NOVI 'ALBION U HRVATSKOJ'

Robin Harris: Srpska pravoslavna Crkva neće imati sluha za Stepinca sve dok ima iste ciljeve kao srpska država

Reputacija – a sada, neizravno, i kauza – blaženog Alojzija Stepinca je, zapravo, talac politike. To je neukusno, ali u današnjim je uvjetima neizbježno. Srpska pravoslavna Crkva neće imati sluha za Stepinca sve dok će slijediti iste ciljeve kao srpska država, i sve dok ta država bude smatrala posramljivanje Hrvatske zbog njezine uloge u Drugom svjetskom ratu svojim ključnim političkim oružjem.

Stepinčevo ove godine dolazi nasuprot složene vjerske i političke pozadine. Rasprave Mješovite komisije katoličkih i pravoslavnih biskupa i stručnjaka o ulozi blaženog Alojzija Stepinca zaključene su bez dogovora. Znanstveni radovi koje je dostavila hrvatska strana Komisije, koji u potpunosti obaraju sve srpske optužbe, nisu objavljeni, niti je njihov sadržaj objelodanjen. Ne smijemo, čini se, uzrujavati srpske pravoslavce, koji bi mogli svoju uzrujanost proslijediti ruskim pravoslavcima, koji bi mogli zagorčati život Papi, koji bi mogao osjećati… iako su sve ovo, naravno, hipotetska nagađanja. U svakom slučaju, hrvatska strana argumenta, što nije neobično, ostala je šutjeti. Jednako predvidivo, srpska strana nije. Srpski ministar vanjskih poslova, i bivši Miloševićev štićenik, Ivica Dačić, nedavno je u Ujedinjenim narodima u New Yorku otvorio propagandnu izložbu o koncentracijskom logoru Jasenovac, u koju je bezrazložno uvučen i Stepinac. Predsjednik Aleksandar Vučić, žestoki Stepinčev kritičar, uskoro će posjetiti Hrvatsku. Bit će vrijedno promotriti kakve će provokacije izreći na račun Stepinca, Crkve i Drugog svjetskog rata – i kakav će odgovor dobiti, ako ga uopće dobije, od svojih domaćina

Reputacija – a sada, neizravno, i kauza – blaženog Alojzija Stepinca je, zapravo, talac politike. To je neukusno, ali u današnjim je uvjetima neizbježno. Srpska pravoslavna Crkva neće imati sluha za Stepinca sve dok će slijediti iste ciljeve kao srpska država, i sve dok ta država bude smatrala posramljivanje Hrvatske zbog njezine uloge u Drugom svjetskom ratu svojim ključnim političkim oružjem. Što se tiče kanonizacije, do nje može doći samo ako Papa i njegovi savjetnici budu spremni odbiti učinkoviti veto srpskih pravoslavaca kojeg su oni zamislili da imaju. Nije sasvim jasno zašto je Rimu u njegovim naporima za ekumenizmom toliki problem suprotstaviti se SPC-u, uzevši u obzir manjak njihovog utjecaja na širu obitelj pravoslavnih crkava, ali, u svakom slučaju, u Hrvatskoj se u vezi toga ne može učiniti ništa – osim moliti za dar hrabrosti.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Prihvaćanje da je napredak prema kanonizaciji sada pitanje za Svetoga Oca nije, međutim, isto što i prihvaćanje zavjeta šutnje. Uistinu, ako se Hrvati katolici prepuste pasivnosti, to bi ukazalo na manjak pouzdanja u samu Stepinčevu kauzu. Danas je, kada su crkvene procedure za autorizaciju svetosti tako centralizirane i legalističke, lako zaboraviti kako je u prošlim stoljećima najuvjerljivije očitovanje vrijednog kulta bila masovna javna pobožnost. Tada se nije smatrao da Duh Sveti primarno djeluje u pažljivo kontroliranim uvjetima. Božji “silan vjetar” (Dj 2,2) bio je očitovan u vidljivoj, čujnoj i opipljivoj pobožnosti. Razmišljajući nad time kako su najomiljeniji sveci uzdizani na čast oltara, možemo vidjeti da crkvena hijerarhija obično reagira – ponekad sporo i neodlučno – na ono što vjernici, koji čine Crkvu u najdubljem smislu, već vjeruju – na ono za što u svojim srcima već “znaju” da je istinito. To je slučaj sa Stepincem. Komunističke su vlasti iskušale svaki oblik represije, klevete, propagande, uvjeravanja i diplomacije kako bi zaustavile pokretanje beatifikacije. No ti su napori doživjeli neuspjeh, zato što su obični, jednostavni, dobri Hrvati bili odlučni u tome da ih nitko neće zastrašiti niti ušutkati.

Ako Hrvati sada uistinu vjeruju da je blaženi Alojzije Stepinac u raju i da snažno zagovara za njih – a, budući da znam prilično mnogo o njemu, teško mi je zamisliti da bilo koji svetac snažnije zagovara za Hrvatsku od njega – tada bi trebali htjeti da mu se iskaže čast. I trebali bi to pokazati – bez previše obzira prema protokolu, i zasigurno bez ispričavanja.

Hrvatska ima koristi od toga da Stepinčeva reputacija izvanredne svetosti bude priznata, ali nije riječ o političkom interesu. Današnje i buduće generacije, proučavajući njegovo iskustvo, dileme i odluke, mogu naučiti što točno znači biti “dobar Hrvat” i “dobar sin (ili kćer) Crkve”, a to bi još moglo pružiti korisne pouke. Ali priznavanje Stepinca kao sveca ne znači rehabilitiranje određene političke ideologije. Niti bi kanonizacija Hrvatima donijela bilo kakvu materijalnu prednost, osim možda vlasnicima kuća u Krašiću. Dakle, kada raspravljaju u Stepinčevu korist, nisu sebični.

Naprotiv – oni koji traže da se Stepinca podigne na čast oltara ne žele ga posjedovati, nego darovati njega, njegov primjer i zagovor, Crkvi izvan Hrvatske u kojoj još nije dobro poznat. Sama kanonizacija je proces kojim se muškarca ili ženu svečano uzdiže iznad lokalnih uvjeta kako bi postao uzorom sveopćoj Crkvi -gdje god se slave sakramenti i vjerni okupljaju na molitvu.

Bez obzira na tempo, odgode ili odstupanja od službenog puta priznanja u Rimu, štovatelji blaženog Alojzija bi trebali obnoviti svoje napore u obrazovanju i objašnjavanju. I trebali bi biti spremni to učiniti i na drugim jezicima osim hrvatskog. Odraz je prošlih prioriteta – određenih prošlim stvarnostima – da tisuće stranaca, od kojih su mnogi katolici, koji prolaze oko Stepinčevog groba u Zagrebačkoj katedrali neće pronaći niti jednu molitvenu karticu na vlastitom jeziku, dok posjetitelji fascinantnog Stepinčevog muzeja ne mogu ispravno razumjeti izloške, zato što su svi opisani – a opisi su suštinski izvrsni – samo na Hrvatskom. Ali treba prilagoditi više od jezika. Budući napori za proširenjem pobožnosti nužno će biti manje usredotočeni na branjenje Stepinčeve reputacije protiv ocrnjivanja smišljenih od strane komunista (i ponovljenih od strane ljudi koje ne zanima istina), a više na ukazivanje na ono što Stepinac može danas ponuditi svijetu.

Kao i u svakom slučaju herojske svetosti, gledamo na svečev primjer vjere, nade i ljubavi. Vjera i nada su blisko povezane, i često je teško odrediti gdje jedna počinje, a druga završava. Kod Stepinca, čiji je moto bio In te domine speravi (“U tebe se, Gospodine, uzdam”), to je dvoje gotovo nerazlučivo. Imao je ogromnu nadu – ne samo nadu u raj, nego nadu da će unatoč tome što sve uvijek iznova ide u krivom smjeru, naposljetku sve dobro završiti. To je također bio izraz vjere. Vjerovao je da Bog nikada ne bi napustio njega, Crkvu ili njegov narod. Nije pobrkao ovu kombinaciju vjere i nade sa samopouzdanjem. Nije vjerovao u sebe kao u nekoga tko bi se mogao boriti bez božanske pomoći. Pao je na koljena i molio nadbiskupa Bauera da ga ne učini Koadjutorom s pravom nasljedstva nadbiskupstva. Kasnije je priznao strašan umor i napetost zbog nošenja s događajima koji su ga preplavili. U posljednjem je razdoblju svojeg života u kućnom pritvoru u Krašiću bio podvrgnut vrlo učinkovitoj kampanji mentalne okrutnosti. Ali kroz čitavo to nesretno i iscrpljujuće razdoblje Stepinac je vjerovao i nadao se.

Što se tiče treće teološke kreposti, ljubavi, postoji obilje materijala koji mogu dokazati Stepinčevu pobožnost – njegov samoprijegor, apostolske inicijative i intenzivan molitveni život. Stepinčev je život, još od vremena kada je kao mladi svećenik došao u Zagreb, obilježen snažnom ljubavlju. Pomagao je u stvaranju Zagrebačkog Caritasa i organiziranja njegovog rada u pomoći siromašnima. 1938. bio je u središtu zalaganja oko pomoći Židovima protjeranim iz Trećeg Reicha. Tijekom Rata intervenirao je kako bi spasio tisuće, a ono što je zabilježeno samo je mali dio onoga što je učinio u tajnosti. Na njegovom javnom suđenju, Kaptol je u svrhu obrane prikupio popise Stepinčevih intervencija. Sastojali su se od preko 200 stranica imena. Pomogao je Židovima, Srbima, komunistima, vojnicima, svećenicima, majkama i posebice djeci. Postulatorova istraživanja utvrdila su da je više od 14 000 srpske djece spašeno djelovanjem Zagrebačke nadbiskupije i Caritasa pod Stepinčevim vodstvom.

Unatoč tretmanu kojem je bio podvrgnut, Stepinac nikada nije pokazao niti tračak mržnje. Neprestano je poticao na praštanje i na potrebu molitve za neprijatelje. On sam se u kućnom pritvoru molio ne samo za progonitelje iz UDBA-e nego – što je zasigurno bilo još teže – za njihove suradnike i doušnike.

Stepinac nije, to se mora reći, primarno svetac za sretne ljude koji žive udobne živote. On je zaštitnik onih koji su u nevolji, a mnogo je nevolje u svijetu. On je svetac za one koje nisu u kontroli događaja, nego moraju iz njih izvući najbolje što mogu, onih koji imaju dužnosti koje prijete da će ih slomiti, onih koji su progonjeni i koji odbijaju kompromitirati svoja uvjerenja, onih koji vide kako se sve urušava, ali zadržavaju povjerenje u moćnu Božju ruku, onih koje vrijeđaju i izruguju, ali koji vole one koji ih mrze i koji traže njihovu smrt. To je sudbina kršćana u svakom dobu. To je sudbina današnjih kršćana u velikom dijelu Bliskog istoga. Blaženi Alojzije Stepinac je svetac za naše vrijeme, i za sva vremena.

Robin Harris | Bitno.net


Podrži naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Saznaj više na ovom linku!

Objavljeno: 10. veljače 2018.

Možda vam se svidi