Središnja poruka prve nedjelje Došašća je budnost, a Isus je izriče služeći se prispodobom o domaćinu koji svojim slugama daje različita zaduženja u vlastitoj odsutnosti. Jedno od najvažnijih zaduženja dobio je vratar kojemu je zapovjedio da bdije. Mnogo je razloga za takvu zapovijed, jer je o budnosti vratara ovisila sigurnost cijele kuće i njezinih ukućana, no u ovoj prispodobi tema bdijenja nije usmjerena prema pozornosti od mogućih provalnika i kradljivaca, već je bdijenje neophodno poradi iščekivanja svoga gospodara. No Isusu nije bio cilj govoriti o izvanjskoj tjelesnoj budnosti, već se samo poslužiti slikom da dočara onu unutarnju, duhovnu budnost za koju zna da je presudna u ljudskome životu. Budnost duha se ostvaruje kao budno iščekivanja samoga Boga, to jest riječ je osjećaju njegove žive prisutnosti u vlastitom životu. U ovom smislu bdije onaj tko iskreno vjeruje u Boga, onaj tko osjeća njegovu živu prisutnosti i tko radosno iščekuje njegov slavni dolazak. Zato je slika vratara koji bdije čekajući gospodarev povratak najbolji izričaj te duhovne stvarnosti.

I danas među nama kršćanima često se govori o budnosti, te kao glavni razlog budnosti navodimo potrebu bdjeti da nas sotona ne zaskoči. Motivirani takvim razlozima bdijemo u strahu od zloga, a da uopće ne osjećamo čežnju za licem Gospodnjim. No u ovom evanđeoskom odlomku je riječ o duhovnoj budnosti iščekivanja svoga Gospodina koja je mnogo dragocjenija od budnosti koja je motivirana strahom od zla i Zloga. Jer jasno je da će sluga koji bdije čekajući svoga gospodara otjerati i kradljivce i onemogućiti ih u njihovu naumu, ali je mnogo vrijednije to što on bdije željno iščekujući gospodarev povratak, a ne samo iz straha od provalnika. S druge pak strane ako bi sluga bdio samo da otjera kradljivce i razbojnike, a ne bi uz to i nestrpljivo čekao svoga gospodara, samo bi formalno ispunio obveze koje ima, ali ne bi bdio kao pravi i vjerni sluga koji s ljubavlju očekuje svoga domaćina. Zato se kršćanska budnost ne sastoji samo u izvršavanju zakona i odredbi, to jest u formalističkom stavu pred Bogom, već prije svega u ljubavi koja žudi za licem Božjim i za susretom koji je dragocjeniji od ikakve druge dragocjenosti.

Onaj tko živi, pa i neporočno, ali ne osjeća prisutnost Božju i ne čini to kao sluga koji njega očekuje, bio bi obamrla duha. Takvih je danas mnogo, te nam se svima može lako dogoditi da izgubimo kontakt s njime i kada nismo u formalnom prekršaju to jest u grijehu. Božja blizina, premda je stvarna postaje nam prividna, a on nevidljiv i neuočljiv. I to ne samo po svojoj nevidljivoj božanskoj biti, već i po svome djelovanju i prisutnosti u našem životu. Premda je stvarno uvijek prisutan, nama postaje kao odsutan, jer ga naša ravnodušnost i grijeh udaljuju od nas, a nas ubacuju u mrtvilo iz kojega se teško probuditi i trgnuti. Naša duša postaje nesposobna naslutiti njegovu otajstvenost, jer je u nju nemoguće prodrijeti ljudskim okom, već jedino čistim i iskrenim duhom. I upravo to što sada ne vidimo, a moglo bi nam biti očito kad bismo bili budni, jednoga dana kad se očituje u slavi postat će nam očigledno.

Ali da bi nam tada moglo biti očigledno, danas nam treba biti vidljivo otajstveno u duhu zato što nam on dolazi ususret da nas razbudi i da nas pripremi na puninu koja će jednom doći. Toj istini služi duhovna priprema kroz došašće, jer u sebi obnavljamo istinu Gospodinova tjelesnoga dolaska među ljude kojim nas je htio poučiti pravoj budnosti i tako nas pripremiti na puninu njegove prisutnosti, to jest na onaj istinski susret s njime. Upravo zato jer je neupitna istina o njegovu dolasku i slavnom očitovanju, tim više smo pozvani bdjeti na pravi način, s ljubavlju iščekujući da se to već sada u nama unaprijed ostvaruje. Jer Božji Sin koji se utjelovljuje ulazi u naše živote i u nama unaprijed nagovještava i ostvaruje svoj drugi dolazak. Zato je poruka današnjeg Evanđelje prije svega poruka osvješćenja. Valja si posvetiti njegovu prisutnost i biti svjesni da je on tu, a ne negdje dalek i udaljen. Samo tom sviješću možemo promijeniti vlastiti život. Bog nije neki slučajni prolaznik u ljudskom životu i u svijetu, nego je kućedomaćin i otac koji skrbi o svojim stvorenjima, pa i onda kada mi ne ćutimo njegovu prisutnost intenzivno. Kad bismo toga postali svjesni, onda bismo drugačije, punije i ispravnije živjeli.

Stoga priprema za blagdan njegova rođenja treba biti intenzivna, te nas potiče na ispravan način budnosti, to jest odnosa prema njemu. Kristovo utjelovljenje nam svjedoči o intenzitetu Božje prisutnosti u svijetu, prema ljudi najčešće pred tom istinom zatvaraju oči, to jest padaju u dubok san. No mi kršćani bismo s ljubavlju trebali živjeti njegovu prisutnu odsutnost i odsutnu prisutnost, jer znamo da je on jednom utjelovljen među ljudima i s nama ostaje dovijeka. Zato nas sam Bog poziva da se razbudimo, to jest da budemo svjesni te istine, te da se pripremimo za otajstvo njegova rođenja koje u nama dodatno razbuđuje ljubav i utiskuje nam još veću budnost. Otvorimo oči i pustimo Boga u svoj život šireći mu svoje srce u koje on treba ući kao jedini gospodar i domaćin. Budimo pravi vratari koji, jer su istinski duhovno budni i željni Božje prisutnosti, mogu mirno spavati, neopterećeni brigama ovoga svijeta i ne bojeći se ničega od čega ljudi strahuju, jer u živomu Bogu imaju svoje uporište i zalog vječnoga života.