Ecce homo!

Kako netko tko se bavi pisanjem može ostati nijem i ignorirati ove dane ponosa i slave? Baš nikako. Bolje da i ne pokušavam odoljeti, mogu jedino pokušati osjećaje ushita i euforije što nas razumljivo obuzimaju ovih dana uobličiti u nešto iole smisleno i donekle približno… ovome čemu smo svi svjedoci.

Dok sam gledala i slušala, prvo u totalnoj nevjerici koja je zatim sve više prerastala u čistu i nepatvorenu sreću praćenu onim dobrim, sretnim suzama, kako se kao nekom predivnom magijom brišu mrlje, ispire ljaga i glanca površina nečega što je oduvijek trebalo biti blistavo, da zauvijek takvo i ostane, dakle dok sam širom otvorenih očiju upijala u svaku poru posebnost baš svake sekunde svjesna da ne želim propustiti baš nijedan trenutak, shvatila sam da sam upravo dobila odgovor na pitanje koje me mučilo godinama.

Baš poput Diogena sa svijećom, i ja sam tražila i pitala se posljednjih godina. I jedna od proteklih političkih kampanja, ne želim se ni sjetiti koja jer u mojoj glavi sve one imaju isti predznak, imala je za krilaticu to pitanje… koje si često postavljamo, a odgovora nigdje: Gdje je nestao čovjek?

Da nije nestao, govorila mi je vjera u dobre ljude, a kako kažu da je zlo ništa drugo no odsustvo Dobra, bilo mi je jasno da od čovjeka ne vrijedi odustati, i da ga vrijedi tražiti.

Odgovor sam dobila tog divnog 16. dana u mjesecu studenome, jutra koje neću zaboraviti nikada, kao što neću zaboraviti  još neke važne trenutke u životu. Postoje takvi dani, a ovo je definitivno jedan od njih. Dan kad su Hrvati disali kao jedan. Umijeće koje smo uvježbavali stoljećima, a kako bez treninga svaka vještina pada, tako smo i po tom pitanju malo zakržljali.

Pokušala sam prizvati u sjećanje ovakve trenutke kolektivne sreće i fešte, i na pamet su mi pala tri događaja: priznanje Hrvatske u siječnju 1992., dani Oluje kada smo u transu pratili kako nam se vraća dio po dio raskomadane i ranjene Domovine, i da ubacim malo najvažnije sporedne stvari na svijetu, Vatrenih ’98., kad je jedna mala ponosna nacija široko razvila svoj stijeg i pokorila velike i jake, ovaj put na sportskom polju.

I eto nas sada opet, vraćamo se u to divno jutro. Kod nas u Šibeniku bilo je sunčano. Sjedila sam ispred televizora, sama kod kuće i slušala riječi koje su mi se činile prenestvarnima da bi bile istinite. Kad sam shvatila da se i mladi simultani prevoditelj unatoč profesionalnosti smijulji, postalo mi je jasno da se to stvarno dešava. Priznajem, ni u najluđim snovima nisam se nadala takvom scenariju, a kao pravi general poslije bitke sad vidim da mi je vjera trebala biti veća. Ne vjera u pravni sustav haškog sustava, da se odmah razumijemo. Širom sam otvorila balkonska vrata i dok mi se činilo da će mi se grudi rasprsnuti od sreće, slušala sam međusobnu simfoniju crkvenih zvona, sirena koje su ne tako davno bile tako zlokobne, automobilskih truba koje trube, zastave koje se izvlače sa svih strana… to se dešava – sinulo mi je. To se ZBILJA dešava!

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

Zvala sam muža i njegova nevjerica bila je opipljiva i jedino suvislo što je uspio procijediti bilo je: Nemoj zezat? Nemoj zezat??? Gdje bih se šalila s činjenicom da mi je danas Domovina priznata po drugi put?

Kako su škole kod nas otkazale nastavu, skupila sam djecu ranije, na Marinom vrtiću već je bila velika zastava i jedan tata koji je ulazio prije mene dignuo je šaku u zrak i viknuo: Živjela Hrvatska! – i sve je postajalo stvarnije i stvarnije.Kad sam došla po dečke u školu atmosfera je već bila uzavrela, neka divna energija u zraku, sreća, jedinstvo, ne znam kako to nazvati. Stariji sin razumio je u čemu je stvar, no kad sam upitala svoga mlađega šašavog sina (inače Mr provala u obitelji) zna li čemu ovakvo slavlje, odgovorio mi je da ne zna. Sine, danas su pustili iz zatvora nepravedno zatvorene hrvatske generale koji su branili našu zemlju – na što me moj sinek zbunjeno upitao: Pa zar su VEĆ pustili Čačića iz zatvora?

Šalu na stranu, došli smo kući i mogli uživati. I gledati. I tada sam shvatila da sam pronašla Čovjeka.

Već na čitanju presude zbunjivao me izraz lica (nek mi oprosti drugi general, ovdje ću se koncentrirati na jednog) koji je bio nepokolebljiv, vojnički, ponosan, bezizražajan – u biti isti kao kad su mu dodijelili 24 godine zatvora. Shvatila sam da se iza kamenog izraza kriju ponos i vjera u vlastitu nevinost, nešto poput: Što god vi sude rekli, ja znam da sam nevin i da sam se borio za PRAVU stvar, ali ljudi moji, trebalo je to tako stoički podnijeti. I kako je dan odmicao, tako je Čovjek sve više pokazivao svoju veličinu – osim čvrstine, tu je bila ljudskost, moć oprosta, pogled u budućnost, i posljednja no ne najmanje važna – Vjera. Potvrđivao ju je kad nije odbio nijednu pruženu ruku, a bilo ih je na tisuće, nedostatkom gorčine i osvetoljubivosti i poniznošću kad je pognuo glavu i kleknuo, ovaj put na svoju zemlju, jer je znao kome treba zahvaliti.

Često sam učeći povijest vizualizirala u svojoj glavi kako su izgledali hrvatski junaci: kako si izgledali ti naši kraljevi, kako je izgledao Nikola Šubić Zrinjski, kako Petar Berislavić, kako Zrinski i Frankopan – pitala sam se: od kakvog su materijala ONI bili sazdani? Danas znam – od kakvog smo i mi sami, dragi moji.

Simbolika je bila strašna – dva dana prije obljetnice najveće hrvatske tragedije jedan od takvih kročio je uzdignute glave kamenim zdanjem naše prvostolnice. Na zidovima su ga čekale riječi uklesane u kamen: Navik on živi, ki zgine pošteno. Jedan od njih, jedan od velikih, ponizno je kleknuo pred zemnim ostacima još jednoga hrvatskog mučenika koji je isto na svojim leđima osjetio kako je kad ti sude nepravedno, da zahvali za činjenicu što je sada slobodan čovjek.

Uza sve čestitke njegovu odvjetničkom timu, drugi dan nam je tako zorno i nedvosmisleno kazao tko je bila njegova prava Odvjetnica. Ništa čudno, s obzirom na to da je baš tako zazivamo već nekoliko tjedana na svakoj misi  pošto smo vratili molitvu koja se nekada molila, a zove se Ispovijest vjere Hrvata katolika. Ona završava ovim riječima: Najvjernija odvjetnice, na braniku stoj, čuvaj našu svetu vjeru i hrvatski dom. Pa kako smo mogli sumnjati!

Ljudi moji, ecce homo. Evo čovjeka. Već kad sam mislila da ga neću pronaći, ugledala sam ga da mi vrati vjeru u nas i vjeru da će naša Domovina biti dobro. Stoik, a meka srca. Žrtva, a nepokolebljivi junak. Čovjek ukradenih godina koji gleda samo naprijed. Čovjek koji drži glavu uspravno, no dovoljno ponizan da je pogne pred svetinjom. I to sve za nju, vjekovima napadanu, uvijek obranjenu, malenu i ponosnu, našu Voljenu!

Dragi moji, vidjesmo gospodina Čovjeka. Razmislite dobro što ćemo svi skupa s tom činjenicom. Rubikon? Živi bili pa vidjeli.

Nikolina Nakić