Istinu o lovu na vještice vrijedi znati radi nje same, no to pitanje ima dodatnu težinu za katolike jer je racionalistima, poganima i radikalnim feministkinjama dalo oružje za napade na Crkvu. Pomaže znati da je broj žrtava veoma uvećan, i da su razlozi za progone imali veze s društvenim čimbenicima koliko i s vjerskima.

Foto: Wikimedia

Još od vremena prosvjetiteljstva racionalisti vole navoditi spaljivanje vještica kao odličan primjer ogromnih razmjera srednjovjekovnog neznanja i vjerske (obično katoličke) zadrtosti. (Ljevičari danas to i dalje odbacuju kao ciničnu zavjeru snažnih protiv slabih.) Pisanje povijesti na taj način bilo je jednostavno: povjesničari su sakupljali užase, omalovažavali vjeru (ili barem vjeru nekoga drugoga), i slavili trijumf znanosti i liberalne vlade. Povijest vještičarenja činila se riješenim pitanjem 1969. kada je Hugh Trevor-Roper objavio svoj klasični esej “Europsko ludilo oko vještica u 16. i 17. stoljeću”.

No žamor novih glasova sada je ponovno otvorio tu kontroverziju. Članovi rastućeg neopoganskog revivala – u Americi ih je danas 200 tisuća – tvrde da su vještice spaljene za vrijeme velikog progona vještica njihovi mučenički prethodnici. 2000. godine skupina poganskih vođa zahtijevala je posebnu ispriku od pape Ivana Pavla II. prilikom Jubilejskog dana oprosta. Oplakivali su “poganski holokaust” devet milijuna potajnih štovatelja prirode što su ih kršćani pod Inkvizicijom istrijebili prije 500 godina.

Prije 60 godina jedan od osnivača neopoganskog pokreta, Gerald Gardner, skovao je sintagmu “Vremena spaljivanja” kako bi opisao to razdoblje progona. Iako je Gardnerova povijesna stručnost od tada dovedena u pitanje, promicateljice neopoganstva Margot Adler i Starhawk (rođena kao Miriam Simos) i dalje propovijedaju što je on naučavao jer, kako one kažu, “izmišljena povijest je zadovoljavajući mit”.

Devet milijuna spaljenih žena je brojka prikladno veća od broja žrtava židovskoga Shoaha, no zapravo ju je 1893. godine osmislila američka feministica Matilda Joslyn Gage. Radikalne feministice mnogo su se bavile tim masovnim “ginecidom”, kako ga je nazvala antipornografska aktivistica Andrea Dworkin. Feministice vide vještice kao prirodnog neprijatelja patrijarhije, uzvisujući ih kao što je stara ljevica činila sa španjolskom Republikom. Za njih, kao i za pogane, igranje politike viktimizacije ojačava solidarnost.

U međuvremenu, oni ekološkog usmjerenja, skupina koja se preklapa s poganima i radikalnim feministicama, optužuju da je ugnjetavanje vještičarenja ljudima srednjeg vijeka oduzelo alternativnu medicinu i otuđilo ih od njihove prastare mudrosti o Zemlji. U svojoj knjizi iz 1973. Witches, Midwives, and Nurses: A History of Women Healers (“Vještice, primalje, i medicinske sestre: Povijest iscjeliteljica”), feministice i ekološke novinarke Barbara Ehrenreich i Deirdre English tvrde da su vještice zapravo bile primalje, koje su htjeli izgurati njihovi suparnici, liječnici. Ekofeministica Carolyn Merchant krivi patrijarhalnu znanost za “smrt Prirode” u svojoj tako naslovljenoj knjizi.

Iako opća javnost to tek treba primijetiti, nedavna akademska istraživanja većinom su potukla i stare prosvjetiteljske činjenice i nove neopoganske teorije. Arhivska proučavanja provedena u različitim regijama Europe tijekom posljednjih nekoliko desetljeća točnije su izmjerila tko je ubio koliko ljudi i pod kakvim okolnostima. Koristeći alate antropologije i psihologije povjesničari su rekonstruirali društveni kontekst u kojemu su se događali progoni vještica. Oni sada imaju jasniju sliku o tome kako su se i na kojem intelektualnom temelju razvijale teorije o vještičarenju.

Mnoštvo mitova

Na primjer, povjesničari su sada shvatili da progoni vještica nisu bili primarno srednjovjekovni fenomen. Oni su svoj vrhunac imali za vrijeme racionalističkog doba Descartesa, Newtona i sv. Vinka Paulskog. Progonjenje žena osumnjičenih za vještičarenje nije bilo elitistička zavjera protiv siromašnih, niti je prakticiranje vještičarenja bilo oblik seljačkog otpora. Katolici i protestanti progonili su vještice sa sličnim elanom. I Crkva i država su ih osuđivale i pogubljivale. Trebalo je više od čistoga razuma kako bi se prekinulo ludilo oko vještica.

Niti su vještice bile potajne poganke koje su služile davnoj Trostrukoj božici i Rogatom bogu, kao što tvrde neopogani. Zapravo, nijedna vještica nikada nije bila pogubljena zbog štovanja poganskih božanstava. Procjena Matilde Gage o 9 milijuna spaljenih žena je više od 200 puta veća od trenutne procjene od 30 do 50 tisuća ubijenih tijekom 400 godina između 1400. i 1800. – što je velika brojka, ali ne holokaust. I nije sve bilo vrijeme spaljivanja. Vještice se također vješalo, davilo i odrubljivalo im se glave. Lov na vještice nije bio lov na žene – barem 20 posto svih osumnjičenih za vještičarenje bili su muškarci. Primalje nisu bile stalna meta, niti su vještice likvidirane kao prepreka profesionaliziranoj medicini i mehanicističkoj znanosti.

No ovaj revidirani niz činjenica ne bi trebao potpuno umiriti katolike. Kako bi potukli prosvjetiteljsku teoriju da je spaljivanje vještica bio gotovo u potpunosti katolički fenomen, katolike su zavodili – ponekad namjerno – o ulozi Crkve u lovu na vještice apologeti spremni predstaviti Crkvu kao nevinu od krvi vještica. Katolici bi trebali znati da su razmišljanje koje je pokrenulo veliki lov na vještice započeli katolički klerici prije reformacije.

No veliki lov na vještice je ipak iznimno sporo nadolazio. Mnoge su kulture svijeta tisućljećima vjerovale – i dalje vjeruju – u vještice. U tipičnom folkloru, prošlom i sadašnjem, vještice su zla stvorenja što lete noću i nanose štetu drugima nadnaravnim sredstvima, kao što su prokletstva, zlo oko i magične tvari. Vještičarenje se obično smatra urođenom moći, za razliku od čarobnjaštva, gdje se čarolije moraju naučiti. Ono jedinstveno što je kršćanstvo dodalo tim tradicionalnim vjerovanjima bio je đavao. Govorilo se da se Božji neprijatelji pridružuju đavlovoj bandi demona sklapanjem pakta, i da ga štuju na užasnim bakanalijama zvanima “sabati”, gdje su parodirali liturgiju.

Crkva je naslijedila rimske i germanske zakone vezane za zlokobnu magiju, zakone koji su vještičarenje smatrali zločinom. No za sv. Augustina konkretno vještičarenje sastojalo se od idolatrije i iluzije prije nego nanošenja štete drugima. Nastavljajući se na Augustina, anonimni tekst iz 9. stoljeća, Canon Episcopi, postao je dijelom crkvenoga kanonskog prava, proglašavajući da je vjerovanje da su vještice koje lete noću hereza, jer stvarne vještice ne postoje. Iako se idolatrija i hereza povezani s vještičarenjem nalaze samo u volji, ne u stvarnim djelima, one su ipak grješne, pisao je Augustin. Kazna je bila potrebna – ali ne spaljivanje.

Visoki srednji vijek 12. i 13. stoljeća vidio je krvavi progon heretika, naročito katara u Provansi. Mjere protiv Židova, čarobnjaka i seksualnih devijanata također su postale strožima. Te su se skupine povezivale sa stereotipiziranim nizom svetogrđa, orgija i užasnih djela, uključujući čedomorstvo i kanibalizam. Počevši 1232. godine, papinska Inkvizicija slala je putujuće stručnjake da otkriju i kazne heretike izvan postojećih pravnih sustava.

Zatim se najednom vratila ideja da je vještičarenje stvarnost, a ne heretička iluzija. Inkvizitori koji su se zanatu učili na hereticima istrijebili su i optužene vještice krajem srednjega vijeka. Tu se nije radilo o traženju drugih žrtvenih jaraca kako bi se zadovoljili zahtjevi tržišta. U društvu koje se bojalo nadnaravnih prijetnji što djeluju kroz ljudske urote, zlokobna narodna figura čarobnjaka izučenog u ezoteriji stopila se s onom seoske mudre žene ili lukavoga muškarca kako bi se stvorio novi fenomen dijabolične vještice.

Nakon prvih naznaka te promjene u kasnom 14. stoljeću, vatre su gorjele oko 1425. u regiji Savoji, što je danas jugoistočna Francuska, i u kantonu Valais u Švicarskoj, blizu granica s Francuskom i Italijom. Još oko 500 suđenja vješticama uslijedilo je prije nego što je reformacija započela 1517. godine.

Vodič za lovca na vještice

U međuvremenu se povećavao broj priručnika za lovce na vještice, od kojih je najpoznatiji zloglasni Malleus Maleficarum (“Malj za vještice”), objavljen 1486. godine. Njegovi autori, Jakob Sprenger i Heinrich Kraemer, bili su iskusni dominikanski inkvizitori, koji su spalili 48 vještica samo u jednoj biskupiji, i koji su dobili papinsku bulu kojom je potvrđena njihova misija. Obrćući staro načelo Canona Episcopi, Sprenger i Kraemer proglašavali su da je nevjerovanje u stvarno postojanje vještica hereza. Vještice redovito nanose tjelesnu i duhovnu štetu drugima, pisali su oni, i vještičarstvo je definirano odanošću vragu. Sprenger i Kraemer pozivali su svjetovne vlasti da se bore protiv vještica na bilo koji mogući način.

Malleus Maleficarum (primijetite ženski rod druge imenice u sintagmi) bio je pakosni ženomrzački pamflet. Opisivao je žene kao đavlove seksualne igračke, izjavljujući: “Sve vještičarenje dolazi od požude puti, koja je kod žena nezasitna”. Ironično, Sprenger je gajio duboku pobožnost prema Mariji. Pripomogao je oblikovati modernu krunicu i osnovao je prvo bratstvo molitelja krunice.

Malleus Maleficarum nije temeljito pokrio svoje područje, ne raspravljajući o stvarnome paktu što su ga vještice sklapale s vragom, sabatu, familijarima (stvorenjima životinjskoga oblika koja su pomagala vješticama) i noćnome letenju. No ti se elementi nisu uvijek pojavljivali u slučajevima vještičarenja. Sam po sebi, Malleus Maleficarum nije započeo novu paniku oko vještica, ali su ga slobodno koristili kasniji pisci o vještičarenju, i protestanti i katolici. Španjolski su inkvizitori bili gotovo usamljeni u ruganju nedostatku sofisticiranosti tog djela.

Demonolozi koji su poput spužvi upijali Malleus bili su veoma kulturni ljudi, poput protestanta Jeana Bodina, “Aristotela 16. stoljeća”, i njegova suvremenika, isusovačkog klasicista Martina del Rija. Ti teoretičari ustrajali su na načelu crimen exceptum: budući da je vještičarenje tako odvratan zločin, optužene vještice nemaju zakonskih prava. “Nijedna vještica od njih milijun ne bi bila optužena ili kažnjena”, hvastao se Bodin, “kada bi se postupak vodio uobičajenim pravilima”. Svatko tko je branio optužene vještice ili poricao njihove zločine zasluživao je jednaku kaznu kao i vještice, pisao je on.

Društvena elita progonitelja, demonologa i sudaca neumorno je lovila vještice sa žarom modernih revolucionara koji traže političku utopiju. Nijedna cijena nije prevelika, jer lov na vještice služi većemu dobru kršćanskog svijeta, po njihovu mišljenju. Oni su vjerovali da vještičarenje izvrće ključne društvene vrijednosti, ometa božanski poredak, izaziva božansko pravo kraljeva – pradavnu doktrinu da su kraljevi svoje pravo na vladanje dobili od Boga – i umanjuje Božje veličanstvo. Mislilo se da lov na vještice spašava duše i otklanja Božji gnjev čisteći društvo od zla dok se približava Posljednji sud.

Suprotno tome, seljaci su naprosto htjeli odahnuti od folklornih počinitelja zla koji su, po njihovom vjerovanju, nanosili zlo njima, njihovoj djeci, njihovoj stoci i njihovim usjevima. Prigovori najnižeg staleža pokrenuli su najviše lovova na vještice. Kada bi vlasti presporo djelovale, seljaci su bili sposobni linčovati osumnjičene susjede.

Iako je maleficium – tjelesno zlo – u optužbama običnih ljudi protiv osumnjičenih vještica bilo mnogo veća prijetnja nego dijabolizam, njihova folklorna vjerovanja pomiješala su se s onima stručnima Bodina i drugih na komplicirane načine. Uz propovijedi, ogovaranja, opise suđenja i vulgarno ilustrirane knjige o vješticama (naročito popularne u Njemačkoj), svatko je naučio što vještice rade i kako ih otkriti.

Vještice posvuda

30 do 50 tisuća žrtava europskih lovova na vještice nije bilo ravnomjerno raspoređeno u vremenu i prostoru, čak ni u određenoj jurisdikciji. U tri četvrtine Europe nije bilo niti jednog suđenja. Progon vještica širio se prema van iz svog prvog središta u Italiji početkom 15. stoljeća, a ugasio se u Poljskoj, gdje su zakoni protiv vještičarenja konačno opozvani 1788. Središte je općenito prestalo suditi vješticama prije nego što su periferije sa suđenjima i počele.

Španjolska cesta, koja se proteže od Italije do Nizozemske, također je bila “cesta vještica”. U španjolskoj Nizozemskoj, zemlji pod katoličkom vladavinom (današnjoj Belgiji), bilo je mnogo gorih progona nego u Ujedinjenim provincijama Nizozemske, pod vladavinom protestanata, gdje su do 1600. prestali spaljivati osuđene vještice. Bilo je ranih izljeva panike u njemačkim gradovima Brandenburgu i Mecklenburgu, kao i u Loreni u Francuskoj, i u dijelovima Švicarske i Škotske. Područje oko Rajne i jugozapadna Njemačka pretrpjeli su ozbiljna izbijanja, i najgore su bili pogođeni njemački crkveni teritoriji. Tri četvrtine svih suđenja za vještičarenje odvijalo se na teritorijima Svetog Rimskog Carstva, pod katoličkom vladavinom. No u katoličkom Portugalu, Kastilji i Italiji (pod španjolskom upravom) i u pravoslavnim državama istočne Europe nije bilo praktički nijednoga. Panika u Salemu, u Massachusettsu, bila je loša kao ono što se događalo u Engleskoj, ali čini se da nije bilo pogubljenja u latinskim kolonijama Novoga svijeta.

Regionalne brojke pokazuju nejednak uzorak lova na vještice. Na primjer, grad Baden u Njemačkoj spalio je 200 vještica od 1627. do 1630., više od svih osuđenih vještica pogubljenih u Švedskoj. Gradić Ellwangen u Njemačkoj spalio je 393 vještice od 1611. do 1618., više nego što su ih zajedno pogubile Španjolska i Portugal. Katolički knez-biskup u Wurzburgu u Njemačkoj spalio je 600 vještica od 1628. do 1631., više vještica nego što ih je ikad pogubljeno u protestantskim zemljama Švedskoj, Norveškoj, Finskoj i Islandu zajedno. Švicarski kanton Vaud pogubio je oko 1800 vještica od 1611. do 1660., u usporedbi sa škotskom brojkom od između 1300 i 1500 i engleske brojke od 500. Tvrdnje nekih katoličkih apologeta da je Elizabeta I. pogubljivala 800 vještica godišnje velika je kleveta. Samo u jugozapadnoj Njemačkoj između 1562. i 1684 zbog vještičarenja pogubljeno je 3229 ljudi – više nego što su ih iz bilo kojeg razloga pogubile španjolska, portugalska i rimska inkvizicija između 1500. i 1800. (Sve tri inkvizicije spalile su sveukupno manje od desetak vještica.)

Lovac na vještice-laik kojega su se najviše užasavali bio je Nicholas Remy, glavni tužitelj u Loreni, koji se hvalio da je u jednom desetljeću (1581. – 1591.) na lomaču poslao 900 osoba. No prvak svih vremena u iskorjenjivanju vještica bio je Ferdinand von Wittelsbach, katolički knez-nadbiskup Koelna, koji je tijekom 1630-ih spalio 2000 članova svoga vjerničkoga stada.

Neka nitko ne tvrdi da je lov na vještice bila dominantno protestantska aktivnost. I u katoličkim i u protestantskim zemljama bilo je i malo i mnogo lova. I demonolozi i kritičari dolazili su iz oba vjerska tabora.

Regionalni utjecaji

Lokalni čimbenici, a ne vjerske lojalnosti, određivale su oštrinu progona vještica. Rimsko pravo na kontinentu bilo je oštrije od engleskih zakona. Tužbe samo zbog maleficiuma, kao u Engleskoj i Skandinaviji, imale su manje žrtava od tužbi za dijabolizam (Škotska i Njemačka) ili za bijelu magiju (Lorena i Francuska). Neograničeno mučenje u Njemačkoj istjeralo je više priznanja od ograničenog mučenja u francuskoj regiji Franche-Comte. Engleske blaže metode, poput lišavanja sna, bile su također učinkoviti načini za podizanje broja osuda.

Ignoriranje priznanja ili optužbi iznuđenih mučenjem sačuvalo je Dansku od užasnih lančanih paničnih reakcija, u kojima bi optužene vještice optuživale druge. “Spektralni dokazi” iz snova tužitelja bili su značajno sredstvo progona u Salemu.

Pronalaženja vještičjeg znaka, neosjetljivoga na ubadanje, ili vještičje dojke, na kojoj su se navodno hranili familijari, osigurala su osude u Škotskoj i Engleskoj. Nesigurnost oko vjerodostojnosti vještičjeg znaka zaslužna je za oslobođenja u Ženevi. Djeca-svjedoci – obično zlobni lažljivci – pokazali su se smrtonosnima u Švedskoj, Baskiji, Njemačkoj i Engleskoj.

Profesionalni pronalazači vještica imali su strašan učinak. Najpoznatiji među tim optužiteljima-slobodnjacima bio je Englez Matthew Hopkins, koji je između 1645. i 1647. na strašnu sudbinu predao 200 ljudi, no specijalni inkvizitori ili istražiteljski odbori također su bili smrtonosni. Mjesni sudci obično su bili stroži od profesionalnih pravnika izvan dotične zajednice. Revizije osuda središnjih vlasti poštedjele su optužene vještice u Danskoj, Francuskoj, Švedskoj i Austriji. U Salemu je neslužbeni apel svećenika izvan zajednice zaustavio paniku.

Lov na vještice obično je bio dio širih nastojanja da se suzbije neposlušno ponašanje i nametnu vjerske ortodoksije. Lov se odigravao u svijetu sve manjih mogućnosti za obični puk. Seoska gospodarstva u ranom modernom dobu često su bila ugrožena sa svih strana, i tu je ugibanje krave moglo uništiti obitelj. Seljaci su bili zarobljeni u kontaktu licem u lice sa svojim susjedima neprijateljima. Sukobi su mogli trajati naraštajima.

Najsiromašnije i najčešće mete lovova na vještice – osobe podređenoga društvenog položaja, pa čak i djeca – ponekad bi preokretali cijelu igru optužujući bogate pripadnike viših staleža za vještičarenje.

Na suđenjima za vještičarenje bilo je više žena nego muškaraca, i kao optuženih i kao tužitelja. Ne samo da je Sprengerova slika žena kao požudnijega i pakosnijega spola stvarala sumnje – zbog činjenice da su žene imale niži društveni status od muškaraca bilo ih je lakše optužiti. U većini područja oko 80 posto ubijenih navodnih vještica bile su žene. Tada je za žene bilo vjerojatno da će ih optužiti za vještičarenje kao i za muškarce da budu sveci ili nasilni zločinci. To je bilo tako jer su se žene obično borile kletvama, a ne čelikom. Iako stereotip nije uvijek odgovarao, britansku vješticu obično se smatralo naprasitom, agresivnom, lošom susjedom, i često odvratnom – jako daleko od nježne iscjeliteljice neopoganskih fantazija. Njezine živopisne kletve mogle su upropastiti sve, do “praščića što leži u staji”. Ona je uvećavala svoje moći kako bi zaplašila druge i izvlačila usluge. Ako je se nije moglo voljeti, trebalo ju je se bojati.

Suprotno tome, vještice iz Lorene smatralo se “finima i lukavima, pažljivima da se ne svađaju s ljudima ili im prijete”. Pretjerani komplimenti bili su u Loreni znak za sumnju na vještičarenje, a potisnuti bijes mogao je biti zlokoban. Nevinost od nemogućih zločina povezanih s vještičarenjem nije nužno značila da su žrtve lova na vještice bile “fine”. Neke su bile prostitutke, prosjakinje ili sitne kriminalke. Austrijska Zauberjaeckl suđenja (1675. – 1690.) kažnjavala su kao vještice ljude koji su zapravo bili opasni zločinci, kao Društvo čarobnoga kaputa. To je Društvo bilo barokna verzija Hell’s Angelsa, i regrutirali su djecu-beskućnike, koju su kontrolirali crnom magijom, sodomijom i činima s miševima. Knez-nadbiskup Salzburga milostivo je zabranio pogubljivanje članova Društva mlađih od 12 godina, no 200 ostalih je usmrćeno.

Panika i tortura

Lov na vještice  mogao je biti endemičan i epidemičan, a dinamika mu je varirala. Panike manjih razmjera (manje od 20 žrtava) obično su se pojavljivale u selima zabrinutima zbog maleficiuma. Njihove žrtve bile su često siromašne osobe odbojne pojave, čije je uklanjanje ostatak zajednice pozdravljao.

Ako su se male panike hranile dugotrajnim strahovima od susjeda, velike su eksplodirale bez upozorenja, ubijale ljude svih staleža i stanja te kidale društvene veze. Najgori primjeri toga javljali su se u Njemačkoj, gdje je neograničena primjena mučenja (čime se prkosilo carskom zakonu) za posljedicu imala neobuzdano širenje optužbi. Protiviti se značilo je prizivati smrt.

Velike panike oko vještica počinjale bi s uobičajenim opskurnim sumnjivcima, a zatim nastavile uvis na društvenoj ljestvici prema uspješnim građanima, cijenjenim starijim damama, visokorangiranim klericima, pa čak i sudcima. Što bi panika dulje trajala, veći bi bio udio muških i bogatih žrtava.

Prema nizozemskom isusovcu Corneliusu van Loosu, zapljene od osumnjičenih vještica u velikim panikama mogle su “iskovati zlato i srebro od ljudske krvi”. Djeca su zakonski bila dovoljno stara za spaljivanje čim bi znali razlikovati “zlato od jabuke”. U Wurzburgu su spaljivali djecu od devet godina, uključujući i biskupova nećaka, a trogodišnji i četverogodišnji dječaci bacani su u zatvor pod optužbom da su Sotonine seksualne igračke.

Neka od njemačkih suđenja bila su još gora zbog zavjera, podmićivanja i silovanja. Neopisiva mučenja bila su rutinska stvar – 17 vrsta njih odobrio je u 17. stoljeću “saski zakonodavac” Benedikt Carpzov. Priznanje “bez mučenja” u Njemačkoj značilo je priznanje bez mučenja od kojeg bi žrtvi potekla krv. Gotovo svi koji su to prošli slomili su se, pa čak i nevini.

No vještice su se nekad znale same predati i spontano priznati, što je današnji ekvivalent samoubojstva predavanjem policiji. Ona ista melankolija, frustracija i očaj za koje su tvrdile da su ih dovele u vražje naručje dobrovoljno su ih odvele na lomaču. Moglo bi se reći da povjerovale u ostvarenje fantazija užitka i osvete što su ih vidjele u bespućima svoga uma. No i dalje su se nadale da će uz bol spasiti svoje duše.

Nekoliko hrabrih ljudi podignulo je svoj glas za pravdu. 1563. je Johann Weyer, protestant i sudski liječnik, privukao pozornost na okrutnost suđenja i mentalnu inkompetenciju mnogih optuženih. Engleski plemić Reginald Scot 1584. izrugivao se vještičarenju kao papističkim besmislicama. 1631. isusovac Friedrich von Spec, ispovjednik vještica spaljenih u Mainzu, proglasio ih je nevinim žrtvama. Van Loosu, svjedoku užasa suđenja vješticama u Trieru, zaplijenjen je njegov rukopis prije nego što je i mogao biti objavljen, i sam Van Loos bio je bačen u zatvor i protjeran.

Ironično je da je španjolski inkvizitor imenom Alonso Salazar y Frias organizirao najdramatičniji izazov lovu na vještice. 1609. se panika među francuskim Baskima na zapadnim Pirenejima u Biskajskom zaljevu proširila u regiju Navarru u Španjolsku, gdje je na lomači završilo šest optuženih vještica. No Salazar, sudac na tom suđenju, postao je skeptičan kada se panika toliko proširila da je obuhvatila 1800 sumnjivaca, među njima i 1500 djece. Priznanja baskijskih vještica uključivala su nevjerojatne detalje poput familijara u obliku kostimiranih žaba krastača koje su djeca-vještice na sabate okupljala u stada uz pomoć malih pastirskih štapova.

Salazar je uspoređivao svjedočenja, dao testirati navodne magične tvari, i primijenio logiku kako bi zaključio da su navodne vještice jednostavno proizvod lova na vještice. “Nije bilo vještica niti opčaranih dok se nije počelo govoriti i pisati o tome”, izvijestio je 1610. Tvrdoglavom praksom Salazar je od svojih nadređenih izvukao odluku kojom su optuženi 1614. oslobođeni. Španjolska inkvizicija nije više pogubila niti jednu vješticu, niti je dopuštala svjetovnim vlastima da to čine  nakon što je u Kataloniji između 1616. i 1619. obješeno više od 300 vještica. Ono što se moglo pretvoriti u najgoru paniku oko vještica u Europi spriječio je jedan čovjek.

Hlađenje pepela

Polako su se kritike pokazale opravdanima, i tijekom 18. stoljeća pepeo se po cijeloj Europi ohladio. Nije se radilo o jednostavnom trijumfu mudrosti prosvjetiteljstva. Vjerovanje u vještice se nastavilo – kao i danas – ali vještice se više nisu suočavale s lomačama, vješalima ili sabljama. Velike panike oko vještica za sobom su ostavile jednu vrstu psihičkog umora. Shvativši da su nevini okrutno poslani u smrt, ljudi više nisu vjerovali prosudbama sudova. Kako je Montaigne napisao prije 200 godina: “Stavljate veliku cijenu na svoja nagađanja ako zbog njih čovjek mora biti živ spaljen.”

Nakon 20. stoljeća, neusporedivog po opsegu krvoprolića, današnji svijet nije u položaju da omalovažava ranu modernu Europu. Lovovi na vještice imaju mnogo zajedničkog s našim vlastitim političkim čistkama, umišljenim urotama i glasinama o ritualnom zlostavljanju djece. Naša sposobnost da projiciramo pretjerane stvari na neprijateljsko Drugo velika je kao i uvijek.

Istinu o lovu na vještice vrijedi znati radi nje same, no to pitanje ima dodatnu težinu za katolike jer je racionalistima, poganima i radikalnim feministkinjama dalo oružje za napade na Crkvu. Pomaže znati da je broj žrtava veoma uvećan, i da su razlozi za progone imali veze s društvenim čimbenicima koliko i s vjerskima.

No iako su revni apologeti uloge Crkve u progonu vještica katolicima forsirali utješne pogrješke, moramo se suočiti s vlastitom tragičnom prošlošću. Drugi katolici, s kojima smo zauvijek povezani općinstvom svetih, jesu teško griješili protiv ljudi optuženih za vještičarenje. Ako se naša povijesna memorija može doista očistiti, tada se dim od Vremena spaljivanja konačno može razići.

Sandra Miesel | Crisis Magazine*

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net

Dopuštenje autora za prenošenje teksta je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.


Sandra Miesel je medijevalistica i spisateljica. Napisala je stotine članaka za katoličke tiskovine, najviše o povijesti, umjetnosti i hagiografiji, i govorila je na vjerskim i akademskim konferencijama, pojavljivala se na EWTN-u, i dala brojne radijske intervjue. Koautorica je knjiga The Da Vinci Hoax: Exposing the Errors in The Da Vinci Code (s Carlom E. Olsonom) i The Pied Piper of Atheism: Philip Pullman and Children’s Fantasy (s katoličkim novinarom i kanonskim pravnikom Peteom Vereom). Magistrirala je biokemiju i srednjovjekovnu povijest na Sveučilištu Illinois.

*Ovaj se članak izvorno pojavio u izdanju časopisa Crisis od listopada 2001.