U današnjem evanđeoskom odlomku opisan je događaj izlječenja jednog gubavca, pri čemu je Gospodin Isus pokazao svoju božansku moć, ali i sućut prema potrebnom čovjeku koji ga je molećivo zamolio za pomoć. I Isus mu je učinio što je dotični tražio. Sve je razumljivo do onoga trenutka kada mu Isus daje preporuke nakon ozdravljanja, otresajući se na izliječenog čovjeka, kako veli evanđelist Marko: “Pazi, nikomu ništa ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo.” Isus mu je, dakle, vrlo oštro naredio da nikomu ništa ne kazuje, već da ispuni zakonske odredbe predviđene za takvu situaciju. Upravo ovo inzistiranje „pazi, nikomu ništa ne kazuj“, tako je neobično i vrlo proturječno u odnosu prema onome što se dogodilo. Jer, zar nije Isusu trebao biti cilj da svi saznaju za čudesa koja čini? Zar nije trebao biti cilj da se svi dive čudu i da njega hvale kao čudotvorca? Na kraju krajeva, zar nije mogao reći da mu je cilj da svi hvale Boga na temelju tog čuda koje je učinio? Ali on ipak tom čovjeku naređuje da šuti o cijelom događaju, premda smo vidjeli da ovaj to nije ispoštovao.

Isus je očito naslutio da u publiciranju ovog i sličnih događaja na nekontroliran način nešto ne bi bilo u redu, pa je zato dao ovom čovjeku upute i smjernici oštro ga opominjući: “Pazi, nikomu ništa ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo.” Nije htio da ikome govori, to jest da drugima priča o tom događaju, ne zato što nije dobro pričati o Božjim čudesima, već jer mi ljudi najčešće stavimo krivi naglasak kad o tome govorimo, te stavim Božje djelo u krivi kontekst. Umjesto da se usredotočimo na prisutnost živoga Boga, mi se usredotočujemo na čudesa, pojave i fenomene. A kad se uz to zna da živimo u vremenu u kojemu se smatra da se nije dogodilo ono što se nije objavilo na društvenim mrežama ili drugim medijima, postaje jasno zašto Isus ne želi publicitet. Jer će i sam događaj biti iskrivljen putem publiciteta, umjesto da bude znak Božje prisutnosti. Zato što se danas glorificira prisutnost u medijima, te njihov utjecaj na život ljudi, Isus ne želi takvu vrstu publiciteta. Jer upravo takvim pristupom daje se više važnosti reklamnoj promidžbi, umjesto stvarnome životu. Više vremena izdvajamo za virtualni i mrežni svijet, nego za izgradnju svijesti pred Bogom u molitvi i zajedništvu s njime.

Čineći dobro, Isus zna da dobra djela sama za se govore, te ih treba sagledavati pred Bogom, a ne dajući publicitet na ljudski način. Jer isto tako valja znati da se i najočitijem Božjem djelu može dati negativna konotacija ili tumačenje, što je danas čest slučaj među nama ljudima. Može se razvodniti sama bit događaja ukoliko mu se dadne pretjerana i kriva promidžba. Isus svojim čudima ne želi vršiti promidžbu, jer oni koji rade na vlastitoj izvanjskoj promidžbi redovito prikrivaju ili maskiraju stvarno stanje. Isusu nije trebala takva promidžba jer su njegova djela govorila za njega. Te svatko tko je želio čuti o njima ili doći u kontakt s njime, to je ostvario i bez javnog publiciteta i medijske promidžbe. On se nije htio ponašati onako kako se ponašaju ostali ljudi, već je živio samozatajno kao čovjek koji je ‘zatomio’ svoje božanstvo i božansku moć u ljudskome tijelu. A da je želio promidžbu, onda se ne bi utjelovio. Isus nije htio da ovaj čovjek pomisli da je učinio čudo iz potreba da ga ljudi slave i dive mu se. Želio je zato da njegova djela progovore o njemu, da njegova božanska snaga pokaže svoju djelotvornost i bez medijske promidžbe i nepotrebnoga hvastanja. Zato ovom čovjeku Isus strogo prijeti neka nikome ne govori.

Isus kao da je znao da mi ljudi krivo baratamo i takvim spasenjskim informacijama, te ih prenosimo na loš način i s krivim naglaskom, kao što to danas mediji čine s činjenicama i događajima. Svemu se može pristupiti na više načina, te dati ispravno ili lažno tumačenje svakom događaju. Isus ne želi da ovaj čovjek od izliječenja napravi senzaciju, da ozdravljenje prikaže kao fenomen koji je poput slame, te lako zapali one koji slušaju, ali ne ostaje dugo u njihovu životu. Isus nije htio da se on hvali ozdravljenjem, već da daje slavu Bogu koji ljubi sve ljude i čini im dobro. A daju slavu Bogu onda kad žive od Boga i po Bogu, a ne kada samo priča o određenim pojavama i fenomenima kojih je bio dionikom. Jer nikakva pojava ili fenomen nisu toliko važni kao što je važan sam Bog i njegova prisutnost u ljudskom životu, kako u zdravlju tako i u bolesti. Daleko je važniji konkretni svakodnevni jednostavni život, nego sam isprazni publicitet koji sebi i drugima stvaramo. Daleko je važnije primiti Boga u vlastiti život, nego ga ‘publicirati’ po medijima, gdje umislimo da mi njemu činimo uslugu time što mu postajemo glasnogovornici u virtualnom svijetu i mrežnom prostoru. Isus je htio da ovaj čovjek djelima posvjedoči da je postao novi čovjek, obnovljen snagom Boga života, te da živi kao novi čovjek. Nije bilo dostatno da se hvali da je ozdravio, već da djelima potvrdi da mu je Bog ušao u život i učinio čudo za njega.

Takav pristup i od nas danas očekuje Gospodin, jer ne želi da se hranimo senzacionalnim vijestima, već da živimo od božanskih događaja kojima Bog ulazi u naš život. Danas smo na žalost i kao vjernici i Crkva zaboravili živjeti od spasenjskih otajstvenih događaj, te onda i u Crkvi tražimo fenomene na koje bismo se uhvatili, umjesto da nam čvrsti stav vjere prema Isusu bude ukorijenjen u srcu i duši, te da shvatimo da on za nas djeluje u stvarnosti svetih sakramenata a ne u ispraznosti društvenih mreža i ljudskog publiciranja i prezentiranja. Nastojmo iskreno živjeti od njegove riječi i otajstava njegova života, pa ćemo imati i snage i mašte drugima navijestiti njegovu božansku moć, njemu na slavu a nama ljudima na spasenje.