Apsurdna situacija u kojoj istarski ‘antifašisti’ zvižde na spomen imena vlč. Bože Milanovića, jednog od najzaslužnijih ljudi zbog kojih je Istra danas dijelom Hrvatske, govori o velikoj količini povijesnog neznanja koja nas okružuje u današnjoj Hrvatskoj. Upravo iz tih razloga objavljujemo tekst hrvatskog povjesničara dr. sc. Stipana Trogrlića, voditelja pulskog Centra za znanstvena istraživanja Instituta Ivo Pilar. Dr. Trogrlić jedan je od najboljih poznavatelja lika i djela vlč. Bože Milanovića, o kojemu je napisao i knjigu. Evo zašto su vlč. Božo Milanović i istarsko svećenstvo bili među najzaslužnijima za pripojenje Istre Jugoslaviji.

Monsinjor Božo Milanović, svećenik tadašnje Tršćanske i Koparske biskupije, profesor, znanstvenik, kulturni i javni djelatnik, diplomat i političar, publicist i izdavač, nacionalni vizionar i što još sve ne, nema sumnje, jedan je od značajnijih, a po nekima i najznačajniji Istranin 20. stoljeća.

Živio je u vremenu velikih europskih političkih i društvenih lomova: izbijanje Prvog svjetskog rata, raspada velikih carstava, stvaranja nove političke karte Europe s novim „malim“ državama. Bio je svjedok velikih društvenih nemira, pobjede socijalizma u Rusiji, dominacije totalitarnih ideologija i političkih praksa, trauma Drugog svjetskog rata te poslijeratnog preuređivanja svijeta, itd. U svim zbivanjima, ostajući dugo, skoro 70 godina na istarskoj crkveno-vjerskoj i javno-političkoj sceni, nastojao je pripomoći oblikovanju te scene prema potrebama i zahtjevima većinskog hrvatskog naroda i načelima katoličkog moralnog nauka.

Optužbe vodstva istarskog NOP-a protiv Milanovića zbog navodne suradnje s njemačkim okupatorom i ustaškim režimom prestaju u trenutku kada državnom vodstvu postaje jasno da će se sudbina Istre odlučivati za pregovaračkim stolom. Ispravno ocjenjujući da bi u diplomatskoj borbi za sjedinjenje Istre s maticom Hrvatskom bila važna podrška istarskog svećenstva i njegova karizmatičnog vođe Milanovića nudi mu suradnju. Ovaj prihvaća tu ponudu svjestan da je NOP jedina snaga kadra ostvariti njegov osobni san i san generacija istarskih narodnjaka o sjedinjenu Istre s Hrvatskom. Potpisivanjem sporazuma između predstavnika istarskog NOP-a i Milanovića kao predstavnika istarskog hrvatskog svećenstva u Trstu 16. srpnja 1945. uklonjeni su „nesporazumi“ između vodstva NOP-a i Milanovića, što je zapravo eufemizam za nopovsko povlačenje optužbi na Milanovićev račun.

Od tada pa sve do Londonskog memoranduma 1954., hrvatsko svećenstvo u Istri, predvođeno Milanovićem, aktivno se uključuje u diplomatsko-političku borbu za sjedinjenje Istre s Hrvatskom, s onim obvezujućim dodatkom „u  novoj  Jugoslaviji“.

Prvu, najzanimljiviju, najdinamičniju i najbogatiju fazu, što se tiče Milanovićeva osobnog sudjelovanja, ali i uključivanja istarskog hrvatskog svećenstva, čini vrijeme od srpnja 1945. do srpnja 1946 .godine, tj. do Pariške mirovne konferencije.

Prije odlaska u Pariz u svibnju 1946. Božo Milanović i istarsko svećenstvo pružili su bezrezervnu podršku diplomatsko-političkoj borbi jugoslavenskog vodstva za Istru u više navrata.

Jedinstveni narodnooslobodilački front (JNOF) za Istru je 31. srpnja 1945. pozvao istarske svećenike na sastanak na kojem su se trebali odrediti daljnji modusi suradnje. Iako su oba istarska biskupa bila protiv održavanja sastanka, Santin je čak preporučio Milanoviću da se ne potpisuje nikakva izjava o priključenju Istre Jugoslaviji, na sastanku održanom 31. srpnja 1945. u franjevačkom samostanu u Pazinu, 44 svećenika su potpisala izjavu u kojoj se traži da „(…) mora biti Istra iz etničkih, geografskih i ekonomskih razloga priključena Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji“.

Božo Milanović je autor elaborata „Zašto mora Julijska krajina pripasti Jugoslaviji?“, kao i drugih članaka: „Wilsonova linija značila bi za Jugoslaviju gubitak Istre“, „Zašto bi plebiscit u Istri bio prevelika krivica za Hrvate u Istri?“, „Talijanstvo Trsta“. Elaborat je napisao na poziv predsjednika vlade NR Hrvatske Vladimira Bakarića, a njime se Kardelj služio na konferenciji u Londonu od 11. rujna do 2. listopada 1945.

Kad je u ožujku u Istru došla 37-člana Saveznička komisija, tročlana delegacija svećeničkog staleškog društva „Zbora svećenika sv. Pavla“, Milanović, Toma Banko i Leopold Jurca predali su joj 19. ožujka „Spomenicu“ s potpisom 55 istarskih svećenika u kojoj se jasno traži sjedinjenje Istre s Hrvatskom na temelju nacionalne strukture župa u Porečko-pulskoj, Tršćansko-koparskoj i Riječkoj biskupiji.

U pripremama za Parišku mirovnu konferenciju, koja je trebala riješiti sporna jugoslavensko-talijanska granična pitanja, u radu osmeročlane jugoslavenske delegacije od 11. svibnja do 13. srpnja 1946. sudjelovali su svećenici Tršćansko-koparske biskupije Hrvat Božo Milanović i Slovenac Anton Piščanec. Kao katolički svećenici imali su zadatak uvjeriti, na prvom mjestu francuske i belgijske katoličke krugove u opravdanost jugoslavenskih zahtjeva.

Već trećeg dana boravka u Parizu, dogodio se susret Bože Milanovića s katoličkim novinarom Walterom Eberhardom, koji se nije mogao načuditi kako to da se Milanović kao katolički svećenik radije priklonio komunističkoj Jugoslaviji nego katoličkoj Italiji. Na Eberhardovo čuđenje Božo Milanović je odgovorio poznatom, toliko puta citiranom antologijskom, rečenicom: „Državne granice određuju se za stoljeća, dok se režimi mijenjaju, a pod Italijom je u opasnosti život našeg naroda.“

Vlč. Božo Milanović/Foto: screenshot

Bez sumnje Milanovićevo lobiranje protiv plebiscita u Istri, zbog posljedica 25-godišnje sustavne politike talijanizacije, utjecalo je na zapadne saveznike da odustanu od prijedloga da se pitanje pripadnost Istre riješi plebiscitom. Međutim, jugoslavenska je vlast, ponesena pobjedom u ratu, vjerovala da bi se stanovništvo Istre na referendumu plebiscitarno opredijelilo za Jugoslaviju, pa je u određenom trenutku zastupalo plebiscit kao najprihvatljiviji način rješavanja graničnih sporova s Italijom. Nikola Moscatello, jugoslavenski otpravnik poslova pri Svetoj Stolici, otputovao je u Beograd da bi uvjerio Tita da ne podrži održavanje referenduma u Julijskoj krajini. Na Moscatellovu intervenciju utjecale su i informacije o istarskim prilikama koje mu je pružio mladi svećenik Porečko-pulske biskupije Ivan Pavić, postdiplomac kanonskog prava na Papinskom sveučilištu Gregoriani.

Lobiranje ove dvojice svećenika, posebno Milanovića, u francuskim i belgijskim katoličkim krugovima za rješenje Julijskog pitanja u korist Jugoslavije, posebno prijam kod pariškog nadbiskupa kardinala Souharda nakon kojeg su se počele širiti vijesti da i kardinal smatra jugoslavenske zahtjeve opravdanim, ponukale su obojicu istarskih biskupa da se izravno obrate kardinalu Souhardu. U sjeni ovih velikih događaja ostao je onaj sitni Milanovićev rad. Sudjelovanje na tiskovnim konferencijama, pisanje članaka za francuske novine, razgovori s diplomatima i crkvenim dostojanstvenicima.

Mons. Radossi je pariškom nadbiskupu pisao u lipnju i srpnju. U prvom obraćanju „kao biskup Pokrajine, kao onaj koji je rođen u ovim krajevima te dobar poznavatelj stvari o kojima se danas površno raspravlja  (…)“ želi upoznati Souharda s dvije, po njemu bitne, činjenice:

1. Zapadna i južna Istra (pojas od Trsta do Pule i Plomina) je povijesno i etnički talijansko područje.

2. U slučaju njihovog pripajanja Jugoslaviji, koja je satelit SSSR-a, riskira se da boljševizam zavlada i ovim inače katoličkim područjem. Radossi nije mogao ne osvrnuti se na rad Milanovića i Piščanca u Parizu. Oni rade protiv savjesti, podržavaju netočne pretpostavke i podupiru dolazak vlasti koja će potpuno dekristijanizirati Istru. U drugom pismu Radossi ponovno naglašava opasnost od prodora boljševizma u Italiju čak i Francusku, ako bi Julijska Venecija pripala Jugoslaviji. Zalaže se za Wilsonovu liniju i moli kardinala da se, koliko je moguće, zauzme kako bi se uvjeti mira koji se žele nametnuti Italiji preinačili.

Biskup Santin se u pismu od 22. lipnja 1946. osvrnuo na više puta ponovljene informacije Radio Beograda u kojima se spominje audijencija svećenika Milanovića i Piščanca kod kardinala Souharda. Na toj audijenciji ova su dvojica svećenika izjavila da Crkva u zoni „B“ uživa slobodu i da je priključenje Trsta i Istre Jugoslaviji stvar koja odgovara prirodnom pravu. Izražavajući „duboko ogorčenje” koje su izjave Milanovića i Piščanca izazvale i kod talijanskog svećenstva koje se ne slaže s njihovim izjavama, biskup tvrdi da te izjave ne odgovaraju istini. Prihvatiti i podržati rad dvojice spomenutih svećenika, za Santinija bi značilo ne samo otrgnuti od Italije talijanski teritorij od Gorice preko Trsta do Pule i Rijeke, nego ga istovremeno izručiti nehumanom, barbarskom i protukršćanskom komunizmu. Na kraju pisma Santin se nada da kardinal nije dao izjave podrške jugoslavenskoj delegaciji koje mu se u javnosti pripisuju.

U talijanskom tisku diplomatsko-politički rad hrvatskog i slovenskog svećenstva na priključenju Julijske krajine Jugoslaviji okvalificiran je kao „žestoko iredentistički“. Posebno su apostrofirani svećenici Jakob Ukmar, Miroslav Bulešić i Božo Milanović  Ovaj posljednji nazvan je prvakom hrvatske klerikalne organizacije u Istri. Ispravno je uočeno Milanovićevo zauzimanje da, pozivajući se na prirodno i božansko pravo i etnički sastav, dokaže opravdanost jugoslavenskih zahtjeva.

Vijeće ministara (SAD, SSSR, V. Britanija i Francuska) na četvrtoj konferenciji u Parizu 1. srpnja 1946. donijelo je sljedeće odluke: Jugoslaviji će pripasti područje istočno od francuske crte razgraničenja tj. čitava Istra osim Bujštine i Koparštine. Na području od rijeke Mirne do Devina s Trstom formirat će se Slobodni teritorij Trsta (STT) pod nadzorom Vijeća sigurnosti UN. Teritorij STT bit će podijeljen na dvije zone, zonu “A” (Trst  s okolicom, od Devina do Milja), pod savezničkom upravom, i zonu “B” (teritorij od Milja do Novigrada), pod jugoslavenskom upravom.

Italiji je trebao pripasti sjeverni dio Kanalske doline, Gorica i Monfalcone. Nakon duge i mučne diplomatske borbe, iako nezadovoljna ovim odredbama, Italija je sa silama pobjednicama, među kojima je bila i Jugoslavija, u Parizu 10. veljače 1947., potpisala mirovni ugovor koji je u sebi sadržavao rješenje graničnog pitanja u skladu s odlukom Vijeća ministara od 1. srpnja 1946. I kod talijanske i kod jugoslavenske delegacije bila je prisutna svijest da je sporazum potpisan pod pritiskom međunarodne zajednice i da se radi o privremenom rješenju za STT, dok je ostatak definitivno riješen. Obostrano prisutne frustracije i uvjerenje da u konačnom rješenju treba izboriti pravednije rješenje bile su izvor kasnijih sporova koji su dovodili do napetosti i mahanja oružjem.

Unatoč određenom nezadovoljstvu zbog toga što se nije ostvario maksimalan plan, Pariški mirovni ugovor je dočekan u jugoslavenskim krugovima kao veliki diplomatski uspjeh nove vlasti. To potvrđuju i brzojavi koje je „Zbor svećenika sv. Pavla za Istru“ 25. veljače 1947. uputio predsjedniku jugoslavenske vlade, Josipu Brozu Titu, predsjedniku hrvatske vlade Vladimiru Bakariću i ministru u hrvatskoj vladi, svećeniku Svetozaru Ritigu. Dok se u brzojavu Titu ističe zahvalnost njemu i pokretu „za oslobođenje i vjernost državi“, u brzojavu Bakariću izražava se radost istarskog svećenstva zbog priključenja Istre „hrvatskoj domovini“.

Ratifikacija Pariškoga mirovnog ugovora od strane pojedinih država potpisnica 15. rujna 1947., te ukaz Prezidija Narodne skupštine FNRJ od 16. rujna 1947. kojim su Ustav i zakoni FNRJ proglašeni važećim za novopriključene krajeve, označili su kraj jedne etape u diplomatskoj borbi za jugoslavensku zapadnu granicu. Božo Milanović, aktivni sudionik svih poslijeratnih diplomatsko-političkih sporova i borbi, ovako je doživio kraj tih borbi:

„Kao kad lađa nakon dugog putovanja i mnogih oluja uđe u svoju luku, tako se je i hrvatski narod u Istri nakon više nego tisućgodišnje podređenosti tuđincima napokon sjedinio sa svojom narodnom državom Hrvatskom u Jugoslaviji. Stoljetna je borba između hrvatstva i talijanstva u Istri svršila konačno nama u prilog. Pravda je pobijedila nepravde. Na Jadranskom moru napokon su uspostavljeni ‘Božji međaši’. Svoje narodno sjedinjenje bio bi dočekao i proslavio naš narod u Istri s nezapamćenim veseljem da nije bio razočaran osjećajući kako mu komunizam sve više ugrožava duhovna i materijalna dobra, osobna prava, slobodu i – narodni ponos. Ali uviđavniji su se ljudi i u toj novoj nevolji pouzdavali u pravdu te su shvaćali da privremeno zlo ne smije zasjeniti trajno dobro.“

*Članak je originalno objavljen 27. rujna 2017.

dr. sc. Stipan Trogrlić | Bitno.net