O kinseyizmu i Kinseyu – američkom Lišenku

Alfred Kinsey je opet u modi. Jedan od otaca seksualne revolucije se činio dugo vremena izgubljen na marginama javne memorije, zasjenjen zanimljivijim avangardistima tjelesnoga koji su ga naslijedili – primjerice Hefnerom, ili Larryem Flyntom. Ipak, i oni s ciljem uništavanja tabua su, na svoj način, sposobni poštivati svoju povijest, baš kao i konzervativci. Kinseyeva duhovna djeca odlučila su mu dati najveću počast koju liberali mogu dati svojim junacima: snimili su Hollywoodski film. Kinseyevi obožavatelji redovito ga uspoređuju s Darwinom i Einsteinom, a s obzirom na to da je Liam Neeson u glavnoj ulozi, uskoro ćemo slušati i o tome kako je Kinsey također bio i seksualni Oskar Schindler, nesebično je riskirao život i reputaciju kako bi nas spasio od zlih viktorijanskih sila.

Također se pojavio i novi dokumentarac PBS-a o Kinseyu. I dokumentarac i film nam predstavljaju standardnu liberalnu priču, ili bolje reći bajku o “objektivnom čovjeku znanosti protiv sila predrasuda”. Istina, dopuštaju pomisao kako je Kinsey imao svojih mana, ali ideja “manjkavog diva” je postala uobičajena metoda kontrole štete među liberalnim povjesničarima i filmašima, očajnima da povrate sjaj svojim potamnjelim idolima. Svakome tko objektivno istraži Kinseyev život i rad očito je kako je Kinsey bio prevarant čiji rad nije pružao ništa istinski znanstveno ili racionalno u opravdanju revolucije morala (koju je unatoč tome potpomogao).

Bezvrijednost Kinseyevih metoda “znanstvenog istraživanja” morala je biti očita od samog početka: Sastojale su se od skupljanja velikog broja”seksualnih povijesti”, detaljnih opisa seksualnih života različitih pojedinaca, ispričanih Kinseyu i njegovim suradnicima u dugačkim intervjuima. Kinsey bi tada organizirao podatke prikupljene intervjuima u tablice s ciljem pokazivanja učestalosti različitih seksualnih praksi unutar cjelokupne američke populacije. Podaci su objavljeni u poznata dva Kinseyeva sveska, o muškoj i ženskoj seksualnosti. U njima se tvrdi kako su određena ponašanja, koja su se smatrala nemoralnim ili devijantnim – preljub, blud, homoseksualne prakse različitih vrsta, pederastija, i tako dalje, bila puno češća nego što je prosječan čovjek mislio (ili je želio misliti.)

Ne treba niti spominjati kako je cijeli pristup statistički pogrešan. (Neki od Kinseyevih financijera su se požalili, ali Kinseya to nije zanimalo.) Ljudi koji su spremni opisivati intimne detalje svog seksualnog života potpunim strancima su skloniji i upuštanju u druge riskantne aktivnosti. Svaka procjena seksualnog ponašanja opće populacije na temelju naštimana uzorka će neizbježno precijeniti frekvenciju devijantnog ponašanja. Ali to je daleko od kraja priče, odnosno problema s Kinseyevom metodom. Poznato je kako je prikupljao “seksualne povijesti” većinom od ljudi s margina društva – zatvorenika i posjetitelja gay barova, potonji su u tadašnje vrijeme bili punu udaljeniji od prosječnog američkog načina života nego što je to danas slučaj.

Postoji i Kinseyeva čudna fascinacija s pedofilima, zastrašujućim podacima o učestalosti orgazma u dojenčadi i djece koje je prikupio razgovarajući sa zlostavljačima djece što je zabilježeno u njegovim svescima, uz ostale običnije perverzije. Jedan posebno monstruozan pedofil, koji je imao seksualne odnose s različitim obiteljskim članovima i koji je zlostavljao stotine djece, bio je u redovnom kontaktu s Kinseyem i njegovim studentima. Oni su ga uvjerili kako ga neće predati vlastima, unatoč tome što je nastavljao zlostavljati djecu za vrijeme njihove suradnje. Kinsey je opravdavao takvo potpomaganje u zločinu, u ime znanosti naravno. Nije bitno što su njegove tehnike bile posve strane statističkoj znanosti, Kinsey nije mogao izabrati manje reprezentativan udio američkog društva niti da je to namjerno planirao.

Sve to bi bilo dovoljno pogrešno da je Kinsey imao za cilj samo objaviti neke neobične činjenice i brojeve. Kinsey je smatrao, kao i njegovi današnji obožavatelji, kako njegov rad ima puno veći značaj. Prema njima, istraživanja predstavljaju opovrgavanje tradicionalnog seksualnog morala. Kisney je pokazao – ili je barem tako tvrdio – da su preljubnici, homoseksualci, pederasti česti kao i gljive poslije kiše. Kako bi netko onda mogao smatrati da je takvo ponašanje abnormalno?

Takvu vrstu non sequitura mogli bi možda oprostiti kada bi došla od Kinseyevih naivnih studenata, ali je neoprostiva kada dolazi od samog profesora, ili od njegovih akademski usmjerenijih sljedbenika. Sigurno je da bi veliki seksualni moralisti Zapadne tradicije smatrali kako je Kinseyev argument jedinstveno neimpresivan. Toma Akvinski bi pažljivo objasnio dr. Kinseyu i njegovim sljedbenicima da “normalno” kao pojam kojeg koriste tradicionalni moralisti nema nikakve veze s učestalošću, nego je povezan sa prirodnom funkcijom tjelesnih organa i psihološkim sklonostima. Augustin bi objasnio da ako je korištenje ovih organa i sklonosti na način protivan njihovim prirodnim funkcijama stvarno često, kao što je Kinsey tvrdio, to bi samo potvrdilo njegovu tezu kako izvorni grijeh izvrće ljudsku prirodu, obuzimajući je požudom. Kant bi se sigurno počešao po glavi od čuda kako pozivanje na raširene sklonosti može opravdati ponašanja koja su zapravo samo korištenje drugog ljudskog bića kao sredstva za vlastite senzualne ciljeve. I Kinseyeva vlastita majka mogla mu je reći kako “pa svi to rade” ne dokazuje baš ništa kada raspravljamo o moralu.

Ali ozbiljno odgovoriti na protivnike seksualne revolucije na prikladnoj moralnoj i filozofskoj razini značilo bi otkriti koliko su otvoreni za raspravu intelektualni temelji revolucije. Puno je bolje onda za revolucionare da zadrže priprostu fikciju kako je revolucija samo još jedan neizbježan korak u razvoju znanosti. Neesonov film je, na svoj način, remake filma Inherit the Wind.

Mit “objektivnog čovjeka razuma” mogao bi objasniti nevoljkost liberala da obrate pozornost na to koliko je “oslobođen” bio Kinsey u vlastitom životu. Čak i PBS-ov dokumentarac priznaje kako su Kinseye metode bile kontroverzne, ali samo neodređeno aludira na jezivije detalje doktorovih seksualnih navika. Neki tvrde kako je Kinsey i sam bio pedofil, ali takve optužbe su kontroverzne. Sigurno je da je bio promiskuitetan biseksualac. Privolio je svoje muško osoblje i njihove žene da redovito spavaju s njime, kao i međusobno, sve kao dio eksperimenta u homoseksualnosti i zamjeni žena. Snimao ih je, baš kao i sve volontere koje je mogao pronaći, stvarajući veliku kolekciju pornografije kako bi mu pomogla u “istraživanju”.

Njegov mazohizam nije imao granicu. Imao je naviku guranja četkice za zube u svoju uretru, četkastim krajem prvo. Obrezao se sa nožićem u svojoj kadi. Volio je visjeti o konopcu vezanom za svoje testise, aktivnost zbog koje je jednom završio u bolnici. Probušio je svoje genitalije na toliko mjesta da su se izobličile do kraja njegova života. Razumljivo je zašto je Neeson odlučio da neće prikazati sve takve trenutke u životu “Drugog Darwina”, ali takvi propusti znače da prikaz i nije toliko realističan.

Činjenice da liberali odbacuju takve uznemirujuće detalje kao nevažne za procjenu Kinseyeva rada samo pokazuje njihovo licemjerje. Ako je neki konzervativan znanstvenik religiozan, liberali će refleksivno zaključiti da je to dovoljan razlog za sumnju u objektivnost njegova rada. Ako je bijelac i piše o rasnim pitanjima, ili muškarac i piše o ženama, onda uzimaju zdravo za gotovo kako ne može biti nepristran. Takav znanstvenik ima “agendu”, liberal će nas uvjeriti, i zbog toga sve što objavi je sumnjivo. A ako se ikad pokaže neka slabost u njegovoj argumentaciji, onda je to nepogrešna demonstracija kako je njegov pravi cilj uvijek i bila racionalizacija predrasude, a ne potraga za istinom.

Unatoč svemu, mi bi trebali povjerovati kako Kinsey nije nikada bio ništa drugo nego znanstvenik. S obzirom na to da je osobno bio toliko van seksualnih normi (koliko god da je to moguće za neku osobu), Kinsey je imao poticaja da namjesti svoje rezultate tako da se čini kako opravdavaju dozvolu za sve. Danas mnogi priznaju ozbiljne mane u njegovim metodama, a njegovi rezultati su se našli u problemima. Ali ništa od toga nije bitno. Bio je, kako stalno čujemo, u pravu što se tiče bitnih stvari; On je pionir, osloboditelj, zbog njega smo zdraviji i sretniji.

[facebook]Klikni like i prati nas na Facebooku[/facebook]

U stvari, Kinsey nije bio ništa drugo nego američki Lišenko, njegov rad je ideološki potaknut i znanstveno beznačajan kao i onaj neslavnog sovjetskog prevaranta, koji je znanstveno “dokazao” kako se stečena obilježja mogu nasljeđivati, a time i da komesari mogu stvoriti “Novog Čovjeka”. Jedini ljudi koji su imali “koristi” od Kinseyeve revolucije su ljudi poput njega: muškarci opsjednuti seksom, sada slobodni da koriste druga ljudska bića kao seksualne igračke koje mogu odbacivati kada kreću u sljedeći pohod, nesputani bilo kakvim pravnim, financijskim ili moralnim obavezama prema objektu svoje požude. Svako nerođeno dijete postrugano iz majčine utrobe, svaki AIDS pacijent, svjedoče o Kinseyevu stvarnom naslijeđu. A među živima, upravo oni kojima liberali navodno pomažu – siromašni, posebno afroamerički tinejdžeri bez očeva; nevjenčane majke; usamljene žene koje su napustili muževi jer su se odlučili za neku mlađu – su oni koji su pretrpjeli najviše u Kinseyevoj promjeni vrijednosti.

***

Za razliku od liberalnog zapada, u Hrvatskoj nas seksualna revolucija nije potpuno obuzela, odnosno koliko god da imala utjecaja, nismo je postavili kao temelj svoga života. (Doduše, sada smo je postavili kao temelj odgoja svakog djeteta kroz obavezno školstvo). Također nismo usvojili Kinseyev pogled na seks, da se radi samo o uzbuđivanju genitalija, gdje je orgazam cilj, a partner je tek sredstvo kako doći do njega.

Nismo niti prihvatili neizbježni zaključak kinseyizma; primjerice da ne postoji u principu nikakva razlika između heteroseksualnog i homoseksualnog spolnog odnosa, da ne postoji razlika između čiste i perverzne želje, da je čednost mogući izbor – ali nije vrlina, i da je jedino moralno pitanje vezano uz spolni čin vezano uz pristanak i sigurnost. Naravno, jedan dio stanovništva je prihvatio te vrijednosti i sada ih nameće djeci onih koji se ne slažu s time.

Kao što navodi Scruton, prvi rezultat revolucije nije bila promjena ponašanje ljudi nego njihove koncepcije seksa. “Oslobođeni” ljudi više ne vode ljubav nego se seksaju. To ne uključuje nikakve emocionalne veze ili dugotrajnu obavezu, uključuje samo ugodne senzacije. Kada promatrate seks na taj način, mijenjate i moral. Čovjek koji godišnje ima odnose sa 365 partnera koji su mu svi nepoznati, nije ništa pokvareniji od čovjeka koji se posvećuje svojoj ženi, koju voli. Za oslobođenog čovjeka, oni rade istu stvar.

Drugi rezultat je uklanjanje ženske obrane. Ako je seks samo uzbuđivanje genitalija zašto ljudi dižu toliku galamu? Zašto stid, čestitost i oklijevanje? To je bila zlokobna poruka dr. Kinseya, muškarci su je odmah prihvatili, a žene sa manje entuzijazma. Od žena se danas očekuje da se ponašaju kao homoseksualci iz sauna. Unatoč tome, kada se žene prepuste takvom ponašanju, probude se i shvate što su učinile, često osjete neobično retrospektivno povlačenje pristanka što dovodi do nove vrste ženskih optužbi. Takozvani “date rape” je za feministice još jedan dokaz iskorištavajuće prirode muškaraca, ali to je zapravo dokaz destruktivnosti seksualnog oslobađanja koje je ugrozilo sve što ženi daje samopouzdanje u seksualne osjećaje, ljubav, predanost, brak i obitelj. Treći rezultat je nestajanje erotskog sentimenta. Fokus više nije na nekom određenom nego na općenitom, sve se svodi na životinjsku funkciju. Seksualni partner više nije objekt seksualnih osjećaja nego je njegovo sredstvo. (Naravno, navedeno je rezultiralo sa nizom drugih društvenih promjena.)

Liberali promatraju seks kao silu koja mora biti “oslobođena”, sila koja nam šteti ukoliko je “potisnuta”. Promatrajući seks na taj način, liberali mijenjaju njegovu prirodu. U prirodnim ljudskim društvima, seks je egzistencijalan izbor, izvor najdubljih želja i najdugotrajnijih obaveza. Sile koje potiču naše seksualne avanture su potisnute zato što je to potrebno za funkcionirajuće društvo.

O sličnim pojavama sam već pisao, točnije objavio sam tekst psihijatra Dalrymplea koji je analizirao neke posljedice seksualne revolucije. Osim toga, analizirao je i seksualne revolucionare(Ellis, Comfort, Mead, Kinsey). Esej možete pročitati ovdje prvi dio, odnosno ovdje drugi dio. U nastavku sam izdvojio dio o Kinseyu;

***

Još jedna retorička tehnika koju koriste seksualni revolucionari(osim apeliranja na fantaziju neograničenog eroticizma) je pokušaj uklanjanja svih seksualnih granica. Propovijedali su da je sve seksualno ponašanje, po prirodi, kontinuirano. Mislili su, ako mogu pokazati da seks nema prirodnih granica, onda bi i sve zakonske zabrane ili društvena ograničenja postala proizvoljna i umjetna odnosno moralno neodrživa: jer jedino razlika u prirodi može dati legitimitet pravnim i društvenim tabuima.

Glavni zagovornik tog razmišljanja bio je Alfred Kinsey, autor slavnog izvješća, čovjek koji je prvu polovicu svog profesionalnog života proveo proučavajući ose, a drugu polovicu proučavajući i klasificirajući orgazme: iako se pokazalo da je taksionomija pčela bila puno složenija od orgazma, jer je došao do zaključka da su svi orgazmi stvoreni jednakim i stvoritelj im je dao određena neotuđiva prava i slično.

Kinseyev program temeljio se na dva stupa, osmišljen kako bi oslobodio ljude seksualnih ograničenja koja je on smatrao uzrokom svih njihovih nesreća. Prvo je odlučio pokazati iscrpnim istraživanjem da je seksualno ponašanje Amerikanaca drugačije od onoga koje pretpostavljamo na temelju tradicionalnog morala. Bez ikakve sumnje, iskrivio je istraživanje kako bi dobio željeni rezultat. Naravno vođen je osobnim ciljevima: sam je bio čovjek s perverznim seksualnim apetitima, a kao i većina seksualnih revolucionara kasno se razvio. Probušio je svoj prepucij i stavio metalne žice u uretru, a njegovo snimanje preko 2000 muškaraca kako se samozadovoljavaju sigurno je jedan od većih podviga voajerizma u povijesti.

Nakon što je na svoje veliko zadovoljstvo utvrdio da je 37% američkih muškaraca imalo homoseksualno iskustvo koje je dovelo do orgazma, nakon što je posvetio tri puta više prostora homoseksualnom nego heteroseksualnom ponašanju i nakon što je zaključio da su sve seksualnosti tek dio spektra, a ne odvojene, diskretne aktivnosti, Kinsey je počeo graditi drugi stup svoje seksualne filozofije: ono što bi mogli opisati kao argument “40 milijuna Francuza ne mogu biti u krivu”. Rekao je da naš seksualni moral ne smijemo temeljiti na težnji prema dobru, prema idealu, nego prema onome što se stvarno događa sada i ovdje. Sve drugo je tek prazno maštanje. Činjenica da takav moral nadilazi doseg onoga što se trenutno događa jer pruža opravdanje svima da rade što god žele kada to žele, izgleda da nikada nije pala Kinseyu na pamet; ali da i je, ne bi ga previše brinula.

Kada bi primijenili Kinseyev argument na financijsko poštenje odmah bi vidjeli da je besmislen. Slično istraživanje po pitanju financija bi pokazalo da jedva postoji osoba koja nikada nije bilo nepoštena – primjerice nikada nije uzela niti spajalicu ili pretjerala u troškovima prilikom povrata poreza. Niti jedna razumna osoba ne bi iz toga zaključila da je težiti prema poštenju sramotno, da nema smisla imati ikakve zakone vezane uz financijsko poslovanje, da je potpuno pravedno kada trgovci varaju kupce, ili da kupci potkradaju trgovce. Upravo su to, predvođeni Kinseyem, tvrdili seksualni revolucionari po pitanju spolnosti.

Stalno se nastavlja uništavanje granica, nikada nismo zadovoljni do koje je mjere došao taj proces – kao da bi prihvaćanje ograničenja ili tabua značilo priznati legitimitet svih granica. Nedavno sam pročitao u kriminološkom časopisu da je jedini uvjerljivi argument protiv sodomije s pilićima bilo to što pilići nisu dali pristanak i tako se krše njihova(ljudska? ptičja?) prava.