NOVI 'ALBION U HRVATSKOJ'

Stepinac nije kanoniziran, a Pio XII. nije beatificiran jer u ovom trenutku diplomacija nadvladava nad pravdom

Ako se klevete komunizma ne opovrgnu, i ako junaci Crkvine borbe ne prime pripadajuću čast, to šalje uznemirujuću i depresivnu poruku onima koji još uvijek trebaju – a takvih je mnogo – trpjeti zbog svoje vjere

Foto: Zagrebačka nadbiskupija.

 

Dobro poznata katolička navika, koju nisam stekao, i koju kao obraćenik nemam namjeru steći, jest ponašati se kao da su odluke različitih papa uvijek u savršenom skladu jedna s drugom, uvijek utemeljene na jasnom principu i uvijek božanski nadahnute. Ne treba biti stručnjak u području crkvene povijesti kako bi se znalo da, iako ovakav stav, u prošlosti snažno potican među vjernicima, može ukazati na određenu poslušnu pobožnost, također odaje vrlo značajan stupanj zanemarivanja činjenica.

Ovo je uvod u izjavu da bi Alojzije Stepinac, možemo to reći bez mnogo sumnje, bio već kanoniziran da je Benedikt XVI. ostao papom. Međutim, papa Franjo je čini se odlučio da, iako su svi dokazi o svetosti blaženog Alojzija valjani – a sve optužbe protiv njega uvjerljivo opovrgnute – nije pogodno vrijeme za kanonizaciju. To je zasigurno zbog okrutne kampanje protiv Stepinca koju je pokrenula Srpska Pravoslavna Crkva, za koju – prema mome mišljenju pogrešno – Vatikan smatra da predstavlja snažno mišljenje u obitelji pravoslavnih crkava, s kojima Papa želi poboljšati odnose.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Papa Pio XII. bio je podvrgnut tretmanu vrlo sličnom onom koji je bio dodijeljen Stepincu. Kada je Pio umro, ovog će listopada biti šezdeset godina od toga, o njemu se govorilo s velikim poštovanjem i divljenjem, posebice među Židovima. Ovo veliko poštovanje bilo je opravdano. U godinama prije Drugog svjetskog rata, kada je pod Pijom XI. bio Državni tajnik Svete Stolice, Eugenio Pacelli je stekao reputaciju neustrašivog branitelja pravde i oštrog kritičara nacizma. Enciklika Pija XI. kojom je osudio nacizam, Mit Brennender Sorge (1937.), bila je uvelike njegovo djelo. Istina je da je također pregovarao konkordat s Hitlerom, budući da je Crkva pokušavala, bez puno uspjeha, utvrditi legalni temelj na kojem bi branila prava katoličkih vjernika u Trećem Reichu. Ali takvi sporazumi nisu označavali odobrenje režima s kojima su bili sklapani – ništa više nego što su kasniji sporazumi s komunističkim zemaljama Istočnog bloka označavali odobravanje komunizma.

Tijekom Rata, Papa je pružao utočište i spašavao Židove u Rimu. Njegovi najbliži suradnici, poput Angela Roncallija (kasnije svetog pape Ivana XXIII.) i Giovannija Batiste Montinija (kasnije blaženog – i uskoro svetog – pape Pavla VI.), svjedočili su da je njihov vlastiti opsežan rad na spašavanju Židova bio učinjen prema naredbama Pija XII.

Zapadni saveznici su bili kritični prema činjenici da Pio nije otvoreno zauzeo stranu tijekom Rata. Njihova frustracija je razumljiva, no nema mnogo smisla. Papa nije u ratnom razdoblju osudio Hitlera i nacionalsocijalizam, ali nije osudio ni zapadnog saveznika (nakon 1941.), Staljina i komunizam – što je, uzevši u obzir Crkvin stav, mogao učiniti. Međutim, s pravom je smatrao da bi oba poteza bili nesmotreni.

Štoviše, da je Papa djelovao onako kako su to Saveznici željeli, mogućnost njega i njegovih predstavnika da interveniraju s Trećim Reichom u korist onih koji su se suočavali s progonstvom bila bi izgubljena. Pio je vidio posljedice javne osude nacističkog djelovanja od strane nizozemske katoličke hijerarhije 1942. Nacisti su se osvetili hvatanjem 60.000 katoličkih Židova i njihovim slanjem u logore.

Oni koji su bili najizloženiji riziku općenito su držali da je Pio dobro procijenio situaciju. Glavni rimski rabin, Israel Zolli, čak je postao katolikom, uzevši na svom vlastitom krštenju Papino krsno ime, Eugenio, zato što se divio Pijevom kršćanskom svjedočanstvu. Kada je 1958. Pio umro, židovski vođe, uključujući Chaima Weizmana i Goldu Meir, bili su izdašni u pohvalama na njegov račun.

Lažni napadi na ugled Pija XII. započeli su već nekoliko godina nakon njegove smrti. Bilo je to, kao što sada znamo, ali kao što se uvijek moglo pretpostavljati, djelo komunista – drugim riječima, onih koji su odlučili sustavno lažno napadati Stepinca. Diskreditirati ih je trebalo ne zbog onoga što su Pio XII. ili Alojzije Stepinac učinili u Drugom svjetskom ratu, nego zbog onog što su predstavljali tijekom Hladnog rata. Stepinac je morao biti uništen zato što nije šutio o represiji nad Crkvom. Pio je morao biti uništen zato što je bio tako uspješan u odupiranju komunizmu diljem svijeta i u podupiranju svojih progonjenih vođa poput Stepinca, Mindszentyja i drugih. Komunisti su željeli mekši tretman od strane Vatikana, a kasnije su ga pod Ostpolitikom i dobili – barem dok nije došao sveti papa Ivan Pavao II.

Za jugoslavenske komuniste, sudbina Srba tijekom rata osigurala je materijal za klevetu protiv Stepinca. Za sovjetske komuniste, sudbina Židova tijekom rata služila je u istu svrhu protiv Pija. U oba slučaja, laži, propaganda i lakovjernost zapadne javnosti pokazali su se učinkovitom kombinacijom.

Predstava Rolfa Hochhutha, “Namjesnik”, koja se pojavila 1963., u kojoj je Pio okrivljen za Holokaust, utemeljena je na komunističkim dezinformacijama. Bila je iznimno uspješna. Ali nije bila usamljena. Postojao je snažan jugoslavenski element. Komunistička partija Jugoslavije, koja je ostala pakosno antikatolička nakon sukoba između Tita i Staljina 1948. kao i ranije, bila je posebno domišljata, budući da se već bavila opsežnim materijalom kojeg je koristila u suđenju Stepincu na kraju Rata. Značajno je da se možda najpoznatiji – i još uvijek često citiran – izvor detaljnog klevetanja Pija XII., “Šutnja Pija XII” (1965.), autora Carla Falconija, uvelike bavi Katoličkom Crkvom u Hrvatskoj. Štoviše, Hrvatska zauzima trećinu sadržaja. Danas znamo kako je Falconija zavela i njegovu taštinu iskoristila UDBA, dok mu je pomagala pripremiti knjigu.

Pio XII. se divio Stepincu, koji je, s druge strane, poštivao Papu. Odlučujući trenutak u tom odnosu je bio kada je u studenom 1952. bilo proglašeno – na Stepinčevo zaprepaštenje i Titov bijes – da će Nadbiskup, držan u kućnom pritvoru u Krašiću, postati kardinalom. Smatra se da je Stepinčevo uzdignuće izazvalo odluku Beograda da prekine diplomatske odnose s Vatikanom. Ali to nije cijela istina. Jednako značajna je bila činjenica da su hrvatski biskupi, podržani i od Pija i od Stepinca, u rujnu javno zabranili svećenicima da se pridruže državno sponzoriranim i od strane UDBA-e kontroliranim Svećeničkim staleškim udruženjima, paravanskim organizacijama preko kojih su komunisti namjeravali razdijeliti i potkopati Katoličku Crkvu u Hrvatskoj. Pijevo odbijanje da radi kompromise s takvim komunističkim pokušajima u Jugoslaviji, Istočnoj Europi, Kini i drugdje da preuzmu kontrolu nad lokalnim Katoličkim Crkvama bilo je, u retrospektivi se može reći, odlučujući čimbenik ne samo u održanju integriteta vjere, nego i u pobjedi u Hladnom ratu.

Slučajevi Pija XII. i Stepinca u narednim su se godinama, zapravo, još više približili. U tome ima logike, a možda čak i božanske providnosti.

Dvanaest svezaka izvornih vatikanskih dokumenata koji opisuju odluke Pape i crkvenih vlasti tijekom Drugog svjetskog rata objavljenih između 1965. i 1981., daju puni prikaz povijesne stvarnosti. Oni ne sadrže nikakva iznenađenja i ne otkrivaju nikakve zavjere. Postoje stalni zahtjevi za potpunim otvaranjem Vatikanskih arhiva iz ratnog razdoblja koji su zakašnjeli. Ali, začudo, kako se ovaj događaj čini sve bližim, gnjevni pozivi za njegovim ostvarenjem gotovo su u potpunosti utišali. To je stoga što kritičari Pija XII. znaju da neće otkriti ništa što bi mu nanijelo štetu, a najviše što će moći učiniti – a to će i pokušati – jest iskriviti ili pogrešno protumačiti neke detalje. U međuvremenu, druge informacije koje su sada izbile na površinu ukazuju na to da je Pio bio daleko više antinacistički nastrojen nego što se to ranije smatralo, da je prosljeđivao važne informacije Saveznicima, da je znao za planove oko Hitlerovog ubojstva, da je mislio kako će biti otet i vjerojatno ubijen prema Hitlerovoj naredbi, te da su postojali planovi vezani za to, koji su naposljetku odbačeni zato što su se Nijemci predomislili. Ništa od toga se ne uklapa u opis Pija kao “Hitlerovog pape” – kao što ga naslov jedne od najprodavanijih modernih knjiga opisuje.

Slično tomu, u Stepinčevom slučaju, još neobjavljena rasprava Mješovitog povjerenstva pravoslavnih i katoličkih biskupa i stručnjaka koju je Vatikan imenovao kako bi istražila njegovo vladanje, nije otkrila nikakve dokaze koji bi ukazali na to da su optužbe protiv njega istinite. Ponovno, unatoč histeričnim sloganima od strane vodstva srpske države i Crkve, nitko tko je istražio činjenice ne može imati niti najmanju sumnju o tome da se Stepinac ponašao časno. To ne znači da se svi trebaju složiti sa svakom odlukom koju je Stepinac donio, ili čak prosudbom Pija XII. To znači da su se klevete koje su bile protiv njih usmjerene pokazale upravo kao to – klevete.

Unatoč ovom porastu u dostupnim informacijama, i mjeri u kojoj su osnažile, a ne oštetile Stepinčevu i Pijevu reputaciju, Vatikan očito obojicu još uvijek smatra prevrućom temom u ovom trenutku. Stepinac neće još biti kanoniziran, zato što se smatra da bi to bilo neosjetljivo prema Srbima, koji su uvelike progutali laži Komunističke partije Jugoslavije. Pio neće još biti beatificiran, zato što se smatra da bi to bilo neosjetljivo prema suvremenoj generaciji židovskih vođa, koji su uvelike progutali laži Komunističke partije Sovjetskog Saveza. U natjecanju između pravde i diplomacije, diplomacija trenutno prevladava.

U jednom smislu se može reći da ništa od toga nije bitno. Naravno, nije bitno Stepincu i Piju, jer oni ili jesu u raju ili nisu. Ali bitno je na drugi način. Ako se klevete komunizma ne opovrgnu, i ako junaci Crkvine borbe ne prime pripadajuću čast, to šalje uznemirujuću i depresivnu poruku onima koji još uvijek trebaju – a takvih je mnogo – trpjeti zbog svoje vjere. U potpunosti prihvaćajući da su ove odluke na papi koji je na službi, legitimno je izložiti razloge, baš kao i uputiti molitve, da bi Eugenio Pacelli i Alojzije Stepinac sada trebali biti svečano i javno priznati kao uzori za Katoličku Crkvu danas.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Robin Harris | Bitno.net


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 14. srpnja 2018.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi