“Nikad više Jugoslavija – Intelektualci i hrvatsko nacionalno pitanje (1929. – 1945.)” naslov je prije nekoliko mjeseci objavljene knjige mladog povjesničara dr. sc. Stipe Kljaića, znanstvenog suradnika Instituta za hrvatsku povijest. U njoj se Kljaić bavi zanemarenom historiografskom problematikom hrvatske inteligencije u međuratnom razdoblju i Drugom svjetskom ratu. S Kljaićem smo razgovarali o temi kojom se opširno bavi u svojoj knjizi, a to je nasljeđe i sudbina hrvatskih katoličkih intelektualaca iz međuratnog razdoblja. Tema koja je zbog višedesetljetne  dominacije historiografije s komunističkim predznakom potpuno potisnuta u drugi plan.

– Povjesničar Ivo Banac Vašu je knjigu ocijenio kao važan prilog „pluralizaciji hrvatske historiografije“, rušenju stanovitog idejnog monopola. Je li to bio glavni motiv odabira upravo ovakve teme – analize djelovanja međuratne hrvatske inteligencije koje je danas potpuno zanemareno?

Da budem iskren, temu su mi predložili moji mentori. Smatrali su kako je riječ o jednom čitavom intelektualnom svijetu koji je s krajem Drugoga svjetskog rata i revolucijom koja je nastupila doživio potpunu kataklizmu. Sugerirano mi je da se fokusiram samo na ratno razdoblje, od 1941. do 1945., međutim ja sam iščitavajući literaturu i nepregledne izvore uvidio da to nije moguće. Povijest tih intelektualnih gibanja traži jednu širu perspektivu jer neke od njihovih ideja prolazile su čitave epohe raznih razdoblja. Riječ je o tradicijama mišljenja koje se prostiru kroz različite političke vladavine i kulturne epohe i nemoguće je kroz analizu četiri godine pružiti suvislu analizu njihove formacije i intelektualnog nasljeđa. Zato moja knjiga formalno počinje analizom događanja iz 1929., a u nekim dijelovima bavi se i zbivanjima s početka XX. stoljeća, referirajući se i na neke fenomene iz još dalje prošlosti.

Radeći, otkrio sam jedan svijet potpuno nepoznat široj javnosti. To su povijesna pitanja o kojima se više od 40 godina uopće nije moglo pisati, primjerice tema ostavštine katoličkih intelektualaca bila je zabranjena. Uvidio sam da je o njoj jako malo pisano, posebice o razdoblju nakon Šestosiječanjske diktature uvedene 1929. Kolege Jure Krišto i Zlatko Matijević pisali su o katoličkom pokretu u Hrvatskoj, ali uglavnom o događanjima u njemu do 1929. Na određeni način, ja sam svojom knjigom nastavio analizu zbivanja nakon diktature, a riječ je o iznimno važnom razdoblju koje je imalo veliki utjecaj na intelektualni svijet toga vremena. Otkrio sam čitav jedan raznovrstan svijet mišljenja, ideja, svjetonazora, svijet intelektualaca koje je nemoguće svrstati pod zajednički nazivnik i koji ne trpi nikakve manihejističke pristupe, binarne podjele, posebice kada se uđe dublje u njega.

– Pristupe koji su dugo bili zastupani u hrvatskoj historiografiji?

Da. I koji su bili posljedica jednog totalitarnog sklopa i pogleda na kako sadašnjost tako i prošlost. Taj sklop je zabranjivao pokretanje bilo kakvih rasprava izvan nametnute sheme. Mislim da je moja knjiga prenijela to intelektualno bogatstvo, tu dinamiku koju jednostavno nije moguće strpati u pojednostavljene kalupe fašizma i antifašizma i ostale koncepcije koje u ozbiljnim povijesnim raspravama, ideološki neopterećenim, nisu upotrebljive.

Katolički pokret u Hrvatskoj nemoguće je analizirati izvan europskih gibanja toga doba. Bez dubljeg pogleda u, primjerice, francuski katolicizam između dva svjetska rata nije uopće moguće razumjeti hrvatska gibanja

– Koji je specifikum katoličke međuratne inteligencije u odnosu na druge zemlje Europe?

Katolički pokret u Hrvatskoj nemoguće je analizirati izvan europskih gibanja toga doba. Bez dubljeg pogleda u, primjerice, francuski katolicizam između dva svjetska rata nije uopće moguće razumjeti hrvatska gibanja. Bez razumijevanja djela, recimo, Jacquesa Maritaina, Charlesa Maurrasa, Paula Claudela ili Emmanuela Mouniera i ostalih katoličkih intelektualaca iz međuratne Europe nije moguće steći uvid u hrvatske prilike. Tim više što se dobar dio tih intelektualaca poput Ivana Merza ili Bonifacija Perovića i niz drugih školovao u Francuskoj, stekli su formaciju i upoznali se s jezikom i književnošću Francuske te s katoličkim pokretom u toj zemlji.

– U knjizi kao snažan utjecaj na hrvatske katoličke intelektualce spominjete i katolički socijalni nauk koji je tada stvarao čitave pokrete u Crkvi u Europi?

Vrijeme o kojem govorimo, što se tiče Hrvatske, nije protjecalo samo u rješavanju nacionalnog pitanja koje je u to vrijeme kulminiralo, nego je važno bilo i socijalno pitanje. To je vrijeme velikih društveno-ekonomskih transformacija, vrijeme svjetske ekonomske krize, vrijeme kada je objavljena i enciklika Quadragesimo anno Pija XI., napisana na 40. obljetnicu čuvene Rerum novarum Lava XIII. S jedne strane, dakle, kriza kapitalizma, a s druge pojava komunističkih pokreta koji su donosili izazov katoličkom intelektualnom svijetu, ne samo u Hrvatskoj nego i čitavoj Europi. U Hrvatskoj početkom 30-ih godina prodire tzv. kulturni marksizam u književnost što nailazi na snažan odgovor katoličkih pisaca i intelektualaca, nastaju žestoke rasprave i diskusije u vezi s tim.

Situacija je zahtijevala od Crkve, a samim tim i katoličke inteligencije, odgovore na presudna pitanja. Odgovore  na komunističke pokrete i Listopadsku revoluciju, taj događaj kada je, kako je to Miroslav Krleža opisao, „zapaljena crvena baklja“ u Rusiji. Naposljetku, odgovor na strah koji je vladao kako će se taj društveni eksperiment proširiti po cijeloj Europi. Javlja se intenzivan otpor tome i pokret koji je intelektualno želio obraniti stari poredak i koji je nasuprot radikalnoj revoluciji komunista govorio o društvenoj obnovi kao temeljnoj smjernici katoličkog socijalnog nauka, kao putu reforme i društvenog evolucionizma.

– Kako se europska katolička inteligencija toga doba, pa tako i hrvatska, odnosila prema toj krizi kapitalizma?

Nikada crkveno učiteljstvo, pa slijedom toga ni katolička inteligencija u Hrvatskoj i Europi nije zahtijevala ukidanje privatnog vlasništva i tržišnog gospodarstva. Postojao je stanoviti odmak u odnosu na kapitalizam, ali treba shvatiti kako su katolički socijalni nauk i inteligencija koja ga je zastupala govorili o zastranjenjima kapitalističkog sustava, ali on nije bio osuđivan kao društveni sustav kao što je bilo s komunizmom koji je u enciklici Divini redemptoris Pija XI. iz 1938. osuđen kao i društvena teorija i praksa, odnosno kao ideologija i kao društveni poredak. Pisalo se o zastranjenju gomilanja financijskih sredstava u rukama nekolicine velikih tvrtki, o negativnim posljedicama monopolizma, i posljedičnoj „proletarizaciji“ čitavih gradova i sela, stvaranju potpuno siromašnih slojeva koji onda postaje plodno tlo za širenje revolucionarnih ideja. U načelu, katolička tradicija ovog razdoblja je posebno zastupala pozicije onog što bi se danas kazalo “malog biznisa” koji bi bio organski vezan s obitelji, a sumnjičava prema velikim sustavima u kojima vladaju depersonalizirani i dehumanizirani odnosi. To je bio fokus kritike, ta opasnost da velike industrijske tvornice stvore proletarizirane slojeve koji će prihvaćati ideju nasilne revolucije. Ono što se nudilo kao alternativa bila je reforma liberalnog kapitalizma i okretanja socijalnom načelu solidarnosti između različitih društvenih staleža, kako se onda govorilo, te ukazivanje da kapitalizam bez moralnog ograničenja opasno vodi društvo u predrevolucionarno stanje…

Hrvatska katolička scena imala je u međuratnom razdoblju oko 150 publikacija. Te publikacije imale su svoje mjesto na javnoj sceni Hrvatske, i to jako izraženo mjesto. Tu su se neprestano događale intelektualne rasprave s drugačijim svjetonazorima

To je bilo i stajalište hrvatskih katoličkih intelektualaca. Katolici u Hrvatskoj precizno su pratili zbivanja u Italiji ili Francuskoj, u čitavoj Europi i, naravno, crkveno Učiteljstvo. Kao što sam spomenuo, dobar dio njih stekao je intelektualnu formaciju na Zapadu. Povezanost s Europom bila je tada kudikamo izraženija nego danas. Recentne knjige objavljene u zapadnim zemljama bile bi recenzirane nakon nekoliko dana u katoličkim časopisima, tamošnja intelektualna i kulturna zbivanja su bila praćena na tjednoj bazi.

– Katolička „scena“ bila je iznimno medijski jaka?

U međuratnom razdoblju iznimno je bio važan dnevnik „Hrvatska straža“. Ali, prema mojoj procjeni, hrvatska katolička scena imala je u to vrijeme negdje oko 150 publikacija. Dakle, medijska scena bila je iznimno jaka i plodna. Te publikacije imale su svoje mjesto na javnoj sceni Hrvatske, i to jako izraženo mjesto. Tu su se neprestano događale prave „borbe“, intelektualne rasprave i polemike s drugačijim svjetonazorima. Tako je bilo čak i nakon uvođenja Šestosiječanjske diktature, koju, smatram, da nije bila klasična totalitarna diktatura, nego više onaj tip diktature koji je bio više monarhistički, tradicionalniji i koja nije bila toliko represivna prema inteligenciji i duhovnom i kulturnom životu. Riječ je o diktaturi koja nije imala razrađenu ideologiju koju bi trebalo nametnuti svojim podanicima, kao što je bilo nakon 1945. Razina terora nije bila kao u komunizmu, to je neusporedivo. Ona nije imala snagu osvojiti misaoni svijet, koji jest bio pod udarom cenzure, ali ta je cenzura bila nemoćna pred bogatstvom intelektualnih zbivanja. Iako je bilo fizičkih napada na opozicijsku inteligenciju od kojih su neki i stradali, ne možemo govoriti o sveobuhvatnom i masovnom teroru nad inteligencijom kao što se to dogodilo u vrijeme komunističkog režima.

– U knjizi dosta pišete i o odnosu Katoličke Crkve na ovim prostorima i političke ideje ujedinjenja južnoslavenskih naroda, odnosa koji je prolazio kroz različite faze?

Slavenska ideja, ideja jugoslavizma jest ideja koja je nastala u crkvenim krugovima, to je povijesna činjenica. Nastala je već u XVI. stoljeću kada dolazi do reformacije i kada Katolička Crkva nastoji obnoviti zajedništvo s pravoslavnim Crkvama. Tu katolički slavenski narodi dobivaju posebnu misiju, da vrate pravoslavnu braću u crkveno jedinstvo. Prvi istaknutiji povijesni lik iz te tradicije jest Juraj Križanić, koji je otac i ideolog panslavizma.

– S kojim je Miroslav Krleža bio ‘opsjednut’?

Da. Krleža se kao komunist i propagator ideja Ruske revolucije posebno zainteresirao za Križanića i njegove ruske epizode, naime Križanić je studirao istočnu teologiju, putovao u Rusiju, zastupao unijatske ideje i kao takav završio u carskom zatvoru u Sibiru. Rusi Križanića i danas cijene i slave, dižu mu spomenike kao ideologu „panslavenske ideje“, ideje koja je dala Rusiji posebno mjesto da bude zaštitnica slavenskih naroda.

S druge strane, unutar humanizma i renesanse stvorena je ideja kako su svi narodi od Baltika do Jadrana zapravo jedan narod, da su to Slaveni koji su potomci Ilira i da cijeli taj svijet pripada jednom etnosu.

Sve su to, dakle, idejni slojevi koji su postojali u prošlosti. Nije slučajno jugoslavenska ideja doživjela neku egzaltaciju u moderno doba. Ono što je pojačalo jugoslavensku ideju jest nacionalni romantizam 19. stojeća koji je djelovao po načelu „jezik čini naciju“. Pokušaj stvaranja jugoslavenske nacije bio je u biti kopiranje njemačkog i talijanskog modela. Kako su u XIX. stoljeću formirana njemačka i talijanska nacija, tako se pokušalo i na ovim prostorima stvoriti jugoslavensku naciju. To je bio projekt elita, uključujući i one crkvene.

Dva stoljeća nakon Križanića pojavljuje se nadbiskup Josip Juraj Strossmayer koji obnavlja tu ideju panslavizma u kojoj hrvatski narod ima misiju vraćanja istočne braće u jedinstvo s Rimom. Riječ je o pokušaju pridobivanja istočne braće kroz ideju jugoslavenstva. Strossmayera napadaju s pozicije hrvatskog nacionalizma pravaške provenijencije kao ideologa jugoslavenstva. Ideolozi jugoslavenskog kraljevskog režima prikazivali ga su kao „apostola jugoslavenstva“. Međutim, riječ je o naknadnim konstrukcijama koje krivotvore njegov lik koji je bio daleko od takve banalne simplifikacije. Strossmayer je u političkom smislu bio čvrsto na pozicijama hrvatskog državnog prava koje je postojalo unutar Austro-Ugarske Monarhije i na njima je gradio svoje političke predodžbe. U duhovnom i kulturnom smislu, on je unutar jugoslavenske ideje pokušao dati katolicizmu važnu ulogu na istoku u smislu ove misije koju sam spomenuo. Konačno, želim reći da je ideja jugoslavenstva zapravo bila duboko vjerski inspirirana, ali i ona kao i mnogi drugi koncepti iz kršćanske tradicije doživjeli su kasniju sekularizaciju i prihvaćanje od strane neprijatelja katoličke vjere, do te mjere da je ono postalo oružje za progon katolika u objema Jugoslavijama, što je stanoviti povijesni paradoks, kada se pod vidom jugoslavenskog nacionalizma katolike progonilo prvo zbog tobožnje nelojalnosti državi, a kasnije zato što je vjera opijum za narod.

– Knjiga opisuje kako je Crkva bila podijeljena po pitanju osnivanja Kraljevine SHS od samih njezinih početaka?

Da, Katolička Crkva u Hrvatskoj je po pitanju stvaranja jugoslavenske države bila prilično razdijeljena. Ta država je zasigurno imala svoje pristaše u crkvenom vrhu, ali i svoje protivnike.

Josip Stadler, nadbiskup vrhbosanski, primjerice, smatrao je da slom Monarhije dovodi u pitanje poziciju hrvatskog naroda i Katoličke Crkve na prostoru jugoistočne Europe i da su bez Monarhije, koja je bila konstitucionalno katolička država, njihove perspektive u budućnosti veoma loše. Posebice, u toj novoj državi koja nije utemeljena na hrvatskom državnom pravu, nego na etničkom pravu, naturalističkom nacionalizmu koji govori o „jedinstvu krvi i jezika“. Smatrao je da će država u kojoj će većina biti pravoslavci, s određenim brojem muslimana, Crkvu i hrvatski narod dovesti u nezavidan položaj.

S druge strane nadbiskup krčki Antun Mahnič i nadbiskup zagrebački Anton Bauer smatrali su kako su Slovenci i Hrvati na višem kulturnom i civilizacijskom stupnju nego Srbi i da će oni na neki način preuzeti dominaciju u društvu i da tu Crkva treba tražiti svoju prigodu za naviještanje i širenje katoličanstva.

– Ali, otrježnjenje i kod tih crkvenih krugova brzo je uslijedilo?

Smatram da je Kraljevina SHS od svojih početaka do kraja bila tvorevina u kojoj je postojao jaki antikatolički naboj. Činjenica je da je Katolička Crkva bila jedina vjerska zajednica u prvoj Jugoslaviji koja nije uredila svoje odnose s državom. Pri tome, konkordat je bio nužan jer su odnosi između Crkve i države bili različito uređeni na raznim teritorijima koji su ušli u Kraljevinu SHS. Nastao je pravni nered i neujednačenost i uređenje odnosa bilo je neophodno, što se nikada nije dogodilo zbog pritiska liberalnih antiklerikalaca, komunista, jugoslavenskih masona, velikosrpske politike i prije svega Srpske pravoslavne Crkve. Kada govorimo o hrvatskim liberalima, govorimo o „naprednjacima“, intelektualnim snagama koje su bile pod utjecajem politike Tomaša Masaryka koja ne samo da je imala jaku distancu u odnosu na Crkvu, nego je i propovijedala otvoreni antikatolicizam. Taj utjecaj se osjeti i kod Stjepana Radića, on je neko vrijeme bio sklon ideji osnivanja nacionalne Crkve, ono što je kasnije i Tito pokušao. Ideja je tada bila oponašanje češkog modela nacionalne Crkve, pa i onog srpskog. Teško je sada reći koliko je bilo to ozbiljno, ali činjenica jest da je ideja postojala. Liberalna inteligencija smatrala je Crkvu reakcionarnom institucijom koja drži narod u intelektualnom zatočeništvu.

– Kada je potpuno prevladao stav da Hrvati moraju tražiti drugo političko rješenje za sebe?

Odmah nakon ujedinjenja javili su se glasovi koji su se suprotstavili unitarističkom konceptu države i tražili složeniji oblik državnog ustrojstva, decentraliziraniji nego onaj iz Vidovdanskog ustava iz 1921. S vremenom je taj otpor evoluirao pri čemu je teško reći koji su to trenuci koji su presudili u zauzimanju toga stajališta. Nema, međutim, sumnje da je u Kraljevini SHS protiv Katoličke Crkve vođen kulturni rat, što je vidljivo i iz površne analize političkih zbivanja i ukupnog javnog života. Ono što je pri tome zanimljivo jest da su ti liberalni intelektualci skloni Kraljevini smatrali kako Crkva ima veliku odgovornost i da bi njezino odustajanje od jugoslavenske države značilo propast Karađorđevićeve monarhije. Crkva je prema njima imala veliku, zapravo, presudnu ulogu u konsolidaciji jedne takve složene države, a toga su bili svjesni i ti intelektualci iz tih liberalnih, kasnije masonskih krugova, ljudi poput Đure Vilovića, Nike Bartulovića i Viktora Novaka. Zanimljivo da su sva trojica u mladenačkim danima prošla kroz Crkvu, Vilović kao svećenik, a Novak i Bartulović kao bogoslovi. Mržnju koju su oni iskazivali prema Crkvi teško je racionalno objasniti, bez sagledavanja ove njihove pozadine.

– U knjizi potanko opisujete i razvoj katoličke političke misli u Hrvatskoj, one koja se artikulirala odvojeno od dvije glavne političke struje – pravaške i seljačke?

Nema sumnje kako je postojala napetost između katoličke scene i politike nastale na starčevićevskoj i radićevskoj tradiciji. Oba ta političara na određeni su način bili rodonačelnici antiklerikalizma i odvajanja Crkve od države. Oni su, koristimo li se današnjom terminologijom, bili „lijevi“ političari. Čak bih rekao i revolucionarni. Starčević je zazivao rušenje Monarhije, njegova pozicija je bila liberalna, pod utjecajem prosvjetiteljskog liberalizma i on je bio u stanovitoj mjeri frankofil. To je bilo nešto potpuno neprihvatljivo za Katoličku Crkvu, ako znamo da je Monarhija bila stup katolicizma u Europi i glavni neprijatelj francuskog utjecaja u Europi. A Starčević je pak u Crkvi vidio „kralježnicu“ Monarhije koja je štiti od nacionalnoga bunta njezinih naroda. Tema odnosa bivšeg bogoslova Starčevića i katolicizma svakako je tema koju treba istražiti, jer je Starčević veoma značajna figura, značajne intelektualne energije i velikog utjecaja koji je ostavio na hrvatski politički i kulturni život. Napominjem da ima autora koji tvrde da je Starčević do kraja bio vjeran Crkvi i njezinim učenjima, tako da je ta tema veoma kompleksna i nažalost koliko imam uvida do sada neistražena.

Većina hrvatskih katoličkih intelektualaca nikada nije pristala na totalitarnu ideologiju ustaškog režima, to je potpuno jasno. Posebice ona starija generacija, koja je već bila intelektualno afirmirana. To se jasno može dokazati analizom njihova pisanja

Pravaška tradicija se, međutim, s vremenom počinje približavati katoličanstvu pa je u XX. stoljeću u prilikama jugoslavenske države među pravašima počela prevladavati ideja da je Katolička Crkva najvažnija kulturna razlikovna kategorija u odnosu na Srbe. Katolicizam je stvorio među Hrvatima kulturnu i duhovnu tradiciju koja je pod utjecajem Zapada i koja je hrvatska differentia specifica u odnosu na srpski narod. To je već počeo shvaćati Josip Frank početkom XX. stoljeća, u vrijeme kada se Antun Gustav Matoš protiv toga pobunio tvrdeći da približavanje „jezuitskoj reakciji“, kako je opisivao Crkvu, uništava ideju slobodarskog nacionalizma. Ali, za sljedbenike pravaške baštine u Kraljevini Jugoslaviji katolicizam postaje svojevrstan dokaz zašto Jugoslavija ne može opstati, argument protiv te države u smislu civilizacijskih razlika između zapadnog i istočnog pravoslavnog dijela države. Tako dolazi do približavanja pravaške politike i katoličanstva koje je kulminiralo u tridesetim godinama XX. stoljeća.

– A Radić i Hrvatska seljačka stranka?

On je, kako sam već rekao, bio pod utjecajem Masarykova „naprednjaštva“. Bio je zagovornik, mogli bismo ga tako nazvati, „kršćanskog reformizma“ s istodobnim zazorom prema Crkvi kao instituciji. Ideolozi seljačkog pokreta, recimo, često su spominjali Lava Tolstoja kao neku vrstu modela sinkretizma i pacifizma koji treba nasljedovati, što je iz perspektive katoličanstva opet bilo potpuno neprihvatljivo. Radićev pokret bio je natopljen takvim idejama i on je imao jaku distancu prema Crkvi. Između katoličkih intelektualaca i HSS-ovaca vodile su se žestoke diskusije. Katolici su, primjerice, prigovarali Radićevcima da ruše autoritet Crkve među seoskim stanovništvom. Da ga, na neki način, pripremaju za komunizam, da ga dekristijaniziraju. To su bile tendencije koje su kod katolika izazivale zazor. Dapače, među HSS-ovcima je bilo pokušaja stvaranja neopoganizma. Neki od njihovih glavnih ljudi zagovarali su ideju povratka slavenskom poganizmu, što danas izgleda pomalo nevjerojatno.

– Neopoganizma?

Danas to možda zvuči potpuno ridikulozno, ali u međuratnom razdoblju postojale su takve tendencije, pokušaj oživljavanja tog poganskog svijeta i pretkršćanskog senzibiliteta. Ono čega trebamo biti svjesni jest da dekristijanizacija nije počela s nastupom komunizma, iako se može reći da je tada ona doživjela svoj povijesni vrhunac u moderno doba kod nas.

– Koje biste katoličke intelektualce toga međuratnog razdoblja izdvojili kao najbitnije?

To je čitava jedna lepeza fascinantnih ljudi. Ličnosti koje su ostavile enormnu, ali potpuno zanemarenu intelektualnu baštinu. To su ljudi koji su bili iznimno obrazovani, sjajno su pisali, iznimna umijeća, odlični poznavatelji filozofije, umjetnosti, književnosti, povijesti, itd.

Spomenuo bih primjerice Stjepana Zimmermana, koji je bio nekadašnji dekan KBF-a u Zagrebu i rektor Kraljevskog sveučilišta. Bio je filozof neoskolastičke tradicije koji se bavio Kantovom filozofijom, a kasnije marksizmom. Bio je fokusiran na Kantovu filozofiju spoznaje koja je kasnije imala utjecaj na cijelu modernu misao. Polemizirao je s tim kantovskim udarom na klasičnu filozofiju. Bavio se i filozofijom kulture, a potom marksizmom. Polemizirao je s Augustom Cesarcem i Miroslavom Krležom, i s njihovim marksističkim pozicijama.

Potom bih spomenuo novinara Ivu Lendića koji je napisao niz eseja s područja kulture i književnosti i koji je kasnije djelovao iz emigracije. Onda najboljeg književnog kritičara međuratnog razdoblja Ljubomira Marakovića, koji je kasnije nakon rata proveo nekoliko godina u Staroj Gradiški u zatvoru.

Ili Josip Andrić, jedan sjajan književnik koji je nakon rata nastavio djelovati u Zagrebu. Andrić je bio rođen u Vojvodini, a nakon smrti pokušali su mu podići spomenik što su komunisti spriječili. Izniman književnik koji je uspio preživjeti komunizam, ali je bio praktično izbačen iz javnoga života. Iza njega je ostala ogromna ostavština tekstova, bio je čovjek nevjerojatne produkcije. To je inače bila odlika tih ljudi – ne samo da su pisali kvalitetno nego su stvarali ogromnu količinu tekstova.

Inače, kada već opisujemo to poticajno ozračje na katoličkoj sceni, spomenuo bih kako je jedna osoba bila iznimno zaslužna za njegovo stvaranje, a o tome se malo govori, a to je bio kardinal Alojzije Stepinac. Puno se piše o njegovu mučeništvu, ali premalo se spominju velike duhovne reforme koje je napravio nakon što je imenovan nadbiskupom. Inicirao je mnogobrojne aktivnosti oko proslave jubileja 1300 godina kršćanstva u Hrvata i to je bilo veliko nadahnuće za književnike i intelektualce toga doba. Stvoreno je ozračje intenzivne duhovne obnove koje je potom utjecalo na katoličke autore i nadahnjivalo njihovo stvaralaštvo. To nije ostalo bez utjecaja na inteligenciju, tako neki bivši liberali i komunisti poput Milivoja Magdića pod utjecajem takve atmosfere Stepinčeve duhovne obnove doživljavaju i obraćenje.

– Kako je Stepinac gledao na zbivanja na katoličkoj sceni?

On je bio jako razočaran podjelama koje su se događale na njoj. Sukobom između „domagojevaca“ i „orlova“ koji se ticao načina i metode djelovanja. Jedni su bili za njemački koncept i osnivanje političke stranke, a druga struja, koju je vodio Merz, zastupala je mišljenje koje je smatralo da katoličanstvo mora biti nadstranačko. Stepinac je bio bliži drugoj opciji, on je smatrao da Crkva mora biti jako oprezna u odnosu prema politici.

– Međuratna katolička misao jasno je zauzimala i svojevrsnu ekvidistancu u odnosu na dva totalitarizma toga doba – nacizam/fašizam i komunizam?

Katolička inteligencija u Hrvatskoj je sve do sloma Kraljevine Jugoslavije stajala na pozicijama Učiteljstva, u to nema nikakve dvojbe. Govorimo o onim pozicijama koje su stvorile encikliku Pija XI. Mit brennender Sorge protiv nacizma u pogledu borbe njemačkih katolika s režimom i pismo Non abbiamo bisogno protiv fašizma i njegove tendencije da nadzire sustave obrazovanja.

Na slične probleme nailazila je Crkva u Kraljevini Jugoslaviji. Kraljevina je preko organizacije Sokol u školskom i obrazovnom sustavu željela širiti liberalističke i antikatoličke ideje među mladeži. Crkva je morala braniti svoje škole od utjecaje te organizacije koja je osim tjelovježbe propagirala i odgoj u antikatoličkom duhu, odnosno u onome duhu koji se nije slagao s katoličkim učenjima.

Katolička inteligencija u Hrvatskoj je od početka kritizirala taj etatizam i totalitarizam, tu tendenciju države da nadzire sve pore društva. Sve do 1941. ona jasno kritizira i njemački i talijanski totalitarni model koji su pokušavali nadzirati i Crkvu. Nacizam i fašizam kritizirani su i kao svojevrstan povratak na poganstvo, na kult vođe, na cezarizam vidljiv u tim režimima. Sve to bilo je u potpunoj suprotnosti s katoličkim poimanjem politike koje postavlja jasne granice vlasti i vladaru i kritizira svaku tiraniju ili diktature koje su nudile sebe kao rješenje krize demokracije. Kao što kritizira i etatizam, kritizira se pretjerani i neumjereni kult države-nacije, kao jedan duboko sekularistički i nekršćanski pogled na politiku.

– Značajan dio katoličkih intelektualaca, međutim, nakon uspostave ustaškog režima surađivao je s njim? Nije li to u raskoraku s kritičkom pozicijom prema ideologiji zemalja Sila osovine?

Rekao bih ovako… Većina hrvatskih katoličkih intelektualaca nikada nije pristala na totalitarnu ideologiju ustaškog režima, to je potpuno jasno. Posebice ona starija generacija, koja je već bila intelektualno afirmirana. To se jasno može dokazati analizom njihova pisanja. Smatram da katolička inteligencija nikada nije podržavala ideološki njemački i talijanski model niti je tu bila riječ o ideološkom savezništvu. Kao što niti Churchill i Staljin nikada nisu bili u ideološkom savezništvu, nego u političkom. Podržavano je, dakle, političko savezništvo s Njemačkom i Italijom u cilju stvaranja hrvatske države, ali ono nikada nije značilo ideološko prihvaćanje. To se jasno može zaključiti iz napisa u tadašnjem katoličkom tisku, u kojem je prevladavalo oporbeno mišljenje, oporbeno u ideološkom, naravno ne u političkom smislu.

– Ustaše, pišete u knjizi, nikada nisu do konca prihvatili katoličke intelektualce, ali su ih trebali?

Ustaše su nastojali u određenoj mjeri instrumentalizirati katoličku vjeru. Primjer je blagdan sv. Antuna Padovanskog koji je bio proglašen i državnim blagdanom. Obilježavanje spomendana sveca pretvoreno je u slavljenje režima i poglavnika Ante Pavelića.

Ono što je važno znati jest da je ustaški pokret nastao kao revolucionarni pokret i bio je prilično deficitaran u intelektualcima. Većina ustaša jednostavno nije imala intelektualnu naobrazbu i kada je uspostavljena država nastao je problem s manjkom intelektualaca. I tada je dobar dio katoličkih intelektualaca bio angažiran u području kulture i obrazovanja. Tjednik „Spremnost“, primjerice, koji je bio dosta važan u NDH, okupio je dobar dio te katoličke inteligencije, za njega je književnik lijeve orijentacije Stanko Lasić 1989. na zgražanje tadašnje javnosti pisao da je “Spremnost” unatoč određenim ideološkim orijentacijama, bila najbolje što je uopće ikada dalo hrvatsko novinarstvo.

Kada govorimo o Drugom svjetskom ratu, moramo biti svjesni da je iz katoličke perspektive to bila situacija koju je vjerno opisao Ivo Guberina, svećenik koji je kasnije postao članom ustaškog pokreta. Postojale su tri opcije: hrvatska država, obnova velikosrpske države ili komunistička revolucija. To je bila realpolitika toga vremena. Puno katolika koji su bili angažirani u NDH vjerovali su kako mogu od nje učiniti katoličku državu, onu u kojoj će katolički laici voditi glavnu riječ. To se nikada nije dogodilo i pitanje je što bi bilo s katoličkom inteligencijom da je NDH dulje opstala. Neki od njih su smatrali da bi katolici bili potisnuti u stranu, neki od njih vjerojatno eliminirani. Nijemci su inače prigovarali Paveliću zbog prevelikog utjecaja katoličke inteligencije na kulturni život NDH.

– 1945. i dolazak komunista na vlast značio je, kako ste već naveli, kataklizmu za čitav jedan naraštaj katoličke inteligencije?

Tada se dogodilo pravo uništenje čitavog jednog naraštaja. Govorimo o ljudima od kojih većina nije nikakav utjecaj imala na politička i vojna pitanja u NDH, ali su jednostavno morali biti eliminirani kako bi komunistička revolucija mogla uspjeti i uspostaviti nadzor nad društvom. To je bila ta komunistička logika – s „reakcionarnim“ intelektualcima se nije imalo što raspravljati, bez njihova sklanjanja u stranu ne može uspjeti projekt “novog čovjeka”. Oni koji nisu bili ubijeni ili nisu otišli u emigraciju bili su marginalizirani i izbačeni iz javnog života, s tim što je dobar dio njih prošao prije toga kroz poslijeratne logore i zatvore.

Nakon 1945. dogodilo se pravo uništenje čitavog jednog naraštaja. Govorimo o ljudima od kojih većina nije nikakav utjecaj imala na politička i vojna pitanja u NDH, ali su jednostavno morali biti eliminirani kako bi komunistička revolucija mogla uspostaviti nadzor nad društvom

– U recenziji Vaše knjige Zlatko Kramarić piše kako ona dobro objašnjava zašto, kako je napisao, „u modernoj Hrvatskoj postoji manjak konzervativnih strategija“. Nema ga, piše on, jer je riječ o intelektualnoj tradiciji koja je doživjela kataklizmu za vrijeme komunizma. Koliko revalorizacija ovog intelektualnog nasljeđa može pomoći u problemima današnjice?

Živimo u jednom vremenu koje je potpuno drugačije od onoga ozračja u kojem su ovi intelektualci živjeli i djelovali. Vrijeme je postmodernizma i nihilizma ozračje koje nije nimalo pogodno za bilo kakvu intelektualnu djelatnost, a kamoli za potrebnu revalorizaciju intelektualne tradicije koja je zaboravljena i potisnuta. Mišljenja sam da je intelektualni život doživio svoju krizu u onom trenutku kada je napustio traženje istine, što se posebno osjeća danas diljem zapadnog svijeta u ovo naše doba radikalnog relativizma, tako da je potrebno obnoviti ono što su Grci nazivali aletheia i parrhesia, traženje istine i njezino odvažno iznošenje, imajući dakako nadnaravni pogled u Onoga koji je i sam Istina, Isusa Krista, koji nam, između ostaloga, sam govori da će nas ona osloboditi. Mislim da katolici u tom smislu s obzirom na bogatu intelektualnu baštinu i golemo duhovno naslijeđe imaju posebnu obvezu raditi na otkrivanju i obnovi toga smisla u današnjem svijetu, što je uostalom i Kristov poziv za sva vremena i sve ljude. Osim toga,  idejni monopol nakon 1945. koji je zavladao neprijeporno je osiromašio hrvatsko društvo u intelektualnom i duhovnom smislu.

– Kako to prevladati?

Ideje i misli koje su nadahnjivale prošle naraštaje mogu to učiniti i s novim naraštajima. Riječ je o vječnim temama i idejama koje je ovaj naraštaj katoličke inteligencije otvarao, a koje nikada neće izgubiti na aktualnosti. Imam dojam da se stvari u Hrvatskoj polako mijenjaju.

Razgovarao Goran Andrijanić | Bitno.net