NOVA KOLUMNA ROBINA HARRISA

Robin Harris: Kako se moglo dogoditi da će Irska od utočišta za život postati tlo za ubijanje nerođenih

Tijekom nedavne kampanje referenduma o pobačaju, katolička hijerarhija, u strahu i svjesna svoje nepopularnosti, ostala je uglavnom tiha. Pokušaj preodgajanja stanovništva koje, unatoč tome što je nominalno katoličko, nije dobilo odgovarajuće doktrinarne temelje o dužnostima prema nerođenom djetetu, pokazao se nemogućim za pro-life laike koji su sudjelovali u kampanji

Foto: Shutterstock.com

Referendumi su trenutno često u vijestima. Ali obuzetost referendumima u Hrvatskoj ne bi trebala odvratiti našu pozornost od drugog nedavnog referenduma održanog izvan nje – u Irskoj. Hrvati sad već nekoliko godina masovno odlaze u Irsku kako bi pronašli dobro plaćen posao. Pogrešno je kritizirati ih. Oni znaju što je najbolje za njih i njihove obitelji. Možda ima smisla da mladi ljudi danas bježe od propadajuće socijalističke ekonomije, baš kao što su to činili ranije pod socijalističkom Jugoslavijom. Možemo se samo nadati da će doći vrijeme kada će Hrvatska imati sređenu ekonomsku politiku koja će ih privući natrag.

Međutim, Hrvati koji su otišli u Irsku sada su se našli u vrlo različitoj zemlji – ne samo različitoj od Hrvatske, nego različitoj od onoga kakva je Irska tradicionalno bila. Nedavni irski referendum o pobačaju pokazuje to na šokantan, ali prilično predvidljiv način. Dvije trećine onih koji su glasovali kako bi se uklonio pro-life Osmi amandman Irskog ustava, uveden 1983., koji “prepoznaje pravo na život nerođenih i, dajući mu jednako pravo kao životu majke, jamči svojim zakonima da će poštivati, i, koliko je to moguće, svojim zakonima braniti i štititi to pravo.”

Zamjenski tekst sada jednostavno glasi: “prekid trudnoće se može zakonski regulirati”. Vlada je objavila da će dopustiti pobačaj na zahtjev sve do 12 tjedana od začeća, sve do 24 tjedna na neodređenim osnovama u korist zdravlja majke, i sve do rođenja kada postoje “uvjeti koji utječu na fetus koji će vjerojatno dovesti do smrti fetusa ili prije rođenja ili kratko nakon njega”. Kako se moglo dogoditi da će u rasponu od samo nekoliko godina zemlja za koju se činilo da će postati utočište za nerođeni život sada postati ovlašteno tlo za ubijanje nerođenih? Pitanje je važno, između ostaloga, zato što odgovor na njega ima implikacije za Hrvatsku.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Zaštita života od trenutka začeća do trenutka prirodne smrti dužnost je koja proistječe iz naravnog zakona. Crkva svojim naukom i disciplinom osnažuje principe naravnog zakona, ali ti su principi primjenjivi bez obzira na vjeru. Činjenica je, međutim, da katolička kultura na jedinstven način pridonosi kulturi života, te da je moralni autoritet Katoličke Crkve i klera, u praksi, ključni faktor po pitanju hoće li životi nevinih, bespomoćnih ljudskih bića biti zaštićeni ili neće. Republika Irska je od strane drugih, kao i od velike većine vlastitog stanovništva, bila stoljećima smatrana katoličkom zemljom – možda najkatoličkijom zemljom u Europi. Upravo je iz Irske tradicionalno potjecao neprestani tok svećenika koji su služili u engleskim župama, štoviše svim župama engleskog govornog područja na svijetu.

Gotovo četiri petine stanovništva Irske Republike još uvijek se smatraju katolicima. No upitno je što pod time misle. Danas glavni irski otpor novim permisivnim zakonima o pobačaju dolazi od protestanata u Sjevernoj Irskoj, koja je unutar Ujedinjenog Kraljevstva. Ova činjenica mora pogoditi bilo kojeg vjernog katolika ne samo kao paradoksalna, nego kao skandalozna i posramljujuća. Postojali su dobri – ali i loši – aspekti poistovjećivanja irskog i katoličkog identiteta, kao što će svaki promišljeni Hrvat vrlo brzo shvatiti. S jedne strane je to značilo da je domoljublje osnaživalo vjeru. S druge strane miješalo je vjeru s politikom.

Prirodno je da, Hrvati će uglavnom biti zadovoljni kada ovo čuju, Britanci moraju preuzeti svoj dio povijesne krivnje. Stoljećima su engleski kraljevi nastojali pokoriti Irsku, davno prije nego što je bilo ikakve razlike u religiji između dva otoka. Ali s protestantskom reformacijom je stigao rat, pobune, konfiskacije, kolonizacija irskih područja od strane protestantskih Škota, potpuno isključivanje katolika od zauzimanju bilo kakvih važnih položaja u državi ili profesijama, pa čak dugo godina i od vlasništva nad zemljom – iako je to često bilo izbjegnuto tako što bi se jednog člana obitelji registriralo kao protestanta.

Narodni otpor prema Britancima u Irskoj je tradicionalno vodila Katolička Crkva. Britanska politika asimilacije i prisilno jedinstvo u konačnici nisu uspjeli, a od vremena formalnog odvajanja Irske 1922., Katolička Crkva držala je ogromnu moć i utjecaj nad svim aspektima društva na Jugu. U jednom su pogledu Britanci bili uspješni. Kao što svatko tko danas posjeti Dublin može vidjeti, sve lijepe zgrade i gotovo sve velike institucije izgradili su Britanci. Katoličko irsko stanovništvo, u cjelini, ostalo je – uz, naravno, neke izuzetke – slabo obrazovano, nesofisticirano, i pretežno ruralno. Nije bilo veće katoličke gradske srednje klase, a katolici laici su imali, djelomično kao posljedica toga, tek vrlo ograničenu ulogu u životu Crkve.

Ono za što se Britance ne može kriviti jest ono što je irska crkvena hijerarhija učinila sa svojom velikom moći i nedodirljivim položajem. Zloupotrijebila ga je. Svi neuspjesi koji su vodili do poražavajućeg zlostavljanja djece i drugih skandala u nedavnim godinama bili su posljedica prethodne zloupotrebe položaja od strane biskupa i redovničkih poglavara. Kako bi se sačuvali od sramote, a u nekim slučajevima kako bi zaštitili vlastiti ugled, prikrivali su teške oblike nedopuštenog ponašanja od strane nekih klerika i braće laika tijekom mnogo godina. Ne bi sve ono što danas skandalizira bilo skandalozno tada. U određenoj je mjeri bilo grubosti u kažnjavanju onih dana, specifično za Irsku, koju su ljudi očekivali, ali koja zastrašuje mekšu – ili osjetljiviju – generaciju danas. Ali bilo je i užasne seksualne neprimjerenosti i okrutnosti koju nije lagano niti zamisliti, a kamo li opravdati.

Katolički laici su tijekom tog dugačkog razdoblja imali tek rubnu ulogu u crkvenim poslovima. Sve je bilo u rukama biskupa, ili glavnog učitelja, ili opata, ili gvardijana, ili provincijala. Odgovor na svaki izraz zabrinutosti – onaj da “Velečasni zna najbolje” – bio je, nesumnjivo, često izgovor. Ali također je odražavao stvarnost irskog klerikalizma. Skandali su izbili 1980-ih, a autoritet crkvene hijerarhije se počeo raspadati. Kako su godine prolazile, a sve više prljavštine izlazilo na površinu, naravno zajedno s brojnim pretjerivanjima i lažnim optužbama, cjelokupan stav prema kleru se promijenio. Od toga da su bili automatski dobrodošli u svaku kuću, svećenici su sada bili gledani kao potencijalno sramotni predatori – isključeni i, kao što mi je poznato, čak vrijeđani i pljuvani.

Druge promjene koje su doprinijele promjeni stava bile su na putu. Od sredine 1990-ih do 2008. irska ekonomija se razvijala neodrživom, destabilizirajućom brzinom. To je bilo dijelom zbog istinskog poduzetništva ohrabrenog povoljnim regulatornim uvjetima. Bilo je dijelom i zbog Europe, koja je subvencionirala javna ulaganja i koja je – što je najvažnije – bila odgovorna za pregrijavanje irske ekonomije kroz iznimno niske kamatne stope unutar eurozone, kojoj se Irska priključila. Tako, istovremeno dok su tradicionalne društvene, kulturne i religijske pretpostavke bile napadnute, potpuno novo iskustvo liberalnog kapitalizma ponudilo je različit niz hedonističkih vrijednosti.

Neuspjeh irskog katolicizma da stvori vlastitu vjerničku intelektualnu elitu, ili mobilizira mlade, ostavio je crkveno vodstvo da i dalje nastupa kao da ima javni utjecaj kojeg je imalo u prošlosti, ali bez uživanja moralnog autoriteta čak i među vlastitim članovima. U međuvremenu, irski nacionalistički političari, koji su ionako često bili katolički samo imenom, odbacili su sva pretvaranja i prigrlili radikalni socijalni liberalizam usprotivivši se katoličkom nauku. Istospolni brak je tako bio odobren na referendumu 2015. Otada nadalje, bilo je jasno da će oni koji žele uvesti pobačaj na zahtjev prije ili kasnije doći na svoje. Neprestane medijske priče o pojedinim ženama kojima se uskraćuje pobačaj i dobro dokumentiran tok žena koje su odlazile u Veliku Britaniju kako bi ga obavile bili su visoko učinkoviti.

Tijekom nedavne kampanje referenduma o pobačaju, katolička hijerarhija, u strahu i svjesna svoje nepopularnosti, ostala je uglavnom tiha. Pokušaj preodgajanja stanovništva koje, unatoč tome što je nominalno katoličko, nije dobilo odgovarajuće doktrinarne temelje o dužnostima prema nerođenom djetetu, pokazao se nemogućim za pro-life laike koji su sudjelovali u kampanji. Irska se tako sada priključuje ostatku sekulariziranog zapadnog svijeta u proglašavanju da je najviše očitovanje feminizma, krajnji izraz ženinog samoodređenja, pravo majke da ubije svoje vlastito dijete.

Iako borbe oko pobačaja tek predstoje, Hrvatska je općenito govoreći otišla u drugome smjeru. Trebali bismo se radovati tome, ali i primijetiti neke sličnosti između dvije zemlje. U Hrvatskoj je danas, kao što je bio slučaj u Irskoj u prošlosti, katolicizam određujući čimbenik nacionalnog identiteta; povijest zemlje povezana je s vjerom; postoje velika nacionalna svetišta; a mnogi u politici želeći pokazati svoje hrvatsko domoljublje prihvaćaju, koliko god neiskreno, manire dobrih katolika.

U Irskoj je bilo mnogo gore. Katolička samodopadnost, u ugodnim vremenima, uzela je mjesto revnosti. Biti svećenikom prečesto je bilo izbor karijere, a ne poziv. Crkvena hijerarhija imala je previše moći, previše vlasništva, previše novca, previše statusa, i, sve skupa, prelagodan život. Zatim, kada se pokazalo da su neki pojedinci podlegli iskušenjima, moral višeg klera je bio preslab kako bi se borio protiv skandala.

Hrvatska je, za razliku od Irske, stvorila snažan laički katolicizam, sposoban, kao što svakodnevno vidimo, uspješno se boriti protiv sila koje Hrvate žele pretvoriti u postkršćanski narod. Relativno nedavno iskustvo komunizma i Domovinskog rata – tijekom kojih je Crkva bila posebna meta napada – osnažio je shvaćanje naroda da će Hrvati ako izgube katoličku vjeru izgubiti i svoju zemlju. U toj su ocjeni u pravu. Ali, jednako tome, svim hrvatskim katolicima, kako klericima tako i vjerničkom puku, bilo bi mudro razmišljati o uništenju nekoć katoličke Irske, i odlučiti da nikada neće dopustiti da se uvjeti za to razviju ovdje.

Robin Harris | Bitno.net

Tekst nastavlja ispod oglasa


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 2. lipnja 2018.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi