Prvi, treći i osmi dan – novozavjetni su nazivi istoga dana, onoga kojeg kršćani slave kao »Gospodnji dan«, nedjelju. Ti se nazivi ne zadržavaju na brojčanoj ih rednoj oznaci, nego otkrivaju teološko značenje i ustrojbeno mjesto Dana Kristova uskrsnuća u cjelokupnome tijeku vremena i povijesti. Potrebno je, u svjetlu Kristove preobrazbe vre­mena, o nedjelji razmišljati kao prvom i osmom danu, naznačujući tako ishodišnost svega u Kristu i usmjerenost svega prema njemu. Kršćanska »oktava« preobražava »sedmicu«, otkrivajući svu njezinu nedostatnost i nužnu usmjerenost prema novome vremenu, prema »Danu koji ne pozna zalaza«. Moderni ustroj radnoga tjedna koji nameće ritam svemu vreme­nu, zatvarajući ga u »sedmicu«, ne ostavlja dovoljno prostora razmišlja­nju o nedjelji kao prvome i osmome danu, kao danu novoga stvaranja i danu anticipacije dara vječnosti. Zbog toga drevni kršćanski nazivi za ne­djelju mogu pomoći otkrivanju njezine kršćanske vlastitosti, neophodne za oblikovanje ispravnoga kršćanskoga odnosa prema vremenu i svijetu.

Vazmeno stvaranje i vrijeme Crkve

Sinoptička izvješća o dolasku žena na Isusov grob, smještaju taj događaj u »dan po suboti« (Mt 28,1), odnosno u »prvi dan u tjednu« (Mk 16,2.9; Lk 24,1). Neovisno o prvotnim nakanama samih pisaca, te će vremenske odrednice uskoro zadobiti teološko značenje novosti vremena koje je na­stupilo Kristovim uskrsnućem. Taj jedinstveni »dan poslije subote« (Iv 10,1.19) postaje »danom novoga stvaranja«, novoga početka. Isus, koji je za sebe rekao da je »gospodar subote« (usp. Mt 12,8; Mk 2,28; Lk 6,5), gospodar vremena i života, u subotnji dan počiva u grobu, ‘podložan’ subotnjem po­činku i odmoru, podložan umiranju i smrti. U dan koji dolazi nakon toga pri­jelomnog i preobrazbenog Počinka, objavljuje se učenicima »u novosti života«. Krist, »Prvorođenac od mrtvih«, po snazi Duha životvorca, izranja iz smrti, pa dan uskrsnuća postaje »prvim danom« nove egzistencije svih koji mu se po vje­ri pritjelovljuju. Govor o »prvome danu« i »novome početku« priziva na pra- početak povijesti, na Božje djelo stvaranja koje se zbilo na prvi dan »kozmičkoga tjedna«, opisanoga u Knjizi Postanka. Uskrsnuće koje se zbiva nakon dana počinka – dana kada Stvoritelj »počinu od svega djela koje učini« (Post 2,2) – govori o prekidu Božjega »počinka« i nastavku djela stvaranja. Dan nakon jest novo stvaranje, »novi Prvi dan«, ishodišni za život otkupljenoga svijeta.

Prepoznajući dan uskrsnuća kao prvi dan novoga stvaranja, lako je tražiti poveznice u opisu tih dvaju dana. »Tama se prostirala nad bezdanom. I reče Bog: ‘Neka bude svjetlost!’ I rastavi Bog svjetlost od tame… Tako bude večer, pa jutro – dan prvi.« (Post 1,2-5) Novo stvaranje započinje također iz tame: »noć«, vrijeme »prije zore« ili »još za mraka«, kako evanđelisti opisuju dolazak žena na Isusov grob (usp. Mk 16,2; Mt 28,1; Iv 20,1), slike su tame i neživotnosti iz koje Stvoritelj izvodi Dan novoga stvaranja.

S Kristom je započeo novi svijet. Slaviti dan Gospodnji znači povjeriti se i pre­dati Novome stvaranju. Današnja kriza nedjelje, očitovana na najizravniji način u raspravama o radu i pravu na odmor, zadire duboko ispod površine socijalnih prava, na kojima se katkada zaustavlja sav govor o nedjelji, katkada i onaj koji pokušava oblikovati »pastoral nedjelje«. Kršćanski identitet nedjelje ne iscrplju­je se ni kroz proširenje teme u smjeru odvajanja »vremena za druge«, za obitelj, za potrebne… Slaveći nedjelju kao »prvi dan«, dan kojim je započeo »novi svi­jet«, kršćanin se, počivajući, otvara Božjemu djelovanju. Ustežući se od svoga rada, kršćanin se prepušta Božjemu djelu stvaranja/spasenja, odjelotvorenoga i očitovanoga u snazi okuplje­ne zajednice i u snazi euharistije. Zato nedjeljna okrje­pa (pod vidom odmora) ne dolazi tek iz ljudskoga prekida rada, nego prvenstveno iz Božjega spasenjskog djela. Kršćanski nedjeljni počinak jest počivanje u Bogu, potrebno kako čovjek ne bi nikada došao u iskušenje usredotočiti se samo na svoje djelo. Sveti je Benedikt mudro poučavao svoje sljedbenike da »ništa ne pretpostave Božjemu djelu« (Operi Dei nihil preeponatur), pri čemu je nužno spomenuti da je »Božje djelo« drugo ime za liturgiju po kojoj Krist nastavlja u Crkvi svoje djelo spasenja. Pouku pruža i iskustvo prve Crkve: tema nedjelje kao ne­radnoga dana ili dana kad se kršćani ustežu od teških poslova pojavljuje se (kao nametnutost društva) tek u četvrtome stoljeću; do tada je prvenstvena briga kršćana oko nedjelje bila usmjerena na »euharistijski susret zajedni­ce s Kristom« i na »život dosljedan euharistiji«. I danas se pokazuje kako nedjeljni počinak koji ne bi bio otvaranje Božje­mu djelu, može biti protivan kršćanskoj nedjelji jednako kao i svojevoljni (teški) rad nedjeljom.

Suvremene poteškoće s identitetom nedjelje dolaze, između ostaloga, tako­đer iz zaborava ili nijekanja Božjega djela stvaranja, što čovjekovu misao prati kroz čitavi novi vijek. Niječući početak svega u Bogu i tražeći u »prirodi« ishod i razvojni put svega, čovjek želi potisnuti i zanijekati svoj »osjećaj stvorenosti«, tj. ovisnosti o Drugome. Niječući stvaranje, on sebe proglašava jedinim ‘stvara­teljem’ i ravnateljem svijeta i života. Govor o nedjelji kao »Danu Gospodnjem«, danu »počinka u Bogu« ili danu »Božjega stvarateljsko-spasenjskog djela«, bi­va doživljen kao ugroza čovjekove slobode i samodostatnosti. Sve to pokazuje da su pitanja nedjelje prije svega teološke i ontološke prirode, a ne samo kul­turološke ili sociološke. Nedjelja nas, stoga, kao »prvi dan« – u tjednu i u sve­ukupnome odnosu prema vremenu i prema životu – čini »odnosnima« prema Drugomu, prema Stvoritelju. Nedjelja nas čuva »u dostojanstvu stvorenja«, što je preduvjet vjere, i oblikuje nas »u dostojanstvu otkupljenika«, što je vrhunac vjerničkoga zajedništva s Bogom. Tako nedjelja daje prepoznati Krista u iskon­skom djelu stvaranja, a Stvoritelja u Kristovu djelu otkupljenja. Krist je, doista, »Prvorođenac svakoga stvorenja« i »Prvorođenac od mrtvih« (Kol 1,15.18).

Vodeći se ritmom liturgijskoga vremena lako je zapaziti da kršćanski tjedan započinje nedjeljom, »prvim danom«, dakle Božjim djelom koje, slaveći Boga, pretpostavljamo svakomu našem djelovanju i činjenju. Živimo iz i od »Dana Gospodnjeg«, predani njegovu naumu i poslanju koje nam je udijelio u zajed­nici ljudi. Kršćanin je pozvan ne samo »dostojno« slaviti Dan Gospodnji, nego i »živjeti dostojno Dana Gospodnjeg«.

Kada je Međunarodna organizacija za standardizaciju (ISO) donijela preporuku (R2015 iz 1971.) da u novome ustroju kalendara tjedan započinje ponedjeljkom, a završava nedjeljom, nedjelja je i ‘službeno’ postala week-end. (Preporuka je stupila na snagu god. 1976., a potvrđena je i odlukom 8601 iz 1988.). Kao što je u 4. stoljeću »šabatizacija« nedjelje zasjenila njezin kršćanski identitet, tako današnja »vikendizacija« otima nedjelji njezinu ishodišnu i »stvarateljsku « dimenziju u odnosu na tjedan i cjelokupnost vremena. Unatoč odrednicama kalendara, kršćanin živi nedjelju kao »prvi dan« – ne pretpostavljajući ništa Božjem djelu stvaranja i njegovu djelu otkupljenja. Zato nas nedjelja čini uvijek novim ljudima.

Nadvladavši smrt Krist obnavlja svijet i usavršuje djelo stvaranja. (Biblemoralisee, oko 1220.). Anonymous – archiv.onb.ac.at, Public Domain

Osmi dan – dan koji nema zalaza

Na razmišljanja o nedjelji kao »prvome danu« iz kojega, po spomenu na Kristo­vo vazmeno djelo, izvire snaga »novoga stvaranja«, nadograđuje se slika nedje­lje kao »osmoga dana«. Taj nazivak proizlazi iz kršćanskoga »računanja« koje dan Gospodnji smješta u suodnos s »budućim vijekom«, s vječnošću. U poza­dini je zacijelo Ivanov opis susreta Uskrsloga s jedanaestoricom: »Nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvo­rena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: ‘Mir vama!’« (Iv 20,26). Kristovo uskr­snuće kršćani doživljavaju kao dar vječnoga života, pa i nedjelja kojom proslav­ljaju taj dar biva interpretirana i življena kao anticipacija vječnosti. Nazivajući nedjelju »osmim danom« žele pokazati da kozmički slijed dana i tjedno raču­nanje ustupaju mjesto vječnosti, koja ‘ritmizira’ i oblikuje život kršćana u vre­menu koje preostaje. Cikličnost vremena ustupa mjesto spasenjskoj linearnosti koja svijet vodi prema punini, pripravljenoj u vječnosti. Osmi dan nije, naime, jednostavni povratak na prvi dan, nego »novi« prvi dan, čime se naznačuje rast kroz vrijeme i približavanje Danu Kristova drugoga dolaska.

Simbolizam »osmoga dana« bit će rabljen i u raspravi o značenjskoj i sa­držajnoj novosti nedjelje u odnosu na starozavjetnu subotu. Subota je »sedmi dan« kojim se ispunja mjera ljudskoga savršenstva i odmora, a nedjelja u svje­tlu »osmoga dana« uvodi u zbilju onoga života i Vremena’ koje čovjek sam se­bi ne može darovati. Nedjelja je, stoga, »neprestani navještaj života bez kraja« (Dies Domini, 26). Iščekivanu vječnost sveti Augustin naziva mirom koji vječ­no traje, »mirom bez večeri« (pax sine vespera), pa nedjelja, koja nosi iskustvo vječnosti, biva slavljena kao dan bez večeri (dies sine vespera; usp. Ispovijesti, XIII, 50.51). Osmi dan proizlazi iz sedmoga, iz Božjega počinka u čovjeku ko­ji je kruna stvorenja. Osmi dan, nadalje, rekonstruira sedmi dan koji je dovrše­tak stvaranja; tako je osmi dan vrijeme kad se usavršuje nesavršenost stvorenja i svekoliko stvorenje usmjerava k horizontu Božje punine i savršenstva.

Dar vječnosti, koji izvire iz Kristova uskrsnuća, kršćani ne žive samo nedjelj­nim spomenom i otvaranjem »vječnome šabatu«. Prvi sakrament kršćanskoga srastanja s Uskrslim, krštenje, neodvojiv je od simbolizma broja osam. Antič­ki baptisteriji u kojima je kršćanin bio uranjan »u Krista umrlog i uskrslog« bi­li su često u tlorisu oktogonalno oblikovani da bi u kupoli prerasli u svod koji je oslikavao obećanu ‘puninu’, pa redoviti ikonografski ‘program’ kupole nad baptisterijem jest Nebeska crkva, koja već uživa puninu vječnosti. Mogu se susre­sti i kršćanski grobovi (mauzoleji) koji su čuvali takvu formu jer je smrt konač­ni »prag vječnosti«.

Zajednička nedjeljna vjeroispovijest – kojom okupljena zajednica obnavlja krsnu vjeru – završava ‘člankom’: »(vjerujem) u život budućega vijeka« (vitam venturi sæculi). Stoga je kršćanin pozvan u svemu što čini očitovati vjeru u dar budućega vijeka. Euharistijsko slavlje, zajedništvo Crkve, karitativna usmjerenost kršćana, zajedništvo obitelji, molitva i odmor – smješteni u »osmi dan« – postaju svjedočanstvo kršćanske otvorenosti vječnosti, ali i prediskustvo toga Dara. Živjeti dostojno Nedjelje, znači živjeti dostojno vječnosti koja nam je u Kristu pripravljena. Nedjelja je uistinu »dan vjere« (Dies Domini, 29), jer se u okupljenoj zajednici, Crkvi, vjera prima, slavi, provjerava i utvrđuje. Apostol Toma, »osam dana nakon uskrsnuća«, u zajednici apostola koji ispovijedaju vjeru u uskrsnuće nadvladava iskušenje sumnje (Iv 20,26-29). Teško je, stoga, zamisliti življenje vjere bez iskustva nedjelje u zajednici vjernika. Nedjelja je dan Duha, obećanoga dara koji će zajednicu učenika u svijetu »uvoditi u svu istinu« i čuvati je do dana Gospodinova ponovnoga dolaska.

Nedjelja i citra s osam žica

Glazbena oktava, u kojoj osmi ton ima uvijek dvostruko višu frekvenciju od prvoga, može nam poslužiti za otkrivanje kršćanske nedjelje u simbolizmu »osmoga dana«. Interval oktave nije povratak na početak, nego suzvučje no­vosti s početkom. Kršćanska nedjelja, slavljena kao osmi dan, dan uskrsnuća i vječnosti, u suzvučju je s prvim danom, danom stvaranja. Nedjelja zato dovodi u ‘spasenjski’ sklad početak i dovršetak svijeta. Po slavlju Kristova djela otkupljenja ona daruje čo­vjeku iskonsko dostojanstvo koje je imao u počet­ku pred Bogom, ali ga kruni i novošću koja je plod uskrsnuća i koja ga uvodi u Božju vječnost.

Psalam 6, prema izvornomu starozavjetnom tekstu, u podnaslovu nosi glazbenu naznaku za njegovu uporabu u bogoštovlju: »Zborovođi. Uz žičano glazbalo. U oktavi.« Prema Talmudu, citra koja se rabila u hramskom bogoslužju imala je se­dam žica; ona pak koja će se rabiti u nebu, u nebe­skoj liturgiji, imat će deset žica, dok će ona koja je vlastita mesijanskim vremenima imati osam žica, zvana šeminit (oktava). Prema židovskome numeričkom simbolizmu, citra (ili harfa) sa sedam žica veže se uz stvoreni svijet, osmožična uz Mesijin dolazak, a ona s deset žica uz budući svijet. Tako stvaranje, otkupljenje i punina proslave u Bogu dobivaju vlastiti glazbeno-molitveni izričaj.

I uz Psalam 12 – u kojemu čitamo proročke riječi mesijanskoga ispunjenja: »Sada ću ustati, govori Jahve, i spasenje donijeti onom tko ga želi« – nalazimo naznaku da se pjeva »u oktavi«, tj. uz citru s osam žica. Sličnu potvrdu za takvo glazbalo nalazimo i u opisu prijenosa Kovčega saveza u Jeruzalem, pri čemu su svirači svirali na »harfama s visokim zvucima«, a leviti »na citrama u osminskoj pratnji« (1Ljet 15,20-21). Citra s osam žica vlastita je, dakle, vremenu Gospodinova pohoda, u mesijansko ili eshatološko vrijeme, koje je za kršćane već nastupilo.

Kršćanski oktavni ritam Ijedna, u kojemu je nedjelja ujedno i prvi i osmi dan, unosi u vrijeme Crkve radost mesijanskoga vremena. Pa i onda kad je to vrijeme praćeno nevoljama, progonstvima i iskušenjima, eshatološkost vreme­na nije zanijekana. Nedjelja, dan otvaranja Kristovu spasenjskom djelu, unosi u tegobnu zbilju svijeta preobrazbenu radost Kristova pohoda. Zato Psalam 6 – premda kao prvi u nizu »pokorničkih psalama« govori o bolesti i nevolji u ko­joj se molitelj nalazi – kroz preobrazbeni zvuk osmožične citre (koja je glazbe­na slika otkupljenja) naviješta izbavljenje iz nevolja te daje pouzdanje u blizinu Gospodina koji je čuo plač nevoljnika (usp. r. 7).

Hrvatska zbirka crkvenih himana i popjevaka, s prvim izdanjem iz god. 1701., nosi znakoviti naslov Cithara octochorda, »Osmožična citra«. Naslov, zacijelo, nije izveden iz činjenice da je zbirka strukturirana u osam dijelova, nego iz tradicije liturgijskoga pjevanja »zajednice otkupljenih«, kojoj je, prema starozavjetnom nadahnuću, vlastita citra s osam žica. Nedjeljna liturgija Crkve, proslavljajući Gospodinov dan, zvan »osmim danom«, suzvučjem božanske oktave iskazuje hvalu njegovu djelu stvaranja i djelu otkupljenja te se raduje njegovu dolasku. Nedjelja je citra eshatološkoga vremena Crkve. Njezine su »žice«: zajedništvo vjernika, radost zbog Gospodinova djela spasenja, euharistijska preobraženost Kristom, slušanje njegove riječi, nada u blizinu njegova dolaska, posvjedočena ljubav prema potrebitima, otvorenost Duhu životvornom i »sveti počinak« u kojemu se povjeravamo Božjemu djelu i naumu spasenja. Iz suzvučja tih žica prolama se radosni poklik, pun vjere i pouzdanja: Dođi, Gospodine Isuse.

Tekst je izvorno objavljen u Živom vrelu. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta vrijedi isključivo za portal Bitno.net.