NASTANAK NOVOZAVJETNOG KANONA (2)

Za apostolske oce glavni autoriteti bili su usmena predaja Isusovih riječi i Stari zavjet

U novom nizu tekstova naš suradnik povjesničar Ante Vučić dat će pregled nastanka novozavjetnog kanona i procesa koji su doveli do toga da je Crkva zaključila kako je dvadeset i sedam knjiga Novog zavjeta nadahnuto i mjerodavno za kršćanina po pitanjima vjere i života.

Ignacije Antiohijski

Mučeništvo Ignacija Antiohijskog.

Knjige Novog zavjeta nastaju u razdoblju od oko 50. godine pa do oko 100. godine poslije Krista. To je razdoblje intenzivne misionarske djelatnosti apostola, tj. osoba koje su bile uz Isusa za vrijeme njegova djelovanja u Palestini. Spisi nastaju iz praktičnih razloga, a ne iz pobude nekog od autora da pišu nešto nadahnuto. Primjerice, apostol Pavao u svojim poslanicama redovito rješava neke aktualne vjerske, disciplinarne, liturgijske i sl. probleme zajednica koje je osnovao ili koje je posjetio, a među kojima nije mogao ostati dovoljno dugo kako bi im prenio sve što je bilo potrebno. Tako se javljala potreba da im se ono što im je usmeno preneseno nadopuni pisanim tekstovima.

Slično su nastala i evanđelja. Naime, u trenutcima kad su se apostoli nalazili na kraju svojega ovozemaljskog života, počela se javljati potreba zapisivanja onoga što su oni propovijedali o Isusovom životu. Tada neki osobno, a kod nekih njihovi učenici, zapisaše što su smatrali važnim. Takvu pobudu nam jako lijepo svjedoči evanđelist Luka: Pošto su mnogi pokušali po redu iznijeti pripovijesti o događajima što su se ispunili među nama, kako su nam ih predali oni koji su od početka bili očevici i sluge Riječi, usudih se i ja, koji sam ih pomno ispitao sve od početka, da ti ih, preuzvišeni Teofile, napišem po redu, da se osvjedočiš o sigurnosti riječi o kojima si poučen (Lk 1, 1-4). Luka nije imao viziju da je njegov spis nadahnut u smislu da je u razini židovske Biblije po pitanju vjerske važnosti. Stoga je važno imati u vidu kako knjige NZ nastaju u određenom trenutku odgovarajući na konkretna pitanja određene zajednice ili osobe. Pisci tih djela najčešće nisu imali ideju nadahnutosti svojih spisa niti njihove mjerodavnosti za zajednice vjernika po cijelom svijetu. Tek naknadnim razvojem javit će se potreba definiranja i razgraničavanja različitih tekstova pri čemu će neki biti proglašeni nadahnutim, a neki ne. Prvi korak u tom razvoju predstavljaju apostolski oci.

Apostolskim ocima nazivamo najranije kršćanske autore čiji spisi nisu dio biblijskog kanona. Oni su vrlo vjerojatno poznavali apostole te su vjeru i nauk primili izravno od njih. Razdoblje njihovog djelovanja je negdje do sredine II. stoljeća. Ono što nas najviše zanima je njihov odnos spram spisa NZ.

Među najranija djela svrstava se Klementova poslanica Korinćanima. To je pismo koje je rimski biskup Klement negdje oko 95. godine poslao vjernicima u Korint. Ono se bavi problematikom raskola koji se dogodio unutar tamošnje zajednice. Razlog pisanja poslanice pokazuje naslanjanje na spise NZ, tj. na poslanice apostolā, posebice Pavla koji je također Korinćanima pisao zbog slične problematike. Autor pokazuje jako dobro poznavanje Biblije, ali one židovske, tj. Starog zavjeta. Često je citira i redovito najavljuje citat izrazima kao što su „pismo kaže“, „napisano je“ i sl. Oni su označavali da je nešto nadahnuto, tj. da su ta pisma nadahnuta Božjim Duhom. Referenci na Novi zavjet gotovo da i nema. Razabire se tek nekoliko aluzija na neke retke iz evanđelja ili poslanica. Jedan od tih navoda je:

„(…) osobito se spominjući riječi Isusa Krista koje je izrekao naučavajući dobrohotnost i velikodušnost. Ovako govoraše: Budite milosrdni da zadobijete milosrđe; praštajte da vam se oprosti; kako postupate, tako će se i prema vama postupati; kako dajete, tako će vam se uzvratiti; kako sudite, tako će vam se suditi; kako ste dobrostivi, tako ćete dobrostivost i doživjeti; mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti.“ (Klement, Pismo Korinćanima XIII, 1-2).

Način na koji navodi ove riječi je zanimljiv, on napominje da se sjetimo riječi Isusa Krista. Ne poziva se na neko pismo, uvod ne počinje kao kod starozavjetnih citata, nego se poziva na riječi Isusa Krista. Od novozavjetnih spisa Klement spominje neke poslanice apostola Pavla, štoviše, Korinćanima savjetuje da pročitaju poslanicu koju im je sam apostol poslao. Ipak, ni njih ne stavlja na razinu starozavjetnih knjiga niti na razinu Gospodinovih riječi. Stoga možemo vidjeti kako su kod Klementa Rimskog jako rijetke reference na novozavjetna pisma, izgleda da ih ne poznaje najbolje, shodno tome nisu mu autoritetom na razini knjiga SZ, iako riječi Isusa Krista, vrlo vjerojatno u ovoj fazi još uvijek većim dijelom usmeno prenošene, imaju veliki autoritet. Nakon Isusovih riječi, očito je poznavanje i nekih poslanica koje također posjeduju određenu razinu autoriteta. Iz svega ovoga možemo zaključiti da je Pismo, tj. Biblija, za Klementa bio Stari zavjet i to u grčkom prijevodu (Septuaginta).

Sljedeći važan apostolski otac je Ignacije Antiohijski. On je bio biskup Antiohije, jedne od najranijih kršćanskih zajednica, početkom II. st. Od njega nam je sačuvano sedam poslanica koje je pisao crkvama u Maloj Aziji dok je bio na putu za Rim gdje će podnijeti mučeničku smrt. U tih sedam poslanica postoje paralele s Evanđeljem po Mateju, te s Evanđeljem po Ivanu. Posebice pokazuje veliko poznavanje teologije i slika iz Evanđelja po Ivanu. Važno je naglasiti da ni jednom nemamo doslovan citat preuzet iz neke od tih knjiga, nego su to uglavnom parafraze ili izrazi koji podsjećaju na neke dijelove iz apostolskih spisa. Također, slično kao i Klement Rimski, ne stavlja na istu razinu te spise sa SZ, tek tri puta u svojim poslanicama koristi izraz „zapisano je“ i svaki put se to odnosilo na neki citat iz SZ.

Krajem I. ili početkom II. st. nastao je spis poznat pod nazivom Didaché. To je kratki priručnik moralnih pravila i crkvene prakse. Autor (autori?) ovog djela nauk koji iznosi pripisuje apostolima. Aluzije na NZ vrlo su rijetke, tek ih je nekoliko i opet se radi o nepotpunim citatima, vjerojatno zapisanih po sjećanju ili iz usmene predaje. Postoje tri reference na zapovjedi koje je dao Isus, ali koje se ne nalaze u novozavjetnim knjigama. Dakle, radi se o Isusovim rečenicama koje su se usmeno prenosile u ranoj Crkvi. Poznavanje Evanđelja se ograničava, čini se, samo na Mateja.

Vrlo važan svjedok razvoja pisane riječi u ranoj Crkvi bijaše Papija iz Hieropolisa. On pokazuje izrazito zanimanje za pisanu tradiciju rane Crkve, ali i dalje izraziti naglasak stavlja na usmenu predaju, štoviše ona mu je ispred pisane. Potvrdu vjerodostojnosti zapisanoga traži u onome što se usmeno prenosilo i sačuvalo od vremena apostolā. Prema Irineju, biskupu Lyona iz druge polovice II. st., Papija je poznavao apostola Ivana, te od njega primio poklad vjere (depositum fidei). Prema svjedočanstvu istog autora, težio je tome da sakupi što veći broj usmenih svjedočanstava o Isusovom životu i djelima, te na taj način sačuva za buduća pokoljenja ono što je bilo najvažnije. Ispitivao je one koji su poznavali apostole što su naučavali Andrija, Petar, Toma, Jakov, Ivan itd. Od samog Papije nam se sačuvalo tek nekoliko fragmenata, a jedan vrlo važan se nalazi u Crkvenoj povijesti koju je napisao početkom IV. st. Euzebije Cezarejski. U tom ulomku Papija (Crkvena povijest III., 39.) naglašava da je Marko, pisac evanđelja, svoje informacije crpio od apostola Petra, da je bio njegov pratitelj, te je ono što je zapisano u tom evanđelju istovjetno onome što je propovijedao Petar. Spominje i evanđelje napisano na hebrejskom, te ga pripisuje Mateju. Također, iz drugih spisa o samom Papiji znamo da je poznavao i Evanđelje po Ivanu, te vrlo vjerojatno i po Luki. Za njega su ti spisi bili veoma važni, oni su bili u skladu s onime što se u Crkvi usmeno prenosilo, pisano svjedočanstvo predane vjere. Ipak, i dalje je kod njega dominatna usmeno predana vjera, te se preko nje provjerava je li zapisano vjerski ispravno.

Negdje u istom razdoblju kada je djelovao Papija, dakle u prvoj polovici II. st., nastala je Barnabina poslanica. Iako je do nas došla pod ovim nazivom, nije ju napisao Barnaba, pratitelj apostola Pavla, već ga je autor namjerno, u želji da poveća autoritet spisa, naveo kao pisca. Kao i kod prethodnih autora, nalazimo pregršt citata iz SZ, izrazito točnih, posebice kada su psalmi i Izaija u pitanju. No, među nadahnute spise on ubraja i starozavjetne apokrife kao što su primjerice II. Ezrina ili Henokova knjiga. Jako slabo poznaje knjige novozavjetnog kanona, postoje tek neke aluzije na Evanđelje po Mateju te na neke poslanice apostola Pavla. Za njega je, očito, nadahnuto Pismo Stari Zavjet.

Polikarp, biskup Smirne napisao je poslanicu Filadelfljanima povodom slanja pisama Ignacija Antiohijskog toj zajednici. Prema tome lako možemo datirati tu poslanicu u drugo desetljeće II. st., jer je usko vezana s mučeništvom antiohijskog biskupa. Zanimljivost ove poslanice je stavljanje puno većeg naglaska na Novi zavjet, nego li na Stari. Naime, u poslanici se nalazi oko 112 biblijskih citata, od čega ih je preko sto referiranje na neke knjige NZ. Ipak, nije jasno je li on priznavao jednak status starozavjetnim i novozavjetnim knjigama. Naime, nijednom ne naziva Pismom novozavjetne knjige, što je bio uobičajen naziv za Stari zavjet kojim se označavalo nadahnuće, tj. autoritet tih spisa. U svakom slučaju, on nam pokazuje da su, unatoč navedenim problemima, rani kršćani imali određenu viziju autoriteta nekih spisa pored židovske Biblije.

Pod nazivom Hermin pastir do nas je došao tekst koji je nastao u Rimu negdje sredinom II. st. U ranoj Crkvi ovaj spis je uživao izraziti ugled, među određenim crkvenim ocima je smatran kanonskim. Nema doslovnih citata iz Biblije, bilo iz Starog ili Novog zavjeta. Poznavanje novozavjetnih spisa je jako slabo, postoji mogućnost poznavanja Evanđelja po Ivanu, te jednog od sinoptika. Jedina doslovno citirana knjiga je židovski apokrif knjiga Eldada i Modada koju on očito smatra nadahnutom i dijelom Pisma.

Zadnji u nizu važnih tekstova iz ranokršćanskog razdoblja kojega se svrstava među apostolske oce je Pseudo-Klementova poslanica. Ova homilija, koja se izdaje kao rad Klementa Rimskog iako joj on nije autor, nastala je sredinom II. st. Citira jako puno i starozavjetnih i novozavjetnih knjiga. Ipak, radi određenu distinkciju pri citiranju. Pa tako za citate iz evanđelja najčešće koristi izraz „Gospodin je rekao“ ili tome slično, te ih na taj način razlikuje od starozavjetnih knjiga koje naziva Pismom. Također, on nam je svjedok važnosti usmene predaje i u tom razdoblju. Citira nekoliko Isusovih rečenica kojih nema u kanonskim evanđeljima.

Iz ovog kratkog pregleda apostolskih otaca možemo razabrati njihovo shvaćanje toga što je bilo Pismo i što je imalo koje mjesto po pitanju autoriteta u najranijoj kršćanskoj zajednici. Biblija je bila Stari zavjet uz poneki apokrif kao što je Henokova knjiga. Veliki autoritet, ponekad u razini s Biblijom, imala je usmena predaja Isusovih izreka, pa su zbog toga autori ovih djela često koristili izraz „Gospodin je rekao“ te na taj način davali autoritet onome što su zapisali. Postoje rijetke reference na poslanice i evanđelja (osim Polikarpa kod kojega su te reference česte), ali se nikada ti spisi ne nazivaju Pismom i ne stavljaju se na istu razinu kao Stari zavjet. Zbog toga što se te knjige nisu smatrale kanonskima, oni se nisu ni osjećali dužnima točno ih citirati. Stoga su citiranja Novog zavjeta tek parafraze ili korištenje određenih stilskih obilježja ili jezičnih slika. No sama činjenica da se pojedine knjige koriste i da im se daje određena doza autoriteta pokazuju da je postojala svijest da te knjige imaju jedno posebno značenje za život Crkve, te se na taj način stvarala jezgra onoga što će se polako razviti u kanon Novog zavjeta. Svjedok sve većeg značaja pisane riječi je Papija koji je tu istu pisanu riječ provjeravao i za nju svjedočio. Uskoro će ovaj proces definiranja kanona dobiti svoj poticaj „izvana“, tj. zbog pojave različitih heretičkih sljedbi. O tome aspektu razvoja Novog zavjeta ćemo pisati u sljedećem članku.

Ante Vučić | Bitno.net

Objavljeno: 4. studenoga 2015.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi