga živoga i ne dopuštajmo da nam ga zemaljske brige, strahovi i interesi zastru ili izblijede, jer je on ovjera naše vjerodostojnosti. Težimo žarko i neprestano već sada ovdje na zemlji za vječnom domovinom i obećanim dobrima, kako bi nam jednom bila velika plaća na nebesima u zajedništvu nebeske Majke Marije, svih anđela i svetih.

don Ivan Bodrožić | Bitno.net

Objavljeno: 1. studenoga 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi