Na sjednici Upravnog odbora Europske federacije katoličkih liječničkih društava (FEAMC, od fran. Fédérations Européenne des Associations de Médecins Catholiques) održanoj 26. ožujka 2021. godine, u zadnjem tjednu Korizme, na poziv predsjednika FEAMC-a dr. Vincenza Defilippisa, okupljenim članovima FEAMC-a putem video veze obratio se predsjednik Papinske akademije za život nadbiskup mons. Vincenzo Paglia. Bila je to prilika da mons. Paglia u kratkom izlaganju sažme aktualne dileme zdravstvenih djelatnika i pomogne odrediti se prema nekim važnim profesionalnim i etičkim temama koje je otvorilo iskustvo s pandemijom COVID-19. Prenosimo prijevod ovog korizmenog duhovnog nagovora kojeg je prevelo i na svojim stranicama objavilo Hrvatsko katoličko liječničko društvo, kao prilog pripravi za nadolazeći blagdan Uskrsa.

Korizmeni nagovor mons. Vincenza Paglie, predsjednika Papinske akademije za život, članovima Upravnog odbora FEAMC-a na sjednici održanoj 26. ožujka 2021.

Prvo bih zahvalio dr. Vincenzu Defilippisu i mons. Jacquesu Suaudeauu što su me pozvali da otvorim ovaj sastanak Upravnog odbora FEAMC-a kratkim osvrtom na temu kako je biti katolički doktor u doba pandemije. Ovaj osvrt ima posebno značenje obzirom na liturgijsko razdoblje u kojemu se trenutno nalazimo: Korizma, razdoblje duhovne obnove, bliži se kraju. Pred vratima smo Velikog tjedna. No još jedna koincidencija čini ovaj osvrt zanimljivijim: prije točno godinu dana, 27. ožujka 2020. godine, papa Franjo pojavio se sam, bez pratnje, na praznom i kišnom Trgu sv. Petra, kako bi stao pred Boga i zazvao Njegovo milosrđe u vrijeme pandemije koja se proširila cijelim svijetom.

Društvo, politika, medicina, ekonomija, tehnologija – svi su postali nemoćni pred snagom samo jedne molekule: male tvari koja nije niti živa. Papa Franjo, samo svojim riječima, stao je pred Boga kako bi se založio. U tom trenutku osjetio je odgovornost za čovječanstvo kao jednu veliku obitelj. Nije pobjegao, nije odustao. Izašao je na javni prostor kako bi rekao Bogu: „Zar ne brineš što ginemo? Spasi nas!“. Nije ovo rekao samo radi sebe, ili svoga stada, već radi cijeloga čovječanstva. Stajao je ondje, slab i nemoćan stari muž, između Boga i ljudi, ne samo onih na trgu, već i ljudi diljem svijeta. Mogli bismo reći da se založio pred Bogom, znajući da je On – Otac svih nas – Bog života, koji je toliko puta oslobodio čovječanstvo od zatvora povijesti, vodeći svijet na ispravan put. Ovo je slika koja nam govori i danas. Ta slika je možda najbitnija poruka naših vremena – uprite svoj pogled prema Njemu. Uvjeren sam da je On taj kojemu se trebamo utjecati.

Danas, godinu dana kasnije, osjećamo vlastitu slabost više nego smo očekivali. Upravo zbog te slabosti trebali bismo usmjeriti svoj pogled prema Bogu. Jaz između smrti koja je sposobna uništi nas i naše nesposobnosti da joj se odupremo jednostavno je prevelik. Globalna tjeskoba zahvatila je cijeli svijet i opustošila nebesa. To uzdrmava Božji mir. Nitko od nas nije nepoznat Bogu, osobito ne nakon što je poslao svoga Sina među nas i žrtvovao ga za nas. Ta nema drugog Boga osim Njega.

Molitva, dragi prijatelji, prvi je i temeljni zadatak kršćana. Bila je za našega Isusa i trebala bi biti i za sve nas. Posebice u ovim vremenima. Divim se riječima velikog njemačkog protestantskog teologa prošlog stoljeća, Karla Bartha, koji je rekao: „Bog nije gluh, On sluša, On djeluje. Ali On se ne ponaša na isti način molili se mi ili ne. Naša molitva ima utjecaja na djela Božja, postojanje i način postojanja Boga. Jedna je činjenica neosporna – Bog nas čuje. Ne, Bog se ne ponaša na isti način molili se mi ili ne. Stoga se nemojmo umoriti od stajanja pred Bogom u molitvi.“

Zasigurno ne možemo zatvoriti oči pred onime što se događa. Upravo suprotno, pozvani smo biti osobito svjesni naše trenutne stvarnosti. Prošle godine one večeri Papa Franjo je rekao: „Vođeni pohlepom za profitom, pustili smo da nas stvari potpuno obuzmu, a žurba omami. Nismo se zaustavili pred Tvojim pozivima, nismo se probudili pred svjetskim planetarnim ratovima i nepravdama, nismo slušali krik siromaha i našeg teško bolesnog planeta. Nastavili smo neovisno o tome …“¹. Pogledajte gdje smo sada. Idućeg svibnja, tijekom propovijedi na blagdan Duhova, Papa je dodao: „Još je gora od ove krize tragedija njezinog odbacivanja kroz zatvaranje u sebe.“² Kao liječnici, pri tome ne zaboravljajući središnju ulogu molitve, dužni smo zapitati se kako možemo pomoći društvu u izgradnji bolje budućnosti za sve. U tom kontekstu, usmjerenom ka budućnosti, možemo si postaviti neka pitanja. Što smo naučili iz ovog teškog iskustva pandemije koja je potresla svijet? Koje pouke nam mogu pomoći da u narednim godinama utvrdimo ne samo našu predanost kao vjernika, već i kao liječnika?

Pokušati ću ponuditi odgovore na ova pitanja, usredotočujući se poglavito na tri riječi: zdravlje, znanost, struka (zdravstvena).

  1. Što se tiče zdravlja, traumatski događaji koje proživljavamo potiču nas da preispitamo odnos između osobne i javne dobrobiti. Dobro zdravlje (čiju prisutnost često zanemarujemo, jer ga uzimamo zdravo za gotovo, a njegovu vrijednost shvaćamo tek kada ga izgubimo) pomaže nam jasnije spoznati veze koje nas ujedinjuju. Naša je međuovisnost izuzetno snažna. A to se odnosi i na pojedince i na zajednicu. Dišni sustav, koji je glavna meta COVID-19, daje nam korisnu analogiju. Ugrožena je jedna od osnovnih i neophodnih funkcija za život. Ovisni smo o resursima koje ne samo da zajedno koristimo, već nas dovode u blisku međusobnu komunikaciju zrakom koji udišemo i koji međusobno dijelimo. To nam pomaže shvatiti našu međuovisnost više nego kod drugih bolesti, kao što su npr. kardiovaskularne, koje se ne mogu prenositi s jednih na druge. Praktična posljedica ove spoznaje je da prepoznajemo važnost nošenja maske ne samo u interesu zaštite pojedinca koji ju nosi, već i onih s kojima ta osoba dolazi u doticaj.
    Isto se može reći i za cijepljenje. Štiteći sebe, štitimo i druge, jer smanjujemo broj osoba u kojima se virus može umnožavati, a uz to ostajemo zdravi i time smanjujemo preopterećenost zdravstvenog sustava koji je ionako pod velikim pritiskom. Znamo koliko je to važno ne samo za oboljele od COVID-a, već i za one oboljele od drugih bolesti. Primjerice, povećan je broj smrti od srčanog udara i karcinoma. Naučili smo da su sustavi zdravstvene skrbi bolje funkcionirali u sredinama u kojima je postojala bolja ravnoteža između teritorijalne mreže skrbi te bolničkog sustava liječenja i preventivnih mjera. Sukladno tome, sustavi u kojima je liječenje bolesti prevagnulo u odnosu na prevenciju ubrzo su postali neučinkoviti. Ovo je veoma važna tema za buduće preispitivanje i restrukturiranje.
  2. Znanost je pokazala svoja ograničenja. Znanosti je bilo potrebno određeno vrijeme kako bi razumjela do tada nepoznati virus, njegovo ponašanje i njegove učinke. Naučili smo da se, obzirom na znanstvenike i ono što oni znaju, sve svodi na vjerovanje. Znanstveni svijet istraživanja i racionalne primjene počiva na povjerenju. To se vidi iz primjera kada nastupaju slomovi zbog gubitka povjerenja (analogno onome što se događa kada se izgubi samo zdravlje). Kao što je Papa rekao u intervjuu 11. siječnja 2021. godine: „Ne znam zašto neki kažu: Ne, cjepivo je opasno. Ako im ga liječnici preporučaju kao nešto dobro, od čega nema posebnih opasnosti, zašto ga ne bismo primili?“. U tom kontekstu, međutim, ako se stručnjaci neoprezno međusobno prepiru, bilo u tiskanim ili elektronskim medijima, može nastati spektakl sukoba koji pridonosi dezorijentiranosti i obeshrabrenju. Ovakvi javni sukobi doprinose „samoubilačkom poricanju“ o čemu govori Papa Franjo. Iako je rasprava o različitim, pa i suprotnim, mišljenjima legitimna unutar laboratorija i specijaliziranih časopisa, ona nije razborita kada publiku čine ne-stručnjaci, posebice kada se ona provodi radi promidžbe ili samohvalisanja. Znanstveni dokazi proizvod su konsenzusa koji je progresivan i uvijek podložan reviziji. Njime se mora upravljati i napredovati pametno i s kritičkom prosudbom. Pozvani smo razumjeti, ali i pomoći drugima bolje razumjeti, ne samo ogroman potencijal tehnoznanosti, već i njezina kašnjenja i ograničenja. Moramo nastaviti ići dalje s većom odgovornošću, ali i boljom komunikacijom.
  3. Najuzvišenija zadaća zdravstvene struke je stvarna briga za bolesnike. Velikodušnost zdravstvenih djelatnika i vrsnost njihova rada donosi im i veliko priznanje. Njihova snaga u suočavanju s nepredvidivom pandemijom bila je i još uvijek je rezultat njihove sposobnosti usklađivanja javne službe s brigom za oboljelog pojedinca. Čak niti usporedba s ratnim stanjem, kojoj neki ponekad pribjegavaju, ne čini mi se da uspijeva opisati stvarnu prirodu zdravstvene djelatnosti. Takva usporedba slavi predanost nazivajući je „junaštvom“, što je čini iznimnom (a time implicira mogućnost povratka na donekle izgubljenu normalnost).

Svakako je ovo iskustvo pandemije bilo, i još uvijek jest, izvanredno, iako otkriva razinu predanosti kojoj nije potrebna određena razina hitnosti kako bi se aktivirala. Zdravstveni djelatnici ne bi mogli raditi na način koji je izazvao toliku razinu zahvalnosti i priznanja da im to nije svojstveni i uobičajeni način služenja. Čak i u uobičajenoj svakodnevnoj praksi postoji određeni stupanj sebedarja koji im omogućuje suočavanje s kritičnim situacijama kada se one dogode. To je predanost koja ne promovira samo život, već i želju za življenjem, potičući oporavak do ozdravljenja. A kada ozdravljenje nije moguće, zdravstveni djelatnici prate bolesnika i pomažu mu da prihvati ograničenja medicine i suoče se sa smrću. Ova je pratnja izraz zajedničke potrage za smislom koji se iskazuje u odnosu liječnik – bolesnik, ništa manje važnom čak i onda kada su suočeni s ograničenjima. Pratnja tako može postati mjesto susreta i solidarnosti, baš kao što nam je pokazao Gospodin Isus kada je postao čovjek, rođen od žene, i preuzevši teret zla kroz povijest sve do raspeća i uskrsnuća po Križu.

Jednom kada ova pandemija završi, morati ćemo produbiti naše razumijevanje načina na koji su neki bili zbrinjavani tijekom ove krize. Kako bismo dosegnuli tu svjesnost, bitno je izdvojiti vrijeme i prostor za zajedničko razjašnjavanje i preispitivanje onoga što se dogodilo, i neuspjeha i uspjeha. Također je potrebno saslušati svjedočanstva onih koji su iskusili dobrobiti zdravstvenoga sustava. Na taj način omogućiti ćemo razumijevanje relacijskog (odnosnog) aspekta medicinske struke, nasuprot njenom pukom tehničkom aspektu, te izbjeći svođenje medicine na niz kliničkih i organizacijskih protokola, dajući time veću vrijednost učinku međuljudskog susreta koji ubrzava dozrijevanje naše međusobne ljudskosti.

Prevela: Patricia Čivljak | IZVOR