Ne znam kako je kod ostalih ljudi, no osobno kad čitam neki portal, ili neke novine, nadam se da je medij pouzdan, da oni koji pišu ili uređuju taj medij oprezno biraju što će objaviti, koje vijesti će uzeti kao točne, kakvu vrstu tekstova će prihvatiti kao činjenično točne.

Naravno, budući da ne mogu sve znati i u svemu biti stručnjak, prilikom ocjene nekog medija vodim se time da provjerim koliko su dobri tekstovi iz područja za koje se sam smatram bilo stručnjakom, bilo dovoljno informiranom osobom iz hobija. U prvu kategoriju (stručnjaka, eto sam sebi tepam) spadaju tekstovi iz povijesti, a posebice oni koji se bave područjem kasne antike i srednjeg vijeka. U drugo područje spada nogomet, no on je, unatoč tome što je najvažnija sporedna stvar na svijetu, nevažan za ovaj tekst.

Kada „nanjušim“ da je neki medij u području za koje se smatram stručnjakom „traljav“, senzacionalistički ili površan u tom istom trenutku taj medij gubi moje povjerenje. Jer, kako mogu bilo što drugo vjerovati rečenom mediju ako je očigledno loš u onome što znam i razumijem. Možda ovo nije najbolji način kako ocijeniti medij, kako oduzeti ili pokloniti mu povjerenje, svejedno ovo je, do sada, najučinkovitiji način koji sam razvio. Drugi pristup bi bio onaj nemogući, a to je da budem stručnjak u svemu pa da svaki tekst mogu u potpunosti procijeniti i znati u čemu jesu točni, a u čemu nisu.

Lutajući bespućima interneta (hvala Franji Tuđmanu što se danas tako često koristimo riječju ‘bespuća’) naiđoh na članak na portalu Liberal.hr pod naslovom „Ne, zapadna civilizacija nije proizašla iz judeo-kršćanskih vrijednosti“, autora Sama Sinha, koji je preveden s engleskog. Portal mi se činio dosta zanimljivim jer je, koliko je meni poznato, jedini koji predstavlja liberalne političke i ekonomske ideje u Hrvatskoj, samim time moje mišljenje je bilo da je to pravo mjesto gdje mogu saznati nešto više o tim političkim i ekonomskim idejama. Na moju sreću ili žalost, čitajući rečeni članak portal je izgubio povjerenje, jer ako objavljuju jedan ovakav površan rad o jednoj kompleksnoj povijesno-društvenoj temi, moram se zapitati kakvo je onda njihovo predstavljanje liberalne ideje, je li i ono površno?

Na moju opetovanu sreću ili žalost, odgovor na rečeni članak objavljen na istom portalu pod naslovom „Judeo-kršćanske vrijednosti i zapadna civilizacija – odgovor“, autora Ivana Čovića, isto je povijesno površan. Istini za volju, autor je barem priznao da nije baš povijesno obrazovan i kompetentan odgovarati, no odlučio je, ipak, odgovoriti.

Greška 1: logička greška i nepoznavanje povijesti Biblije i povijesti interpretacije Biblije

No, da ovo ne bi ostalo samo na neargumentiranoj kritici članaka, pogledajmo što je to točno problematično.

Prije negoli krenem na analizu povijesnih dijelova, valja naglasiti kako su i s logičkog stanovišta oba jako loša, pri čemu se članak Sama Sinha posebice ističe. Cijeli članak se temelji na logičkoj grešci poznatoj u anglosaksonskoj terminologiji pod nazivom cherry picking. Naime, autor u želji da potvrdi svoju tezu pribjegava citiranju biblijskih redaka pri čemu se fokusira samo na one koji podržavaju njegov unaprijed zadan zaključak, zanemarujući sve ostale koji itekako kontriraju njegovoj tezi. To dovodi i do zanimljivog efekta gdje se cijeli članak temelji na Starom zavjetu s tek jednim novozavjetnim citatom. Očito nesvjestan činjenice kako se kršćanstvo prije svega temelji na osobi Isusa Krista, te da se i na taj način promatra i tumači Biblija, posebice unutar tradicionalnog kršćanstva.

Stoga, prva i to ogromna zamjerka na članak, a samim time i na portal koji ga objavljuje, jest da se cjelokupni članak temelji na logičkoj grešci. Osim što se koristi ovom logičkom greškom, ovakav pristup pokazuje kako autor ne poznaje povijesni kontekst nastanka kršćanstva, pristupa Bibliji kroz povijest, kompleksnu povijest tumačenja Biblije i sve ostalo povezano uz navedeno. Naime, nemoguće je unutar kršćanskog konteksta pristupiti Bibliji na ‘kuranski’ način. Biblija nikada nije tako shvaćana, ona se uvijek tumačila unutar konteksta Crkve, te je od najranijih razdoblja trajala rasprava kako se određeni dijelovi mogu ili trebaju tumačiti, kako im pristupiti s obzirom na jezik, književni žanr i poveznicu s ostalim knjigama (npr. o ovome raspravlja već Origen u trećem stoljeću, a slično možemo vidjeti i kod Justina Mučenika u drugom stoljeću).

Stoga, ovakav cherry picking osim što je logička greška je i jasan indikator kako autor ne posjeduje znanje niti razumijevanje kompleksnog povijesnog fenomena tumačenja Biblije. Već su najraniji crkveni oci bili svjesni određenih paradoksa. Probleme su predstavljali npr. paradoksalni Pavlovi citati iz Poslanice Galaćanima gdje piše u jednom trenutku kako nema „više muško i žensko, rob i slobodan…“, a već na drugom dijelu Pavao zabranjuje ženi poučavati. Ćiril Jeruzalemski je ovaj problem riješio tako što je drugospomenuti Pavlov citat stavio u kontekst molitvenog ili liturgijskog skupa, ne dirajući u dostojanstvo žene kao osobe koje je na razini muških članova zajednice (o ženama u ranom kršćanstvu smo pisali OVDJE).[1] Također, od vremena prve kršćanske zajednice pa sve do duboko u srednji vijek nije postojala podjela biblijskih knjiga na poglavlja i retke, pa ni ljudi tog vremena koji su je čitali nisu je na taj način shvaćali, za njih bi bilo potpuno nejasno kako se tako čeprka po Bibliji i izvlači nasumično neke rečenice, tako da bi navedena autorova taktika bila potpuno strana ranim kršćanima. Na ovom mjestu nije potrebno ići dalje, već je ovo dovoljno da se vidi kako je ovakav pristup koji uzima autor članka loš i s logičke i s povijesne strane. Autorima članaka savjetujem The Cambridge History of the Bible vol. 1 and 2 kako bi stekli osnovno znanje o povijesti Biblije te povijesti njezina tumačenja.[2]

Digresija: o problemu terminologije

Ovdje se valja dotaknuti i još jednog problema navedenih članaka, a to je problem terminologije. Izrazito je nejasno što točno autori podrazumijevaju pod pojmovima zapadna civilizacija, sekularnost i sl. Kako bi rasprava bila na zdravim temeljima valja uvijek objasniti pojmove. Budući da autori nisu to napravili, ovdje sam u situaciji da ih moram interpretirati, tj. objasniti kako sam ja shvatio njihove termine, pri čemu je moje shvaćanje u startu natopljeno mojim određenim pozadinskim znanjem i mojom profesijom. Pod „zapadna civilizacija“ podrazumijevam onu civilizaciju koja se razvila unutar zapadnog, latinskog, katoličkog kulturnog kruga. Dakle, većim dijelom centralna i zapadna Europa (oni dijelovi koji su danas  još uvijek dominantno katolički i protestantski), te posljedično kolonije na koje su prenijeli svoju kulturu (prije svega dvije Amerike). Pod pojmom sekularnost, tj. sekularna država, podrazumijevam državno uređenje u kojem je vlast države odvojena od vjerskih vlasti, tj. država u kojoj vjerski vođa nije ujedno i svjetovni vođa.

Pa krenimo sada na analizu nekih spornih povijesnih dijelova. Ovdje nailazimo na još jedan problem, u oba članka autori pišu „snažne“ rečenice, pune značenja, pri čemu ne nude nikakvo objašnjenje/argumentaciju za takvo mišljenje. U nemogućnosti da se pozabavim njihovom argumentacijom, jer ju ne nude, već donose samo zaključke, morat ću ponuditi argumente koji jasno pokazuju da su zaključci pogrešni.

Greška 2: povijesni mit sukoba znanosti i vjere

„Duga je povijest sukoba između teologa i znanstvenika.“ Rečenica koja sažima povijesni mit koji se redovito i uporno javlja u bespućima interneta. Zaista, čovjek se mora zapitati zašto se, nakon toliko knjiga, i dalje uporno ponavlja ovaj mit.[3] Nekakav imaginarni sukob znanosti i religije, ili, u ovom slučaju, znanstvenika i teologa ne postoji. Štoviše, ako gledamo kroz povijest, većina znanstvenika su redovito bili klerici i/li teolozi. Dovoljno je spomenuti primjere kao što je redovnik Gerbert iz Aurillaca koji je vjerojatno najveći europski matematičar iz razdoblja ranog srednjeg vijeka, te je postao papa pod imenom Silvestar II. Ili Adalbert Veliki, ili John Buridan ili Nikola Oresme ili Ruđer Bošković, ili Isaac Newton ili James Maxwell ili George Lemaitre etc. Stoga, pričati o sukobu znanstvenika i teologa je ništa više doli pričati o jednom povijesnom mitu, mitu koji unatoč brojnim radovima iz povijesne znanosti nekako stalno se pojavljuje po bespućima interneta (o odnosu kršćanstva i znanosti smo pisali na više mjesta, za konzultirati cijelu seriju članaka vidjeti OVDJE).

Greška 3: mit o “nesekularnosti“ kršćanstva

„Da je zapadnjačka kultura proizašla iz judeo-kršćanskih vrijednosti, imali bismo sad na Zapadu teokraciju.“ Još jedan mit, mit da je kršćanstvo samo po sebi teokratsko. Zanimljivo je primijetiti kako to na Zapadu nikako nije nastala teokratska država. Naime, ako je kršćanstvo težilo teokraciji, kako to da tijekom nekoliko stoljeća apsolutne dominacije niti jedna država nije postala teokratska. Praktički ne postoji država tijekom srednjeg vijeka, razdoblja kada kršćanstvo igra dominantnu ulogu u društvu, koja ja u sebi objedinila u jednoj osobi svjetovnu i vjersku vlast. Takva ideja je kršćanstvu od starta bila strana. Upravo je iz kršćanstva nastala ideja o odvojenosti dviju vlasti, one vjerske od one sekularne, državne. Suprotno tome, rimsko shvaćanje, unutar kojega je nastalo kršćanstvo, je u osobi cara objedinjavalo vjerskog i sekularnog vođu (car je bio pontifex maximus, tj. vrhovni svećenik). Kad je Konstantin podario slobodu kršćanstvu ubrzo je nastao sukob između njega i crkvenih vlasti jer se on htio miješati u unutarnje ustrojstvo Crkve, kao i u određivanje vjerovanja, jer je takvo ponašanje smatrao normalnim vodeći se primjerom rimskih careva prije njega. Njegovu praksu su nastavili i njegovi sinovi. A i brojni srednjovjekovni vladari su pokušavali redovito Crkvu podrediti svojoj vlasti, te je većim dijelom srednji vijek obilježen konstantnom borbom između svjetovnih vlasti i crkvenih vlasti po pitanju slobode Crkve da postavlja biskupe i svećenike. Temelj je za takvu ideju u kršćanstvu Biblija (Isusove riječi: Bogu Božje, caru carevo), te tumačenje pape Gelazija koji je jasno rekao kako postoje dvije vlasti (izražene kroz metaforu dvaju mačeva u njegovom pismu caru Anastaziju) i one su odvojene, te svaka u svome vidokrugu djeluje[4] (o srednjovjekovnim korijenima ideje sekularnog uređenja – odvojenosti države i Crkve – pisali smo OVDJE).

Autor koji je odlučio dati drugačiji pogled se isto upetljao u jedan mitološki povijesni narativ pa tako objašnjenje kako je u kršćanstvu (posebice u ranom do početka petog stoljeća) začetak sekularnog uređenja društva završava u malo „tamnijem“ tonu:

“Tradiciju je nastavio i sv. Augustin koji je u knjizi Božji grad govorio kako su kršćani građani dva grada: zemaljskog i nebeskog. Bog će jednoga dana ujediniti ta dva, ali u međuvremenu vjernici će preuzeti dužnosti svakoga. Nažalost, poslije toga je došao dugi period u povijesti kada su kršćani ostali zbunjeni zbog veze između Crkve i države, a to naslijeđe osjetimo i dan–danas. (Podebljano A.V.) Sve do vremena reformacije i prosvjetiteljstva Crkva je bila usko isprepletena s državom te nije htjela taj utjecaj uvijek prepustiti milom.”

Teško je nešto više odgovoriti i na ovu tvrdnju, osim da je pogrešna. Bilo bi lijepo kad bi autor objasnio na čemu temelji ideju kako je Crkva nakon Augustina pa sve do prosvjetiteljstva i reformacije bila „usko povezana s državom“. Naime, kao što sam već pisao, srednji vijek je obilježen stalnom borbom Crkve da se oslobodi državne kontrole, od vremena Konstantina, pa preko desetog stoljeća kada su patricijske obitelji u Rimu koristile papinstvo kao poligon zadovoljavanja političkih ambicija, preko jedanaestog stoljeća i borbe za investituru, pa preko Thomasa Becketa i ostalih. Stoga, želja autora Čovića da kontrira, ili demantira (nejasno je koja je svrha) prvotni tekst zapravo opet počiva na povijesnoj netočnosti. Kod njega se, zapravo, očituje povijesni narativ kako su ga osmislili protestantski autori šesnaestog i sedamnaestog stoljeća koji se nastavio ponavljati unatoč jasnim povijesnim „rupama“ u tom narativu. Ovo je zapravo jedna izrazito prilagođena verzija njihove ideje da je Crkva negdje u vremenu za ili nakon Konstantina postala korumpirana i da je ponovno „obnovljena“ ili „očišćena“ reformacijom. Naravno, u liberalnom velikom narativu je ona „pristala“ na sekularizam u to „prosvijećeno“ vrijeme. Također, nije mi jasno koji su mu izvori za tvrdnju kako su kršćani bili zbunjeni vezom Crkve i države, ima li neki izvor gdje ti zbunjeni kršćani izražavaju svoju zbunjenost, ili je i ovakva tvrdnja dobrodošla rečenica za podebljavanje pseudopovijesnog narativa. No bilo kako bilo, još jednom upućujem na članak vezano uz stvaranje ideje odvojenosti Crkve i države, da ne bih morao ponavljati iste argumente opet i ispočetka.

Što je autor mislio?

U određenim dijelovima članci izgledaju izrazito konfuzno i čini se da autori ne prepoznaju različite društveno-povijesne fenomene, pa tako možemo vidjeti citat:

„Umjesto toga, svjetovna demokracija stoji protiv svega što predstavlja vjerski fundamentalizam – feudalizam i kmetstvo.“

Ovdje je očigledno brkanje društvenog uređenja (feudalizam) s određenim religijskim tendencijama (fundamentalizam). Naravno, opet imamo problem terminologije, bilo bi zaista lijepo da je autor objasnio što misli pod pojmom „feudalizam“, misli li na marksističku ideju feudalnog sustava, na ideju feudalnog uređenja društva kako ga je opisao Marc Bloch u svom kapitalnom djelu „Feudalno društvo“[5] ili na društveno uređenje u Francuskoj sedamnaestog i osamnaestog stoljeća ili pak nešto četvrto. Također, valja ovdje naglasiti kako za srednji vijek povjesničari sve manje koriste izraz feudalizam, upravo zbog njegove izrazite ideološke nabijenosti i zbog toga što društveno uređenje srednjeg vijeka nije bilo jedno okoštalo društveno uređenje kroz cijelih tisuću godina.[6] Za jedan dio društvenog uređenja u srednjem vijeku koristi se danas najčešće izraz seniorsko-vazalski odnos, no to nije bio jedini društveno-ekonomski odnos u srednjem vijeku (postojali su cehovi, slobodni gradovi, komune itd.), niti je seniorsko-vazalni odnos bio nepromjenjiv tijekom cijelog tog razdoblja. A ono što je najdalje od cjelokupne ideje autora je mišljenje da je taj društveno-ekonomski odnos bio inspiriran vjerskim fundamentalizmom. Naravno, autor nam baš i nije uspio objasniti kojim točno vjerskim fundamentalizmom, te točno na koji način je taj vjerski fundamentalizam utjecao na stvaranje ovakvog društveno-ekonomskog odnosa. Mislim da objašnjenja nema, jer ga i ne može biti. Ova rečenica je samo još jedan u nizu od „jakih argumenata“ koje autor nudi u svom članku bez ikakvog objašnjenja. Naravno, kako objasniti tvrdnju iza koje i ne stoji argumentacija, vrlo jednostavno, nemoj ni ponuditi argumentaciju!

Reference! Čemu?

Članak „Ne, zapadna civilizacija nije proizašla iz judeo-kršćanskih vrijednosti“ završava trijumfalno s referencama. Pitam se čemu? U navedenim referencama imamo knjige koje se bave antičkom grčkom civilizacijom, starom indijskom civilizacijom i jednu čistu antiteističku knjigu. Reference koje bi bile povezane s onim što je u središtu teksta, barem prema prostoru koji je zauzela ta tema, nema. Dakle, nema niti jedne knjige ili članka koji se bavim poviješću Biblije, poviješću interpretacije Biblije, poviješću srednjovjekovnog društva, poviješću odnosa znanosti i kršćanstva, poviješću društvenih uređenja, patristikom i mnogim drugim područjima koja je autor ovlaš dotakao. Pitam se čemu lista referenci koje nemaju veze s glavnom tezom, tj. sa središnjom porukom teksta? Valjda kako bi se na neki način stvorila iluzija informiranosti autora pamfleta. Stoga, na kraju ovog teksta prilažem listu referenca, ali onu koja se itekako tiče „zapadne civilizacije“ i to u formativnom razdoblju te civilizacije, u kasnoj antici i srednjem vijeku, s naglaskom na neke važne fenomene kao što su povijest znanosti, povijest društvenih uređenja i povijest Crkve.

Zapadna civilizacija i kršćanstvo

Za kraj trebamo se zapitati je li zapadna civilizacija temeljena na kršćanstvu (pri čemu se ne govori samo na kršćanstvu).

Umjesto da dam jednostavan odgovor, navest ću jedan primjer blagodati našeg društva u kojem mi danas uživamo a za koji je itekako važan bio poticaj od strane Crkve. Radi se o obrazovanju.

Nestankom rimske uprave došlo je do pada pismenosti i obrazovanja u zapadnoj Europi. Jedina središta gdje se čuvala pisana riječ su bili samostani, gdje su redovnici brižno prepisivali sve što su mogli, te na taj način čuvali za buduća pokoljenja. Nakon što je društveni red ponovno uspostavljen ti isti redovnici su potakli prvu intelektualnu renesansu kroz osmo i deveto stoljeće koju danas povjesničari nazivaju karolinškom renesansom. Ponovno uspostavljeno obrazovanje će se održavati najčešće oko katedrala, te tako nastaju ranosrednjovjekovne katedralne škole. Dvanaesto stoljeće je donijelo val prevođenja grčkih autora (posebice Aristotela) koji su bili pronađeni u Španjolskoj, te dijelom na Siciliji. Time je zapadna Europa dobila do tada neviđenu količinu nove literature. To otkriće, zajedno s katedralnim školama rezultiralo je stvaranjem najvažnije obrazovne institucije – sveučilišta. Nepotrebno je reći kako je upravo Katolička Crkva organizirala prva sveučilišta te jako utjecala na njihovu neovisnost od svjetovnih vlasti, time dajući toj novoj instituciji intelektualnu neovisnost. Sveučilišta su onda postala mjesta gdje se počela puno brže i produktivnije razvijati znanost najčešće uz izrazito sponzorstvo Crkve, te je ovaj razvoj naveo određene povjesničare, kao npr. Edwarda Granta, da zagovaraju tezu kako je znanost kakvu danas znamo počela nastajati u srednjem vijeku (o svemu ovome smo pisali u seriji o odnosu kršćanstva i znanosti, vidi OVDJE). Ovo je samo jedan primjer, i ovakav članak je prekratak kako bi pokazao sve primjere kako je kršćanstvo utjecalo na stvaranje zapadne civilizacije, npr. odnos prema ženama u kršćanstvu o čemu sam pisao. Naime, jako je smjela tvrdnja kako kršćanstvo nije utjecalo (i to u pozitivnom smislu) na stvaranje zapadne civilizacije kad se ta ista civilizacija razvijala više od jednog milenija pod stalnim utjecajem kršćanstva i njegovih ideja.

Zaključak… nadam se

Već sam pisao o problemu pseudopovijesti u hrvatskim medijima (vidi OVDJE i OVDJE). Ova dva članka s Liberala.hr su također odlični primjeri pseudopovijesnih narativa u javnom prostoru. Problem oba članka je izrazito simplificiranje povijesti razvoja određenih fenomena. Za potpunu dekonstrukciju svih „jakih rečenica“ koje su autori spomenuli u svojim člancima trebala bi mi serija članaka jednako dugih kao i ovaj. No, to je nepotrebno, jer na nekoliko primjera koje sam uzeo pokazao sam kako je povijest kao znanost puno kompleksnija od onoga što se provlači u ta dva članka, te da je za bavljenje jednom tako kompleksnom temom kao što je utjecaj kršćanstva na zapadnu civilizaciju potrebna puno veća potkovanost u poznavanju kasnoantičke i srednjovjekovne povijesti, kao i poznavanje terminologije, te trenutnih povijesnih dostignuća.

Također, potrebno je raspoznavati različite fenomene, ne brkati društvena uređenja s nekim religijskim razvicima, poznavati što podrazumijeva određen termin u određenom razdoblju. Uglavnom, jasno je da se radi o kompleksnoj temi, i moja nakana ovdje nije bila tek dati jednostavan odgovor „Da, zapadna civilizacija se temelji na judeo-kršćanskim vrijednostima“, već mi je važnija nakana bila pokazati kako pseudopovijesni pamfleti ne bi trebali ovako kružiti po medijima, jer prvo antiznanstveni su, te drugo ideološki pamfleti mogu tek stvoriti loše, prizemne ideološke rasprave, a nikako ne mogu pomoći shvaćanju povijesti, te shvaćanju razvoja zapadne civilizacije.

Ako medij želi biti vjerodostojan, onda svakako treba izbjegavati ovakve članke, jer ima puno boljih, intelektualno puno poštenijih radova (knjiga i članaka) koji raspravljaju o istoj problematici s pogledom iz različitih kutova, no, oni su u pravilu intelektualno zahtjevniji i u pravilu ne daju tako jednoznačan odgovor, što i je odlika pravih humanističkih radova. Dojam je da urednicima rečenog portala to nije bilo dovoljno zadovoljavajuće, trebao im je članak, ma koliko loš bio, koji će podržati jednu ideološku poziciju, a to je, po mom mišljenju, odlika loše uređivačke politike i lošeg novinarstva. Na kraju ovog članka moram se opet zapitati, ako portal objavljuje ovako loše, površne radove, koliko točno mogu imati povjerenja u njih, koliko mogu biti siguran da su neke druge stvari koje oni objavljuju dobre, intelektualno poštene i mogu mi pomoći u razvijanju shvaćanja neke društvene, političke ili ekonomske problematike.

Obećane reference

Za kraj, kako sam i obećao, reference koje se tiču stvaranja „zapadne civilizacije“ koje sam podijelio u nekoliko kategorija. Ovo je tek mali dio onoga što objašnjava razvoja društva u zapadnoj Europi tijekom kasne antike i ranog srednjeg vijeka, s naglaskom na određene fenomene kao što su znanost, Biblija i sl. Nikako se ne radi o sveobuhvatnoj bibliografiji, jer jedna takva bi zahtijevala knjige (sic!), već samo početni prijedlog za one „koji žele znati više“.

Bloch, Marc. Feudalno društvo. Zagreb: Golden marketing, 2002.

Reynolds, Susan. Fiefs and Vassals: The Medieval Evidence Reinterpreted. Oxford: OUP, 1994.

Colish, L. Marcia. Medieval Foundations of the Western Intellectual Tradition. Yale University press, 1997.

Grant, Edward. God and Reason in the Middle Ages. Cambridge: CUP, 2001.

Grant, Edward. The Foundation of Modern Science in the Middle Ages. Cambridge: CUP, 201111

Funkestein, Adonis. Theology and the Scientific Imagination from the Middle Ages to the Seventeenth Century. Princeton: PUP, 1986.

Hannam, James. The genesis of Science: How the Christian Middle Ages launched the Scientific Revolution. Washington: Regnery publishing Inc., 2011.

Numbers, Ronald, Carl Lindberg (urednici). When Christianity and Science Meet. Chicago: University of Chicago press, 2008.

Ackroyd, P. R. i C. F. Evans (urednici). The Cambridge History of the Bible vol. 1. Cambridge: CUP, 1970.

Barrera, Julio C. Trebolle. Jewish Bible and the Christian Bible: An Introduction to the History of the Bible. Leiden: Brill, 1998.

Lampe, G.W.H. (urednik). The Cambridge History of the Bible vol. 2. Cambridge: CUP, 1969.

Pelikan, Jaroslav. Whose Bible is it? A history of the scriptures through the ages. New York: Viking, 2005.

Brown, Peter. The Making of the Late Antiquity. Cambridge: Harvard University Press, 1978.

Brown, Peter. The Body and Society. New York: Columbia University press, 1988.

Jedin, Hubert. Velika povijest Crkve vol. 1-3. Zagreb: Kršćanska sadašnjost.

Ante Vučić | Bitno.net

[1] Vidi u Ćiril Jeruzalemski, Kateheze knjiga 1. poglavlje 9.

[2] Također, preporučujem i knjige: Jaroslav Pelikan, Whose Bible is it? A history of the scriptures through the ages, New York: Viking, 2005;  Julio C. Trebolle Barrera, Jewish Bible and the Christian Bible: An Introduction to the History of the Bible. Leiden: Brill, 1998.

[3] Evo samo kratki popis najvažnijih publikacija u zadnjih nekoliko desetljeća koji pobijaju ovaj mit: Edward Grant, God and Reason in the Middle Ages, Cambridge: CUP, 2001; isti, The Foundation of Modern Science in the Middle Ages, Cambridge: CUP, 201111; James Hannam, The genesis of Science: How the Christian Middle Ages launched the Scientific Revolution, Washington: Regnery publishing Inc., 2011.; Adonis Funkestein, Theology and the Scientific Imagination from the Middle Ages to the Seventeenth Century, Princeton: PUP, 1986. ; Ronald Numbers i Carl Lindberg (urednici), When Christianity and Science Meet, Chicago: University of Chicago press, 2008. i brojni drugi radovi autora kao što su Pierre Duhem, Lynn Thorndike, Marcia L. Colish i ostali.

[4] Prijevod pisma na engleski se može naći na poveznici: https://sourcebooks.fordham.edu/source/gelasius1.asp

[5] Marc Bloch, Feudalno društvo, Zagreb: Golden marketing, 2002.

[6] Upućujem na knjigu Susan Reynolds, Fiefs and Vassals: The Medieval Evidence Reinterpreted, Oxford: OUP, 1994.