VELIKI ZNANSTVENICI VJERNICI (6)

Genijalni fizičar i Bog – Lebdi li nad kozmosom Duh Stvoriteljev ili je sve samo slijepi slučaj?

“Onima koji Boga ljube, svaka stvar mora služiti za nešto još bolje! Onog kome uspije da se podigne do takva pogleda na život, treba vrednovati kao doista sretna čovjeka”, riječi su Maxa Plancka – jednoga od najvećih znanstvenika 20. stoljeća i dobitnika Nobelove nagrade za fiziku. U članku kojega prenosimo, dr. Ante Kusić oktriva nam duboku i zrelu vjeru ovog glasovitog fizičara – vjeru koja se nije ugasila ni u najtežim trenutcima njegova života.

Max Planck

Мах Planck (1858-1947), njemački fizičar, bio je profesor u Kielu i Berlinu. Radio je na proučavanju atoma i formuliranju termodinamičkih principa. Za istraživanja i uspjeh u radu dodijeljena mu je godine 1918. Nobelova nagrada za fiziku. Općenito se misli da su njegova dva najznačajnija doprinosa znanosti: spoznaje o važnosti entropije i otkriće najmanjeg kvanta djelovanja.

PLANCK KAO VJERNIK

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Uz naznačenu veličinu Plancka kao prirodoslovca-fizičara i učenjaka, ovdje želimo istaknuti također Planckovu veličinu kao dosljednog vjernika- kršćanina.

Po svom pogledu na svijet i život, Planck je, među ostalima brojnim prirodoslovcima našega doba, i duboki vjernik. Kao vjernik i fizičar, Planck smatra da se vjera i znanost međusobno dopunjuju: znanost ispituje pojave u svijetu, vjera govori o Svemogućem intelektu, koji je planirao te pojave i odredio zakonitosti njihova evolutivnog nastupanja. Za Plancka su pojave u prirodi, sa svima svojim zakonitostima, proizvod Duha, kao što su to i za suvremene prirodoslovce koje ću ovdje navesti.

Engleski astronom, matematičar i fizičar Sir James Jeans (1877-1946), jedan od prvih popularizatora suvremenih teorija relativnosti i kvanta, ističe da se cjelokupna neživa priroda očituje istraživaču kao proizvod Duha: samo matematikom mogu se izraziti prirodni zakoni, a matematika je, na jedan ili drugi način, uvijek proizvod Duha, Uma. Priroda je Božja misao. Jeans stoga govori: “Suvremeno znanstveno gledanje sili nas…da mislimo na Stvoritelja, koji djeluje izvan prostora i vremena…, upravo kao što se i umjetnik nalazi izvan svojega platna. ’Non in tempore, sed cum tempore, finit Deus mundum’…” (= Bog nije stvorio svijet u vremenu, nego skupa s vremenom).  Naš poznati fizičar Hondl vidi u samoj strukturi atoma “ničim nevezanu uzročnost Duha, koja je u pozadini svega mehaničkoga zbivanja”.  Slično tome govori i engleski liječnik Aleksander Fleming (1881-1955), koji je, skupa s učenjacima Chainom i Floreyem, otkrio penicilin i njegovo djelovanje u liječenju zaraznih bolesti. Dobio je Nobelovu nagradu godine 1945. U svojoj studiji o odnosu moderne znanosti i religije, on govori: “Svemir se danas našim očima ne ukazuje kao tvar, već kao misao. No svaka misao pretpostavlja jednog mislioca. Dokazi do kojih smo došli putem fizike potvrđuju, da je fizički Univerzum imao svoje podrijetlo u Stvaralačkom činu”.  Engleski astronom i fizičar Sir Arthur Eddington (1882-1944), koji je odredio masu, temperaturu i konstituciju brojnih zvijezda, u svojoj knjizi „The Natur of the Physical World” (Narav fizikalnog svijeta) ističe kako je naturalizam (= tumačenje prirode tom istom prirodom) bankrotirao, i kako je supernaturalizam (tumačenje prirode pomoću nekog Natprirodnog bića) “daleko najplauzibilnije tumačenje velike zagonetke” postojanja svijeta.

“Onima koji Boga ljube, svaka stvar mora služiti za nešto još bolje! Onog kome uspije da se podigne do takva pogleda na život, treba vrednovati kao doista sretna čovjeka.Naime, kao što on trajno ostaje pristupačan za sve dobro i lijepo što ga svaki dan i sat može susresti, tako on samoga sebe može istovremeno unaprijed smatrati zaštićenim protiv svake nezgode, koja mu u ovom nestalnom životu još može biti dodijeljena.”

U krug spomenutih i drugih prirodoslovaca našeg vremena spada Мах Planck. Мах Planck je duboki vjernik-kršćanin. Životna sudbina tog velikog prirodoslovca-fizičara nije bila laka. Godine 1916. poginuo je u ratu kod Verduna njegov sin Karl. U II. svjetskom ratu izgorjela mu je kuća, pri čemu je bila uništena njemu osobito draga i desetljećima skupljana biblioteka. Početkom 1945. bio je ubijen njegov sin Erwin, kao žrtva nacionalsocijalizma. Kad je Plancku njegov prijatelj A. Berthelot izrazio sućut u povodu nasilne smrti njegova sina, odgovorio mu je Planck pismom od 28. ožujka 1945. ovako: “Vi se u mene puno pouzdavate, kad izričete mišljenje, kako ja u sebi posjedujem snagu da ne podlegnem boli… ja ozbiljno nastojim da tu snagu dobijem. U tome dolazi mi u pomoć okolnost da kao milost s neba promatram to što mi je od djetinjstva u srcu duboko ukorijenjena čvrsta, ničim nepomućena, vjera u svemogućega i beskrajno dobroga Boga. Dakako, njegovi putovi nisu naši putovi! Ali, povjerenje u Njega pomaže nam proći i kroz najteža iskušenja”.  U svojoj zbirci rasprava, s naslovom Putovi ka fizikalnoj spoznaju Planck, govoreći o bitnosti religije, ističe ovo: “Religija je povezanost čovjeka s Bogom”, i to kao s jednom “Nadzemaljskom silom, koja upravlja čovječjim životom. Staviti sebe u suglasnost s tom silom i prema njoj sačuvati odanost – stalna je težnja i najviši cilj čovjeka vjernika. Naime: samo tako može se on, vjernik, osjećati u životu zaštićenim pred životnim opasnostima što ga ugrožavaju… te tada participira na unutarnjem zadovoljstvu duše, koje zadovoljstvo može biti zajamčeno samo po čvrstoj povezanosti s Bogom i po bezuvjetnom vjerničkom povjerenju u Božju svemogućnost i spremnost za pomoć…”  Kad govori o spoznaji Boga u religiji i prirodoslovnoj znanosti, Planck ističe ovo: “Za vjernika, Bog je ono nešto što je primarno dano: iz Njegove svemoćne volje izvire cjelokupni život i svako zbivanje u tjelesnom i duhovnom svijetu… Protivno tome, za prirodoslovca, ono primarno dano jest sami sadržaj njegovih osjetilnih organa i mjerenja, koja su iz toga izvedena. Polazeći od toga, prirodoslovac nastoji zatim, na putu induktivnog traženja, po mogućnosti približiti se Bogu i njegovu svjetskom poretku… Tako Bog za religiju stoji na početku, a za znanost na kraju svakog mišljenja. Jednoj označava On sami Temelj, a drugoj krunu izgradnje svakog svjetonazornog razmišljanja.”

Za Plancka, nadalje, nema nikakva proturječja između religije i prirodoslovnih znanosti. O tome on ovako govori: “Kamogod i kolikogod možemo pogledati, između vjere i prirodoslovlja ne nalazimo nigdje protuslovlja, ali zato upravo u odlučnim točkama nalazimo potpuno podudaranje. Religija i prirodoslovlje se ne isključuju…, nego se međusobno dopunjuju i uvjetuju… Upravo najveći prirodoslovci svih vremena, ljudi poput Keplera, Newtona, Leibniza, bili su prožeti dubokom religioznošću. U početku naše kulturne epohe bili su njegovatelji prirodoslovlja i čuvari religije vezani dapače personalnim jedinstvom… Znanstveni istraživački rad se odvijao u srednjem vijeku, načelno, u monaškim ćelijama…”  U predavanju o temi Zakon uzročnosti i sloboda volje, održanom u Pruskoj akademiji znanosti, Planck govori o usrećujućoj predanosti Bogu, navodeći riječi sv. Pavla: “Onima koji Boga ljube, svaka stvar mora služiti za nešto još bolje! Onog kome uspije da se podigne do takva pogleda na život, treba vrednovati kao doista sretna čovjeka. Naime, kao što on trajno ostaje pristupačan za sve dobro i lijepo što ga svaki dan i sat može susresti, tako on samoga sebe može istovremeno unaprijed smatrati zaštićenim protiv svake nezgode, koja mu u ovom nestalnom životu još može biti dodijeljena.”  U tome istom predavanju, na temu o međusobnoj upućenosti znanosti na religiju i obratno, Planck ističe: “Znanost i religija, istinski, ne stoje ni u kakvoj proturječnosti, nego su one, za svakog ozbiljno razmišljajućeg čovjeka, potrebne jedna drugoj kao dopuna. Sigurno nije tek slučajno, da su upravo najveći mislioci svih vremena istovremeno bili također duboko prožeti religioznošću, premda oni to svoje najsvetije nisu rado javno iznosili Tek iz zajedničkog djelovanja snaga njihova uma i volje uspijeva filozofiji njezin najzreliji i najskuplji plod: etika. Naime, znanost također pronalazi etičke vrednote, ona nas prije svega uči istinoljubivosti i strahopoštovanju (podcrtao A.K.). Istinoljubivost u nepopustljivom nagonu za napretkom prema sve točnijoj spoznaji svijeta koji nas okružuje; strahopoštovanje kod razmišljanja i zadržanog pogleda prema onom vječno Nedokučivom, prema tajni Božanskoga u vlastitim grudima”.

Način spajanja znanstveno utvrđivane zakonitosti u prirodi i religioznog priznavanja Zakonodavca otkriva nam Planckov tekst iz knjige Religion und Wissenschaft (Religija i znanost), koji ovdje iznosim u vlastitom prijevodu. Tekst donosim u cijelosti iz zbornika priloga suvremenih prirodoslovaca o pitanju odnosa znanosti i vjere. Zbornik je sastavio Wolfgang Dermert, a nosi naslov Die Natur das Wander Gottes (Priroda, Božje čudo). Evo prijevoda Planckova priloga!

ČUDO ZAKONITOSTI U PRIRODI 

Fizikalna znanost zahtijeva priznavanje stvarnog i od nas neovisnog svijeta, koji mi doduše nikada ne možemo direktno spoznati, nego ga samo zamjećivati kroz naočale naših čulnih osjeta i mjerenja što ih ti osjeti posreduju.

Ako tu postavku dalje slijedimo, naš način promatranja svijeta dobiva drugi oblik. Sami subjekt promatranja, opažajuće Ja, povlači se iz središnje točke mišljenja te biva upućen na neko posve skromno mjesto. Zaista, kako bijedno maleni, kako nemoćni mi ljudi moramo izaći pred samima sobom, kad pomislimo, da Zemlja, na kojoj živimo u ovom gotovo neizmjernom Svemiru, predstavlja samo sićušno zrnce prašine, upravo ništa; te kako neobičnim, s druge strane, mora nam se učiniti to što smo mi – sićušna stvorenja na tako sitnom Planetu, sposobni točno spoznati pomoću svog mišljenja ako ne bitnost, ali ipak postojanje i veličinu elementarnih građevnih čestica čitavog velikog Svijeta.

Ali, ono čudesno ide još dalje! Nesumnjivi je rezultat fizikalnog istraživanja, da elementarne građevne čestice zgrade svijeta ne leže bezvezno jedna pokraj druge u pojedinačnim grupama, nego da su one spojene, kao cjelina, jedna s drugom, prema stanovitom jedinstvenom planu, ili, drugim riječima, da u svim procesima u prirodi gospodari neka sveopća zakonitost, koju mi spoznajemo do određenog stupnja.

Želim ovdje najprije spomenuti osobito jedan primjer: princip održanja energije. U prirodi postoje različne vrste energija: energija gibanja, gravitacija, toplinska energija, električna energija, magnetizam. Sve energije zajedno sačinjavaju energetsku zalihu svijeta. Ta zaliha energije posjeduje, dalje, nepromjenljivu veličinu: ona se ne može ni povećavati ni smanjivati nikakvim procesom u prirodi; sve promjene koje stvarno nastaju sastoje se samo u međusobnim pretvorbama energije.. Ako se npr. zbog trenja izgubi energija gibanja, nastaje ekvivalentna količina toplinske energije.

Taj princip energije gospodari u svim područjima fizike, i to kako prema klasičnoj tako i prema kvantnoj teoriji. Doduše, češće se pokušavalo dovesti u sumnju njegovu točnu vrijednost za procese u pojedinačnom atomu, te (se pokušavalo) priznati mu za te atomske procese samo stanovit statistički karakter. Međutim, točna kontrola, u svakom do sada o tome istraživanom slučaju, pokazala je da svaki pokušaj ostaje bezuspješan, te da ne postoji nikakav povod da se principu zaniječe rang savršeno egzaktnog prirodnog zakona.

Sada, često s pozitivistički usmjerene strane, čujemo opet kritičko protivljenje: tako točnoj vrijednosti principa nikako se ne treba čuditi; radije, zagonetka se sasvim jednostavno objašnjava okolnošću da je, u konačnici, sami čovjek taj koji prirodi propisuje njezine zakone. I kod takve tvrdnje, neki se pozivaju dapače na autoritet Emanuela Kanta.

Činjenica da prirodni zakoni nisu izmišljeni od ljudi, nego da je njihovo priznavanje nametnuto ljudima izvana, ipak je sada potpuno jasno. Gledajući samu stvar ispočetka, mogli bismo prirodne zakone kao i vrijednosti univerzalnih konstanta  zamisliti i posve drugačije negoli što one to faktično jesu. Ali, što se tiče pozivanja na Kanta, ovdje postoji krupan nesporazum. Naime, Kant nije učio da čovjek jednostavno propisuje prirodi njezine zakone, nego je on učio da čovjek pri formuliranju prirodnih zakona dodaje nešto od svoga vlastitog. Kako bi se inače moglo zamisliti da se Kant, prema njegovim vlastitim riječima, nije osjetio potaknutim na neko dublje strahopoštovanje ničim više nego pogledom na zvjezdano nebo? Dakako, pozitivisti je strano takvo strahopoštovanje. Za njega zvijezde nisu ništa drugo nego optički skupovi osjeta; po njegovu mišljenju, sve je ostalo samo koristan, ali u temeljima samovoljan i oskudan dodatak.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ali, mi želimo ostaviti po strani pozitivizam te slijediti dalje naš misaoni tok. Princip energije nije, dakako, jedini prirodni zakon, nego je on samo jedan među ostalima. On doduše vrijedi u svakom pojedinačnom slučaju, ali još dugo on neće biti dovoljan, da bi se unaprijed moglo izračunati tijek nekog prirodnog procesa u svima njegovim pojedinostima, jer on, princip (održanja) energije, ostavlja otvorenim još beskonačno mnoge mogućnosti.

Ima, međutim, jedan drugi, mnogo obuhvatniji zakon, koji posjeduje vlastitost da na smisaono pitanje, koje se tiče bilo kojeg tijeka nekog prirodnog procesa, jednoznačno odgovori; a taj zakon, koliko možemo vidjeti, isto kao princip (održanja) energije, ima i po najnovijoj fizici točnu vrijednost. Međutim, to što sada moramo gledati kao najveće čudo, jest činjenica, da najprikladnija formulacija tog zakona, kod svakog tko nije pristran, razbuđuje dojam kao da prirodom upravlja neka intelektivna Volja koja je svjesna сiljа [podcrtao, A. K.].

Nesumnjivi je rezultat fizikalnog istraživanja, da elementarne građevne čestice zgrade svijeta ne leže bezvezno jedna pokraj druge u pojedinačnim grupama, nego da su one spojene, kao cjelina, jedna s drugom, prema stanovitom jedinstvenom planu, ili, drugim riječima, da u svim procesima u prirodi gospodari neka sveopća zakonitost, koju mi spoznajemo do određenog stupnja.

Posebnim primjerom htio bih to objasniti. Kao što je poznato, svjetlosna zraka koja u kosom pravcu naiđe na površinu nekog providnog tijela, npr. na površinu vode, biva pri nastupanju u to tijelo otklonjena od svoga pravca. Razlog za taj otklon jest okolnost da se svjetlost u vodi sporije širi nego u zraku. Takav otklon ili lom svijetla događa se, dakle, i u atmosferskom zraku, jer u dubljim, gušćim slojevima zraka svjetlosti se širi sporije nego u višim slojevima. Ako, dakle, zraka svjetlosti s neke svjetleće zvijezde dospije u oko promatrača, onda će njezina putanja, ako zvijezda ne stoji baš okomito u zenitu, zbog različnih lomljenja u raznim slojevima zraka, pokazati stanovito više ili manje komplicirano zakrivljenje. To pak zakrivljenje biva potpuno određeno jednostavnim slijedećim zakonom: na svim putanjama što vode sa zvijezde u oko promatrača, svjetlost koristi baš one putanje kod čijeg prevaljivanja, uzevši u obzir različne brzine širenja u različnim slojevima zraka, ona, svjetlost, treba najkraće vrijeme. Fotoni, koji tvore zraku svjetlosti, ponašaju se, dakle, kao razumna bića Među svim mogućim krivuljama, koje im se nude, oni, fotoni, uvijek biraju onu krivulju koja т najbrže vodi do cilja [podcrtao, A. K.J.].

Taj princip je prikladan za veličajnu generalizaciju. Prema svemu što znamo o zakonima procesa u ma kojoj fizikalnoj tvorevini, mi možemo karakterizirati tijek svakog procesa u svim pojedinostima postavkom da među svim zamislivim procesima, koje u određenom vremenu tu tvorevinu prevode iz jednog određenog stanja u neko drugo određeno stanje, zbiljski proces biva onaj za koji, preko tog vremena protegnuti integral izvjesne veličine, tzv. Lagrangeove funkcije, posjeduje najmanju vrijednost. Znade li se dakle izričaj Lagrangeove funkcije, može se tijek zbiljskog procesa u potpunosti navesti.

Doista nije ništa čudno da je otkriće toga zakona, tzv. principa najmanjeg djelovanja – prema kojemu je kasnije dobio svoje ime i elementarni kvant djelovanja – stavilo u očito oduševljenje svog začetnika Leibniza, kao naskoro i njegova nasljednika Maupertuisa, jer su ti istraživači vjerovali da su u tome pronašli opipljivi znak da (svijetom) upravlja jedan viši Um, koji svemoćno gospodari prirodom.

U stvari, preko principa djelovanja biva u pojam uzročnosti uvedena jedna posve nova misao: onome Causa efficiens, tvornome uzroku koji djeluje iz sadašnjosti u budućnost te omogućava da se kasnija stanja pojave kao uvjetovana ranijim stanjima, pridružuje se Causa finalis, svršni uzrok koji, obratno, uzima kao pretpostavku budućnost, naime neki određeni cilj prema kojemu se teži, te se iz toga izvodi tok procesa koji vode prema tom cilju.

Dok ostajemo ograničeni na područje fizike, te obadvije vrste načina promatranja samo su različne matematičke forme za jedno i isto stvarno stanje, i bilo bi nužno postaviti pitanje, koji od ta dva načina dolazi bliže istini. Samo o praktičnim odmjerivanjima ovisi to, da li će se koristiti jedan ili drugi. Glavna prednost principa najmanjeg djelovanja jest to da za njegovo formuliranje nije potreban nikakav posebni sustav odnosa (kein Bezugssystem).

Sada se ipak, po nama, radi o općenitijim pitanjima. Mi ovdje želimo samo utvrditi, da je teorijsko-fizikalno istraživanje u svome povijesnom razvoju upadno vodilo takovoj formulaciji fizikalne uzročnosti, da ta formulacija posjeduje izričito teleološki, svrsishodni karakter, a da time nije, kao nešto sadržajno novo ili sasvim proturječno, uneseno u specifičnost (Art) prirodne zakonitosti. Radi se, mnogo više, samo o jednom, prema formi različnom, stvarno ipak savršeno ravnopravnom načinu promatranja. Slično kao u fizici smjelo se dogoditi i u biologiji, gdje je razlikovanje dvaju načina promatranja poprimilo svakako bitno oštrije forme.

Sažimljući, u svakom slučaju smijemo reći, da, prema svemu što egzaktna prirodoslovna znanost uči, u cjelokupnom području prirode u kojoj mi ljudi igramo na našem malom Planetu tek sićušnu ulogu – gospodari određena zakonitost [podcrtao, A. K.], koja je neovisna o postojanju nekoga mislećeg bića čovječje naravi (einer denkenden Menschheit), ali koja (zakonitost) ipak, ukoliko uopće može biti shvaćena našim razumom, dopušta stanovitu formulaciju koja odgovara izvjesnom svrsishodnom ponašanju. Ta zakonitost predočava, dakle, stanovit inteligentan red u svijetu, kojem su redu priroda i čovječanstvo podređeni, ali čija vlastita bitnost za nas jest i ostaje neprepoznatljiva, jer mi o tom redu primamo obavijesti samo pomoću naših specifičnih čulnih osjeta, koje nikada ne možemo savršeno iskopčati. Ali, činjenično bogati uspjesi prirodoslovnog istraživanja daju nam pravo na zaključak, da se neprekidnim nastavljanjem rada ipak stalno barem približavamo nedostizivim ciljevima, te da sebe jačamo nadom u stalno napredujuće produbljivanje naših uvida u vladanje Svemoćnog Uma koji upravlja prirodom. [podcrtao, A. K.].

Ante Kusić

Želiš li upoznati još velikih znanstvenika vjernika klikni NA LINK!


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 27. rujna 2014.

Možda vam se svidi