Vrlo je znakovit razgovor koji naš Gospodin vodi s Pilatom u trenutku suđenja, neposredno prije same osude. Pilat ga ispituje o njegovu djelovanju, a na poseban način o optužbi glavara i pismoznanaca koji ga optužiše i predadoše na sud s optužbom da se pravio kraljem. Isus ne opovrgava ovu istinu koju su oni izrekli i nesvjesno, s time da on svoju kraljevsku službu nikada nije ni pomislio vršiti u smislu zemaljske časti i vlasti. Zato on Pilatu govori da je kralj, ali da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijet: „Isus odgovori: ‘Ti kažeš: ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas.’ Reče mu Pilat: ‘Što je istina?’“

Gorki kompromisi

Takav upit na koji nije čekao odgovor, a Isus mu ga je doduše već bio dao, mogao je izgovoriti čovjek koji u ustima nosi okus gorčine kompromisa koje je u životu radio. Bio je podložan ljudima iznad sebe, te je u ime to podložnosti, a i potrebe da se održi na vlasti, morao toliko puta pogaziti očevidnost i činjenice. Nakon toliko kompromisa i oportunizma vjerojatno mu nije više nije ni padalo na pamet vjerovati u istinu i misliti da može biti toliko jaka da išta promijeni u životu čovjeka i društva. To se dogodi ljudima kada žive u svome relativizmu, to jest apsolutiziraju okolnosti svoga života i kompromis kao način življenja. Zato im ostaje okus gorčine u ustima nakon svakog od takvih kompromisa za koji znaju da nije ispravno rješenje, ali sebe su doveli u takvu situaciju da nemaju snage za zaokret i poći putem na kojemu svijetli istina. Pilat je gotovo lakonski upitao što je istina, ali nije čekao odgovor, jer ga u tom trenutku nije ni htio čuti ni imati. U dnu duše je slutio da bi ga takav iskren i ispravan odgovor prisilio da napravi drukčiju presudu od one koja je njemu i njegovoj karijeri bila lakša. A u ovom slučaju činilo mu se jednostavnije žrtvovati jednog nezaštićenog čovjeka koji govori istinu, nego doći u sukob s masom pristranih lažaca.

U tom smislu Pilat nije jedini, niti je iznimka. Mi ljudi smo svi slični Pilatu kada ne želimo živjeti po istini, već vlastiti život i ponašanje, vlastita uvjerenja i stavove proglasimo istinom. Štoviše, danas ih proglašavamo ‘svojom istinom na koju imam pravo’, te u ime te istine razapinjemo i osuđujemo oko sebe sve one koji se usude reći nam drukčije. Upravo to je najglasnija krilatica modernoga čovjeka koji poput Pilata ne preže niti od osude nevinih, samo kako bi sačuvao samostalnost svoga grešnoga života i pravo na grijeh. Zato ga uvijek istina, a napose Božja Istina, ugrožava, te protiv nje glasno i grozničavo viče: „Raspni, raspni!“ Ljudima koji žive u svojim zabludama i kojima grijeh diktira uvjerenja i stavove, istina djeluje kao provokacija ili kao iritacija, no nakon svake takve presude istini, čovjeku ostaje gorak okus u ustima. Poput Pilata će relativizirati istinu, ili će poput židovskih poglavara i njihovih slugu prema njoj biti agresivni kako bi došli do svojih ciljeva, ali prije ili poslije istina izgovori svoj sud, pa makar i bila raspeta.

Ma kako negativan, i Pilatov primjer nam služi kao poučak. Jer istina ne bi smjela biti, i nije, predmet nadmudrivanja i rasprava, već je ona onaj snažni i jasni, precizni i konkretni Božji glas koji odjekuje u nutrini i savjesti. Kada se ljudi izgovaraju ‘svojim istinama’, to čine da ne dotaknu bolno mjesto u duši i ne otkriju pravu istinu o sebi i stanju svoga života. Ali istina nisu isprazne riječi i prepiranja, tek pojmovi i ideje, ma koliko mogle biti lijepe i privlačne, već je istina Božja prisutnost u duši. Trebamo težiti k istini koja ima težinu u životu, a koja nije izgovor za lagan i lagodan, prizemljen i površan život. Istina nisu retorička pitanja poput Pilatova, već snažna želja da otkrijemo temelj života i da u posvemašnjoj dosljednosti živimo na tom temelju, pa ako treba da se poradi toga hrvamo s nedaćama i izazovima. Istina nije tek hrpa izgovorenih riječ ili par nesuvislih misli, već je sadržaj koji ispunja srce i dira dušu u svoj njezinoj snazi.

Kraljevska krepost

No istina je iznad svega kraljevska krepost, kako reče naš Gospodin koji poveza svoje kraljevsko dostojanstvo sa svjedočenjem za istinu. Time je Isus sebe predstavio kraljem istine, bez obzira što je zbog toga bio osuđen na razapinjanje. Jer istina nije samo riječ ili pojam, već je osoba koja, u Isusu razapetom na križu, najglasnije izgovara istinu o Bogu i čovjeku. To jest u razapinjanju se pokazala prava istina o ljudskoj bijedi i Božjoj veličini. Bog je toliko ljubio svijet da je dao svoga Sina, a čovjek je toliko ljubio sebe na isprazan način, da je odbacio Božju ljubav. Svjesni toga jasno razaznajemo da je na križu na kojem umire onaj koji je Istina i zbog kojega je sunce pomrčalo zasjala prava istina bez koje čovjek ne bi smio živjeti. Kao kralj istine Isus svu istinu objavljuje na križu koji postaje škola i znak istine.

No osim što je Isus na križu objavio svu istinu, on ju je snagom križa prenio i na nas da u nama bude kraljevska snaga kojom se služimo poput njega dajući svoj život za druge, svjesni da predanjem života doista dajemo život drugima koji iz njega crpe neprolazni dar vječnoga života. Tko želi kraljevati treba živjeti od istine, a tko živi od istine taj istinski kraljuje. Pogotovo što istina svoju uvjerljivost stječe upravo po tome što se daje razapeti za drugoga. Zato danas na Veliki petak jasnije shvaćamo da za nas kršćane istina nije tek jeftino izgovorena riječ, koja leti bez značenja i snage. Ona je vidljiva, prikovana za križ, da ostane kao trajni spomen Riječi koju Bog izgovori za nas, Riječ koja je jamstvo našega spasenja. A kao što je Božja Istina bila za nas raspeta na križu, tako se i mi trebamo dati razapeti svjedočeći raspetu Istinu koja nam je dala život svojom smrću.