“Kalistove katakombe – izrazio se jednom papa Ivan XXI­II. (1958.-1963.) – jesu najuzvišenije i najglasovitije rimske katakombe”. Na toj je crti i De Rossi, koji je to podzemno groblje okarakterizirao “najizvrsnijim” te “prvim službenim grobljem rim­ske kršćanske zajednice i slavnim grobljem papa 3. stoljeća” [1]. Smještene su na drugoj milji Apijske ceste, duž koje se nalaze i druga starokršćanska groblja [2], samo nekoliko koraka od glaso­vite crkvice Domine quo vadis. Dobile su ime po đakonu (i budućem papi) Kalistu i među najvažnijim su grobljima podzemnog Rima: ta važnost ne proizlazi samo zbog kršćanskih mučenika koji su tu pokopani već i zbog ikonografskih i epigrafskih spomenika koji se u nji­ma i danas nalaze. Protežu se na četiri etaže ili kata (četvrti je u odnosu na druga tri znatno ograničen), dosežu dužinu od gotovo 20 kilometara i broje oko pola milijuna grobnica.

1. Veliko otkriće

Tragajući za kršćanskim starinama, De Rossi je 1849., kao strastveni dvadesetsedmogodišnji arheolog, ušao u jedan vino­grad smješten na uglu između dviju cesta, Apijske i Sedmorih crkava. U vinogradu se nalazila mala crkva, nekoć posvećena papi mučeniku Sikstu, a u De Rossijevo je vrijeme bila napu­štena i pretvorena u magazin. Stručnjakovo oko zaustavilo se na fragmentu jedne razbijene mramorne ploče, koju je vlasnik vinograda upotrijebio za jednu od stuba u svom vinogradu. Na oštećenom kamenu nalazio se natpis: “[…] NELIVS MARTYR”. De Rossi je odmah uočio da natpisu nedostaje prvi dio slovä od punog imena pa je pronađeno NELIVS kompletirao s “COR” te dobio puno ime: CORNELIVS. Odmah je shvatio da pred sobom ima dio natpisa i ploče koja je nekoć prekrivala grob pape Kor­nelija, mučenika, koji je 253. umro u Centumcelae (današnja Civitavecchia) i, koju godinu kasnije, prenesen u jedan hipogej uz Kalistovo groblje.

Bio je uvjeren da se u podzemlju toga vinograda kriju Kalistove katakombe. Da bi njegove pretpostavke dobile i potvrdu, trebalo je zaviriti u “utrobu” vinograda, tj. izvršiti iskapanja. A to se nije moglo jer se radilo o privatnom posjedu. Stoga se De Rossi uputio k papi Piju IX.: želio ga je izvijestiti o svom otkriću i nago­voriti ga da otkupi taj vinograd kako bi se slobodno moglo istraživati. Nakon što je Papa uvažio De Rossijevu molbu o otkupu vinograda, strastveni je stručnjak odmah započeo s iskapanjem i istraživanjem. Njegove pretpostavke pokazale su se točnima. Ne samo da je našao podzemnu grobnicu, uz koju je pronašao i ostatak natpisa kojeg je intuitivno već bio nadopunio – tako da je u svom punom obliku glasio CORNELIVS MARTYR EP(iscopus) – već je na tom mjestu otkrio i grobnice drugih papa [3]. Naravno, i Papa je zaželio vidjeti to otkriće. Došavši na grobove svojih pret­hodnika, bio je duboko ganut. Zajedno je s De Rossijem postavio natpise papa iz 3. stoljeća koji su ondje pronađeni te sa suzama u očima upitao: “To su, dakle, grobne ploče mojih prethodnika koji su ovdje počivali?”, na što je De Rossi s ponosom potvrdno odgovorio. [4]

Foto: Wikipedia

2. Podzemno bogatstvo

Kao i druga starokršćanska podzemna groblja, ni Kalistove katakombe nisu izdubljene u kratkom vreme­nu. Naprotiv, nastajale su postupno: spajanjem pojedinih hipogeja koji su, neovisno jedan o drugom, sagrađeni u različi­tim vremenskim razdobljima; svaki je hipogej isprva imao vla­stiti pristup, tj. stube, te je bio sastavljen od nekoliko galerija i ponekog kubikula.

Katakombe su, spomenusmo, dobile ime po đakonu i kasnijem papi Kalistu I. (217.-222.), koji se rodio u jednoj robovskoj obitelji i mukotrpno radio u rudnicima na Sardiniji; nakon što je stekao slobodu postao je đakon i suradnik pape Zeferina (199.­217.): gotovo dvadeset godina bio je čuvar i upravitelj ovoga gro­blja, priskrbljujući brojnim siromašnim kršćanima dostojan ukop. Nakon Zeferinove smrti [5] izabran je za papu, unatoč veli­koj oporbi koju je predvodio svećenik Hipolit [6]. Pontifikat mu je trajao pet godina, jer je, navodno, uslijed jedne pučke pobune (222.), umro mučeničkom smrću. Zbog opasnosti, nije mogao biti pokopan u “svojim”, Kalistovim katakombama, već je u “žur­bi” pokopan na Kalepodijevu groblju, na Aurelijskoj cesti [7].

Kalistove katakombe sadrže brojne znamenitosti. Budući da na ovom mjestu nije moguće sve navesti, ograničujemo se spo­menuti samo neke od njih, zapravo one najistaknutije: kriptu papa, kriptu sv. Cecilije, sakramentalne kubikule i druge zna­menite kripte.

a) Kripta papa

Otkrio ju je De Rossi 1854. godine i odmah ju nazvao “malim Vatikanom” i “središnjim spomenikom svih kršćanskih grobalja” [8]. Začetak joj je privatni kubikul. Nakon darovnice toga prostora rimskoj kršćanskoj zajednici kubikul je u cijelosti restrukturiran i pretvoren u kriptu koja sadržava dvanaest lokula (tj. grobnica pravokutnog oblika), četiri sarko­faga i jednu monumentalnu grobnicu u podnožju zida. U kripti je sahranjeno devet papa i osam biskupa. Tijekom obnove kripte De Rossi je otkrio izvorne nadgrobne ploče četvorice papa: Anterovu (235.-236.), Fabijanovu (236.-250.), Lucijevu (253.-254.) i Eutihijanovu (275.-283.); petu, Poncijanovu (230.-235.), je otkrio je njegov učenik, mons. Joseph Wilpert.

Natpisi su na tim pločama na grčkom jeziku [9]. Uz ime, sadr­žavaju i “biskupski” naslov, a za dvojicu i počasni naslov “muče­nika”. Devetorica papa sahranjenih u toj kripti jesu:

  • Sv. Poncijan, podrijetlom Rimljanin. Car Maksimin Trački osudio ga je na prisilni rad na Sardiniji. Da ne bi zbog svoga prisilnog izbivanja doveo rimsku Crkvu u teškoće, odrekao se papinstva (prvi primjer abdikacije u povijesti papinstva); umro je u progonstvu, ali su mu posmrtni ostatci preneseni u Rim i sahranjeni u kripti papa.
  • Sv. Anter, podrijetlom Grk. Za papu je izabran nakon Poncijanove abdikacije, dok je ovaj još bio živ. Umro je nakon samo 43 dana pontifikata, koje je sve proveo u zatvoru; od njega nam nije poznato ništa do ime, koje je tipično ropsko [10];
  • Sv. Fabijan, također Rimljanin po podrijetlu. Umro je muče­ničkom smrću za Decijeva progona: odrubljena mu je glava; pokazao se kao sposobni organizator rimske Crkve [11];
  • Sv. Lucije, također Rimljanin. Bio je papa samo devet mjese­ci, od čega je dio proveo u progonstvu u Centumcelae, kamo ga je prognao car Gal; s Valerijanovim dolaskom na vlast i on se vratio u Rim te nastojao ublažiti stav službene Crkve prema lapsima, tj. onima koji duhovno nisu bili dovoljno jaki pa su žrtvovali poganskim božanstvima da bi spasili život;
  • Sv. Stjepan I. (254.-257.), Rimljanin. S kartaškim bisku­pom Ciprijanom teološki je raspravljao te je, nasuprot nje­mu, priznao valjanost krštenja obraćenim krivovjercima i lapsima [12];
  • Sv. Siksto II., grčkog podrijetla. Umro je za Valerijanova pro­gona upravo na groblju sv. Kalista: uhićen je dok predvodio liturgiju te je istoga dana, poslije jednog kratkog procesa, smaknut (6. kolovoza 258.); mučeništvo su, zajedno s njim, podnijela i šestorica đakona, koji su također pokopani u Kalistovim katakombama [13];
  • Sv. Dionizije (259.-268.), nepoznatoga podrijetla. Imao je teš­ku zadaću: organizirati rimsku Crkvu nakon Valerijanova vihora [14];
  • Sv. Feliks I. (269.-274.), Rimljanin. Bio je papa u vrijeme cara Aurelijana. Intervenirao je na Antiohijskoj sinodi, na kojoj je svrgnut antiohijski biskup Pavao Samosatski; nakon osude antiohijskog biskupa poslao je pismo aleksandrijskom kleru u kojem je jasno precizirao kristološki nauk [15];
  • Sv. Eutihijan, podrijetlom iz Ligurije. Posljednji je od deveto­rice papa koji je sahranjen u kripti papa. Veliki dio njegova pontifikata odvijao se za vladavine cara Proba (276.-282.); umro je 283., godinu ranije nego što je na carsko prijestolje zasjeo Dioklecijan [16].

U cjelokupnom kompleksu Kalistovih katakomba sveuku­pno je sahranjeno 16 papa, a gornja devetorica u kripti papa. Po završetku progona papa Damaz I. (366.-384.) pretvorio je kriptu u malu podzemnu crkvicu uresivši je slikama, mramorom, moza­icima, stupovima, svjetiljkama i drugim ukrasnim predmetima, a pored groba pape Siksta II. dao je urezati u mramor dvije poet­ske strofe na latinskom, koje posjetitelje i hodočasnike podsje­ćaju na mučenike pokopane u tom groblju [17].

b) Kripta sv. Cecilije

Kripta ove kršćanske djevice i muče­nice iz 3. stoljeća nalazi se u blizini kripte papa [18]. Budući da su se mnogi kršćani željeli pokopati u blizini grobova kršćanskih mučenika, tako se dogodilo i s grobom sv. Cecilije, u čijoj su bli­zini kršćani željeli imati svoj grobni smiraj. Kako je njezin grob ubrzo postao meta brojnih hodočasnika, došlo je do preuređenja kripte, pri čemu su učinjeni određeni zahvati i proširenja.

Tijelo mučenice pokopano je na mjestu na kojem se danas nalazi njezina statua. Tu je ostalo sve do 821. godine, kada ga je papa Paskal I. (817.-824.) premjestio u baziliku posvećenu u nje­zinu čast: bazilika je sagrađena na mjestu svetičine rodne kuće, s desnu stranu Tibera (in Trastevere). Današnja je Cecilijina statua u Kalistovim katakombama kopija originala, koju je izradio Ste­fano Maderno (1566.-1636.), dok se original nalazi u bazilici sv. Cecilije. Statua pokazuje tijelo mučenice kako je viđeno 1559., kada je otvoren sarkofag radi prepoznavanja njezinih posmrtnih ostataka. Kipar je na statui istaknuo urez mača na svetičinu grlu i njezinu vjeru u Presveto Trojstvo (s prstima ruke).

Iako ne postoji nikakva dvojba o povijesnoj osobi sv. Cecilije, ipak se pouzdano ne zna za kojeg bi progonstva podnije­la mučeništvo [19], jer je Dioklecijan naredio da se unište crkvene pismohrane.

Kripta je nekoliko puta bila obnavljana i uljepšavana fre­skama, mozaicima i mramorom. U jednoj maloj niši prikazan je Krist u bizantskom stilu, s aureolom oko glave, na kojoj se ističe križ. Desna mu je ruka u pokretu onoga koji govori, dok u lijevoj drži knjigu Evanđelja, urešenu dragim kamenjem. U neposrednoj blizini nalazi se freska pape mučenika, sv. Urbana I. (222.-230.). Iznad Kristove niše ističe se slika sv. Cecilije u odjeći bizantske princeze.

c) Sakramentalni kubikuli

Riječ je o obiteljskim grobnicama urešenim slikama, s početka 3. stoljeća, na kojima se posebno ističu simbolički prikazi dvaju sakramenata: krst i euharistija.

Tim su freskama kršćani prvih stoljeća željeli podsjetiti na svoj katekumenat, ali su istodobno preko njih željeli ostaviti i poruku svojim suvremenicima, koja otprilike glasi: krštenjem su postali kršćani te su ustrajali u kršćanskom životu zahvaljujući slavljenju euharistije i čestom primanju pričesti. U biti, željeli su podsjetiti svoje najbliže i sve one koji budu posjećivali njihov grob da će se jednoga dana ponovno sastati u nebu ako i oni budu upotrebljavali ista sredstva spasenja [20].

d) Druge znamenite kripte

Ograničujem se ukratko spome­nuti samo neke, bez namjere opširnijeg opisa unutrašnjosti nji­hova groba:

  • kripta sv. Kaja (283.-296.), pape, porijeklom iz rimske Dal­macije, koji je umro za Dioklecijanove vladavine [21] i pokopan u kripti iznimnih protega [22]. Za razliku od kripte papa [23], ili npr. kripte sv. Euzebija, kripta sv. Kaja nije doživjela damazijsku restauraciju. Kad ju je De Rossi otkrio (1856.), kripta je bila u potpuno ruševnom stanju, a znameniti ju je arhe­olog uspio identificirati zahvaljujući pronađenim ulomcima i u cijelosti rekonstruirao izvorni grobni natpis. Taj je nat­pis bio na grčkom jeziku i glasio je: r(aio)Y Eni(oKonou) KAT(a0£otg) nP(o i) KAA(av6<av) MAIO(v): “Grob biskupa Kaja 22. travnja” [24];
  • kripta pape Euzebija (vjerojatno 310.), mučenika, kojega je Maksencije odmah nakon izbora za papu protjerao u progon­stvo na Siciliju, gdje je ubrzo i umro; tijelo mu je preneseno u Rim i pokopano u Kalistovim katakombama, u neposred­noj blizini pape Kaja. De Rossi je uz njegov grob otkrio i neke poetske natpise pape Damaza [25];
  • kripta pape Kornelija (251.-253.), mučenika, koji je prognan u Centumcellae (današnja Civitavecchia), gdje je umro u bijedi i mukama. U toj su kripti sačuvane još neke kamene ploče i dvije freske bizantskog stila iz 7. stoljeća [26].

Freske su naslikane na dva pilastra (kvadrasta stupa) koji se nalaze uz grob pape Kornelija. Na jednoj od njih nalaze se dvojica papa mučenika: Kornelije i Siksto II. te dvojica afričkih biskupa: sv. Ciprijan, biskup u Kartagi, i sv. Optat, biskup u ondašnjoj Numidiji. Svi likovi imaju oko glave aureole i prošišanu kosu na vrhu glave, tj. tonzuru; izrazi su im lica različiti, a pontifikalna odjeća (sva četvorica imaju palij, tj. znak nadbiskupske vlasti) i stavovi tijela jednaki; u lijevoj ruci drže knjigu (Evanđelje), a desna im je u govorničkom pokretu; ne radi se o izvornim por­tretima, već o imaginarnim figurama.

Zaključak

Nakon svega izloženog značenje “podzemnog Rima”, odnosno katakomba, može se sintetizirati riječima što ih je izrekao znameniti De Rossijev učenik Horacije Maruucchi: “Katakombe se mogu smatrati kolijevkom kršćanstva i pismohranom rane Crkve. Slikarstvo, kiparstvo, epigrafija pružaju nam najdrago­cjeniju građu za osvjetljivanje običaja i života starih kršćana. K tome, dopuštaju nam pokazati identitet življene vjere u prvim sto­ljećima, s Vjerovanjem koje i mi danas ispovijedamo. I to poka­zivanje za nas ima veliku vrijednost, jer spomenici koji se nalaze u katakombama pripadaju prvim stoljećima kršćanstva.” [27] Slič­nu je misao izrekao i papa Pio XI. u svom motu proprio, u prigodi osnutka Papinskog instituta za kršćansku arheologiju (1925.), kada je kazao da je rimska Crkva, zahvaljujući katakombama, otkrila znatan dio svoje antičke baštine, da je iščitala cijele stra­nice svoje povijesti te iznijela na vidjelo dokumente i spomenike od najviše povijesne vrijednosti, kako bi pokazala starost svoga nauka, svoje vjere i svoje časne predaje [28].

Katakombe su, uistinu, bogata pismohrana rane Crkve. Po njima se može hodati satima, zagledavati i promišljati satima. O njima se mogu ispisati brojne stranice. Ali sve to neće biti dostatno da se sagleda, ispiše ili spomene cijelo Vjerovanje, što ga one sadržavaju. Svjesni smo da smo u ovom uratku nešto i propustili, kao što su, primjerice, teme (u slici, natpisu, sim­bolu) koje govore o otpuštenju grijeha, općem sudu i slično, a također pripadaju Vjerovanju “podzemnog Rima”. Ipak, i ovo što smo izložili smatramo kako je dovoljno za tvrdnju da je Vjerova­nje prvih kršćana isto Vjerovanje koje ispovijedaju i žive današ­nji kršćani. Jer, Christus hieri, hodie et semper est (Krist, jučer, danas i uvijek isti je)!

fra Željko Tolić | Služba Božja

Članak je objavljen s dopuštenjem autora. Sva prava pridržna.

Prvi dio iz niza o katakombama pročitajte na ovom linku!

[1] A. Baruffa, Le Catacombe di S. Callisto, 21. O Kalistovim katakombama također: P. Filacchione – C. Papi, Archeologia cristiana, 183-184.

[2] Osim Kalistova, na toj se cesti još nalaze: a) anonimno groblje: mala i vrlo devastirana grobna galerija, smještena uz grobnicu Scipiona; b) Balbinino groblje: nedovoljno istraženo, na kojem se nalazi grob pape Marka (f 336.); c) Lucinine kripte: ima tri kata s vrlo dragocjenim freskama i natpisima; u jednoj od kripta nalazi se grob pape Kornelija (f 253); d) Sebastijanovo groblje: na kojem je bila memoria (ili basilica) Apostolorum u kojoj se iskazivao kult dvojici apostolskih prvaka – Petru i Pavlu; e) Pretekstatovo groblje: prostrana grobna mreža s više katova; najpoznatiji mučenici pokopani na ovom groblju su Felicisim i Agapit, dvojica đakona pape Siksta II. (f 258.); f) anonimno groblje: smješteno sjeveroza­padno od Pretekstatova, otkriveno je 1951./52.; danas nosi naziv Svetoga križa. O podzemnim grobljima uz druge rimske ceste vidi: A. P. Frutaz, I cimiteri antichi di Roma, 698-706; L. Hertling – E. Kirschbaum, Le catacombe romane e i loro martiri, 19-22.

[3] Hertling – E. Kirschbaum, Le catacombe romane e i loro martiri, 9-11; A. Baruffa, Le Catacombe di S. Callisto, 11.

[4] Hertiing – E. Kirschbaum, Le catacombe romane e i loro martiri, 11.

[5] Prema Salzburgškom putopisu, papa Zeferin pokopan je na Kalistovu groblju, aii iznad zemlje, u jednom skromnom mauzoleju, sagrađenom upravo iznad kripte papa. U 7. stoljeću u Zeferinovu mauzoleju častio se i grob sv. Tarzicija, mučeni­ka poznatog po štovanju euharistije. Usp. L. Hertling – E. Kirschbaum, Le cata­combe romane e i loro martiri, 47-48.

[6] Rimski svećenik Hipolit jedna je od najistaknutijih osoba starovjekovne rimske Crkve i zasigurno njezin najveći teolog, kojega je u to vrijeme po znanju nadmašivao jedino Origen. Nakon Zeferinove smrti nadao se da će ga zamijeniti na papinskoj stolici. Razočaran u svojim očekivanjima, prekinuo je odnose s papom Kalistom i ustanovio vlastitu zajednicu kojoj je figurirao kao poglavar, odnosno protupapa (od 217. do 235.). Car Maksimin Trački poslao ga je u progonstvo na Sardiniju, gdje je pomiren s Crkvom umro mučeničkom smrću. Tijelo mu je zatim preneseno u Rim i sahranjeno u groblje na Tiburtinskoj cesti, koje je kasnije nazvano po njemu. Usp. AA. VV, I Papi e gli antipapi, 250-251; L. Hertling – E. Kirschbaum, Le catacombe romane e i loro martiri, 50-52.

[5] Usp. C. Rendina, I Papi. Storia e segreti, 52-55; A. Baruffa, Le Catacombe di S. Callisto, 22-24. S druge strane, L. Hertling – E. Kirschbaum, Le catacombe romane e i loro martiri, 48-49, pobijaju to mišljenje, jer smatraju da se ono zasniva na nepouzdanoj legendi. Prema njima, nije se radilo ni o kakvoj opasnosti ni žurbi, jer u vrijeme Kalistove smrti nije bilo nikakvog općeg progona pa tako ni pobune u kojoj je Papa ubijen. S onu stranu Tibera (Trastevere), gdje je navodno Kalist pogubljen, do kripte papa, tvrde oni, ima jedan dobar sat hoda, a do Kalepodijeva groblja samo tri četvrt sata, tako da “žurba” u ovom slučaju ne znači ništa. Kalist je pokopan na najbližem groblju, a ne “svome”, jer, prema njima, kripta papa u današnjim Kalistovim katakombama godine 222. još nije ni postojala.

[6] A. Baruffa, Le Catacombe di S. Callisto, 52-67.

[7] S tim u vezi, potrebno je reći da su do kraja trećeg stoljeća svi papinski epigrafi (natpisi), izuzev pape Kornelija, na grčkom jeziku, iako sve pape nisu bili grčkog podrijetla. Razlog tome je dvojak: autori tih natpisa, koji su bili grčkog podrije­tla (što je manje određujuće) i grčki kao liturgijski jezik toga doba, što se odra­zilo i na uporabu grobnih natpisa (uglavnom određujuće). Usp. L. Hertling – E. Kirschbaum, Le catacombe romane e i loro martiri, 187.

[8] Rendina, I Papi. Storia e segreti, 57. Može se reći da je ovaj Papa, jednako kao i papa Kalist, bio libertin. No, unatoč tome, pogrješno bi bilo poimati rimskog libertina kao umirovljenog roba. Unatoč tome što su ih rimski plemići gledali s visoka, libertini su bili često vrlo aktivni i dobrostojeći ljudi. Stoga bi bilo posve krivo, a to se često i čini, kršćane prvih stoljeća zamišljati “prostim ljudima” i gotovo “najnižim društvenim slojem”. Upravo kripta papa – bilo po svojoj arhitek­tonskoj izvedbi, bilo po natpisima – pokazuje jasnu imućnost i eleganciju, koja ne zaostaje ni za najboljim klasičnim ostvarenjima te vrste.

[9] Ciprijan o njemu govori s velikim pohvalama. Bio je poštovan i na Istoku, tako da je kasnije uvršten među svete čudotvorce, a Origen mu je uputio jedno pismo da bi se opravdao od optužaba za krivovjerje. Začetnik je diobe nižega klera i reorganizacije Rimske crkve, koju spominje njegov nasljednik Kornelije: svaki od sedam đakona imao je uz sebe jednog podđakona i šest akolita. U isto je vri­jeme podijelio Rim na sedam područja kako bi se olakšala briga za siromašne. Osim 56 klerika i 46 prezbitera, postojala su još 52 iz nižeg klera (lektori, egzor­cisti, ostijari, tj. vratari). Iz Fabijanove škole proizašli su pape: Kornelije, Lucije, Stjepan i vjerojatno Siksto II. i Dionizije. Umro je kao mučenik početkom Decijeva progona. Usp. C. Rendina, I Papi. Storia e segreti, 58-59.

[10] Protivno Ciprijanu i Firmilijanu, biskupu u Cezareji Kapadocijskoj, te protivno biskupskim sinodama afričke Crkve, koje su odricale valjanost krštenja koje bi podijelili krivovjerci i raskolnici, papa Stjepan je podržavao tezu o samo jed­nom krštenju: na obraćene krivovjernike dovoljno je položiti samo ruke. Teološki sukob između dvojice biskupa prekinuo je Valerijanov progon, tijekom kojega je mučeničkom smrću završio Ciprijan (t 258.). Vijest o Stjepanovu mučeništvu, kojemu su vojnici odsjekli glavu dok je obavljao službu Božju na Lucinu gro­blju, donosi jedna passio iz 6. stoljeća; ta je vijest, koja inače nema uporišta u staroj rimskoj liturgijskoj predaji, prešla zatim u Martyrologium Hieronymianum, Liber pontificalis i Sacramentarium gregorianum. Usp. C. Rendina, I Papi. Storia e segreti, 63-65.

[11] Rendina, I Papi. Storia e segreti, 65-66. Usp. L. Hertling – E. Kirschbaum, iLe catacombe romane e i loro martiri, 55-57. Iz kasnijih vijesti dade se zaključiti da su i drugi đakoni bili mučeni, ukupno sedmorica, iako ne isti dan; sedmi bi bio sv. Lovro, o kojemu ipak ostaje dvojba je li se njegovo mučeništvo zbilo 258. (za Valerijana) ili pak kasnije, za Dioklecijana i njegova progona: elementi sadržani u priči o sv. Lovri (zapljena dobara siromašnih, smrt na užarenim gradelama) čine ga bližim Dioklecijanovu progonu.

[12] C. Rendina, I Papi. Storia e segreti, 66-68.

[13] C. Rendina, I Papi. Storia e segreti, 68-69.

[14] C. Rendina, I Papi. Storia e segreti, 69. Eutihijanove su relikvije 1659. prenesene u gotičku katedralu u Sarzani, gdje mu je podignuta velika mramorna statua.

[15] Relikvije papa pokopanih u katakombe, uključujući i one iz kripte papa, preni­jete su kasnije u gradske crkve. Tako su njihovi prvotni grobovi pali u zaborav, sve do De Rossija.

[16] O kripti sv. Cecilije: A. Baruffa, Le Catacombe di S. Callisto, 68-75.

[17] Prema Passio sv. Cecilije, koja je zatim prešla u Jeronimov Martirologij, Cecilija je bila kršćanska djevojka iz plemićkog staleža. Bila je obećana poganskom mladiću Valerijanu. Na dan vjenčanja kazala mu je da je ona svoje djevičanstvo posvetila Bogu. Valerijan je uvažio i poštovao taj njezin zavjet te postao kršća­nin; kršćaninom je postao i njegov brat Tiburcije. Dvojica su braće zatim uhićeni kao kršćani osuđeni na smrt zajedno s još jednim čovjekom, imenom Maksim. Nakon toga je i Cecilija izvedena pred prefekta. Budući da je odbila izvršiti idolatrijske obrede, osuđena je na smrt gušenjem u kupaonici svoje kuće. Zato što je para i vrućina nisu uspjele usmrtiti, poslan je jedan vojnik da joj mačem odrubi glavu; nakon tri neuspješna udarca ostavio ju je u agoniji u kojoj je nakon tri dana umrla. Poslije toga je njezina kuća pretvorena u crkvu. Valerijan, Tiburcije i Maksim povijesne su osobe: bili su rimski mučenici, pokopani na Pretekstatovu groblju, o kojima se ništa drugo ne zna. Priča, kakva je o njoj napisana, može uistinu izgledati maštovita, ali su povjesničari u novije vrijeme unijeli u nju malo više svjetla; od 6. stoljeća pa dalje sv. Cecilija, djevica i mučenica, bila je vrlo čašćena na Zapadu. Zbog teksta u njezinu časoslovu “cantibus organis” progla­šena je zaštitnicom glazbe i glazbenika. Usp. D. Attwater, Vite dei Santi, 66-67.

[18] Usp. A. Barufa, Le Catacombe di S. Callisto, 79-84.

[19] Prema jednoj legendi, papa Kaj je bio u rodbinskim odnosima s Dioklecijanom, porijeklom iz Dalmacije kao i on; i upravo bi taj rodbinski odnos utjecao na činje­nicu da Dioklecijan nije ni prst pomaknuo protiv Crkve dok je Kaj bio rimskim biskupom. Usp. C. Rendina, I Papi. Storia e segreti, 70.

[20] Promjeri su kripte: dužina 5,56 m; širina 3,50 sa 4,40 m; visina 4,70 m. U krip­ti je moglo biti sahranjeno više od šezdeset osoba; zidovi su joj ispisani brojnim grafitima svećenika i hodočasnika. Usp. A. Baruffa, Le Catacombe di S. Callisto,93.

[21] Može se pitati: Zašto ovaj glasoviti papa, čiji se cijeli pontifikat podudara s Diokle­cijanovom vladavinom (prije nego je poduzeo progone), ne nalazi u kripti papa? Na to pitanje nije jednostavno odgovoriti. Ali najvjerojatnije zbog toga što je u trenutku njegove smrti (22. travnja 296.) ukopni prostor u spomenutoj kripti već bio popunjen. Svakako, sv. Kaj ubrzo je našao mjesto u pobožnosti rimskih vjernika. O tome svjedoči i natpis iz prve polovice 4. stoljeća koji govori da se dio Kalistovih katakomba u blizini njegove grobnice, odnosno kripte, označavao njegovim imenom i da su vjernici nastojali imati grob u njegovoj blizini, kao što svjedoči i ovaj natpis: Iovina… je dobila arkosolij u Kalistu kod svetog Kaja. Usp. A. Baruffa, Le Catacombe di S. Callisto, 94.

[22] A. Baruffa, Le Catacombe di S. Callisto, 95.

[23] C.Rendina, I Papi. Storia e segreti, 75-76; A. Baruffa, Le Catacombe di S. Callisto, 100-102. U mnogim se udžbenicima, a također i literaturi, navodi da je između pape Marcelina, koji je umro za Dioklecijanova progona (15. siječnja 304.) i pape Euzebija, smješta pontifikat Marcela I. koji bi trajao godinu dana (307.-308.). Međutim, čini se da je istina posve drugačija. Na ovom mjestu kažimo samo to da je između Marcelinove smrti i Euzebijeva izbora za papu, a to je bilo nakon što su završili progoni (vjerojatno 310.), bila sedes vacantiae, koja je trajala gotovo sedam godina. Razlog tome isključivo su okolnosti koje je proizveo Dioklecijanov progon. No o tome, kako rekosmo, drugom prilikom i na drugom mjestu.

[24] C. Rendina, I Papi. Storia e segreti, 59-61; A. Baruffa, Le Catacombe di S. Calli­sto, 157-164.

[25] A. Ferrua, Le Catacombe, 19.

[26] Usp. Acta Apostolicae Sedis, 17 (1925), 620-621.