MISA POLNOĆKA
Podložnost Sina Božjega
Učimo stoga i mi od izuzetnog primjera poniznosti našega Gospodina koji nam je utjelovljenjem i rođenjem postao put kojim trebamo hoditi. Divimo se njegovoj malenosti i poniznosti, jer nam je ona priskrbila nebesku slavu. Pjevajmo zdušno s anđelima na zemlji: Slava na visinama Bogu, a na zemlji širimo mir među ljudima miljenicima Božjim navješćujući prisutnost onoga kojemu je ime Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Kralj mironosni.
Dok opisuje okolnosti Isusova rođenja sveti Luka ukazuje na to kako je sveti Josip iz Galileje, iz Nazareta, išao u Judeju u Betlehem “da se podvrgne popisu zajedno sa svojom zaručnicom Marijom koja bijaše trudna”. Ne znamo jesu li rimske vlasti popisale i još nerođenoga Isusa, ali valja imati na umu da je njih zanimalo stanje Josipove obitelji kako bi i u budućnosti pravili projekcije i planove sa stanovništvom, te provodili sveobuhvatni nadzor nad njim u svoje društvene svrhe. No unatoč njihovim ciljevima i planovima, Josip se sa svojom obitelji podvrgava tom popisu, te je sveti Luka imao potrebu posvjedočiti o građanskoj podložnosti rimskoj vlasti. Tim više je njegov čin uočljiv zato što je Marija bila trudna, te je takvo putovanje za nju bilo i naporno i riskantno. U svakom slučaju Božji Sin je ušao u svijet u kojem je znao da ga čeka i neka vrsta ljudskog prebrojavanja kojem se podložila njegova obitelj. Tim činom podložnosti svoje majke Marije i poočima Josipa i sam je bio obilježen, te mu je to bila jedna vrsta ‘dobrodošlice’ u svijet ljudske stvarnosti pred kojim ne treba zatvarati oči, već treba računati s tim, kao što je računao i on. U svijetu u koji je došao nisu ga svi promatrali istim očima, niti su mu svi na jednak način željeli dobro.
Ali glede podložnosti koju je prihvatio nisu samo Josip i Marija njemu ostavili primjer i nisu samo oni njega tome poučili i time obilježili, već i on njih. Mnogo je ispravnije zaključiti da je on koji kao Božji Sin silazi s neba u poniznosti i poslušnosti volji Očevoj, njima bio učitelj poniznosti i podložnosti. I to ne samo one ljudske koju dugujemo ljudima i na ljudski način. On je njih poučio, dok su razmatrali Božju riječ i ostvarenje Božjih obećanja, da on dolazi najprije izvršiti volju Očevu. Ovaj put ne na način vječnog Sina, već u ljudskom životu i kroz ljudski život, te kroz sve okolnosti kroz koje bude prolazio. Zato je i njihov stav bio vezan uz vršenje volje Božje, te su i njih onda te čudne okolnosti dovele do toga da su upravo tim činom podložnosti volji rimskoga cara ispunili starozavjetna proroštva koja su navijestila da se Mesija ima roditi u Betlehemu. A da su odbili pokoriti se naredbi cara Augusta o popisu, i Božji plan bi ostao prikraćen za svoje ispunjenje. Zato se i u njihovoj podložnosti zakonitim vlastima očituje svijest odgovornosti pred Bogom i za vršenje volje Očeve, jer su oni u životu sve činili najprije poradi Boga i za Boga, te su zato i ovakve odluke za njih imale ipak drukčiju dimenziju od same građanske odgovornosti. Odluke koje su donosili za njih su prije svega bile pokazatelj svijesti da vrše volju Božju, pa i kada ne vide u prvi mah izravne povezanosti s Bogom.
Zato nam večeras i sjaji primjer našega Gospodina koji je sišao s neba među nas ljude vršeći volju Očevu, te kako bi i nas poučio vršiti je na otajstven način i kada nam je pogled zamračen i shvaćanje pomalo otežano. Sin Božji koji se unaprijed podložio volji Očevoj bio je svjestan da prihvaćajući je vršiti samim time prihvaća izazov poniznosti i mogućeg poniženja među ljudima. Dolaskom među ljude prihvatio je i uvjetovanosti ljudskoga života, od popisa pučanstva do rađanja u štali, od polaganja u krilo Djevice, do polaganja na slamu u jaslama. Sama činjenica da je postao čovjekom govori o tome kako se lišio svoje božanske slave u nebesima, da bi postao novorođenče ‘zarobljeno’ i ograničeno čak ljudskim pelenama u koje je bio povijen. Onaj koji je uživao slavu da mu se klanjaju anđeli, u poniznosti je prihvatio pohod i poklon pastira koji su mu mogli iskazati tek neznatnu slavu u odnosu koju je imao kao vječni Sin Božji.
Učimo stoga i mi od izuzetnog primjera poniznosti našega Gospodina koji nam je utjelovljenjem i rođenjem postao put kojim trebamo hoditi. Divimo se njegovoj malenosti i poniznosti, jer nam je ona priskrbila nebesku slavu. Pjevajmo zdušno s anđelima na zemlji: Slava na visinama Bogu, a na zemlji širimo mir među ljudima miljenicima Božjim navješćujući prisutnost onoga kojemu je ime Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Kralj mironosni. Ako je on mogao u poniznosti podložiti se Ocu, i sami nastojmo oko vršenja volje Božje u velikoj poniznosti i bogobojaznosti. Budimo jednostavni poput pastira, kako bi i nama Bog povjerio veliku novost za ‘sav narod’, te kako bismo u svom narodu bili navjestitelji prisutnosti Sina Božjega i našega Spasitelja. Pođimo stoga i sami u naš duhovni Betlehem gdje ćemo uočiti taj veliki znak poniznog i malenog novorođenčeta. I ne bojmo se ići u njegovu školu, jer je Betlehemsko Dijete naš jedini i pravi Učitelja koji je došao među nas da nas uzvisi u svoju slavu i da nas obdari vječnim blaženstvom.