Najčudnija i najironičnija stvar u prosvjetiteljstvu jest to što su oni koji su ga proglasili doprinijeli malo ili nimalo postignućima koje su nazivali revolucijom ljudskoga znanja dok su oni koji su odgovorni za ta postignuća naglašavali neprekinuti odnos s prošlošću. To jest Voltaire, Rousseau, Diderot, Hume, Gibbon i ostali bili su ljudi od pera dok je glavna revolucija koju su nazivali „prosvjetiteljstvom“ bila prirodoznanstvena. Jednako zavarava i činjenica da su svi ti ljudi od pera, koji su proglasili prosvjetiteljstvo, bili nereligiozni, iako su središnje ličnosti prirodoznanstvenih postignuća toga doba bili duboko religiozni, podjednako katolici i protestanti. Toliko o zamisli da su u 16. stoljeću prosvijećene sekularne snage iznenada razbile okove katoličke misli i postavile temelje za moderno doba. Ono što su zagovornici prosvjetiteljstva stvarno pokrenuli jest tradicija ljutih sekularnih napada na religiju u ime znanosti – napada sličnih onima njihovih modernih dvojnika kao što su Carl Sagan, Daniel Dennett i Richard Dawkins. Ti napadi su, kako onda tako i sada, jako naivni i simplificirani – iako ih se predstavlja kao zadnji krik profinjenosti, racionalnosti i razuma. U stvarnosti je uspon znanosti neodvojiv od kršćanske teologije jer je ova druga prvoj pružala smjernice i samopouzdanje.

Teologija, razum i napredak

Tvrdnje koje su se ticale revolucionarne naravi renesanse i prosvjetiteljstva bile su uvjerljive zbog izvanredna napretka ostvarena u tim razdobljima. No ta su postignuća samo nastavak krivulje napretka koja je, počevši od pada Rima, ubrzano rasla, a ne revolucionarno raskidanje s prošlošću. Tako posao povjesničara nije objasniti zašto je postignut toliki napredak od 15. stoljeća nadalje – žarište je postavljeno prilično kasno. Temeljna pitanja o usponu Zapada jesu: Što je omogućilo Europljanima da započnu i održavaju izvanredno i trajno razdoblje ubrzana napretka, što im je dalje omogućilo da do kraja mračnoga doba daleko nadiđu ostatak svijeta? Zašto se samo u Europi iz alkemije izrodila kemija, iako su se mnoge civilizacije bavile alkemijom? Ili, zašto se promatranje neba iz astrologije preobrazilo u znanstvenu astronomiju samo u Europi, iako su mnoga društva načinila izvrsna zapažanja o nebesima te stvorila profinjene astrološke sustave?

Nekoliko je novijih autora tajnu uspjeha Zapada pripisalo zemljopisnomu položaju. No taj isti zemljopisni položaj dugo je bio dom europskih kultura koje su bile prilično iza onih azijskih. Drugi su zasluge za uspon Zapada pripisali čeliku, oružju i jedrenjacima, a ima i onih koji su to pripisali plodnijoj poljoprivredi. Ovdje je problem to što su svi ti odgovori dio onoga što treba objasniti: Zašto su Europljani bili izvrsni u metalurgiji, izgradnji brodova ili obrađivanju zemlje? Svojemu odgovoru na to pitanje posvetio sam cijelu jednu knjigu: stvarni glavni temelj za uspon Zapada bila je izvanredna vjera u razum i napredak, a ta je vjera potekla iz kršćanstva.

Postao je običaj smještati početak doba razuma u 17. stoljeće. No to je doba zaista počelo u kasnomu 2. stoljeću, a pokrenuli su ga rani kršćanski teolozi. Teologija, koju se ponekad opisuje kao „znanost o vjeri“, sastoji se od formalnoga razumskog promišljanja o Bogu. Naglasak je na otkrivanju Božje naravi, namjera i zahtjeva te na razumijevanju kako to definira odnos između ljudi i Boga. A kršćanski mislioci to nisu učinili meditacijom, novim otkrivenjima ili nadahnućima nego razumom.

Zaista, nije bilo neobično da kršćanski teolozi razumskim zaključivanjem dođu do nove dogme; kršćanski su mislioci od najranijih dana slavili razum kao sredstvo preko kojega se može dobiti veći uvid u božanske naume. Kao što je Tertulijan (155.–239.) naučavao u 2. stoljeću: „Razum je od Boga, u toj mjeri da ne postoji ništa što Bog tvorac svega nije omogućio, razmjestio i odredio razumom – ništa što on nije želio ne treba se razumjeti i obrađivati razumom.“ U istomu duhu i Klement Aleksandrijski (150. – 215.) upozorava: „Ne mislite da govorimo da su ove stvari dobivene samo vjerom, nego ih treba ustvrditi i razumom. Jer uistinu nije sigurno prepustiti ove stvari goloj vjeri bez razuma jer istina zasigurno ne može biti bez razuma.“

Tako je Augustin (354. – 430.), govoreći o tome kako je razum neophodan za vjeru, samo izrazio ono što je bila prevladavajuća mudrost: „Ne daj, Bože, da bi Bog mrzio u nama ono po čemu nas je podigao iznad životinja! Ne daj, Bože, da nam je vjera takva da ne prihvaća ili traži razloge jer ne bismo mogli vjerovati kada ne bismo posjedovali razumske duše.“ Augustin je priznao da „vjera mora biti prije razuma te pročistiti srce i napraviti ga prikladnim za primanje i zadržavanje svjetla razuma“. Onda je dodao da, iako je nužno „da vjera u nekim stvarima od velike važnosti, a koje se još ne mogu shvatiti, bude prije razuma, jako mala količina razuma koja nas u to uvjerava zasigurno mora doći prije vjere“. Kršćanski su teolozi uvijek imali puno veće povjerenje u razum nego što je to danas spremna većina sekularnih filozofa.

Uz to, katolički su teolozi od početka pretpostavljali da uporaba razuma može uroditi sve većom preciznošću u razumijevanju Božje volje. Tako Augustin bilježi da iako postoje „određene stvari vezane za nauk o spasenju koje još ne možemo shvatiti… jednoga ćemo dana to biti u stanju“. Ta opća vjera u napredak među katoličkim teolozima imala je golem učinak i na sekularno društvo. Tako Augustin nije slavio samo teološki napredak nego i ovozemaljski, materijalni napredak. Pišući u ranomu 5. stoljeću uzvikuje: „Zar nije ljudski genij izumio i primijenio nebrojeno zapanjujućih vještina koje su dijelom posljedica nužnosti, a dijelom izobilja izuma pa tako ova snaga uma… najavljuje neiscrpno bogatstvo u naravi koja može izumljivati, učiti ili primjenjivati te vještine. Koje je predivne – može se reći zadivljujuće – napretke ljudska radinost postigla u umijećima tkanja i građenja, poljoprivrede i plovidbe!“ Onda se nastavio diviti „vještini [koja] je postignuta u mjerama i brojevima! S kojom su pronicljivošću otkrivena kretanja i veze među zvijezdama“! Sve to je bilo zbog „neizreciva dara“ koji je Bog prenio na svoje stvorenje, „razumske naravi“.

Augustinov optimizam bio je uobičajen među srednjovjekovnim intelektualcima; zazivao se napredak. Kao što je u 13. stoljeću napisao Gilbert iz Tournaija: „Zadovoljimo li se onim što je već poznato, nikada ne ćemo pronaći istinu… Ono napisano prije nas nisu zakoni nego vodiči. Istina je otvorena svima jer ju se još ne posjeduje u cijelosti.“ Posebno su karakteristične bile riječi koje je propovijedao fra Giordano u Firenci 1306.: „Sva umijeća nisu još pronađena; nikada ne ćemo doći do kraja njihova pronalaženja. Svakoga se dana može otkriti novo umijeće.“ Usporedimo to s prevladavajućim gledištem u Kini toga doba, koje dobro izražava Li Yen-chang: „Ako se učenjake nagna da usmjere svoju pozornost samo na klasike i spriječi ih se od pada u proučavanje pučkih praksa kasnijih naraštaja, carstvo će uistinu biti sretno!“

Vjerovanje po kojemu je „zamisao o napretku“ bila ključna za uspon zapadne civilizacije naširoko je prihvaćeno, čak i među strogo sekularnim znanstvenicima. Europljani su željno tragali za novim metodama, zamislima i tehnologijama jer su vjerovali da je napredak moguć, poželjan, a u nekoj mjeri i neizbježan. Tako ispada da su ti napori sami sebe potvrdili: vjera u napredak pokrenula je napore koji su uvijek nanovo proizvodili napredak. Temelj za jedinstveno europsko vjerovanje u napredak nije bilo zbog prevladavanja sekularnosti nego religije. Kao što je John Macmurray rekao: „Opseg u kojemu kršćanstvo na nas utječe vidljiv je po tome da uopće razmišljamo o napretku.“

Toliko, dakle, o besmislicama o „pobjedi barbarstva i religije“. Ali i o još smješnijim tvrdnjama da je doba razuma svanulo oko 1600. godine. Tvrdnja po kojoj je upravo René Descartes bio predvodnikom i utjelovljenjem doba razuma možda najviše odaje razinu te besmislice. Descartes je, u stvari, jako izravno oblikovao svoju misao po uzoru na svoje skolastičke prethodnike pokušavajući iz temeljnoga aksioma (Mislim, dakle jesam) razumski izvesti temelje kršćanske vjere. Razni filozofi poslije su napadali valjanost korakâ u njegovu deduktivnomu nizu, ali ovdje je bitno da se Descartes nije bunio protiv doba vjere, nego je umjesto toga u potpunosti lagodno nastavljao dugu tradiciju kršćanske predanosti razumu.

Nasuprot tome, „doba razuma“ je uzrečica koja je izvorno bila naslovom knjige Thomasa Painea, napisanoj 1793./94., dok je bio u zatvoru za vrijeme Francuske revolucije. Usprkos naslovu, to nije prvotno bilo djelo razuma, nego ono koje vrijeđa razum jer je velik dio bio posvećen militantnim napadima na Bibliju i sve religije kao na „bajkovite izmišljotine“.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Rodneyja Starka “Lažna svjedočanstva”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.