Kao kulturna pojava glagoljaštvo je u temelju hrvatskoga identiteta i kulture te u sebi objedinjuje različite aspekte baštine: od pisane i tiskane baštine, bogoslužja i umjetnosti, do pučkoga i bogoslužnog pjevanja. Glagoljaštvo nosi čitavu lepezu duhovnog i kulturnog izričaja, a po svojoj je važnosti most koji spaja različita povijesna razdoblja u svojem vremenskom okviru kao i različite srednjoeuropske kulturne tradicije u svojem prostornom okviru, te doista jest “baština za sve”.

U temelju glagoljaštva kao kulturnog i duhovnog fenomena je pismo glagoljica. Glagoljica proizlazi iz kršćanskog duhovnog i kulturnog kruga kao pismo, koje je uz jezik – staroslavenski, sastavljeno radi evangelizacije i inkulturacije kršćanstva u Moravskoj. U pozadini nastanka ovoga pisma je ideja sv. Konstantina Ćirila da se čovjek može obraćati Bogu na svome jeziku (usp. Žitje Konstantinovo XVI, 4.7.). Prve riječi zapisane na glagoljskom pismu, onome koje danas nazivamo obla glagoljica, riječi su proslova Ivanova evanđelja “Iskoni bê slovo”, a potom su istim pismom i staroslavenskim jezikom prevedeni drugi tekstovi Svetoga pisma, poglavito oni koji su bili potrebni za slavljenje bogoslužja.

Nakon početne faze glagoljaštva koje uključuje prevođenje, prepisivanje i zapisivanje biblijskih i liturgijskih tekstova – koje svoju potvrdu ima u Rimu 867. godine, započinje redoviti život glagoljice koji će se nakon smrti nadbiskupa Metoda 885. godine proširiti zemljama jugoistočne Europe, a svoje će korijene pustiti posebno na tlu Hrvatske, na prostoru Dalmacije, Istre i Kvarnera. Glagoljica tako postaje dio hrvatske pisane baštine i postaje tradicija koja se predaje i širi, te opstaje, kao temeljna i bitna sastavnica hrvatskoga kulturnog identiteta koji Hrvate u isto vrijeme čini posebnima, ali i povezuje s drugim europskim narodima. Postaje tako glagoljica “baština za sve”.

Prvi tragovi glagoljice

Prve tragove glagoljice na našim prostorima nalazimo upisane u kamen. Na području Kvarnera sačuvana je “pismohrana u kamenu”, kako ju naziva akademik Damjanović, od Plominskog natpisa i Valunske ploče iz 11. stoljeća, do “krsnog lista” hrvatskoga jezika upisanoga na Bašćanskoj ploči iz 1100. godine. Brojni ulomci ostali su sačuvani i u drugim kamenim natpisima, od Istre do Konavala, a govore u prilog da se glagoljica i glagoljaštvo kod nas “uvlačila nečujno, bez spektakularnih epizoda koje bi privlačile pažnju kroničara” (V. Štefanić).

Jurandvor: Crkva svete Lucije u kojoj je pronađena Bašćanska ploča | Foto: Boris Ščitar/Pixsell

Iz kamene pismohrane, u isto vrijeme glagoljica prelazi na mekši materijal, zapisana je na pergameni i na papiru. Od prve stranice Kijevskih listića i Bečkih listića koji glagoljicu smještaju u zapadni liturgijski krug, pa do Kločeva glagoljaša i brojnih “ostržaka” koji govore u prilog da je temeljna zamisao njezina tvorca bila komunikacija Božje riječi, glagoljica postaje toliko raširena da je deseti kanon Splitskog sabora iz 925. godine prvi put spominje kao stvarnost koja se duboko ukorijenila u hrvatski, dalmatinski, istarski i kvarnerski duhovni identitet.

Od liturgije i Biblije do pravne povijesti i umjetnosti

Na glagoljici je sačuvana hrvatska kulturna i duhovna baština. Kroz tisuću godina postojanja i uporabe, preko usustavljivanja hrvatskog tipa glagoljice, uglate glagoljice, do kurzivne glagoljice u pravnoj i kancelarijskoj uporabi, napisane su tisuće stranica tekstova tkanih od riječi Svetoga pisma, liturgije, otačke predaje i teologije, do pravnih tekstova i brojnih oporuka, samostanskih kronika…

Najveći opseg tekstova od 12. do 20. stoljeća pisanih glagoljicom i hrvatskom redakcijom crkvenoslavenskog jezika nalazi se u brevijarima, misalima i zbornicima različitog duhovnog i teološkog sadržaja. U tim se tekstovima odražava marljivost prevoditelja i priređivača misala i brevijara rimskoga obreda, a posebno se to očituje u novim ili popravljenim prijevodima s latinskog jezika na hrvatski crkvenoslavenski jezik. Glagoljaš pisac prema tome bio je osoba izražene kulture i poznavanja latinskog jezika, ali i osoba izražene duhovnosti jer je za svoj narod prevodio tada suvremene liturgijske tekstove. On je povezivao hrvatski narod s kršćanskim Zapadom i njegovim liturgijskim i književnim dosezima, ali nije zapostavljao ni odnos prema kršćanskom Istoku iz čije se tradicije neki liturgijski tekstovi i obredi prepisuju i prenose u mlađe misale i brevijare.

Više desetaka cjelovito sačuvanih rukopisnih misala i brevijara odražavaju nastojanje glagoljaša da svoje liturgijske knjige ne samo tekstološki, nego i po izgledu učine identičnima onim liturgijskim knjigama koje su korištene na latinskom kršćanskom Zapadu. Bogato iluminirani Misal kneza Novaka, Ročki misal ili Misal kneza Hrvoja pokazuju da je, uz liturgiju bila važna i umjetnost, koju glagoljaški pisci i iluminatori poznaju jednako dobro kao i latinski pisari misala i brevijara. Vrijednost koju su imali glagoljaški pisari dobila je svoju lovoriku tiskom prve hrvatske knjige, Misala po zakonu rimskoga dvora (22. veljače 1483. godine). Tada je glagoljaštvo ušlo u okvire suvremene europske kršćanske uljudbe unutar kojih je ostalo sve do 20. stoljeća.

Misal po zakonu rimskog dvora, hrvatski glagoljski prvotisak tiskan 22. veljače 1483. godine,nsk čuva se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Foto: Borna Filić/Pixsell

Tisak je donio i novost u priređivanju liturgijskih knjiga. Brojni su misali i brevijari tiskani u desecima primjeraka, a bili su i poticaj Rimu da preko hrvatskoglagoljske liturgijske tradicije postane oruđe ekumenskog djelovanja u 16. i 17. stoljeću. Premda se tada gubi hrvatska redakcija crkvenoslavenskoga jezika, glagoljske liturgijske knjige na oltaru i u redovitoj molitvi glagoljaškog klera ostaju sve do Drugoga vatikanskog sabora. Posljednji tiskani misal na hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku, s tekstovima na glagoljici izlazi u Rimu 1927. godine.

Pravna povijest

Osim liturgijske književnosti, glagoljaštvo sadrži i tekstove pravne povijesti. Važni pravni dokumenti poput Vinodolskog zakonika iz 1288. godine, ili Rogovske regule iz 14. stoljeća, ili prvih konstitucija hrvatske franjevačke zajednice franjevaca trećoredaca iz Klimantovićeva zbornika iz 1492. godine, pisani su glagoljicom. Ova se praksa nastavlja kroz zapisivanje brojnih oporuka, notarskih zapisa, samostanskih kronika i zbirki redovničke administracije na području Istre i Primorja. Na prostoru srednje Dalmacije glagoljicu zamjenjuje hrvatska ćirilica, koja postaje element povezivanja glagoljaške i ćirilske baštine, te zajedno tvori ono što danas nazivamo “glagoljaštvo”.

Umjetnost i pjevanje

Uz liturgiju i pravne, administrativne tekstove, glagoljica se probija i u umjetnost i pjevanje. Već spomenuti iluminatori glagoljskih liturgijskih knjiga pokazali su se i kao vrijedni slikari koji su u Misalu kneza Novaka ostavili sliku Kristova raspeća koja prethodi rimskom kanonu i Imago pietatis koji prikazuje Krista patnika, kao i u Misalu kneza Hrvoja gdje je iluminator – potaknut latinskom, zapadnom tradicijom – u slikama prikazao mjesece u godini. Glagoljaši su ostavili trag i u fresko slikama istarskih crkava, od kojih se posebno ističe Vincent iz Kastva koji u crkvi sv. Marije na Škriljinah kod Berma slika Ples mrtvaca, a Beram je bio važno glagoljaško središte iz kojega je sačuvano dva glagoljska misala i dva brevijara.

Vincent iz Kastva: Ples mrtvaca, freska u crkvi sv. Marije na Škrilinah, 1 km sjeveroistočno od Berama, Istra, kasna gotika | Izvor: enciklopedija.hr

Glagoljaštvo uključuje i pjevani izričaj riječi. Malo je poznato da je glagoljaško pjevanje prvenstveno liturgijsko pjevanje te je kao takvo baština rimskoga obreda. Uz liturgijsko pjevanje, glagoljaško pjevanje je i pučko pjevanje koje je usko povezano s bogoslužjem. Poznate su i danas pjesme poput U se vrime godišća, Marijin plač i Puče moj, kao i mnoge druge pučke nabožne pjesme koje proizlaze iz bogoslužja.

Glagoljaška baština u svjetlu kršćanske baštine

Glagoljica i crkvenoslavenski jezik u bogoslužju prvu potvrdu dobivaju 867. godine od pape Hadrijana II. Sljedeći su pape nastojali bogoslužje na crkvenoslavenskom jeziku staviti u okvire crkvenih jurisdikcija, pa tako papa Ivan VIII. pismom Industriae tuae upućenom knezu Svatopluku potvrđuje pravovjernost sv. Metoda, sirmijskog nadbiskupa, kao i njegovo bogoslužje koje vrši na crkvenoslavenskom jeziku. Deseti kanon splitskog sabora 925. godine spominje crkvenoslavenski jezik u bogoslužju, ali predviđa da se klerik koji slavi bogoslužje na crkvenoslavenskom promovira u više redove samo ako je oskudica klera ili uz dopuštenje Svete Stolice, a Sabor iz 1060. godine prepoznaje ukorijenjenu tradiciju slavljenja bogoslužja na crkvenoslavenskom jeziku te dopušta svećenicima ovakvo bogoslužje, uz uvjet da nauče i latinski jezik.

Glagoljaštvo, kao kulturni i duhovni fenomen prenošenja Božje riječi na narodu razumljivom jeziku prihvaćeno je u katoličkom svijetu nekoliko puta. Prvo s potvrdom pape Ivana VIII. u pismu moravskom knezu, a konačno u reskriptu pape Inocenta IV. senjskom biskupu Filipu (1248.) i omišaljskim benediktincima (1252.). Senjski se biskup Filip obratio papi Inocentu IV. s molbom da u njegovoj dijecezi odobri bogoslužje na glagoljici i crkvenoslavenskom jeziku koji je izumio sveti Jeronim, crkveni naučitelj i autoritet kršćanske pravovjernosti.

Sveti Ćiril i Metod. Radhošť, Češka. Foto: Shutterstock.com

Pozivanje na svetoga Jeronima kao izumitelja glagoljice i patrona glagoljaštva ima dvostruku vrijednost za hrvatsko glagoljaštvo. Prvenstveno, time je glagoljaštvo – kao cjelina duhovne i kulturne baštine izišlo iz tmine postojanja na rubu kršćanskog zapada, te je postalo baština cijele Katoličke Crkve. A potom i lik sv. Jeronima, prevoditelja Svetoga pisma i domaćeg sina Dalmacije, postaje odraz onoga što su sveti Konstantin Ćiril i Metod učinili za slavenske narode Srednje Europe. Prevoditelji Božje riječi, koja se čita u bogoslužju i katehezi, u stvaranju kulturnog izričaja u umjetnosti, sveti Konstantin Ćiril i Metod nisu bili prepoznati kao sveci čitave Crkve, stoga se lik svetoga Jeronima dobro uklopio u hrvatsku, glagoljašku duhovnu uljudbu kao svetac zaštitnik, ali i kao svetac koji je uzor za nasljedovanje po svojoj – i danas prepoznatljivoj – ulozi filologa, ljubitelja Božje riječi koja je razumljiva svima.

Iako su glagoljaši štovali Svetu braću još od 15. stoljeća, tek je papa Leon XIII. 1880. godine uveo spomendan sv. Konstantina Ćirila i Metoda za cijelu Katoličku Crkvu 5. srpnja, a papa Ivan Pavao II. apostolskim pismom Egregiae virtutis proglasio ih je suzaštitnicima Europe. “Doista, Ćiril i Metod predstavljaju klasičan primjer onoga što se danas naziva ‘inkulturacija’: svaki narod mora ucijepiti u svoju kulturu objavljenu poruku i izraziti njezinu spasenjsku istinu vlastitim jezikom” (Benedikt XVI., Opća audijencija, 17. lipnja 2009.).

Glagoljica je hrvatska nematerijalna kulturna baština

Glagoljica i glagoljaštvo potvrđeno je kao nematerijalna kulturna baština Republike Hrvatske. Umijeće čitanja, pisanja i tiskanja glagoljice, kao i glagoljaško pjevanje, pripadaju u temelje hrvatske kulture i duhovnosti. I dok se ponosimo da je to “naša baština”, ne smijemo zaboraviti da nas glagoljaštvo povezuje u svojem izvorištu s bogatom kulturnom i duhovnom baštinom kršćanske Europe, te da je tijekom svoga postojanja predstavljalo most koji nas povezuje sa zapadnom kršćanskom uljudbom po tekstovima bogoslužja, teologije i duhovnosti koji su prevođeni na hrvatski crkvenoslavenski jezik i zapisani u desecima rukopisnih kodeksa i tiskani u desecima knjiga, kao i s istočnom kršćanskom uljudbom iz koje i proistječe ideja da se Bogu smijemo obraćati na svome jeziku. Tako je glagoljica i glagoljaštvo u punom smislu „baština za sve“.

Kristijan Kuhar, znanstveni suradnik na Staroslavenskom institutu u Zagrebu. Diplomirao je teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a doktorirao medievistiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Suradnik je na dva projekta Hrvatske zaklade za znanost i na Znanstvenom centru izvrsnosti za hrvatsko glagoljaštvo. U području znanstvenoga interesa je povijest glagoljaštva i povijest liturgije. Svećenik je varaždinske biskupije.