Skeptici tvrde da su čuda nemoguća jer su zakoni prirode nužni. Po njima, čudo podrazumijeva kršenje tih zakona. Budući da zakone prirode nije moguće kršiti, čuda su dakle nemoguća.

Jedan ugledni moderni skeptik koji ovo tvrdi je Richard Dawkins. U svojoj knjizi “Iluzija o Bogu” on kaže sljedeće: “Čuda po definiciji krše principe znanosti.”

Dawkins i ostali moderni skeptici izvode ovaj argument od filozofa 17. i 18. stoljeća. Baruch Spinoza, nizozemski filozof iz 17. stoljeća, tvrdio je: “Ako su čuda, strogo govoreći, iznad prirode, tada se mora priznati postojanje prekida u nužnom i nepromjenjivom tijeku prirode, a to je apsurdno.” (Teološko-politički traktat, p. 6).

U 18. stoljeću, škotski skeptik David Hume piše: “Čudo je prekršaj prirodnih zakona; a kako je te zakone ustanovilo čvrsto i nepromjenljivo iskustvo, dokaz protiv čuda jest po samoj naravi činjenice tako potpun, kako se god neki argument iz iskustva može zamisliti. ” (Istraživanje glede ljudskog razuma, X)

Htio bih predložiti dva odgovora na ove prigovore:

Prvi odgovor: Čuda nisu prekršaji prirodnih zakona

Prvo bismo trebali osporiti shvaćanje čuda kao kršenja zakona prirode. Da bi se shvatilo zašto čuda ne krše prirodni red stvari kako ga je Bog stvorio, potrebno je shvatiti što su zakoni prirode.

Zakoni prirode nisu samo opisi uzročnih pravilnosti (npr. kad A, onda B) koje bi čudo pobilo. Zakoni prirode izražavaju ono što stvari mogu očitovati zahvaljujući njihovim inherentnim uzročnim tendencijama ili dispozicijama. Drugim riječima, zakoni prirode su opisi onoga što sve stvari mogu proizvesti s obzirom na moći koje imaju zahvaljujući svojoj naravi. Tako npr. zakon koji nam kaže da se voda ledi na 0˚C je samo opis naravi vode koja ima tendenciju ili dispoziciju smrzavanja na 0˚C. Zakon prirode koji nam govori da vatra gori jest opis inherentnih moći koje vatra posjeduje s obzirom na svoju narav.

Zakoni prirode stoga opisuju zakone naravi – biti s inherentnim svojstvima koja se manifestiraju pod određenim uvjetima. Moglo bi se reći da su ti zakoni jednostavno kauzalne karakteristike inherentne naravi stvari. Ovakvo shvaćanje zakona prirode pokazuje da čuda nisu kršenje tih istih zakona (dokazivanja da je zakon nevaljan) i stoga nisu kršenje prirodnog reda kako ga je Bog stvorio.

Čuda su iznimni osjetilni učinci koje Bog izvršava i koji nadilaze moć stvorenoga reda. Čuda su događaji koji se mogu zbiti samo po izravnom Božjem uzročnom djelovanju, a nikako po prirodnim silama koje djeluju u stvorenim stvarima. Kako takvo, čudo ne falsificira prirodni zakon, već samo ukazuje na to da je na djelu uzrok koji nadilazi naravne uzročne moći stvari, da je taj uzrok božanski.

Na primjer, naravne sile na djelu u ljudskome tijelu ne mogu proizvesti učinak oživljavanja tog tijela nakon smrti. Ali Bog može proizvesti takav učinak, dajući izravno život mrtvom tijelu. Kada on to napravi, kao što je napravio s Isusom, to ne opovrgava zakon prirode prema kojem mrtva tijela ostaju mrtva. I dalje je istina da mrtva tijela nemaju bilo kakvu inherentnu snagu vraćanja u život.

Bog također može obustaviti očitovanje inherentne moći, ne falsificirajući prirodni zakon. Uzmimo na primjer čudo vezano uz Šadraka, Mešaka i Abed Nega iz 3. glave Knjige proroka Danijela. Vatra u koju su bili bačeni nije ih opekla.

Opovrgava li ovo prirodni zakon da vatra uzrokuje opekotine? Ne. Bog je jednostavno htio da se inherentna moć vatre ne očituje u datoj situaciji. Vatra zadržava svoju naravnu tendenciju da uzrokuje opekotine, te stoga zakon prirode koji se tiče vatre ostaje valjan.

Bog nema samo moć obustaviti očitovanje inherentnih dispozicija neke stvari. On može također nekoj stvari dati novo svojstvo koje ona nema po svojoj naravi. Kristovo čudo hodanja po vodi primjer je toga. (Matej 14, 22-23).

Voda u svojoj naravi nema moć omogućiti da čovjek po njoj hoda. Isus, jer je Bog, može vodi u pojedinačnim okolnostima dati to svojstvo. To ne opovrgava zakon prirode prema kojem čovjek tone ako pokuša hodati po vodi, zato što vodi svejedno nedostaje naravno svojstvo koje bi to omogućavalo.

Čuda stoga ne krše prirodni red kakvim ga je Bog stvorio jer ne krše zakone prirode. Čuda nisu protivna prirodi, već su iznad i onkraj nje.

Drugi odgovor: Zakoni prirode nisu apsolutno nužni

Drugi odgovor na ove prigovore jest da oni brkaju hipotetsku nužnost s apsolutnom nužnosti.

Skeptik pretpostavlja da su zakoni prirode apsolutno nužni, tj. da se pojave koje oni opisuju moraju uvijek dogoditi, bez obzira na sve. Kao što Bog ne može stvoriti četvrtasti krug ili trokut s četiri stranice, jednako tako ne može (čak i kad bi postojao) obustaviti zakone prirode.

Ali ovo jednostavno nije istina. Zakoni prirode imaju ono što filozofi zovu hipotetska nužnost, što znači da će se održati pod uvjetom da ne intervenira nikakav vanjski uzrok. Kao što istaknuti kršćanski apologet William Lane Craig piše: “Za zakone prirode se pretpostavlja da implicitno sadrže pretpostavku ‘pod uvjetom da su sve stvari jednake’, tj. zakon izriče ono što vrijedi pod uvjetom da se ne upliće bilo koji drugi prirodni faktor” (Reasonable Faith: Christian Truth and Apologetics, 263).

Na primjer, zakon gravitacije kaže da će kamen pasti na zemlju svaki put kada ga se ispusti. S druge strane, nema ništa u sebi proturječno ako zamislimo kako netko brzo hvata kamen prije nego padne na zemlju. Zakon gravitacije se održava pod uvjetom da se ništa drugo ne dogodi, tj. pod uvjetom da su sve druge stvari jednake.

Jednako kao u slučaju zakona gravitacije, svi zakoni prirode su hipotetski, a ne apsolutno nužni. Nisu neprekršivi u smislu da njihovo kršenje, tj. njihova obustava implicira proturječje.

Iz toga da su zakoni prirode samo hipotetski slijedi da oni ne mogu spriječiti Božje kauzalno djelovanje putem čuda. Svako negiranje čuda na temelju zakona prirode je stoga neopravdano.

Zaključak:

Ovakvo shvaćanje čuda i njihova odnosa prema zakonima prirode rasplinjuje mit prema kojem treba odbaciti znanost da bi se prihvatila čuda. Skeptici često suprotstavljaju čuda i znanost tvrdeći da se treba opredijeliti za jedno ili drugo, no to je lažna dihotomija.

Nema potrebe da znanstvenik odustane od svoga istraživanja koje pokazuje da voda nema površinsku napetost kojom bi podržavala ljudsko tijelo, s obzirom na to da čudo ne dokazuje kako voda ima takvo inherentno svojstvo. Znanstvenikovo znanstveno znanje ostaje netaknuto. Dakle, nema potrebe za napuštanjem znanosti kako bi se vjerovalo u čuda.

  | IZVOR

Prijevod: Mislav Vušković | Bitno.net