Problem s kojim se svaki Englez suočava kada piše kritički o Europi jest da kontinentalni Europljani to odmah uzimaju s rezervom odvraćajući da Britanci imaju predrasude. To je, u određenoj mjeri, vjerojatno točno. Ali je vrlo moguće razlučiti zbog čega Britanci nisu voljeli europski projekt iz onoga zbog čega drugi, primjerice u Hrvatskoj, sada imaju svaki razlog da ga ne vole – i, predlažem, da ga se boje i da mu se opiru.

Velika Britanija je stoljećima pokušavala izbjeći zaplete na europskom kontinentu zbog vlastitih nacionalnih interesa, posebice trgovinskih interesa koji su bili globalni, a ne kontinentalni. 1960-ih i 1970-ih, uglavnom iz zabrinutosti zbog lošeg stanja britanske ekonomije, ali također zato što su Britanci činili ono što su im naredili Amerikanci, zemlja se pokušala priključiti, i naposljetku se priključila, Europskoj ekonomskoj zajednici. Međutim, u narednim desetljećima ljudi su sve više osjećali da su ih političari zaveli te da su učinili loš odabir. 1980-ih gđa. Thatcher povratila je zemlji ekonomsku snagu, bez pomoći iz Europe, tako da je ovaj argument za europsku opciju propao. Zatim je Europa zahtijevala sve više kontrole nad poslovima nacionalnih država, zato što je željela postati Sjedinjene Europske Države – a Britanije nije bila spremna predati više svoga suvereniteta. To je, naravno, samo sažetak. Ali opisuje ne samo uključene teme, nego i raspoloženje u kojem se britanska rasprava o Europi vodila. Nisu u pitanju bile vrijednosti ili identitet. Bilo je to pitanje interesa.

Europska ideja, međutim, jest pitanje vrijednosti i identiteta – mnogo više nego što su to Britanci ikada razumjeli. Riječ “Kršćanstvo” – “Christianitas” – kao u “antemurale Christianitatis” – iako korištena na nešto drugačiji način u različitim vremenima, znači vjersko-politička zajednica srednjovjekovne i rane novovjekovne Europe. Odnosi se na Zapad, katoličanstvo, nasuprot istočnoj (izvorno bizantskoj) pravoslavnoj kršćanskoj civilizaciji. Protestantska Reformacija zadala je Kršćanskom carstvu presudan udarac. Ali ne treba preuveličavati. Kada je kraljica protestantske Engleske Elizabeta I. čula za veliku pobjedu flote Svete lige nad Osmanlijama kod Lepanta 1571., naredila je da se zapale krijesovi duž obale i mole zahvalnice u svim engleskim crkvama. To je bilo unatoč tome što ju je prethodne godine papa u njezinom odsustvu svečano svrgnuo kao heretika.

Ideja kršćanske Europe dugo je ostala idealom u pisanju katoličkih intelektualaca. Za Hilairea Belloca, anglo-frankofonskog esejista stvar je, kako je zapisao 1920., bila jednostavna: “Europa je Vjera, Vjera je Europa”. Paneuropska unija, osnovana nedugo nakon toga, utjelovila je velik dio toga pristupa.

Kršćanska demokracija, koristeći izraz u širem smislu od bilo koje pojedinačne stranke ili stranki, došla je na svoje nakon Drugog svjetskog rata kao respektabilna centristička opozicija komunizmu, ali nepovezana s fašizmom ili nacizmom. To je također razdoblje u kojem je buduća Europska ekonomska zajednica (kasnije Unija) osmišljena.

Ono što bi se moglo nazvati katoličkim narativom tih događaja kaže kako su katolički državnici Robert Schuman (Francuska), Konrad Adenauer (Zapadna Njemačka) i Alcide de Gasperi (Italija) s – znatno manje katoličkim – Jeanom Monnetom (također iz Francuske) – odlučili Europi donijeti trajan mir, pomirujući ranije zaraćene neprijatelje i osiguravajući trajan napredak itd. itd. osnivanjem nadnacionalnih europskih institucija. Ovaj narativ sadrži nešto istine, ali nije cijela istina. Cijela istina mora uključivati prepoznavanje da je cijeli taj posao bio utemeljen na uspostavljanju ekonomskih kartela, da je vjerojatnost da će se Francuska i podijeljena Njemačka sukobiti ionako bila ravna nuli, da je neproglašena strategija bila mimoići demokraciju i izbjeći konzultiranje s nacionalnim biračkim tijelima, da su Amerikanci – koji su djelovali uglavnom preko Monneta – gurali proces prema naprijed te da je širi okvir bio strategija Zapada da porazi sovjetske ambicije u Hladnom ratu. Realpolitik, ne religija, u većoj mjeri objašnjava ono što se dogodilo.

Mit da Europska unija u nekom smislu predstavlja moderno utjelovljenje Kršćanstva je, paradoksalno, ozbiljnije shvaćan iza željezne zavjese negoli bilo gdje na Zapadu. Tako su, primjerice, Poljaci uistinu vidjeli svoje nacionalno oslobođenje nakon pada komunizma kao istovjetno s povratkom svojem povijesnom “domu”, Kršćanskoj Europi. Bili su gorko razočarani. Svetog Ivana Pavla II. je šokiralo kada su tvorci planiranog novog Europskog ustava odbili uključiti čak i sam spomen uloge Boga ili kršćanstva. Zapanjujući prikaz kako su konzervativni i kršćanski antikomunisti bili tada zaobiđeni od strane Zapada, u korist prilagodljivijih postkomunističkih elita koje je bilo lakše kontrolirati, može se pronaći u knjizi Ryszarda Legutka, Demon u demokraciji: Totalitarna iskušenja u slobodnim društvima (2016), koju će ove godine na hrvatskom jeziku objaviti Verbum i Centar za obnovu culture (COK).

Europska unija danas, zapravo, nije snaga koja se bori za kršćanstvo. Ona je forum unutar kojeg antikršćanske, posebno antikatoličke, sile djeluju na podrivanju kršćanskih vrijednosti u nacionalnim državama. To ne vrijedi samo za EU. To vrijedi za gotovo sve međunarodne institucije. Razlog je jednostavan. Tijela koja su udaljena od nadzora nacionalnog biračkog tijela stvaraju interes vlastite skupine, a tim je interesima lako upiti ideologije koje su potpuno neprihvatljive običnim ljudima u čije ime rade.

To je nedavno postalo bolno, ali i korisno, očito Hrvatima. Sada nitko u Hrvatskoj nema ispriku za ignoriranje činjenice da postoji jasan izbor između toga da vas hvali EU, Vijeće Europe i različiti odjeli Ujedinjenih naroda s jedne strane, i očuvanja hrvatske katoličke kulture i branjenja nacionalnih interesa s druge.

Premijer Andrej Plenković jasno je dao do znanja gdje on stoji. On smatra stav europskih elita, očitovan u potpori i odobrenju europskih institucija, važnijim od mišljenja hrvatskog naroda. Razlog zbog kojeg se požurilo s ratifikacijom Istanbulske konvencije, razljutivši time Crkvu i HDZ-ove članove na terenu, bio je taj da je Hrvatska mogne usvojiti prije preuzimanja predsjedništva nad Vijećem Europe 18. svibnja. Glasnogovornik Vijeća Europe srdačno je pohvalio gospodina Plenkovića zbog njegove “hrabrosti”. Zauzvrat je hrvatski premijer naglasio da je njegova politika politika Europe, naglasivši u svome govoru o Istanbulskoj konvenciji u Saboru kako se “U Hrvatskoj (se) razvio antieuropski sentiment i refleks za koji nisam ni slutio da će se dogoditi u 2018.” Zapravo, čini se da je u Premijerovim očima svaki problem povezan s Europom. Dao je naslutiti da je curenje mailova oko Agrokora, koje je dovelo do ostavke Martine Dalić, bio pokušaj odvraćanja pažnje s dodjele nagrade Europskog pokreta za njegov govor “na šest jezika” u Europskom parlamentu. U takvom trenutku čovjek poželi ne samo da su hrvatski mediji neovisniji, nego i da su hrvatski karikaturisti zabavniji. U Britaniji je teško zamislivo da bi bilo koji Premijer mogao preživjeti takvu primjedbu.

Hrvatska se sada suočava s borbom za kršćanske vrijednosti još važnijom od one s kojom se suočava u pokušaju da joj se nametne rodna ideologija pod krinkom Istanbulske konvencije. Borba se sada vodi za ljudski život – sam Život – za kojega tisuće (uključujući autora ovog članka) hodaju ove subote.

Hrvatska već zna što može očekivati od Europe. 23. ožujka Nils Muiznieks, povjerenik Vijeća Europe za ljudska prava, osudio je poljski parlament zbog razmatranja zakona vezanog za ograničenje pobačaja, upozorivši da bi prihvaćanje nacrta zakona “bilo u suprotnosti s poljskim obavezama prema međunarodnom zakonu o ljudskim pravima. Osobito bi ugrozilo ženska prava na slobodu od zlostavljanja i išlo protiv principa neretrogresije koje zabranjuje bilo koju mjeru koja umanjuje postojeća prava u području zdravlja”

Europski parlament također je zaprijetio Poljskoj suspenzijom iz Europskog vijeća (Europske unije).

Poljaci – i Mađari, koji su se usudili uvesti Ustav koji počinje riječima “Bog blagoslovio Mađare” – znaju da su u borbi za kršćanske vrijednosti Europe. Njihovi političari su se uključili u nju i uživaju ogromnu potporu naroda. U Hrvatskoj, s druge strane, političari otvoreno odbacuju crkveni nauk, ali javno primaju svetu pričest, i očekuju da će katolici glasati za njih. Možda će dva referenduma, za koje se trenutno prikupljaju potpisi, odlučiti koliko će se ova sramota nastaviti, i odrediti koliko će još vremena proći prije nego što se Hrvatska uključi u borbu za kršćansku Europu zajedno sa svojim srednjoeuropskim i istočnoeuropskim susjedima.

Robin Harris | Bitno.net