U prirodi nam je nekako da nastojimo svoje vrijeme podijeliti s onima koje volimo, do kojih nam je stalo, koji vole nas i naše društvo, bar minutu, tri, pet, bar kao izraz dobre volje da smo tu za nekog i da je taj netko tu za nas, jer se tada dobro osjećamo – pa zašto nam je onda teško dio svog vremena posvetiti Bogu?

Vrijeme

Tako je teško u današnje vrijeme ne naći se u žrvnju svakodnevnice! Životni ritam nam je ubrzan u tolikoj mjeri da nam ponekad nije jasno gdje li je prije prohujao tjedan, mjesec pa i čitava godina.

Kad sam bila dijete, vrijeme mi je teklo tako beskonačno sporo. Sjećam se dugih ljetnih praznika, nježnih dječjih godina koje su mi u želji da što prije dorastem u odraslu neobično sporo protjecale. No nije se promijenilo vrijeme, ono uvijek jednako protječe…promijenila sam se ja. Od osobe o kojoj su brinuli drugi do osobe koja skrbi za druge stoji jedan cijeli životni put, godine i iskustvo definitivno nose neosporne prednosti, no često onako intimno znam zaželjeti: da mi je imati vremena kao nekad!

Nekada sam gledala onaj divni Marijin kip u svojoj crkvi glave podignute uvis, ja, malena, nju, veliku, mističnu i daleku, no bila mi je opet toliko bliska jer sam puno svog dječjeg vremena posvećivala razgovoru s njom, razgovoru s Bogom. Danas, kad sam odrasla osoba i gledam taj isti kip u ravnini oči u oči, često imam osjećaj da i to vrijeme koje posvećujem razgovoru s Obožavanom na neki način kradem, jednostavno ga nemam dovoljno, jer život i njegove obaveze traže svoje, traže me cijelu, traže me cijeli dan, a moje su potrebe ostale iste.

Kao majka troje djece, znat će svi koji su u mojoj koži dobro o čemu pričam, nalazim se u jednom stalnom nesrazmjeru majčinskog nesebičnog davanja i sebične potrebe za onim drugačijim, Majčinskim primanjem. Jedno je sigurno, vrijeme mi je postalo jako, jako dragocjeno.

Kako ga iznaći za sebe?

Svakodnevnica jest nesmiljena, obaveze se izvršiti moraju, no postoje trenuci u danu kada valja zastati i hraniti duh kao što marljivo svaki dan hranimo i tijelo. Tajna je u raspodjeli prioriteta. Treba se pošteno zapitati: što je meni prioritet?

Ako mi je preče ujutro pola sata duže odspavati da ugodim tijelu, ako mi je preče navečer čak i iz navike predugo ostati zagledana u televiziju a da ponekad ni sama ne znam što i zašto gledam, onda moram samoj sebi pošteno priznati da vremena ipak možda i imam dovoljno, ali ga nisam dobro raspodijelila.

Jesmo zaposleni, jesmo u ludom životnom ritmu koji smo si ruku na srce ponekad djelomično i sami nametnuli, jesmo, ali isto tako znamo pronaći vrijeme koje je samo naše. Pitanje je što ćemo s tim vremenom?

Ima li ljepšeg  početka dana od jutarnjeg razgovora s Bogom? Onog posebnog osjećaja dok je kuća još u tišini, dok se zvukovi vanjskog svijeta još ne pretapaju s našim svijetom, preporučiti svoj dan Bogu i predati s povjerenjem svoju blisku budućnost u Njegove ruke? Ili pak navečer, kad sjene noći prekriju oštre dnevne obrise, duboko uzdahnuti i reći: Bože hvala. Bio je to dobar dan.

U prirodi nam je nekako da nastojimo svoje vrijeme podijeliti s onima koje volimo, do kojih nam je stalo, koji vole nas i naše društvo, bar minutu, tri, pet,

bar kao izraz dobre volje da smo tu za nekog i da je taj netko tu za nas, jer se tada dobro osjećamo – pa zašto nam je onda teško dio svog vremena posvetiti Bogu?

Sutra će uvijek svanuti i biti će prilike, istina je, ali današnji dan je jedinstven, neće se nikada ponoviti, sutra ćemo imati druge doživljaje, druge sreće i tuge, zašto ih ne podijeliti s Onim tko je uvijek spreman saslušati? Jesmo li svjesni činjenice da se u onome što je prividni monolog krije najljepši dijalog? Da se dobiva odgovor, da se dobiva mir, da se dobiva utjeha i snaga?

Da bi primio, naprosto moraš – dati. Pokušajte tako u danu koji je pred vama, uza sve svoje tekuće stvari koje imate obaviti, sva mjesta koja morate posjetiti, sve ljude koje morate vidjeti, naći vremena za Onog kojeg možda nećete vidjeti, ali će vam iskustvo vremena posvećenog Njemu postati najdragocjeniji trenutak dana. Trenutak koji nam daje snagu za kročiti kroz ovaj naš život baš na način na kakav bismo željeli. S vjerom i predanjem.

Ne zvuči baš toliko teško? Pokušajte. Još danas.

Nikolina Nakić