Sva istina ima sposobnost da nas uznemiri, a povijesna istina nije iznimka. Neke povijesne istine vjerojatno je najbolje zaboraviti. Međutim, ono što se dogodilo u blizini Bleiburga 15. svibnja 1945. ne može se i ne bi se smjelo zaboraviti. Treba biti razumljeno. Iz velikog broja komentara koje su mi ljudi rekli o toj temi otkako sam se doselio u Hrvatsku, jasno je da ima još dosta posla dok ne dođe do takvog razumijevanja.

U onome što slijedi, ukratko opisujem što se dogodilo, analiziram zašto se dogodilo, raspravljam o tome tko je kriv i predlažem neke zaključke koji su važni za sadašnjost.

Godine 1986. grof Tolstoj napisao je svoju prijelomnu knjigu “Ministar i masakri” (1986.) u kojoj optužuje Harolda Macmillana, koji je 1945. bio britanski ministar rezident na Mediteranu, a kasnije britanski premijer, da je bio dio urote da se pod neovlaštenom politikom izruči vodeće sovjetske i jugoslavenske građane kako bi ih Staljinov i Titov režim smaknuli. Tolstoj zaslužuje osobno poštovanje, a njegov rad, iako manjkav, na svjetlo je iznio važne činjenice koje su ostali htjeli sakriti. No na vidjelo je izašlo još arhivskog materijala, osobito iz Sjedinjenih Američkih Država, koji baca ozbiljne sumnje na tu tezu. U svakom slučaju, fokusiranost na Macmillana, iako razumljiva u britanskom političkom kontekstu, uvijek je bila odvraćanje od glavnih pitanja – kako činjeničnih, tako i moralnih – koja se odnose na događaje obično, iako netočno, stavljene pod riječ “Bleiburg”.

Kada su snage NDH (ustaše i domobrani) baš kao i velik broj civila, 6. svibnja 1945. pobjegli iz Zagreba, krenuli su prema sjeveru, zato što su više vjerovali Britancima negoli partizanima ili Rusima. Zapravo, manje više svi u Jugoslaviji koji su se bojali komunizma – Slovenci, Crnogorci i Srbi – gledali su prema Britaniji. Sve ih je čekalo razočarenje.

Peti korpus britanske Osme armije odbio je prihvatiti predaju snaga NDH. Britanski zapovjednici natjerali su ih da se razoružaju i predaju jugoslavenskim (partizanskim) snagama pod izravnim zapovjedništvom Milana Baste i Ivana Kovačića-Efenke. Nakon izručenja, jednom kada su zatvorenici bili izvan dosega moguće intervencije Britanaca, uslijedila su batinanja i ubijanja. Masovna ubojstva započela su u Dravogradu i nastavila se u Mariboru. Odatle su se dugački redovi žrtava nastavili duž Jugoslavije – do Jadranskog mora, Sarajeva, mađarskih, rumunjskih i grčkih granica. Oko 600 masovnih grobnica otkriveno je u Sloveniji i 840 u Hrvatskoj (brojke su preuzete iz Martina Grahek Ravenčić, Bleiburg i križni put 1945. (2009)).

Na pitanje ukupnog broja ubijenih još se ne može sa sigurnošću odgovoriti. Godinama su brojke bile predmetom političke manipulacije. S komunističke je strane bilo negirano postojanje bilo kakvih ubijanja. Čak je i spominjanje riječi “Bleiburg” bilo kažnjivo. Vlastiti zapis Milana Baste je mješavina laži. U emigraciji je Bleiburg postao odgovor na sve optužbe o masovnim ubojstvima tijekom NDH. Posebno je služio kao kontriranje na Jasenovac. Danas je, osim neuspjeha da se sustavno istraže grobna mjesta – radovi Romana Leljaka o Hudoj Jami i Mariboru su iznimke – glavna poteškoća povjesničarima u procjenjivanju koliko su velike bile snage NDH koje su naposljetku stigle do Klagenfurta. To je izvor širokih odstupanja između broja ubijenih u sklopu “Bleiburga” (uključujući “križni put”). Ali brojka do 100.000 hrvatskih žrtava danas se čini izglednom.

Od ljeta 1944. politika Britanske vlade bila je da se ratne zarobljenike koji su bili sovjetski građani – poput Kozaka i drugih antikomunista koji su bili na njemačkoj strani – treba vratiti Sovjetskom Savezu, htjeli to oni ili ne, i bez obzira na to što će se dogoditi s njima. Ova politika odražavala je tradicionalnu praksu da se ratne zarobljenike vraća u njihovu zemlju. No pojavom komunizma ono što je zamišljeno kao zaštitna mjera za ratne zarobljenike u Istočnoj Europi je postalo smrtnom presudom. Na predzadnjem sastanku vođa “Velike Trojke” – Roosevelta, Staljina i Churchilla – na Jalti u veljači 1945. ova je politika potvrđena. Nije bilo posebnog spominjanja jugoslavenskih repatrijacija, a ako se o tome i razgovaralo nije bilo zabilježeno. No potvrđeno je da će sovjetski građani biti poslani natrag, a naknadno je pretpostavljeno da će građani ostalih komunističkih zemalja kojima su dominirali Sovjeti također biti vraćeni.

Ali, stav je nastavio evoluirati. Nakon rasprave s Amerikancima, Churchill je 3. svibnja naredio da antikomunističke Jugoslavene ne treba predati Titu, nego ih zadržati u izbjegličkim logorima, gdje će čekati političke odluke o svojoj konačnoj rasporedbi. Repatrijacije na Bleiburgu (15. svibnja) i Viktringu (17. – 20- svibnja) bile su stoga u suprotnosti s tom naredbom. S druge strane, Churchill se nije naknadno žalio ili prekorio odgovorne. To je bilo dijelom zato što je, čak i kada su masovne repatrijacije zaustavljene, a naredba dana 3. svibnja primijenjena, krajnja politika još uvijek bila repatrirati. Dijelom je to bilo zato što su političari prihvatili da je vojna nužnost opravdavala kršenje naredbi.

Uistinu, događaji u Jugoslaviji, kao i drugdje u Istočnoj Europi, sada su bili u rukama komunističkih vojski koje su Sovjeti podržavali. Tito je imao namjeru pod jugoslavenski nadzor staviti područja Furlanija-Julijske krajine (uključujući Trst u koji su njegove snage ušle 2. svibnja) i, još provokativnije, Korušku u južnoj Austriji. U Koruškoj su partizanske snage okružile Klagenfurt u kojem je bio stacioniran Peti korpus britanske Osme armije. Britanci su predvidjeli da bi se partizanskih trupa bilo nužno riješiti silom, ali bili su brojčano nadjačani. Ključne odluke sada je donosio feldmaršal sir Harold Alexander, vrhovni saveznički zapovjednik za Mediteran – Macmillan je bio samo glasnik – i tumačene od strane lokalnih zapovjednika. Kao što su Amerikanci kasnije primijetili (iz izvještaja u State Department iz 14. kolovoza 1945.), “odluka da se jugoslavenski nacionalisti predaju Titu… donesena je na temelju vojne nužnosti u pogledu uvjeta koji su tada postojali”.

Izručenje, stoga, nije bilo dio šireg dogovora s partizanima. Učinjeno je zbog toga što je britanska Osma armija bila u pripremi za značajnu vojnu konfrontaciju i mogućeg sukoba s Titom, kojega je podržavao Staljin, i nije željela biti opterećena velikim brojem ratnih zarobljenika. (Treba se prisjetiti da su nakon njemačke predaje britanskim snagama morali voditi računa i o oko 400.000 njemačkih vojnika).

Pitanje krivnje – prvo na moralnoj, a zatim na pravnoj razini – slijedi izravno iz ovih razmatranja. Milan Basta je obećao – kao što njegovi memoari potvrđuju – da će hrvatsko vojno osoblje, kao ratni zarobljenici, biti tretirano u skladu s odredbama Ženevske konvencije. Civili će, rekao je, biti poslani kući. Vjerojatno je većina običnih britanskih vojnika koji su izvršavali predaju vjerovala u to, iako neki, kao što su kasnije rekli, nisu. Ipak, nitko od britanskih zapovjednika nije mogao vjerovati u to. Posebno je sramotno da nije napravljen nikakav pokušaj da se iz prisilne repatrijacije odvoje žene, djeca, stariji i bolesni.

Ponašanje zapovjedništva britanskih sila na Bleiburgu također predstavlja ono što možemo definirati kao ratni zločin. Koncept ratnih zločina se od Drugog svjetskog rata razvio gotovo do neprepoznatljivosti. Ali ono što se tradicionalno naziva “ratnim zakonima” predstavlja tijelo uobičajenog zakona razvijenog iz srednjovjekovnih vremena koji uvelike određuje kako bi se pobjednici trebali odnositi prema poraženima. U svibnju 1945. primjenjivali su se uobičajeni ratni zakoni, ali, još specifičnije, primjenjivala se i Ženevska konvencija o postupanju s ratnim zarobljenicima iz 1929.. Britanija, Jugoslavija i NDH bile su potpisnice te Konvencije. Britanija je provodila svoje odgovornosti kao država koja je bila u ratu s NDH (čak i nakon što se Njemačka predala). Konvencija propisuje određene dužnosti – a one se odnose i na pripadnike civilnog stanovništva – a njihova je bit da država kojoj je izvršena predaja ima opću dužnost skrbi. Nije izgovor reći da Konvencija ne spominje prisilno izručenje, iako je bilo tako. Važno je napomenuti da je prvenstvena dužnosti skrbi bila na britanskim vlastima, jednom kada su se vođe snaga NDH njima predale, a Britanci nisu primijenili tu skrb.

Ovaj ratni zločin bio je rezultat slabosti i suštinski se sastojao od suučestništva. Međutim, zločini koji su nakon toga počinile jugoslavenske/partizanske snage predstavljaju daleko teže kršenje svih pravnih i moralnih normi.

Razlog za masovni pokolj repatriranih na Bleiburgu nije teško shvatiti. Komunisti su željeli ubiti sve one koji bi mogli stvoriti jezgru otpora njihovim planovima. Tito je već bio pod međunarodnim pritiskom da izda amnestiju, koju se osjećao prisiljenim izvršiti 3. kolovoza, tako da je postojao jako dobar razlog da ubije koliko više može što ranije, a zatim da druge pošalje u brojkama kojma se može upravljati na prisilne marševe kako bi bili ubijeni ili prepušteni smrti izvan pogleda. Ispravno razumijevanje naravi bleiburške repatrijacije, stoga, zahtijeva da ju se stavi u širi kontekst. Masovne grobnice sadrže veliki broj tijela “neprijatelja naroda” likvidiranih bez da su ikada imali priliku pokušati pobjeći preko Austrije. Svi su oni bili žrtve Komunističke partije.

Što bi se, dakle, sada trebalo učiniti?

Općenito, isprike javnih osoba za događaje nad kojima nisu imali kontrolu, te ih se prema tome za njih ne može kriviti, gubitak su vremena. Političari poput Baracka Obame i Davida Camerona koristili su takve prilike jednostavno kako bi dobro izgledali. Postoji, štoviše, svaki razlog da se odupre prividnim izrazima kolektivne krivnje. Pripisati kolektivnu krivnju narodima – bilo Britancima kao “perfidnim” ili još opasnije Hrvatima kao “genocidnim” (i jedno i drugo se čini) – nije niti pravedno niti korisno.

S druge strane, postoji dobar razlog za Britaniju da, u nekom službenom svojstvu, izrazi žaljenje zbog prisilnih repatrijacija na Bleiburgu, dobrim dijelom zato što te radnje predstavljaju ratni zločin. Volio bih da se to dogodi, ali to bi trebalo biti učinjeno pod ispravnim okolnostima. Te bi se okolnosti trebale sastojati od potpunog istraživanja i objavljivanja zločina komunizma u Hrvatskoj, čiji su sramotni i strašni događaji na Bleiburgu samo dio.

Ovo je važno zato što se tako prepoznaje neugodna istina koja se rijetko izriče. Oni koje su partizani pobili 1945. bili su žrtve njihovih sunarodnjaka. Hrvati, Srbi i Slovenci ubijali su Hrvate, Srbe i Slovence, a ključna optužba protiv Britanaca jednostavno je u tome što nisu spriječili da se to dogodi. Kao i kod toliko drugih pitanja, rasprava o Bleiburgu, više od četvrt stoljeća nakon stvaranja nove demokratske Hrvatske, upada u narativ prepun poluistina, prikrivanja i laži, kojeg još udobnijim čini izgovor da je netko drugi, po mogućnosti neki stranac, kriv za sve što se dogodilo.

Bleiburg je odabran za žaljenje i prisjećanje žrtava komunizma, zato što se pod komunističkom Jugoslavijom nijedno mjesto u zemlji nije moglo koristiti u tu svrhu. Danas nije tako. Međutim, oni uključeni u raspravu, s obje strane ideološke podjele, još uvijek smatraju prikladnim usredotočiti se na Bleiburg, zato što ih to oslobađa dužnosti prikladnog istraživanja dokaza masovnih zločina koje su komunisti počinili unutar zemlje. Ovo djelovanje – ili, bolje rečeno, nedjelovanje – govori glasnije od bilo kojih riječi. Nijedan sustavni pokušaj nije napravljen kako bi se locirala, identificirala i sahranila tijela u tim masovnim grobnicama koje su razasute po Sloveniji i Hrvatskoj. Nije napravljen nijedan pokušaj kako bi se identificiralo i privelo pravdi one koji su ubijali svoje sugrađane. Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava naglo je ukinuta 2002. Arhivi su se godinama držali efektivno zatvoreni za istraživanje neugodnih, osjetljivih pitanja. Stare komunističke vlasti su se u ovim pitanjima reafirmirale, a novi demokrati su jednostavno to prihvatili.

Možda se sada stav mijenja. Postoji nova spremnost koja je naoko voljna suočiti se s prošlošću. U tom kontekstu bi se i Britanija trebala, u pravome trenutku, javno suočiti sa svojom vlastitom ulogom. No, treba još mnogo napredovati u izlaganju istine prije nego što će se pitanje Bleiburga moći konačno pustiti na miru.

Robin Harris | Bitno.net