Katolička osnovna škola Šibenik – zašto nemamo više ovakvih škola?

Sibenik

Dok se u hrvatskoj javnosti, na početku još jedne školske godine, lome koplja oko nečega što bi trebalo redefinirati vrijednosne stavove hrvatskih osnovaca negiranjem centralnog autoriteta u djetetovu životu – roditelja – a što bi se trebalo zvati „zdravstveni“ ili „građanski“ odgoj (u biti ne znamo ni točno kako se zove ni točno o čemu se radi, jer osobe najkompetentnije da ga provode u praksi – ravnatelji – još nikakve upute nisu dobili napismeno)… dok se sve to događa i svjetla kamera i fleševi fotoaparata upereni su u škole spremni da vide kako će to sve skupa izgledati, jedna mala škola, samozatajno no vrlo uspješno, odgaja i obrazuje svoje male školarce.

Radi se o Katoličkoj osnovnoj školi Šibenik. Upravo je nevjerojatan podatak da u zemlji od 80 % katolika postoje tek dvije osnovne katoličke škole, u Šibeniku i Požegi. Postoje vjerski vrtići, postoje katoličke gimnazije, no kad je o osnovnim školama riječ – samo ove dvije.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kao majka dvaju školaraca koji pohađaju gore spomenutu šibensku katoličku školu a istovremeno i kao kolumnistica najčitanijeg hrvatskog vjerskog portala, pokušala bih vas, onako pomalo insajderski, upoznati s time kako se obrazuju i odgajaju djeca u jednoj katoličkoj osnovnoj školi.

Cilj je vrlo jasan – želi se ponuditi cjelovit pristup odgoju i obrazovanju utemeljen na Evanđelju.  Uzeti u obzir sve vidove osobe i života: tjelesni, emocionalni, intelektualni, religiozni, društveni i duhovni. Odgojno-obrazovni proces u sebi sadrži pripravu i osposobljavanje mladog čovjeka za „napor“, tj. za smisao žrtve, za odricanje i ustrajnost, bez čega nema ni visokih rezultata u znanju. Znanje u svjetlu vjere postaje mudrost življenja i životna vizija – kažu u osnivačkom aktu ove škole. Željelo bi se dakle stvoriti ozračje koje se stvara interakcijom i suradnjom svih sudionika: učenika, roditelja, učitelja, nastavnika i izvannastavnog osoblja, izgrađuje školu kao zajednicu, ne samo u sociološkom pogledu, nego i stvara duhovnu integraciju osoba povezanih u Kristu.

Lijepo ovo zvuči u teoriji, no kako to ispada u praksi? Usuđujem se napisati da sama praksa nadmašuje želje i nadanja onih koji su pisali ove rečenice prilikom osnivanja prve katoličke škole u Hrvatskoj. Kad govorimo o povratnoj informaciji roditelja i djece, sama za sebe govori činjenica da je ta škola postala najtraženija škola u Šibeniku, s listom čekanja za upis u prvi razred koja se već mjeri u godinama.

U čemu je, dakle, tajna njihova uspjeha? Vidljivo je da su ljudi žedni Duha u ovim teškim vremenima i da žele djecu povjeriti ljudima koji će o njima skrbiti na način i u skladu s vrijednostima koje su i sami roditelji odabrali kao svoj osobni životni svjetonazor. Katoličke osnovne škole funkcioniraju tako da je boravak djece u njima obavezan cjelodnevni – dakle u školi djeca doručkuju (moram s vama podijeliti jednu prekrasnu malu molitvu prije jela koju su moji dječaci naučili u školi a koju rado izgovaraju i kod kuće – hvala Bogu i svetoj Ani koja malu djecu hrani ), imaju nastavu, ručaju, uče i pišu domaće zadaće sa svojim učiteljicama, a na raspolaganju imaju i bogatu i raznoliku lepezu izvannastavnih aktivnosti, gdje baš svatko može pronaći nešto za sebe. Nasilja nema, jer se s tom djecom sustavno radi od prvoga dana tako da ih se maksimalno uvažava kao osobu, a opet ih se usmjerava prema vrednotama koje sam već navela u opisu kako funkcionira jedna ovakva škola. Djeca na raspolaganju, kad god im ustreba , kad osjete da imaju neki problem i da o nečemu moraju razgovarati, imaju Koordinatora za cjeloviti odgoj – osobu koja je tamo za njih i radi njih, i to djeca i te kako osjete i znaju. O tom maksimalnom uvažavanju svojih malih učenika, njihovih želja i potreba možda najbolje govore riječi ravnateljice šibenske katoličke škole, sestre Mandice Starčević, koja ističe: „Na vjeri i u međusobnom povjerenju gradimo i novu školsku godinu u kojoj već činimo prve korake. I svakako, potrebno je pozorno poslušati što nam djeca, naši učenici imaju poručiti o važnim životnim stvarnostima.“

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

Često mi moje prijateljice iz Zagreba čija djeca pohađaju vjerske vrtiće a zatim što se tiče osnovne škole nemaju izbora nego dati djecu u državnu, kad im pričam o nekim detaljima iz škole koju pohađaju moja djeca, znaju reći: Ah, blago tebi! Ja se zbilja i osjećam tako, no željela bih podsjetiti roditelje da puno toga ovisi o njima samima. I u Šibeniku je sve počelo kao ideja nekolicine roditelja čija su djeca pohađala vjerski vrtić o tome kako bi bilo dobro da postoji i škola gdje bi se nastavilo raditi s djecom na takav način. Šibenski biskup Ante Ivas, kao što dobar pastir svog naroda mora znati i osjetiti kako dišu i što misle njegovi sugrađani, znao je prepoznati i osjetiti trenutak i pokrenuti inicijativu… i evo nas gdje smo danas. Zato se ne bojte inicirati, sakupiti se u svojim župama, postići da se vaš glas čuje i da vas i te kako ima, i da Hrvatska definitivno zaslužuje više ovakvih škola.

Ja sam, ne prvi put, svoju satisfakciju dobila prvog dana ove školske godine, kad su prve zrake sunca ulazile u dječju sobu u koju sam ušla da bih probudila dječake za prvi dan škole, kad se moj luckasti i pomalo flegmatičan mlađi sin naglo uspravio u krevetu poput raskuštranog pileta, baš kao da ga je nešto upiklo i otjeralo sav san, i viknuo: Ja volim školu! Moram priznati da mi je u prvi čas ta rečenica bila beskrajno smiješna, no što sam više o njoj razmišljala, to mi je više grijala srce i nisam jednom pomislila: Ma to je to!

Ako ikad prođete kraj zgrade naše škole, na njenom pročelju vidjet ćete kurzivom ispisan redak iz Evanđelja po Luki: „Zaveslaj na pučinu“. Toliko značenja možemo iščitati iz tog retka, baš kao i iz svake rečenice koju nam je podario Gospodin dok je hodao zemljom, a ja svaki, baš svaki put kad ga vidim pomislim kako je to poruka mališanima koji prelaze svakog dana preko tog praga, poruka koja bi se mogla svesti na ove riječi: Ne bojte se! Pred vama je pučina života, sa svim bonacama i olujama koje on nosi, a mi ćemo vam, mali naši, podariti sigurna vesla i dobar vjetar u leđa… a Gospodin je ionako uvijek s vama.

Nadam se da će sve više školskih pročelja u Hrvatskoj ponosno nositi poruke iz Evanđelja.

Nikolina Nakić


Objavljeno: 6. rujna 2012.

Možda vam se svidi