ZNANOST I KRŠĆANSTVO - OD CRKVENIH OTACA DO KASNOG SREDNJEG VIJEKA (1)

Crkveni oci nisu odbacili klasičnu antičku znanost nego su je koristili na slavu Boga

Ponavljamo ranije objavljen iscrpan niz našeg stručnog suradnika povjesničara Ante Vučića koji je obradio odnos između kršćanske vjere i znanosti – od razdoblja prvotnog kršćanstva do kasnog srednjeg vijeka. Tekstovi za cilj imaju srušiti mit o navodnom neprijateljstvu između kršćanske misli i klasične antičke tradicije, te iznose tezu kako je kršćanska vjera u Stvoritelja imala presudnu ulogu u razvoju znanosti unutar zapadne civilizacije. Povijesna stina o tome ponovno se dovodi u pitanje u Hrvatskoj, te smatramo kako je potrebno iznova utvrditi povijesne činjenice o odnosu kršćanstva i znanosti u kontekstu zapadne civilizacije.

carpaccio, sv. augustin

‘Sv. Augustin u svojoj radnoj sobi’, (Vittore Carpaccio, 1502.)  Foto: Wikipedia

Jedan izrazito raširen mit možemo sažeti u nekoliko rečenica:

U antici je cvjetala znanost, poticao se znanstveni, racionalni način razmišljanja i težilo se empirijskom istraživanju prirode. Tadašnje društvo je zahvaljujući takvom duhu stalno napredovalo i otkrivalo nove stvari o svijetu i svemiru, te vodilo čovječanstvo prema boljoj budućnosti. Baš tada dok znanost cvjeta pojavljuje se jedna skupina ljudi koja će ozbiljno ugroziti proces napretka. To su bili kršćani. Oni će tijekom prva tri stoljeća nove ere polako preuzeti primat na području grčko – rimske kulture. Dominantna uloga će se očitovati u potpunom odbacivanju kritičkog razmišljanja, znanosti, filozofije i gotovo svega što je dotadašnja kultura postigla, drugim riječima bit će potpuno anti-intelektualno nastrojeni. Naime, što može biti gore za novu religiju od korištenja intelekta (razuma) i znanja. I tako će se zaustaviti napredak znanosti na nekih tisuću godina sve do vremena prosvjetiteljstva.

Takav neprijateljski stav jasno se očituje u pisanjima ranih kršćanskih autora. Pa nije li sam Tertulijan (oko 155. – oko 240) jasno napisao što to ima Atena (misleći na filozofiju) s Jeruzalemom (misleći na kršćanstvo) u svom djelu De praescriptione haereticorum (poglavlje 7.) ili omalovažavao istraživanja prirode u Ad nationes II, 4? U kritikama spram filozofije pridružili su mu se Tacijan (oko 120. – oko 180.), Bazilije Cezarejski (329. – 379.), pa čak i Augustin (354. – 430.) koji u svojim Ispovijestima izražava negativan stav spram učenja: I kakva mi je bila korist što sam sve knjige takozvanih slobodnih znanosti, ja tada najjadniji rob zlih požuda, sam od sebe pročitao i razumio koje sam god dospio čitati? (IV, 16). Nije li istina da su svi oni napadali grčku filozofiju, posljedično i znanost, te kritičko rasuđivanje? Optužbe protiv kršćanstva su očito preteške i teško oborive. No prije nego krenemo na razmatranje pojedinačnih slučajeva i nacrta opće slike, treba definirati određene termine kako ne bismo zapali u anakronizme.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Što je znanost u antici i srednjem vijeku

Važno je naglasiti da tada ne postoji jedan korpus znanja i metoda koje bi činile nešto što mi danas nazivamo prirodnim znanostima. Takav pojam ljudima tog razdoblja bio je nepoznat. Postojao je tek jedan veliki sustav znanja koji je težio tome da otkrije istinu, a on se nazivao jednostavno filozofijom. U to su bile uključene i međusobno isprepletene brojne grane ljudskog znanja, od onoga što bismo danas nazvali prirodnim znanostima, preko humanističkih do teologije. Znači li to da uopće ne možemo govoriti o znanosti u tom razdoblju? Zasigurno je da ne možemo govoriti na način kako to danas činimo. Ipak, unutar tog sustava postoje brojne značajke koje su usporedive s onime što se danas smatra znanošću. Tako ljudi tog doba imaju određene predodžbe, pretpostavke i vjerovanja o prirodi, astronomiji, biologiji, fizici, matematici, itd. O svemu tome učeni pripadnici društva raspravljaju, promatraju, donose zaključke, tj. imaju određenu metodologiju istraživanja. Štoviše, mogli bismo s oprezom reći da postoje i određene paradigme unutar kojih se tumači promotreno. Te paradigme bi bile filozofske škole (stoici, neoplatonisti i drugi). U takvom okruženju se pojavljuje kršćanstvo kao jedna nova paradigma. To je prizma kroz koju treba promatrati raspravu koja se vodi između kršćanstva i grčko-rimske filozofije. Kršćani su dio kulture u kojoj nastaju i oni se s grčkom filozofijom susreću u njezinoj klasičnoj tradiciji. Prema Davidu Lindbergu, povjesničaru znanosti, klasična tradicija se sastojala od sakupljenog znanja antičke Grčke koje se prenosilo kroz vrijeme preko geografskih, kulturalnih i lingvističkih granica, prilagođavajući se u tom procesu prenošenja novim kulturalnim i lingvističkim okolnostima pri čemu je prolazila kroz značajna prilagođavanja.[1] Ona je u sebe uključivala, poeziju, filozofiju, matematiku, biologiju i druge grane znanja.

Rani kršćanski autori i stav spram grčko-rimske filozofije (znanosti)

Prvi značajniji doticaj kršćanstva i klasične tradicije nalazimo u radovima Justina Mučenika (oko 100. – oko 165.) koji u Apologijama i Razgovoru s Trifunom koristi svoje klasično obrazovanje kako bi pokazao sljedeće: 1) kršćanstvo nije opasno niti nasilno prema državi i 2) ono je ispunjenje same grčke filozofije, njezinih nadanja i očekivanja. Iz njegovih djela jasno je da on ne odbacuje niti ima loše mišljenje o filozofiji. Možemo stoga slobodno zaključiti da je prvi doticaj bio dosta miroljubiv, gotovo simbiotski.

U uvodu smo spomenuli Tertulijana kao jednog od autora koji u svojim radovima ne pokazuju naklonost grčkoj filozofiji ili učenju. Njegovi citati su među najčešće korištenima u prilog tezi o neprijateljskom odnosu kršćanstva i znanosti. Kako to često biva, ove njegove izjave izvučene su potpuno iz konteksta unutar kojega su napisane, kao i iz konteksta cjelovite misli autora. Pa je tako često citirani redak o Ateni i Jeruzalemu dio puno šireg poglavlja u kojemu se raspravlja o porijeklu nekih kršćanskih heretičnih vjerovanja iz grčke filozofije, i prije svega se kritizira gnostike kao što su Valent, Marcion, te neka učenja filozofa koja nemaju veze s prirodnim znanostima (primjerice umiranje duše, jednakost materijalnog svijeta i Boga i slično u: De praescriptione haereticorum poglavlje 7.). Očito je da se ne radi o nikakvom napadu na cjelokupnu klasičnu tradiciju, nego samo na neke njezine dijelove koji nisu povezani s onime što bismo mogli nazvati prirodnim znanostima. Slična je situacija i s drugim citatom koji smo spomenuli (iz Ad nationes). Važno je naglasiti da Tertulijan redovito koristi metodologiju i argumentaciju klasične tradicije koju je dobio obrazovanjem te se redovito poziva na antičke autoritete pri izlaganju određenih stvari. Pa tako u spomenutom poglavlju iz djela Ad Nationes on hvali određene zaključke Zenona i koristi ih da bi pobio neka druga razmišljanja grčkih filozofa, dok u De Poenitentia (poglavlje 1) pozitivno govori o razumu i rasuđivanju pišući kako ga je Bog stvorio i da upravo zato razumom spoznajemo stvari u životu. Tertulijan ne kritizira „znanost“, tj. istraživanje prirode, nego isprazno bavljenje prirodnim fenomenima, odnosno pridavanje božanskog statusa nebeskim tijelima, astrologiju i tome slično.

Puno jasnije prihvaćanje klasične tradicije vidljivo je kod Atenagore (oko 133. – oko 190.). On je bio obrazovani Atenjanin, izvrstan poznavatelj grčke misli koji se obratio na kršćanstvo. U svom apologetskom djelu koje je bilo upućeno caru Marku Aureliju i suvladaru Komodu ne suzdržava se od korištenja grčke filozofije da bi što učinkovitije obranio kršćanstvo i pokazao da ono nije prijetnja državi te da bi stoga trebalo obustaviti progone. Posebno je zanimljivo šesto poglavlje tog djela u kojem koristi autoritet brojnih filozofa da obrani vjerovanje u jednog Boga, a među citiranima su Platon, Aristotel i pitagorejci.

Među najvažnijim autorima 2. i 3. stoljeća je Klement Aleksandrijski, još jedan obraćenik koji je kao mladić stekao klasično obrazovanje. U svom se pisanju obilato koristio metodologijom i argumentacijom koju je usvojio u mladosti, a u Stromata I, 17. jasno naglašava da među spisima filozofa ima stvari koje su istinite i korisne te ih kao takve treba prepoznati i koristiti.

Svakako u ovom pregledu trebamo spomenuti Bazilija Cezarejskog i djelo Hexameron u kojemu tumači prva poglavlja Biblije. Bez upotrebljavanja brojnih informacija koje je pronašao među klasičnim djelima njegov rad ne bi mogao biti napisan na ovaj način. Naglašavamo kako on ta znanja ne odbacuje, već ih primjenjuje na tekst i pri interpretaciji.

Ovakav način razmišljanja pronalazimo kod skoro svih ranokršćanskih pisaca. Velika većina obrazovana je unutar klasične tradicije, bili su jako dobri poznavatelji misli, metodologije i argumentacije grčkih i rimskih filozofa. U svome pisanju nisu odbacivali taj dio svog razvoja niti kad su kritizirali njegove određene zaključke. Nitko od njih nije nedvosmisleno i u potpunosti odbacio cjelokupnu grčku misao, a još manje onaj njezin dio koji se bavio prirodom, tj. dio koji je preteča modernih prirodnih znanosti. Ovdje se stoga moramo zapitati kakav je bio odnos kršćana spram „prirodnih znanosti“ budući da nije bio neprijateljski. Na primjeru najznačajnijeg teologa ranog kršćanstva pokazat ćemo taj stav u teoriji i praksi.

U uvodu smo Augustina spomenuli kao jednoga od onih koji se često spominje kao potvrda teoriji da su rani kršćani bili anti-intelektualno nastrojeni. Navode se mnogi njegovi citati koji se pri prvom čitanju i izvan konteksta doimaju doista neprijateljski nastrojeni spram intelekta. Pa smo tako naveli jedan iz Ispovijesti IV, 16, a mogu se naći i drugi sličnog sadržaja kao u De genesis ad litteram II, 19., Enchiridion (poglavlje 16.), De doctrina christiana II, 39. Pogled na samo jedan od njih pokazuje nam kako je i Augustin ili krivo interpretiran ili mu je iz konteksta izvučena neka izjava. Tako se često spominje njegov negativan stav spram učenja u De doctrina christiana II, 39 gdje savjetuje kršćanske mladiće da izbjegavaju učenje koje je izvan Kristove Crkve, jer u tome neće pronaći sreću koju žele. No to nije osuda klasične tradicije u potpunosti, budući da u istom tom poglavlju on jasno naglašava koje su to dobre odlike klasične tradicije. Tako piše da nema ničega dobroga u znanju „pogana“ osim informacija o objektima, bilo prošlim bilo budućim, koje su povezane s tjelesnim osjetilima, u koje su uključeni i eksperimenti i zaključci korisnih mehaničkih znanja, kao i znanost zaključivanja i matematike. Kao što vidimo, Augustin je slično kao i Tertulijan odbacio samo jedan dio klasične tradicije, tj. kritički ga je razmatrao, a to je onaj koji se nije uklapao u kršćansku paradigmu i nije bio povezan s istraživanjem materijalnog svijeta. Onaj dio koji bismo mogli nazvati „znanstvenim“ pohvalio je i težio tome da ga se prihvati. Važno je primijetiti i to da Augustin nije protiv učenja i znanja već upozorava kako se u tome ne može pronaći sreća. Znanje ne može samo sebi biti svrha niti će donijeti radost onome koji ga posjeduje. To je njegov istinski stav spram znanja i učenja.

Njegova pohvala klasičnom znanju ide toliko daleko da u De genesis ad litteram IV, 23. piše da nekršćani znaju ponešto o zemlji, nebesima, i drugim elementima ovoga svijeta, o kretnji i orbitama zvijezda, čak i njihove veličine i pozicije(…) te kako je izrazito sramotno i opasno da nevjernik čuje kršćanina, dok tumači značenje Svetog Pisma, kako priča besmislice o ovim stvarima, i mi trebamo učiniti sve što je moguće kako bismo spriječili ovu sramotnu situaciju(…). Vidimo da ovdje kudi svoje suvjernike zbog nedovoljnog poznavanja svijeta oko sebe, a zatim na primjerima kroz cijelo svoje djelo pokazuje na koji način je korisno i neophodno poznavati informacije o prirodnom svijetu za tumačenje Svetog Pisma. Prva poglavlja knjige Postanka rasvjetljava služeći se podacima iz geografije, astronomije, fizike, biologije koje je pronašao kod grčkih i rimskih filozofa i na taj način nudi primjer kršćanima.

On iskazuje pozitivan stav spram empirijskih istraživanja. U De civitate Dei V, 1-10 pobija astrologiju na primjeru blizanaca koji su rođeni skoro u isto vrijeme (dakle položaj nebeskih tijela im je bio u istom rasporedu prilikom rođenja), a zadesile su ih različite sudbine, iako su prema astrološkim predviđanjima trebali imati identičan ili jako sličan životni put. Naglašava da ako netko ne vjeruje njemu, neka slobodno promatra na taj način blizance i empirijski će moći uvidjeti ispraznost astrologije. Ovo prilikom poziva se na Hipokrata i njegove medicinske zaključke koje pretpostavlja onima koje nude „zvjezdoznanci“.

Kakav je onda bio stav Augustina spram znanosti? Iz prije analiziranih djela može se iščitati pozitivan pogled na prikupljanje znanja o materijalnom svijetu, štoviše, budući da upozorava kršćane kako je potrebno imati znanje iz tog područja da bi se moglo pravilno tumačiti Pismo očito je izražena neophodnost za takvim istraživanjima. Znanost je dobra, ali ne sama za sebe, već kao pomoćnica teologiji. Na taj način je spriječio bilo kakvo protuintelektualno ili protuznanstveno razmišljanje budućih naraštaja, predao im je teorijski okvir u kojemu je bilo dobro i poželjno baviti se istraživanjem materijalnog svijeta, jer ako ne razumijemo svijet oko nas, onda nećemo moći tumačiti Pismo na pravilan način. Treba naglasiti da u praksi Augustin nije bio originalan po ovom pitanju, već su se kršćanski autori i prije njega na taj način služili klasičnom tradicijom, što potvrđuju Justin Mučenik, Klement Aleksandrijski, Atenagora, Origen, Tertulijan, Bazilije Cezarejski i brojni drugi. Augustinov doprinos je prije svega u tome što je iskristalizirao teorijski okvir bavljenja znanošću, tj. materijalnim svijetom, unutar kršćanskog svjetonazora. Njegov teorijski okvir, kojega je i sam primjenjivao, imat će nevjerojatan utjecaj na buduće naraštaje kroz cijeli srednji vijek.

Tako nam je ovaj pregled pokazao, na osnovu izvora, stav ranih kršćanskih autora spram grčko-rimske filozofije, a posljedično i spram bavljenja istraživanjem materijalnog svijeta. Vidljivo je da mit o neprijateljskom odnosu nije sukladan onome što su napisali. Pokušali smo ukazati na činjenicu da su oni bili odgojeni i obrazovani unutar klasične tradicije te je nisu odbacili svojim obraćenjem na kršćanstvo, već su je koristili i kritički promišljali. Ovakav pogled nastavit će se i u kasnijem razdoblju srednjeg vijeka. Ono će imati svojih posebnosti, a koje su vidjet ćemo u budućim člancima.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ante Vučić | Bitno.net


[1] David C. Lindberg, „The Medieval Church Encounters the Classical Tradition“, u: When science and Christianity meet, 10.

Ostale tekstove iz ovog niza pročitajte na linku OVDJE.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 24. travnja 2018.

Možda vam se svidi