RASKRINKAVANJE RODNE IDEOLOGIJE (1)

Kinseyjev oproštaj od kršćanstva i početak ‘revolucije’

Kako je u hrvatskoj javnosti upravo aktualan prijepor oko ideologa spolnog odgoja Alfreda Kinseya, kojeg nazivaju i ocem seksualne revolucije, ekskluzivno na portalu bitno.net u dva nastavka objavljujemo poglavlje iz poznate knjige „Arhitekti kulture smrti“  koje se odnosi na Kinseya, a kojeg je autor Benjamin Wiker, profesor na poznatom sveučilištu u Steubnevillu.

Alfred Kinsey

Alfred Charles Kinsey rođen je 23. lipnja 1894. u New Jerseyju u neuglednoj četvrti Hoboken od oca Alfreda Seguina Kinseyja i majke Sarah Ann Charles Kinsey. Nje­gov otac, mehaničar, koji se u svom životu čvrsto držao načela protestantske radne etike, uspio je uz pomoć teškog i napornog rada dogurati do položaja profesora na Hoboken’s Stevens Institute of Technology.

Roditelji su mu bili strogi, jednostavni i iskreni evangelički protestanti i u tom pogledu uklapali su se u prevladavajući obrazac svoga vremena. Alfredov otac svake je nedjelje vodio svoju ženu i troje djece na vjeronauk u mjesnoj crkvi, nakon čega su ostajali na jutarnjem bogoslužju, a navečer bi obvezatno pribivali molitvenom susretu. Vjerski život obitelji Kinsey svodio se uglavnom na priče o paklenoj vatri i Božjoj pravdi, dok se posve malo ili nimalo razgovaralo o blaženstvu koje ljude čeka u nebu i o Božjoj ljubavi prema čovjeku, oblikujući tako jednu specifičnu sliku o Bogu kao o ozbiljnom, strogom i krutom ocu koji ne zna drugo nego zapovijedati. Stoga je mladi Alfred bio posve svjestan moralnih zapovijedi koje mu je nametao kršćanski svjetonazor, a kako je bio vrlo lošeg zdravlja – bolovao je od rahitisa, reumatske groznice i trbušnog tifusa – imao je više vremena nego druga djeca za razmišljanje o strašnom Božjem sudu koji čeka one koji su skrenuli s pravoga puta.

Sve u svemu, Kinsey je imao nesretno djetinjstvo, često pobolijevajući i bivajući neprekidno u sjenci svoga oca koji je bio brz na osudi i koji nije znao pokazati ljubav, a još manje nekoga pohvaliti. Mladi je Alfred od najranije mladosti morao na svojim nejakim plećima nositi težak teret moralne ispravnosti, ne upoznavši ni u svojoj protestantskoj vjeri ni kod svoga oca što je to ljubav, prijaznost, milosrđe i oprost. No unatoč želji da bez prigovora i poslu­šno slijedi stroga moralna načela svojih roditelja, Kinsey je u svojoj najdubljoj nutrini skrivao jednu mračnu tajnu. Bio je upravo opsjednut masturbiranjem te mazohističkim i homoseksualnim žudnjama. Skrivajući se od roditelja, Kinsey se još kao mladić predavao mazohističkom masturbiranju, pri čemu mu je bilo najdraže »umetati razne predmete u glavić penisa«.460 Još od njegovih dječačkih dana, dakle, Kinseyjeva je seksualnost izobličila njegovu mušku narav, štoviše i samu narav kao takvu.

Kao što ćemo uskoro vidjeti, razlika između Kinseyjeva javnog i privatnog života obilježit će čitav njegov život i on će zbog toga postati pravi stručnjak u pretvaranju. Stekavši kasnije u životu ugled najvećeg »seksologa« dvadesetog stoljeća, on je svoj privatni život i revolucionarne nakane i ciljeve u području ljudske seksualnosti neprekidno skrivao iza stroge i pomno dotjerane fasade znanstvenika. Za razliku od svojih mladih dana, ušavši u zrele godine došao je do zaključka kako društvo treba prisiliti da prihvati homoseksualnost, mazohizam i svu silu drugih spolno devijantnih ponašanja kao nešto posve prirodno, a da bi takvu jednu revoluciju mogao pokrenuti, svoja je razmišljanja odjenuo u znanstveni oblik. Kinsey se nadao da će uz pomoć takve revolucije osloboditi i na svjetlo dana iznijeti svoju vlastitu i dugo skrivanu izopačenost kako bi je svi mogli vidjeti i prihvatiti.

Dok je, međutim, bio još sasvim mlad, dvostruki život kojim je živio pričinjao mu je samo veliku bol i ispunjao ga tjeskobom. U to vrijeme još mu nije padalo na pamet mijenjati društvo i nastojati ga prilagoditi svojem izopačenom shvaćanju seksualnosti. Bio je još uvijek dovoljno bezazlen i smatrao je da takvim svojim shvaćanjima krši vladajuće moralne norme. Kinsey je, prema tome, već kao mlad čovjek bio podijeljena osoba, nastojeći iskreno i iz sveg srca držati se strogog seksualnog morala i u isti mah jednako tako iskreno i iz sveg srca kršeći ta ista stroga moralna načela. Štoviše, do upisa na koledž, svi koji su ga poznavali smatrali su ga izrazito bogobojaznim i ozbiljnim kršćaninom te jednim od najboljih studenata u svojoj generaciji (o čemu svjedoči činjenica da je 1912. upravo njega zapala ugodna dužnost da kao najbolji student u svojoj generaciji održi oproštajni govor na promociji). Njegovi kolege studenti čak su mu prorekli da će postati »drugi Darwin«, jer ga je već tada snažno privlačila biologija. Uz izvanredan uspjeh na studiju Kinsey je obožavao ozbiljnu glazbu i bio uspješan klavirist (klonio se jazza i ragtimea, smatrajući tu vrstu glazbe ponižavajućom), strastven i učen proučavatelj ptica (čak je držao javna predavanja u gimnaziji) te podjednako strastven poklonik šetnji šumama, zbog čega je odlikovan visokim skautskim odlikovanjem. U svemu što ga je zanimalo Kinsey je težio izvrsnosti i bio, kako se mnogima činilo, uzoran, u moralnom pogledu čestit i savjestan mladić kojemu je bilo jednostavno suđeno da stekne ime i postane slavan. Tako je i bilo.

Pod izravnim utjecajem svog oca, Kinsey se upisao na Stevens Institut, na kojemu je njegov otac i predavao. Tamo je proveo dvije godine, osjećajući se bijedno i ne nalazeći nikakvog smisla u studiju, sve dok se napokon nije pobunio protiv oca i napustio Institut. Mladi je Alfred žarko želio studirati biologiju i u tome ga ništa nije moglo spriječiti, što znači da je bio spreman odbaciti čak i očev autoritet i odreći se njegove novčane potpore. Stariji Alfred svome je sinu dao samo novo odijelo i ništa više, pa je mladi Alfred bio prisiljen svojim vlastitim silama završiti studij. Upisao je studij biologije na Bowdoin Collegeu, odbacivši zauvijek očev autoritet, a ubrzo zatim i strogi moral i kršćansku vjeru.

Kinsey je na Bowdoin Collegeu zasjenio sve ostale­ studente, ne samo u biologiji, već i u debatnom klubu. Redovito je posjećivao crkvu, izabravši Prvu kongregacijsku crkvu koja nije postavljala tako stroge moralne zahtjeve kao Metodistička crkva kojoj je pripadao u svom djetinjstvu, a bio je i vrlo aktivan u Udruženju mladih kršćana. Pa ipak, premda se doimao prividno sasvim normalnim mladim čovjekom, Kinsey je počeo u sebi osjećati sve snažnije homoseksualne porive koje je pokušavao skriti od drugih, no koji su se, kao što to obično biva, manifestirali u upravo morbidnom predavanju masturbaciji.

S jačanjem homoseksualnih poriva, u njemu je sve više slabila vjerska gorljivost. Kinsey je na znanost počeo gledati kao na nadomjestak za religiju. Za razliku od religije, znanost mu se činila ravnodušnom prema njegovim izopačenim seksualnim žudnjama i činima. Još više od toga, Kinsey je počeo uviđati da mu znanost može pomoći, koliko u odbacivanju religijskih i moralnih zasada koje su se protivile njegovoj skrivenoj naravi, toliko i u njegovu seksualnom oslobađanju.

Kinsey je na Bowdoin Collegeu diplomirao s visokim ocjenama, što mu je omogućilo upis na Harvard na kojemu će s vremenom obraniti i doktorsku disertaciju. Uža mu je specijalnost bila nauk o klasifikaciji biljaka i u tom je području postao svjetski priznat stručnjak za jednu posebnu vrstu ose. Međutim, najvažnija posljedica boravka na Harvardu sastojala se u tome što je gotovo sasvim izgubio potrebu za religijom, čime su bili istodobno uzdrmani i temelji morala koji je bio u sukobu s njegovim homoseksualnim sklonostima.

Tijekom onih nekoliko godina što ih je proveo na Harvardu na Kinseyja je neobično mnogo utjecao direktor harvardskog Bussey Institutea William Wheeler. Pri tome je potrebno istaknuti da Wheeler nije bio samo prvorazredan intelektualac; on se Kinseyja osobito dojmio kao neotesana pijanica i kao čovjek koji javno zastupa ateistička uvjerenja, govoreći sasvim otvoreno da čovjek, proučavajući prirodu, napokon počinje uviđati da živimo u svijetu bez Boga, te da je svijet u kojemu živimo u zavadi s puritanskim protestantizmom u koji je Kinsey u vrijeme kad se upisao na Sveučilište još uvijek vjerovao. Polako ali sigurno, boravak na Harvardu uništit će kod njega i posljednje tragove kršćanskog odgoja, što je u ne maloj mjeri bila posljedica činjenice da je Kinsey Wheelera doživljavao nekom vrstom zamjenskog oca, svojevrsnim autoritetom kojemu je bila strana i sama pomisao da bi mogao nekoga osuditi.

Bussey Institute bilo je jedno od najvažnijih središta za proučavanje evolucije, nove biologije, kako se tada govorilo, i u tom smislu predstavljao je snažnu institucionalnu potporu eugenici.461 Wheeler je snažno zagovarao eugeniku i to se Kinseyju odmah dopalo. Jednako kao i u slučaju uspona srednje klase u Darwinovoj Engleskoj, Kinsey se stubama uspjeha uspinjao sam, bez pomoći svoga oca, i njemu se neobično svidjelo shvaćanje prema kojemu priroda nagrađuje one koji se bore, kao i shvaćanje da je uspjeh što ga čovjek ostvari u životu rezultat njegove veće sposobnosti. Poput Margaret Sanger i mnogih drugih zagovornika eugenike u dvadesetom stoljeću, Kinsey je također želio da se sposobniji više množe, smatrajući da je nesposobne potrebno ili izolirati ili sterilizirati.462 Povodeći se za Wheelerom, Kinsey je počeo vjerovati da bi društvo trebalo odbaciti religijska ograničenja karakteristična za predznanstveno razdoblje i nanovo se izgraditi u skladu s eugeničkim načelima darvinizma. U tom je smislu zanimljivo da je Kinsey čitavog svog života neobično visoko cijenio jedan maštovit satirički Wheelerov esej pod naslovom »The Termitodoxa, or Biology and Society«. U tom eseju vlast nad imaginarnim kraljevstvom termita preuzimaju biolozi koji zastupaju darvinističku teoriju – inženjeri društva – koji najprije uklone kastu mravljih svećenika (oslobađajući se na taj način religijsko-moralnih preprjeka), a zatim uspostavljaju obvezatnu eugeniku i započinju provoditi program kontrole rađanja.463 Taj će esej probuditi Kinseyjevu davnašnju želju da postane inženjer društva, više radi pokretanja seksualne nego eugeničke revolucije.

Nakon stjecanja diplome na Harvardu i jednogodišnjeg prikupljanja znanstvenih podataka na terenu, Kinsey se u jesen 1920. zaposlio na Sveučilištu u Indiani. S obzirom na to da su se u to vrijeme studenti ženili tek nakon što bi položili sve ispite, što je od njih tražilo izvanredne napore, nikome nije bilo sumnjivo što se Kinsey ne ženi. Ipak, nije mogao dugo ostati neženja, budući da takvo što nije bilo u skladu s očekivanjima sredine u kojoj je kao mlad profesor živio.

Stoga će se Kinsey uskoro oženiti, a žurba kojom je to učinio može nam možda poslužiti kao ključ za razumijevanje njegove skrovite nutrine. Kinsey je u to vrijeme upoznao Claru Bracken McMillen, vedru, živahnu i ne odveć urednu djevojku gotovo dječačkog izgleda, jedinicu u obitelji Josephine i Williama McMillena, koja je u to vrijeme specijalizirala kemiju na Sveučilištu Indiana. Za razliku od obitelji Kinsey, obitelj McMillen nije mnogo cijenila protestantsku vjeru kojoj je formalno pripadala. Nešto više od dva mjeseca nakon upoznavanja Kinsey je zaprosio Claru i njih dvoje su se zaručili na Valentinovo 1921. Vjenčali su se 3. lipnja 1921., s tim što vjenčanju nije prisustvovao nijedan član obitelji Kinsey. Mladi bračni par nije uspio konzumirati brak tijekom više mjeseci, dijelom zbog Clarina tjelesnog nedostatka za koji ni on ni ona u to vrijeme nisu znali, a dijelom i zbog kombinacije Kinseyjeve seksualne poremećenosti i Clarina seksualnog neiskustva.

Kroz to vrijeme u životu mladog bračnog para dogodila se još jedna promjena. Kao što smo vidjeli, Kinsey je neprekidno težio za uspjehom, no on je do toga trenutka, unatoč stidljivosti, bio prilično pristupačna osoba. Uskoro će, međutim, postati neobično samouvjeren i tvrdoglav, nastojeći dominirati nad drugima, što se nije nimalo sviđalo ni njegovim kolegama ni njegovim studentima. Unatoč tome, njegova znanstvena karijera bila je veoma uspješna, pa je tijekom sljedećih deset godina napisao tri početnice iz biologije, s tim što je prva među njima, pod naslovom An Introduction to Biology, prodana u više od pola milijuna primjeraka. U međuvremenu je nastavio proučavati ose, objavljujući tijekom idućih dvadeset godina stručne članke i knjige. Usprkos svemu tome, i uza sav znanstveni ugled što ga je stekao, Kinsey nije postao slavan i nije se mogao pomiriti s činjenicom da se za nj ne zanima ni jedno od uglednih sveučilišta na istoku zemlje. To bi mu, naime, bilo omogućilo da se napokon makne iz učmale sredine u kojoj je živio i da napusti neugledno i mrtvilom obuzeto Sveučilište Indiana.

Što se njegova obiteljskog života tiče, Kinsey je napokon uspio konzumirati brak (nakon što se njegova žena podvrgnula operacijskom zahvatu kojim joj je uklonjen tjelesni nedostatak).464 Nakon toga im se, 16. srpnja 1922., rodilo prvo dijete, sin Donald. Tijekom sljedećih nekoliko godina, do 1928., rodilo im se još troje djece, kćerke Anne i Joan, te sin Bruce. Nažalost, njihovo prvo dijete, sin Donald, umrlo je od dijabetesa u dobi od tri godine. Kinseyju je ta tragedija slomila srce, a njegova žena Clara nije se nikad oporavila od gubitka svog prvorođenca.

U domu Kinseyjevih vladala je, zahvaljujući Alfredovoj naravi, stroga disciplina, no za razliku od svoga oca, mlađi Kinsey bio je nježan i odan otac i muž koji je često provodio vrijeme sa svojom djecom. Za razliku od svoga oca, nedugo nakon što se oženio, Kinsey ne samo što više nije mnogo cijenio vjeru, već se potpuno priklonio sekularnom svjetonazoru. S vremenom je počeo prezirati religiju, budući da je religija osuđivala i način na koji je prakticirao svoju seksualnost i svoje seksualne žudnje, kao i zbog toga što je kao pristaša Darwinove teorije bio svjestan nemogućnosti pomirenja darvinizma s vjerom. Napokon se strastveno priklonio ateizmu. Prema riječima jednog njegova bliskog suradnika, od 1940-ih nadalje Kinsey »ne samo što nije bio religiozan, već je postao antireligiozan«.

S obzirom na neke druge aspekte, život u Kinseyjevoj obitelji još više se razlikovao od života u obitelji njegova oca. Prisjećajući se osjećaja krivnje koji ga je u vezi sa seksualnošću progonio još kao mladića, krivnje koja mu se sada, gledajući je s distance, činila potpuno nepotrebna i štetna, Kinsey se pobrinuo da se njegova djeca dobro upoznaju s pojedinostima vezanim uz seksualnost, te da ni na koji način ne osjećaju krivnju što »istražuju svoje tijelo«. Kako bi postigli da im njihovo tijelo »ne bude na smetnju«, Kinseyjevi su djecu poticali da po kući i dvorištu iza kuće, zaštićenima od radoznalih očiju visokom ogradom, hodaju goli, a u tome su im i sami pružali primjer. Za vrijeme praznika cijela obitelj kupala se gola u skrovitim planinskim brzacima. Clara i Alfred Kinsey često su posjećivali nudističke kampove, a sam Kinsey nije propuštao priliku da gol golcat prošeta pred muškim studentima koje je povremeno odvodio na znanstvene ekskurzije. Za vrijeme takvih ekskurzija Kinsey je od svojih studenata tražio da se svakodnevno tuširaju, pri čemu bi iznenada banuo među njih, provjeravajući jesu li poslušali njegovu zapovijed. Često bi se i sam tuširao zajedno s njima. Uz to je veoma često i sasvim otvoreno razgovarao s njima o svom vlastitom bračnom životu, iznoseći im najsitnije i najneobičnije pojedinosti, tražeći od njih da i oni njemu pričaju o intimnim pojedinostima iz svog seksualnog života i držeći im (na putu od kabineta do dvorane za predavanja) prodike o krasotama masturbiranja. Studente koji su diplomirali, napose muškarce, zasipao je pismima prepunim seksualnih aluzija i erotskih pjesama. Što se njegove žene Clare tiče, ona je vrlo brzo doznala za njegove homoseksualne sklonosti i umjesto da mu okrene leđa, spremno se uključila u Kinseyjevu revoluciju, s veseljem pristajući na seksualne odnose s muškarcima koje je sam Kinsey nastojao uvući u svoj krevet.

Jednostavno rečeno, Kinsey je tijekom tridesetih bio sve više opsjednut seksualnošću, da bi u sljedećem desetljeću ta opsjednutost poprimila razmjere prave pravcate revolucije. Ova se revolucija nakon promjene na čelu Sveučilišta Indiana rasplamsala. Godine 1938. Williama Bryana je na mjestu predstojnika Sveučilišta zamijenio Herman Wells koji je od Indiane nakanio učiniti napredno i inovativno sveučilište. To je u osnovi značilo da ga je nakanio učiniti znatno otvorenijim novim idejama. Primijetivši ovu tendenciju, studenti su se počeli zalagati za novi pristup seksualnom obrazovanju. Kinsey im je smjesta ponudio pomoć, predloživši upravi cijeli ciklus predavanja o braku i obitelji. To mu je napokon i odobreno i predavanja su započela u ljeto 1938. (premda će ih zbog sve učestalijih prigovora na njihov sadržaj dvije godine kasnije biti prisiljen obustaviti).

Dok su predavanja još trajala, Kinsey se čitavim svojim bićem posvetio istraživanju spolnog života svojih studenata, nagovarajući ih da mu što je moguće detaljnije opišu svoja seksualna iskustva. Vjerovao je da će mu ta istraživanja pomoći u nastojanjima da društvo preoblikuje u skladu sa svojim vlastitim seksualnim programom. Metodologijom kojom se pri tome poslužio otada su se koristili gotovo svi seksualni prosvjetitelji: prikaži najsablasnije pojedinosti iz seksualnog života svojih ispitanika na način kako to čine najnepristraniji znanstvenici i pristupi svakoj vrsti izraženog seksualnog ponašanja kao da je riječ o potpuno neškodljivoj i prirodnoj varijaciji; zatim udari po tradicionalnom moralu kao po iracionalnom, neprirodnom i destruktivnom neprijatelju prirodnog i nesputanog očitovanja seksualnosti.

Benjanin Wiker

Nastavak pročitajte ovdje!

Gornji tekst je izvadak iz knjige: Donalda de Marca i Benjamina Wikera  Arhitekti kulture smrti dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.


Knjiga Arhitekti kulture smrti rad je dvojice uglednih sveučilišnih profesora, Donalda De Marca i Benjamina Wikera, koji su u njoj jasnim i privlačnim ocrtali su ideje i živote dvadeset i tri utjecajna mislioca koji su bitno utjecali na rasap tradicionalnih kršćanskih vrijednosti i stvaranje društvenog ozračja koje je bl. Ivan Pavao II. nazvao Kulturom smrti. U knjizi Arhitekti kulture smrti tako analiziraju gibanja koja su dovela do seksualne revolucije, legalizacije pobačaja i istospolnih brakova, poticanja eutanazije itd. Autori u knjizi ne tumače samo postavke ideologa Kulture smrti kao što su Arthur Schopenhauer, Friedrich Nietzsche, Charles Darwin, Karl Marx, Auguste Comte, Jean-Paul Sartre, Simone de Beauvoir, Sigmund Freud, Wilhelm Reich, Margaret Mead, Alfred Kinsey, Peter Singer itd., nego pod povećalo stavljaju i njihove živote, iznoseći na vidjelo da je mnoge od njih više zanimala promjena društva kako bi opravdali svoje osobno ponašanje a ne kako bi došli do istine.

Objavljeno: 31. prosinca 2012.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi