Tema prošlomjesečne kolumne Albion u Hrvatskoj bila je potreba za istinom i pokajanjem kao bitnim uvjetima pomirenja između Hrvata i Srba. Grubo rečeno, Srbi bi trebali priznati što su učinili 1990-ih i iskreno se pokajati: trenutno srpsko vodstvo ne čini ništa od navedenoga. Princip jednako vrijedi za odnose između komunista (i njihovih baštinika i nasljednika) i žrtava komunizma (i njihovih baštinika i nasljednika). Komunistička/postkomunistička strana trebala bi priznati – i potpuno otkriti – patnju koju su nanijeli i zatim se pokajati zbog toga. Ali u slučaju komunizma jednako je malo dokaza o bilo kakvoj sličnoj namjeri. Unutarnja stvar važnija je od vanjskih odnosa s hrvatskim susjedima, jer dok Srbija ne kontrolira više hrvatski teritorij, komunizam još uvijek ima veliku moć u hrvatskom javnom životu.

Došavši živjeti u Hrvatsku, unatoč prednostima dvadesetogodišnjeg poznavanja kulture i shvaćanja povijesti, čak sam i ja bio iznenađen iznimnom moći koju komunizam, u jednom ili drugom obliku, još uvijek ima. Izvan Hrvatske mnogo se govori o ideološkim “podjelama” u hrvatskom društvu, to jest o podjelama između onih čije su obitelji tijekom i nakon Drugog svjetskog rata bile povezane s ustašama i onih čije su bile odane partizanima. Ove podjele zasigurno postoje. Ali otkrio sam da su preuveličane, zato što ima toliko obitelji koje imaju članove u oba tabora. Prenaglašavanje te podjele koristi onima koji žele prikriti mnogo važniju i suvremenu podjelu. Ta je podjela između onih koji su dio vladajuće skupine, koji su uglavnom članovi i korisnici privilegija koje su njihove obitelji stekle u komunističkoj Jugoslaviji, i onih koji su izvan njih. Ta razdjelna linija nije vertikalna, nego horizontalna. Ona dijeli ljude na vrhu od ostalih. Ona se nalazi između političkih, administrativnih, poslovnih i medijskih elita, koje većinom žele nastaviti komunistički narativ i propagirati komunističke vrijednosti, s jedne strane, i s druge strane mase običnih ljudi, uglavnom, ali ne isključivo, praktičnih katolika, koji odbijaju taj narativ i preziru te vrijednosti.

Dva događaja tijekom ova protekla dva tjedna naglasila su ozbiljnost ovog dugotrajnog problema i prepreka koje on stavlja na putu oprosta, pomirenja i jedinstva. Krajem prošloga mjeseca, točnije 28. veljače, vijeće koje je Vlada postavila kako bi je savjetovalo o upotrebi totalitarnih (ili “nedemokratskih”) obilježja – Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima – objavilo je ono do čega su došli. Ti su zaključci zbog svoje nekoherentnosti i nelogičnosti bili kritizirani sa svih strana. Vrijedi istaknuti dr. Željka Tanjića, rektora Hrvatskog katoličkog sveučilišta – koji je dodatno proširio svoj stav u intervjuu za Bitno.net – i njegovo izdvojeno mišljenje u kojem je primijetio kako će Vijeće svojim dokumentima “dati novi vijek trajanja staroj ljevičarskoj tezi kako je komunizam, uz sve totalitarne manjkavosti, ipak prihvatljiviji od fašizma.”

Rektorova odluka da objavi svoje izdvojeno mišljenje bio je čin moralne hrabrosti, koji je razotkrio nedostatak iste kvalitete među hrvatskim političkim, kulturnim i intelektualnim vodstvom, koji se otada meškolji u posramljenoj tišini. Umjesto usvajanja onoga što bih trebao – unatoč time nanesenoj uvredi nekim antibritanskim čitateljima Bitno.net-a – opisati kao tradicionalni britanski pristup omogućavanja ljudima da kažu više-manje sve što žele, Vijeće je nastojalo biti preskriptivno. Čineći to, uvelo je razlike koje ne postoje, osim u umovima ljudi koji pokušavaju revidirati povijest, umjesto da je shvate.

Teško da u Hrvatskoj može postojati obrazovana osoba, kamoli povjesničar, koja misli da je crvena zvijezda (petokraka) išta drugo osim komunističkog simbola. Ako je postala simbolom antifašizma, to je jednostavno zato što je sama ideologija “antifašizma” konstrukt komunističke partije. Antifašizam je u Jugoslaviji, kao i drugdje, bio sredstvo za širenje javne potpore, prije nego što je komunistička partija mogla uspostaviti svoju brutalnu, totalitarnu kontrolu. Pod totalitarizmom koji crvena zvijezda predstavlja, tisuće su Hrvata bili ubijeni, zatvoreni, zastrašivani, prognani i špijunirani, a politički, društveni, kulturni i ekonomski život hrvatskog naroda zaustavljen je na četrdeseti pet godina. (Pored toga što ju je koristila JNA prilikom granatiranja Vukovara).

Vijeće je, prema uputama, tražilo nepošten kompromis između dvaju vrsta totalitarizma. Umirilo je šačicu simpatizera jednog totalitarnog sustava (ustaše) – preporučujući ograničeno korištenje slogana “Za dom spremni” – istovremeno udovoljivši filokomunističkoj eliti, dajući joj neopravdano odobrenje za korištenje crvene zvijezde. Bez sumnje, da nad javnim zgradama u Zagrebu vijore srp i čekić (simbol koji je također spomenut u pozitivnom smislu u bilješci Izvješća Vijeća), i to bi bilo prikazano kao “pozitivan” znak da Hrvatska nije napustila svoje junačke “antifašističke” korijene. Uistinu, da je ovo Vijeće – umjesto Gradskog vijeća Grada Zagreba – bilo pitano da dadne savjet o zadržavanju ime Trga maršala Tita, nema sumnje da bi ime tog starog krvnika bilo ne samo zadržano, nego osvijetljeno treperećim crvenim svjetlima kao dio zagrebačke božićne proslave.

Mješavina preplašenosti i zbunjenosti onoga što bi se moglo nazvati “službenom Hrvatskom” kada je se pita da iskreno progovori o prošlosti, bila je naglašena izdvojenim mišljenjem dr. Tanjića. Ali ona također stoji u izrazitom kontrastu prema značajnom, ali manje razglašenom, događaju organiziranom od strane SPAS-a (Studentski pastoral) i COK-a (Centar za obnovu kulture), održanom u utorak 6. ožujka navečer, u Dvorani Studentskog doma Stjepan Radić. Daljnji slični događaji već su u planu.

Zagrebački studenti mogli su čuti, i iz prve ruke svjedočiti, onome što su im hrvatske elite općenito odlučile uskratiti – to jest, istinu o komunističkoj represiji i prizoru kako jedna od žrtava sustava prijateljski grli svojeg pokajanog bivšeg progonitelja. Dr. Antu Kovačevića, koji je 1980-ih preživio otmicu, nepravedno suđenje, mučenje, poniženje i šest godina zatočeništva u Zenici, prije i nakon toga je pratila, unutar Hrvatske i izvan Hrvatske, njegova “sjena”, UDBA-in operativac Željka Kekić, čije je kodno ime bilo “Pauk”. Paukov je život također zanimljiv. Počeo je kao idealistični mladi komunist. Život u UDBA-i je smatrao uzbudljivim, i za to bio dobro nagrađen, te je vjerovao da je, kao član tajne policije, štitio državu, Jugoslaviju, koju su hrvatski nacionalisti, poput dr. Kovačevića, ugrožavali.

Pauk opisuje kako je, poput velike većine drugih UDBA-inih agenata u Hrvatskoj, došao kako bi služio novoj nezavisnoj državi. Hrvatsko komunističko vodstvo je, uistinu, od 1980-ih pripremalo za raspad Jugoslavije, iako u labavu federaciju. UDBA i KOS su postavljali svoje kandidate za političke dužnosti u lokalnoj administraciji, sigurnosnom aparatu, i, u značajnoj mjeri, u državnim tvrtkama i bankama (koji će nedugo nakon toga biti privatizirani), kako bi zadržali moć i utjecaj, zaštitili svoje pozicije, i osigurali da džepovi njih i njihovih sinova i kćeri ostanu dobro popunjeni. Čineći to, službe tajne policije mogle su se osloniti na pomoć velike mreže suradnika čiji su identitet štitili, ali čije su podatke sačuvali u svrhu mogućeg ucjenjivanja.

Pauk je, za razliku od većine drugih udbaša, već pokazivao znakove savjesnosti, uključivši se u bitku za Hrvatsku na prvoj liniji bojišnice. Njegovo se obraćenje dogodilo dok je radio kao tjelohranitelj kardinala Kuharića u Sisku – do 1990. ga je špijunirao. Budući da je bio čovjek od akcije, odlučio je djelovati, pristupivši Anti Kovačeviću, Veselici i drugima, rekavši im za svoju ulogu, i tražeći – i primivši – oproštenje. Štoviše, i mnogo opasnije, Pauk je prekršio UDBA-in zavjet šutnje otvoreno progovorivši o ogromnoj moći članova bivšeg aparata komunističke tajne policije i njihovih potomaka u onome što je, navodno, sada potpuno slobodna, transparentna, demokratska Hrvatska.

Kao što cinični američki izraz kaže, “nijedno dobro djelo ne prolazi nekažnjeno”. Tako je, kao nagradu za svoju iskrenost, Pauk bio žrtva dvaju pokušaja atentata. Kao nagradu za svoju žrtvu, dr. Kovačeviću uskraćeno je javno priznanje i postavljen je kao predmet ismijavanja. Nadam se da griješim, ali pitam se hoće li i dr. Tanjić uspjeti umaći pokušajima represije od strane onih koji su na dobrom položaju da ih osmisle. Istina je opasna. Ona oslobađa, posebice kada je prate pokajanje i pomirenje. Ali, prije svega, ona izvodi na svjetlo zlo koje je bilo skriveno u tami. Komunizam je bio monstruozno zlo, i on također voli djelovati u mraku. Put istine nije lak; nevolje i zlostavljanja nalaze se na svakom njegovom dijelu; a mi koji živimo udobnijim životima trebali bismo pomoći svojim riječima, djelima i molitvama onima čija ih savjest vodi da idu njime.

Robin Harris | Bitno.net