ZNANOST I KRŠĆANSTVO - OD CRKVENIH OTACA DO KASNOG SREDNJEG VIJEKA (2)

Crkva je bila jedina koja je u teškom razdoblju nakon raspada Rimskog Carstva palila svjetlo znanosti

Ponavljamo ranije objavljen iscrpan niz našeg stručnog suradnika povjesničara Ante Vučića koji je obradio odnos između kršćanske vjere i znanosti – od razdoblja prvotnog kršćanstva do kasnog srednjeg vijeka. Tekstovi za cilj imaju srušiti mit o navodnom neprijateljstvu između kršćanske misli i klasične antičke tradicije, te iznose tezu kako je kršćanska vjera u Stvoritelja imala presudnu ulogu u razvoju znanosti unutar zapadne civilizacije. Povijesna stina o tome ponovno se dovodi u pitanje u Hrvatskoj, te smatramo kako je potrebno iznova utvrditi povijesne činjenice o odnosu kršćanstva i znanosti u kontekstu zapadne civilizacije.

vjera i znanost

Foto: www.thegreatcourses.com.au

U prošlom članku analizirali smo odnos crkvenih otaca spram klasične tradicije. Vidjeli smo da oni nisu odbacivali klasično znanje, već su ga prihvaćali i kritički promišljali. Pokazali smo da je najvažniji dio bio teorijski okvir istraživanja prirode, posebice iskristaliziran kod Augustina, koji je onemogućavao antiintelektualno razmišljanje. Sad ćemo napraviti još jedan kronološki korak naprijed i pregledati kako se nasljeđe crkvenih otaca manifestiralo u ranom srednjem vijeku, razdoblju kojega povjesničari okvirno smještaju od 500. do 1000. godine.

Posebitosti ranog srednjeg vijeka

Ovo razdoblje europske povijesti jedno je od najturbulentnijih, često se naziva i razdobljem „Seobe naroda“. Iako ovaj naziv ima romantičarski prizvuk devetnaestog stoljeća, jako dobro objašnjava glavnu odliku doba. Krajem IV. st. iz azijskih stepa dolaze Huni koji pritišću germanska plemena na istočnim granicama Rimskog Carstva i time otpočinje kaotično razdoblje stalnog dotoka novih etničkih skupina na područje Carstva. U tim trenucima ono je već podijeljeno na dva dijela (Zapadno i Istočno), a njegov zapadni dio će uslijed tih seoba de iure prestati postojati 476. godine. Tu su godinu povjesničari označili kao onu od koje se računa početak srednjeg vijeka. Potrebno je naglasiti da tadašnji žitelji nisu imali takvu viziju te godine, oni nisu mislili da je time završeno jedno i započeto drugo doba ljudske povijesti, već je tu riječ o konvencionalnom datumu kojega su povjesničari uspostavili.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Na područje nekadašnjeg zapadnog Carstva tijekom tih pet stoljeća dolazit će stalno novi narodi te će organizirati svoje države na njegovim ruševinama. U V. st. to će biti mahom germanska plemena Vizigota, Ostrogota, Burgunda, Franaka, Vandala, u VI. st. pojavit će se Slaveni, Avari, Langobardi, a završetak seobe dovest će u Panoniju Mađare i pustošenja Vikinga po obalnim područjima gotovo čitave Europe. To donosi i potpunu promjenu etničke slike Europe. Možemo slobodno ustvrditi da je to bio začetak današnje etničke slike starog kontinenta.

Doseljenici nisu bili kulturno i tehnološki na razini žitelja preminulog Carstva pa je to dovelo do postepenog opadanja nekadašnjeg znanja, unatoč tome što su se „novi“ narodi trudili preuzimati dosege i institucije uništene države. Dolazi do izrazitog opadanja institucija, pismenosti, a posljedično i do opadanja i gubljenja nekoć akumuliranog znanja. Novi stanovnici imali su neke druge brige, a uz to nisu imali ni potrebne preduvjete za očuvanje i oplemenjivanje već postojeće spoznaje. Nepostojanje jakih državnih institucija kakve su postojale u Rimskom Carstvu dovodi do smanjenja socijalnih i materijalnih mogućnosti očuvanja i širenja znanja u tim novonastalim kraljevinama. Jedina institucija koja je mogla očuvati i širiti znanje bila je Crkva. Ona je, nastavljajući tradiciju crkvenih otaca, težila očuvanju onoga što je do tada bilo poznato, a u određenim trenutcima znalo je doći i do novih otkrića unatoč nepovoljnim okolnostima. Mjesta gdje je aktivnost očuvanja i korištenja intelektualnih dosega prijašnjih naraštaja bila najživlja su – samostani.

Uloga samostana

Nije jednostavno u kratkim crtama naglasiti kolika je važnost samostana u tom razdoblju. Zasigurno najvažnija djelatnost koja se razvila u tim ustanovama prepisivanje je knjiga. Budući da tada još ne postoji tiskarski stroj, jedini način na koji se moglo umnažati knjige bilo je ručno prepisivanje. Tako su u samostanima vrijedni redovnici prepisivali sve što im je bilo dostupno i na taj su način čuvali to za buduće naraštaje. Naravno, da bi netko mogao odraditi takav posao morao je biti obrazovan pa su samim time ti samostani bili i čuvari obrazovnog sistema u trenutcima kad se on na razini država u potpunosti raspao. Sustav obrazovanja temeljio se na onom iz antike koji je podrazumijevao sedam slobodnih vještina podijeljenih u dvije velike cjeline: kvadrivij (aritmetika, geometrija, astronomija i glazba) i trivij (gramatika, logika i retorika). Tako su u samostanima bili povezani obrazovanje i očuvanje znanja, a vidimo i da se ne odbacuje antički ideal obrazovanja.

Važno je naglasiti da je praksa prepisivanja dovela do razvoja, odnosno usavršavanja pisanja. Naime, antički način, koji se nastavio djelomično u ranom srednjem vijeku, nije poznavao interpunkcijske znakove, nije postojalo odvajanje riječi i rečenica, cijeli tekst je bio spojen. Takav način pisanja iziskivao je veliku mentalnu zaokupljenost tijekom čitanja i oduzimao puno više vremena nego danas. Redovnici su to primijetili tijekom prepisivanja pa su počeli pojednostavljivati čitanje tako što su počeli odvajati logične cjeline, lekseme i rečenice, stvarajući praznine među njima i umećući interpunkcijske znakove. Koliko god nam se ovo činilo ne baš revolucionarnim, ipak je riječ o velikom napretku u čitanju i pisanju, a samim time i u učenju i oplemenjivanju znanja. Novi način pisanja olakšao je prepisivanje djela i čitanje, smanjilo se vrijeme potrebno za razumijevanje nekog djela, a dobiveno vrijeme moglo se uložiti u daljnja promišljanja i istraživanja. Ovo je prva velika inovacija ranog srednjeg vijeka koju dugujemo samostanima.

Neki značajniji autori

Kao i svako doba i ovo je iznjedrilo neke pojedince koje su se isticali u intelektualnoj djelatnosti. Njihov doprinos je trajan u razvoju znanja, i na razini otkrića i u očuvanju postojećeg korpusa. Ovdje ćemo spomenuti samo neke od njih.

Kasiodor (485. – 580.) bio je rimski senator, imućan i učen čovjek. Kada je završio svoju službu na dvoru ostrogotskog kralja u Rimu, povukao se u samostan Vivarium kojega je sam osnovao. U njemu je omogućio prepisivačku i prevoditeljsku djelatnost redovnicima (skriptorij) koja je bila popraćena, kao što smo već naglasili, obrazovanjem. Osim što je osnivanjem i financiranjem samostana osiguravao očuvanje znanja, i sam se bavio promatranjem prirode i čitanjem onoga što su ljudi prije njega zaključili o svijetu koji nas okružuje. Svoje znanje je sastavio u priručnik Institutiones Divinarum et Saecularium Litterarum koji je prije svega trebao služiti njegovoj braći kao kratki uvod prilikom školovanja. U tom djelu raspravlja o matematici, astronomiji i brojnim drugim stvarima citirajući mnoge klasične autore. Budući da je njegovo djelo prije svega trebalo biti priručnik za obrazovanje redovnika, da bi se dobro razumjelo sve što je on pisao, trebalo je čitati autore koje je navodio.

Na području današnje Španjolske tijekom VI. i VII. st. postojala je država Germana Vizigota. Na tom području rodio se i obrazovao jedan od najučenijih ljudi ranog srednjeg vijeka, biskup Sevilje Izidor (560. – 636.). Odgojio ga je i obrazovao njegov brat koji je isto bio klerik, u službi biskupa. Područje interesa bilo mu je vrlo široko, stoga je teško naći neku temu o kojoj nije ponešto zapisao. Po pitanju znanosti značajna su njegova dva djela Etymologiae i De rerum natura. Prvo djelo slobodno bismo mogli nazvati prvom enciklopedijom (mnogi misle da je enciklopedijski oblik pisanja osmišljen tek u doba prosvjetiteljstva) jer se u njemu u kratkim natuknicama dotiče brojnih tema. Tako se može pronaći ponešto o astronomiji, biologiji, matematici, obrazovanju (kvadrivij i trivij), metalurgiji, mineralogiji, povijesti, itd. Izvori su mu različiti, a među brojnijima nalaze se oni iz klasične tradicije. Drugo djelo dosta je kraće i napisano je na molbu vizigotskog kralja Sizebuta (565. – 621.). U tom razdoblju došlo je do pomrčine sunca i mjeseca vidljivih s područja Španjolske pa je kralj zabrinut nekim narodnim tumačenjima uputio pitanje Izidoru što to znači. Biskup mu je odgovorio da se ne bi trebao priklanjati narodnim praznovjerjima i onda mu objasnio red prirode, da priroda ima svoje zakone te da su te pomrčine rezultati prirodnog kretanja nebeskih tijela, a ne nekakvi zli i prijeteći znaci koje Bog šalje. Očito je da Izidor teži „znanstvenom“, tj. prirodnom objašnjenju naspram nadnaravnih.

Koliko je djelatnost samostana u obrazovanju bila uspješna svjedoči nam engleski redovnik Beda Prečasni (673. – 735.). Obrazovan u samostanu u Engleskoj u kojeg je ušao sa sedam godina, kasnije postao glavni predavač u školi istog samostana Wearmouth u Nortumbriji kod današnjeg Newcastlea. Slično kao i Izidor Seviljski, zanimao se za široki spektar znanja pa je u svojim radovima obuhvatio povijest, teologiju i znanja o prirodi. Upadljiva su njegova djela koja nisu znanstvena, ali se koriste spoznajama iz tog područja: In principium Genesis gdje komentira Knjigu Postanka i koristi se sličnim metodama kao crkveni oci poput Augustina ili Bazilija, tj. upotrebljava znanje iz klasične tradicije (znanja o prirodi) kako bi što bolje objasnio i interpretirao Postanak. Naravno, ne treba naglašavati da on ne odbacuje nekršćanske spoznaje, već ih obilato unosi u svoju interpretaciju.

Svakako treba spomenuti njegova, uvjetno rečeno, posve znanstvena djela. To su De rerum natura, De temporibus i De temporum ratione. U ovim radovima dotiče se brojnih tema iz prirodnog svijeta. Obilato citira brojne autore, i kršćanske i poganske, te pokazuje izrazitu učenost. Zahvaljujući njegovim radovima bili su poznati stavovi određenih grčkih autora čija su se djela izgubila tijekom ranog srednjeg vijeka.

Među intelektualcima IX. stoljeća posebno se ističe Ivan Škot Eriugena (810. – 877.). Slično kao i Beda školovan je u samostanu, ali u Irskoj. Kod njega se također vidi odlika interesa za široki spektar znanja od teologije, preko filozofije do znanja o prirodi. Poznat je po svojoj sintezi kršćanske teologije i neoplatonizma, jednako kao i po radovima koji opisuju vidljivi svijet. Djelo u kojem se najviše bavi prirodom je De divisione naturae.

Pregled ovih značajnih ličnosti u povijesti znanosti iz ranog srednjeg vijeka završit ćemo s jednim papom. Rođen kao Gerbert 945. godine u Francuskoj, osnovno obrazovanje stječe u samostanu Sv. Geralda u Aurilliacu gdje je postao i opat, a prije nego je postao papa Silvestar II. (999. – 1003.) odlazi u Kataloniju kod biskupa Atta studirati matematiku. Preko Španjolske je došao u doticaj s muslimanima Pirinejskog poluotoka, te je tako otkrio arapske (indijske) brojke te decimalu, nešto što je do tada bilo nepoznato na zapadu. Vjerojatno je zaslužan za razvoj abaka kojega je upoznao kod muslimanskih učenjaka. U svojim pismima često rješava određene matematičke zadatke svojim prijateljima (kao npr. u pismu Adaboldu) i iskazuje veliku želju za učenjem i sakupljanjem knjiga. Svoje matematičko znanje je i zapisao u radovima: Libellus de numerorum divisione, De geometria, Regula de abaco computi,  Liber abaci,  Libellus de rationali et ratione uti.

Iz ovog malog uzorka od pet autora može se uočiti nekoliko odlika učenih ljudi ranog srednjeg vijeka. Svi su bili povezani s Crkvom. Većina ih je bila obrazovana u crkvenim institucijama, najčešće u samostanima. Samo je Kasiodor iznimka, ali je on osnovao samostan u kojem će se obrazovati budući redovnici. Svi su bili klerici i kod svih je upravo obrazovanje koje im je omogućila Crkva stvorilo glad za znanjem. Zaista je začudno da neki misle da je Crkva u ranom srednjem vijeku kočila obrazovanje i znanost kad možemo vidjeti u prethodno navedenim primjerima da je upravo ona bila jedina institucija koja je nudila obrazovanje i napredovanje u istraživanjima.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Koliko god to zvučalo nevjerojatno ili neobično, ali ovo je jedan mali dio onih koji su pridonijeli razvoju znanja i znanosti u ranom srednjem vijeku. Može se primijetiti kako smo ovdje u potpunosti zaobišli kršćanski istok (Bizant) gdje su isto postojali brojni učenjaci. Primjerice Ivan Filiponski koji je u VI. st. u Aleksandriji pisao komentare na Aristotela, a također je bio izrazito značajan u razvoju magnetizma. Iz istog su razdoblja matematičar Antemije iz Trala i arhitekt Izidor iz Mileta koji su svoje znanje demonstrirali u izgradnji crkve sv. Sofije u Carigradu.

Korištenje znanja

Koliko je bilo nemoguće obnoviti, odnosno pokrenuti, obrazovanje bez pomoći učenih ljudi (klerika) iz Crkve vidljivo je na primjeru karolinške renesanse. Daleko najmoćnija država zapada u ranom srednjem vijeku morala je u pomoć pozvati redovnike (ponajviše one iz irskog i anglosaskog područja) da im pomognu u obnovi znanja i obrazovanja. Među njima ističu se Alkuin (730. – 804.) i Einhard (775. – 840.). Slična situacija ponovila se obnovom u X. st. koju su pokrenuli Otonovci. Njima su bili potrebni učeni redovnici i klerici, a već spomenuti Gerbert (papa Silvestar II.) bio je učitelj cara Otona III.

Svjedočanstvo o tome kako um tadašnjih ljudi nije bio zatvoren spoznaji prirodnog svijeta dolazi nam iz jedne neobične rasprave. Radi se o pitanju odnosa čuda i reda u prirodi. Naime, tadašnji učenjaci držali su da je Bog stvorio prirodu s određenim redom, odnosno zakonima, te da je zbog toga promatranjem prirode moguće primijetiti uzorke koji se ponavljaju. Na taj se način moglo donijeti zaključke o zakonima koji vladaju u svijetu. No, dolazilo je do problema tumačenja čuda. Zašto bi Bog suspendirao zakone koje je sam donio? Ovdje nemamo dovoljno vremena obraditi u potpunosti ovo pitanje. Za sad će nam biti dovoljno naglasiti da je unutar te rasprave postojao širok raspon rješenja koja su se nudila. Zanimljivost je da je jedno od njih pretpostavljalo da se Bog ne miješa u zakone prirode, već da su čuda dio tih zakona i da se ona događaju kao obični obrasci unutar prirode. Autor tog djela iz VII. st. poznat nam je pod nazivom Pseudo-Augustin (odnosno irski Augustin), a rad nosi naslov De mirabilibus sacrae scripture. Ovo djelo nam svjedoči kako je i u tim stoljećima netko mogao zastupati naturalističko shvaćanje svijeta i biti ravnopravni član jedne takve rasprave.

Još jedna stvar važna je u kontekstu znanja. Ljudi srednjeg vijeka bili su jako dobri u praktičnoj primjeni onoga što su znali. To se najbolje očituje u izgradnji crkava. Ranosrednjovjekovne crkve redovito pokazuju poznavanje matematike i fizike (neophodno za izgradnju takvih građevina), ali i astronomije. U vremenu kada još ne postoje kalendari i satovi kao danas, poznavanje kretnji nebeskih tijela bilo je izrazito važno kako bi se moglo odrediti datume blagdana, dijelove dana (sate) i sl. Najbolji primjer arhitekture koja je sagrađena u skladu s astronomskim spoznajama u Hrvatskoj je crkva sv. Križa u Ninu. Naravno, da bi se bolje moglo odrediti vrijeme trebalo je čim bolje poznavati kretnje nebeskih tijela te je na taj način dolazilo do promatranja i intenzivnijeg istraživanja nebeskog svoda.

Završna razmatranja

Ovaj kratki pregled očuvanja i razvoja znanja u razdoblju nakon raspada Rimskog Carstva pokazuje nam nekoliko specifičnosti. Većina učenih ljudi su bili klerici, a gotovo svi bili su obrazovani u kontekstu Crkve. Institucije koje su u najtežim trenucima čuvale obrazovanje i stečeno znanje bili su samostani te su u vremenima obnove svoje znanje stavljali na raspolaganje državi, tj. društvu. Jedina institucija koja je tada poticala obrazovanje i čuvala znanje preko prepisivačke djelatnosti bila je Crkva. Neki bi mogli zaključiti da su njezini napori u tome bili mali, ali u usporedbi s naporima drugih iz toga vremena oni su veliki jer nitko drugi nije ni imao takvu djelatnost. Iz svega ovoga vidljivo je da je ranosrednjovjekovna Crkva nastavila praksu spram znanosti, klasičnog znanja i obrazovanja u stopama svoji prethodnika – crkvenih otaca. Zanimljivo je da je danas raširen mit o ovome razdoblju kao o najtamnijem periodu mračnog srednjeg vijeka i da je upravo Crkva najzaslužnija za to. Zaključak koji se nameće je da, ukoliko je ovo razdoblje i bilo u nekim aspektima obilježeno dekadencijom, Crkva je ona koja je usporavala i zaustavljala tu dekadenciju, a ne suprotno.

Ante Vučić | Bitno.net

Ostale tekstove iz ovog niza pročitajte na linku OVDJE.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 25. travnja 2018.

Možda vam se svidi