Čime je 1968. godina zavrijedila obilježavanje pedesete obljetnice?

Širok spektar pojava od pariških studentskih demonstracija i Praškog proljeća, Beatlesa i „djece cvijeća“, preko slika Vijetnamskog rata i kineske kulturne revolucije sve do pojave enciklike Humanae vitae tek su neki od podupiratelja kandidature šezdesetosme za status prijelomne godine novije svjetske povijesti. Za pretpostaviti je da bi čitatelj portala Bitno.net prednost mogao dati unutarcrkvenim zbivanjima ili pak onima relevantnima za hrvatsku suvremenu povijest. No, promatrana globalno, zbivanja 1968. u toj su mjeri obilježila svijet da je bez podsjećanja na nemir šezdesetih godina 20. st. teško vrednovati postupke bl. Pavla VI. ili razumjeti politički položaj Hrvatske početkom 1970-ih.

Kako god bilo, 1968. je u kolektivnom sjećanju postala mnogo više od puke godine. Ponajprije, govoreći o 1968. zapravo često mislimo na „razdoblje od otprilike deset godina (1966.– 1976.) tijekom kojih su različite materijalne, društvene i psihološke promjene stekle status naslovnih vijesti“ (Gerd-Rainer Horn).[1] Osobit status tako shvaćene šezdesetosme, dakako, nije jednoznačan: „za neke zlatno doba – za druge vrijeme raspadanja starih, sigurnih moralnih okvira okvira, autoriteta i discipline“. Drugim riječima „u očima radikalne ljevice bio je to trenutak kad je revolucija bila nadohvat ruke, […] za desnicu doba subverzije i moralne pokvarenosti“.

Kao posljedica vrijeme između 1950-ih i ranih 1970-ih postalo je „predmetom političke polemike, nostalgičnog mitologiziranja i pogrešnih tumačenja.“[2] Riječi Arthura Marwicka mogu se zacijelo, osim na svijet mutatis mutandis primijeniti i na situaciju u Katoličkoj Crkvi nakon II. vatikanskog sabora.

Smatrali je čudesnom godinom oslobođenja ili godinom užasa, posljedice niza zbivanja iz 1968. snažno se osjećaju i danas te se zacijelo tek se s odmakom od nekoliko desetljeća mogu jasnije sagledati. Pri tom jasnije ne znači jednostrano. U kolektivnom pamćenju pariška soixante huitième, nije identična talijanskoj sessantotto ili američkoj sixty eighth, a sve se one u mnogočemu razlikuju od Praškog proljeća, da ne spominjemo zbivanja u Vijetnamu ili Kini.

U 1968. svijet je ušao sa strepnjom. Američka vojna intervencija u Vijetnamu vukla se sporo i uglavnom s ograničenim uspjehom. Mediji su ratnu stvarnost činili prisutnijom nego ikad prije donoseći zahvaljujući fotografiji i televiziji slike trpljenje stanovništva zahvaćenog ratom i izazivajući sve snažnije proturatne osjećaje kod kuće. U siječnju 1968. Vijetnamska narodna armija i jedinice komunističkog Vijetkonga započele su ratnu operaciju Tet koja je, iako kratkoročno neuspješna, na dugi rok doprinijela slomu američke intervencije. Narav sukoba s režimom potpomognutim od strane SAD-a koji je tijekom idućih pet godina doveo do dodatnih žrtava možda ništa bolje ne ilustrira od poznate fotografije „Sajgonsko pogubljenje“ Eddieja Adamsa koja je obišla svijet i posredno potaknula val otpora u SAD-u. Kod kuće je, doduše, već dugo kuhalo: rasna netrpeljivosti, ta rak-rana američkog društva, već je tijekom prethodnog desetljeća dovela do javnih okupljanja i protesta. Početkom travnja 1968. ubijen je vođa gandijevskog otpora Martin Luther King JR., a već dva mjeseca kasnije ubijen je i drugi borac za građanska prava senator Robert Kennedy.

Istovremeno, s dolaskom proljeća u Parizu započeo je val studentskih nemira. Iako je počeo kao zbrkan prosvjed koji je već i tada često bio promatran kao divljanje razmažene mladeži odrasle u miru i blagostanju poslijeratnih godina, neprimjereno gruba reakcija francuskih snaga reda u Parizu donijela je studentskoj pobuni masovnu javnu potporu. Uključivanje radništva i građanstva u prosvjed dovelo je do izvanrednih izbora, a pariškom Mai 68 priskrbilo mitski status. Pitanje koje i danas lebdi nad tim događajima jest: bi li akteri bunta – da nije bilo policijske brutalnosti – uspjeli privući toliku pozornost svojim protusustavnim traženjima, svojim ekscentričnim zahtjevima i često duboko protuslovnim težnjama? Razumljivo je da do danas nije postignut konsenzus oko tumačenja fenomena.

Ponuđena objašnjenja protežu se od „hormonske pobune“, preko krize kapitalizma, sve do „Božje smrti“ (André Malraux). Prosudba je otežana činjenicom da je glavnina historiografije o Pariškoj pobuni do nedavno bila duboko ideologizirana (iz svjetonazorski lijevo-liberalnog motrišta) tako da početke uravnotežene historiografske prosudbe koja je „parišku 1968.“ smjestila u širi globalni kontekst treba tražiti u obljetnicama 1998. i osobito 2008. Zacijelo ne treba naglašavati da su se okolnosti i narav pariške 1968. (u znatnoj mjeri i srodnih zbivanja u Njemačkoj i Italiji) u mnogočemu razlikovale od zbivanja u anglosaskome svijetu.

Govoreći o zbivanjima u Europi ne treba zaboraviti da je te godine zavjesa još uvijek čvrsto zakrivala istočnu polovicu kontinenta. Pobune i revolucija francuskog tipa u zemljama realnog socijalizma nisu bile moguće. Najpoznatija manifestacija nemira u istočnoj Europi 1968., nazvana Praškim proljećem, počela je kao pokret čehoslovačkih komunista na čelu s prvim tajnikom KP Slovakom Aleksandrom Dubčekom u siječnju. Uz široku društvenu potporu započele su reforme koje su imale za cilj preoblikovanje režima prema ideji „socijalizma s ljudskim licem“. Sovjetske su vlasti, nakon kratkotrajnog pregovaranja, u kolovozu pokrenule vojnu silu Varšavskog saveza i pokret slomile efikasnom intervencijom. Sovjetska okupacija Čehoslovačku je tog ljeta koštala nekoliko stotina mrtvih, desetke tisuća izbjeglih, a posljedično je dovela i do bijega nekoliko stotina tisuća – mahom visoko obrazovnih – građana na Zapad. Praško je proljeće pokazalo da pokušaj liberalizacije totalitarnog poretka gotovo nužno vodi njegovoj dezintegraciji i da je jedini način da se sačuva socijalizam – s kakvim god licem – primjena sile. Nešto će se slično ponoviti i u Hrvatskoj tri godine kasnije. Lipanjske nemire na zagrebačkom sveučilištu u hrvatskom je kolektivnom sjećanju istisnula uspomena na Hrvatsko proljeće 1971. Kako god bilo, narav tih nemira imala je – poput onih u Čehoslovačkoj – malo veze s Pariškom pobunom, a mnogo s ekonomskom krizom i neriješenim nacionalnim pitanjem u Jugoslaviji.

Što, dakle, povezuje sve te različite manifestacije?

Pobune širom svijeta redom su imale neke veze s marksizmom odnosno njegovim raznim inačicama. Kanadski klinički psiholog Jordan Peterson nedavno je izazvao zgražanje mnogih usporedivši današnje studentske buntovnike sa sljedbenicima Mao Ce Tunga. Komentirajući tu analogiju podsjetio je na zajedničke filozofske i ideološke korijene širokog spektra mladenačkih pobuna od 1968. do danas. Naime, paralelno s pariškim proljećem u Kini je 1968. tekla druga godina „Velike proleterske kulturne revolucije“, megalomanski pohod protiv tradicije i „starog poretka“ koju je pokrenuo Mao Ce Tung kako bi se obračunao sa svojim neistomišljenicima. Ta je revolucija „predsjednika Maoa“ podigla gotovo u rang nadnaravnog bića, a zemlju koštala teškog gospodarskog zaostajanja i kulturne degradacije odnijevši izravno i neizravno nekoliko desetaka milijuna života. Sve to ipak nije bilo jasno mnogim mladim Europljanima koji su među ostalim revolucionarnim skupinama oblikovali i maoističke odrede zazivajući sličnu revoluciju i u Europi. No, uz oduševljenje dijela zapadnjačke mladeži revolucionarnim nasiljem, ispod niza (stvarno ili prividno) opravdanih zahtjeva za društvenim promjenama, mnogi su suvremenici prepoznali opasan destruktivan duh. Engleski filozof Roger Scruton priznat će godinama kasnije da mu je upravo studentsko nasilje 1968. pomoglo shvatiti da „želi sudjelovati u izgradnji, a ne u rušenju kulture“ – iskustvo koje ga je usmjerilo prema filozofskom i političkom konzervativizmu.

Prosuđujući učinke revolucionarnih zbivanja s pedeset godina odmaka može se bez puno nedoumice zaključiti da su na političkoj razini pobune uglavnom bile infantilne i da nisu ostavile pretjeranog traga. Nekoliko desetljeća nakon pobune mnogi akteri i sami su zauzeli pozicije u nacionalnim ili europskim institucijama koje su nekad gorljivo napadali. Nekadašnji ulični nasilnici postali su ministri policije, a uvjereni maoisti vatikanski dopisnici. Sve u svemu, iako su mnogi sudionici skloni lamentirati nad „porazom revolucije“, historiografija ukazuje na trajni uspjeh niza vrijednosti promicanih 1968. Dubinske društvene i kulturne promjene, kako je uvjerljivo pokazao A. Marwick proučavajući veze između raznorodnih fenomena poput unaprjeđenja životnog standarda, osipanja spolnog morala, inovacija u umjetnosti, pokreta za ženska i manjinska prava, širenja individualizma i pojave mladenačkih (sub)kultura potvrđuju da, ideološki gledano, šezdesetosma na globalnoj razini nije bila tek ili trenutak opčinjenosti. Drugim riječima “gdje su pariške barikade politički promašile, uspjele su kulturno, a današnja potištena Europa koja čami u civilizacijskoj krizi, odraz je potrošene politike 1968.“ (G. Weigel).[3] Uz razne inačice popularne kulture – poput rock ‘n’ rolla ili raznih oblika avangardne umjetnosti – koji su postali dio svjetske civilizacijske prtljage – dugoročno je najdublji učinak imala seksualna revolucija.

Direktna veza između različitih pokreta za oslobađanje iz 1960-ih i niza kontroverznih društvenih pitanja današnjice – inter alia rodne revolucije – čini se očitom. Niz pojava suvremenih prijepora imaju svoje korijene upravo u 1960-ima i bez razumijevanja tog konteksta teško ih je razumjeti. Niz tih procesa tinjao je u društvima još od 1950-ih i otrježnjenja nakon poslijeratne euforije. Danas se može učiniti da je teško uočiti ikakva konzistenciju između raznorodnih društvenih pokreta aktivnih 1968. Kako, naime, povezati teror Maovih studentskih nasilnika, Vijetkongovih jurišnika Tet, dekadentnu mlađariju na Sorbonni ili sudionika Praškog proljeća? Sve pobune povezuje borba, ili pokušaj borbe, protiv uspostavljenog poretka i – ako je vjerovati povjesničarima tih fenomena – osjećaj globalnog pokreta protiv društvene nepravde. Iz današnje je perspektive nužno pokušati razumjeti frustracije i strahove generacije odrasle u svijetu nastalom na ruševinama Drugog svjetskog rata. Također, govoreći o 1960-ima nemoguće je zaobići mnoge dojmljive uspjehe u razvoju tehnologije i znanosti, te sjajna ostvarenja na području umjetnosti. No prosudba epistemoloških i moralnih temelja temeljnih ideja promoviranih 1960-ih zahtijeva nešto dublji i hladnokrvniji pogled od onoga ispunjenog divljenjem pred dostignućima moderne arhitekture i umjetnosti ili generacijskom nostalgijom za mladošću. Sjaj kulture i umjenosti ne može skriti destruktivne klice iznikle iz vrenja 1968.

Feministički pokret tih godina obično se smatra nastavkom „feminizma druge generacije“ i djelovanja Simone de Beauvoir. No autorice koje se danas smatraju začetnicama novog radikalnog vala feminizma poput Shulamit Firestone oblikovale su svoj pogled na svijet upravo 1960-ih godina. Stoga, ako su za pažljivog promatrača ti fleurs de mal upozoravali na narav sjemena iz kojeg su posijani, mnogi su njihovi plodovi počeli sazrijevati tek na izmaku 20. st. Eksplozija rodne revolucije zapravo je nastavak kulturne revolucije koja je proplamsala 1968. i nastavila tinjati do danas. U tome je – osobito u akademskom okruženju i na području tzv. kulture – možda ključan utjecaj tzv. Nove ljevice izrasle iz društvene teorije tzv. Frankfurtske škole koja je bila značajnim posrednikom prelijevanja „marksističke kritike” na područja znanosti i kulture. Upravo je miješanje tog „novog vala“ marksizma s postmodernim epistemološkim relativizmom oblikovanim među angažiranima francuskim intelektualcima stvorilo smjesu teorija koje su u drugoj polovici 20. st. doprinijele podrivanju povjerenja u tradicionalne institucije zapadnih društava poput države ili obitelji. U tom kontekstu ne smije se zaboraviti niti angažman obavještajnih službi Sovjetskog Saveza i zemalja Varšavskog saveza koje su, čini se, utjecale na više aktera zbivanja 1968. i općenito promicanju kulturnih događanja koja su pomogla „preoblikovanju klime“ na kapitalističkom Zapadu. Spada li početak ocrnjivanje pape Pija XII. kroz predstavu Der Stellvertreter iz 1963. u tu skupinu teško je reći, no njeno se širenje svakako dobro uklapa u taj kontekst.

Prispjevši time do pitanja o ulozi Crkve u zbivanjima 1968. dvije teme čine se danas osobito aktualnima: odnos Svete Stolice prema komunizmu (odnosno crkvenog učiteljstva prema marksizmu) i odnos prema temeljnim pitanjima bračnog i spolnog morala. Oba ta pitanja, premda na drugačiji način, podsjećaju da su zbivanja iz 1968. još uvijek duboko prisutna u životu Crkve u zapadnim društvima.

Odluka saborskih otaca na II. vatikanskom saboru da izbjegnu otvorenu osudu komunizma mogla bi iznenaditi poznavatelja crkvenog učiteljstva. Naime, crkvena osuda komunizma u enciklici pape Pija IX. Qui pluribus (1846.) prethodila je čak i objavi Komunističkog manifesta. Isti je papa svoj stav potvrdio enciklikom Quanta cura (1864.) govoreći o funestissimus error Communismi et socialismi („napogubnijoj pogrešci komunizma i socijalizma“). Niz susljednih dokumenata kojim je Učiteljstvo osudilo komunizam kulminirao je enciklikama Pija XI. Centessimo anno (1931.) i Divini redemptoris (1937.). Odgovor na pitanje zašto su saborski oci odlučili predloženu shemu Pripremne komisije[4] svesti na tri vrlo neutralna članka[5] valja zacijelo promatrati u svjetlu nove diplomatske strategije Svete Stolice prema zemljama komunističkog bloka.

Prošireno oduševljenje „popuštanjem pritiska“ bilo je istovremeno uzrokom i posljedicom crkvene Ostpolitik kardinala Agostina Casarolija i Pavla VI. Njihovo prihvaćanje hladnoratovske podjele svijeta i dijalog s komunističkim režimima neupitno su u mnogočemu olakšali položaj katolika in regionibus a communismo oppresis. No, teško je utvrditi je li propasti komunizma u istočnoj Europi više pridonijelo taktiziranje Pavla VI. i Richarda Nixona koje je kardinal Casaroli opisao kao „mučeništvo strpljivosti“[6] ili pak znatno čvršći stav Ivana Pavla II. i Ronalda Reagana. Da oprezna politika salvare il salvabile („spašavati što se spasiti dade“), kako je sam Pavao VI. priznao, „nije slavna politika“ potvrdile su već tada neke tužne pojave poput razvlašćivanja i oduzimanja titula kardinalu Mindszentyiju. Slučaj kardinala Józsefa Mindszenty koji je, nakon što je proveo 15 godina u dragovoljnom egzilu u američkoj ambasadi u Budimpešti, 1971. pristao napustiti domovinu upravo pod pritiskom tadašnjeg američkog predsjednika i pape Pavla VI., pokazao je da je tvrdi otpor komunizmu u kontekstu détente 1960-ih postao nepoželjnim.

Odbijanje saborskih otaca da eksplicitno osude komunizam i iz njega proizlazeća duhovna zla – bio je očito i dio „duha vremena“. Govoreći o osjećaju grizodušja koji se pojavio među nekim ocima nakon Sabora, Benedikt XVI. je potvrdio da oci tada “sigurno nisu ispravno procijenili političke posljedice i praktične učinke… previše razmišljajući na teološki način i bez promišljanja o vanjskom učinku svega…“[7] No, oduševljenje napretkom i novim mogućnostima zahvatilo je krajem 1960-ih znatne dijelove Crkve pa ne čudi pojava tzv. nove generacije progresivnog katolicizma[8] s katoličke strane i velikih nada u ublažavanje sukoba s komunističke strane. Među ostalima, vodstvo SFRJ putem intenzivne diplomatske djelatnosti nastojalo je popraviti svoj međunarodni status unutar hladnoratovskih konstelacija i putem popravljanja odnosa s Katoličkom Crkvom. U siječnju 1968. predsjednik vlade Mika Špiljak posjetio je Vatikan. Posjet je bio dio procesa otopljavanja čiji je vidljiv plod bilo potpisivanje protokola između Svete Stolice i Jugoslavije 1966. Protokol je imao narav kvazi-konkordata i učinio je SFRJ prvom komunističkom državom koja je na taj način regulirala svoj odnos sa Svetom stolicom. To popravljanje diplomatskih odnosa (koji su bili pali na najnižu razinu 1952. nakon uzdignuća zagrebačkog metropolita Stepinca za kardinala) dovelo je konačno i do susreta Pavla VI. s predsjednikom SIV-a Mike Špiljka. Susret je završio u pozitivnom ozračju održavajući uzlaznu putanju jugoslavensko-vatikanskih odnosa. Kako god bilo upravo je zatopljavanje odnosa omogućilo povratak Katoličke Crkve na javnu pozornicu – što je u Hrvatskoj ubrzo postalo vidljivim u trijumfalnoj „devetnici“ Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata (1975.-1984.).[9] Iako je prema mišljenju pape emeritusa Benedikta XVI. Casarolijeva “istočna politika, koliko god dobro zamišljena, u biti doživjela krah”[10], iz hrvatske se perspektive ne čini toliko neuspješnom.

Za razliku od „mekog“ odnosa prema komunizmu – u mnogočemu u skladu s „progresivnim tendencijama“ u Crkvi – Pavao VI. je na drugom području izazvao šok objavivši u srpnju 1968. encikliku Humanae vitae. Potres koji je prouzročila objava enciklike „O ispravnoj regulaciji poroda“, osim samog sadržaja, počiva i na činjenici da je znatan dio Papinih savjetnika bio u najmanju ruku suzdržan, ako ne i protivan čvrstoj osudi kontracepcije koju je donijela ta enciklika. Pavao VI. zbunio je mnoge podržavši zapravo manjinsko mišljenje.[11] Teolog u usponu koji je te godine objavio svoj znameniti Uvod u kršćanstvo, Joseph Ratzinger, encikliku je “u kontekstu tadašnjeg teološkog razmišljanja” doživio kao “težak tekst.”[12i] Smatrajući tada da je enciklici uz postojeću naravno-pravnu „nedostajala šira antropološka vizija” papa emeritus Benedikt XVI. nedavno je potvrdio kako je taj nedostatak nadopunio sveti Ivan Pavao II. svojim personalističkim pristupom.

S obzirom na činjenicu da je više biskupskih konferencija kritiziralo taj dokument Učiteljstva, ne treba čuditi reakcija svijeta. Objava enciklike usred „vrućeg ljeta 1968.“ može se usporediti udarcem noge u osinjak kojim je Crkva u očima pobornika kulturne revolucije (od progresivnih katolika do otvoreno protukatoličkih feministkinja) izdala put reformi i napretka. Humanae vitae zalupila je vrata pred nosom ne samo marksističkim radikalima već i mnogima koji su poput utemeljitelja Populacijskog vijeća Johna D. Rockefellera tih godina u Vatikanu tražili potporu za svoje viđenje “odgovorne populacijske politike”. Naglašavajući nerazdvojivost sjedinjujuće i prokreativne dimenzije bračnog čina – enciklika je potvrdila tradicionalni crkveni nauk o temeljnoj svrsi spolnosti. U desetljeću koje je započelo legalizacijom prve kontraceptivne pilule, a kulminiralo pobunom u Parizu i koncertom na Woodstocku – objava Humanae vitae mnogim se suvremenicima morala učiniti poput povlačenja ručne kočnice u petoj brzini. No, danas, s pola stoljeća odmaka, u svjetlu očitovanja brojnih medicinskih i pravnih studija koje su potvrdile razorne učinke kontracepcije i pobačaja na sustav zdravstvene zaštite, položaj žena i društvo uopće – enciklika se pokazala proročkim glasom.

Konačno, s obzirom na niz aktualnih problema u Crkvi, od rasprave o kontroverznoj vatikanskoj Ostpolitik prema Kini, do suptilnih oblika podrivanja tradicionalnog katoličkog morala na području braka i spolnosti, možda bi se za 1968. zaista moglo reći, upotrijebiti izraz nedavno preminulog publicista, da je riječ o „godini koja se vraća“. Ako je suditi prema statistikama o crkvenom životu – koketiranje s marksizmom ili drugim oblicima (post)modernizma – uglavnom nije dovelo do duhovnog proljeća najavljivanog reformama II. vatikanskog sabora. Nasuprot tome, statistike o duhovnom životu Crkve, zvanjima i obitelji čine Ratzingerov govor iz 1954. o kršćanima kao budućoj kreativnoj manjini sve izvjesnijim scenarijem. Zabrinjavajući pad duhovnih zvanja i raspadanje obitelji nemoguće je ne dovesti u vezu s kulturnom revolucijom 1968. U svjetlu niza gorućih pitanja pontifikata pape Franje upravo se uočavanje i prosudba veza tih zbivanja i promjena koje je u Crkvi potaknuo II. vatikanski sabor pokazuju gorućim, ako ne i epohalnim problemom za budućnost Crkve. Humanae vitae u tom je smislu usred „ljeta ljubavi“ bila gorka tableta koju je Crkva – ostajući vjerna svojem pozivu – predložila kao lijek za pogrešno shvaćanje ljubavi i slobode.

Tekst je izvorno objavljen (u neznatno izmijenjenom obliku) kao: “Svijet u previranju: Povodom pedesete obljetnice kulturne revolucije 1968.“ Obnovljeni život 73/2 (2018): 147-152.Prenosimo ga s dopuštenjema autora. Sva prava pridržana.

[1] Horn, Gerd-Rainer. The Spirit of ’68. Rebellion in Western Europe and North America, 1956–1976. Oxford: Oxford University Press, 2007., 228.

[2] Marwick, Arthur. The Sixties: Cultural Revolution in Britain, France, Italy, and the United States, c.1958–c.1974. New York: Oxford University Press, 1998., 3.

[3] Weigel, George. „Sixties, again and again“, First Things (April 2008). [pristup: https://www.firstthings.com/article/2008/04/004-the-sixties-again-and-again]

[4] Acta et documenta Concilio Oecumenico Vaticano II apparando, series II (Praeparatoria), vol. 3, partes 1-2. Civitas Vaticana: Typis polyglottis vaticanis, 1969. (poglavlje: De cura animarum et communismo, 401-406.; poglavlje Praecipuae de Animarum Cura Quaestiones, 333-339.; poglavlje: De laicorum apostolatu in ambitus materialismo, praesertim marxistico, imbutis, 345-348.

[5] Dokumenti / Drugi vatikanski koncil. Prir. Josip Turčinović 7. izd. popravljeno i dopunjeno. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2008. (Gaudium et Spes I, 20-21, bilj.16.).

6] Casaroli, Agostino. Mučeništvo strpljivosti: Sveta Stolica i komunističke zemlje (1963.-1989.). Prev. Danijel Labaš. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2001..

[7] Benedikt XVI., Posljednji razgovori s Peterom Seewaldom. Prev. Ivan Ivanda. Split: Verbum, 2016., 154.

[8] Usp. Horn, Gerd-Rainer. Spirit of Vatican II: Western European Progressive Catholicism in the Long Sixties. Oxford: Oxford University Press, 2015.

[9] Za detaljan pregled v. Hudelist, Darko. Rim, a ne Beograd. Promjena doba i mirna ofenziva Katoličke Crkve u Hrvatskoj u Titovoj SFR Jugoslaviji (1975–1984). Zagreb: Alfa, 2017.

[10] Benedikt XVI., Posljednji razgovor, 184.

[11] Selling, Joseph. The Reaction to Humanae Vitae: A Study in Special and Fundamental Theology. S.T.D., Leuven, 1977.

[12] Benedikt XVI., Posljednji razgovor, 170.