Zaklinjem vas, braćo, imenom Gospodina našega Isusa Krista: svi budite iste misli; neka ne bude među vama razdora, nego budite savršeno istog osjećanja i istog mišljenja. Jer Klojini mi, braćo moja, o vama rekoše da među vama ima svađa. Mislim to što svaki od vas govori: »Ja sam Pavlov«, »A ja Apolonov«, »A ja Kefin«, »A ja Kristov«. Zar je Krist razdijeljen? Zar je Pavao raspet za vas? Ili ste u Pavlovo ime kršteni? […] Jer ne posla me Krist krstiti, nego navješćivati evanđelje, i to ne mudrošću besjede, da se ne obeskrijepi križ Kristov. (1 Kor 1,10-13.17)

Ovo je čitanje iz Pavlove prve poslanice Korinćanima gotovo uznemirujuće primjenjivo na naše vrijeme. Pavao, naravno, govori u korintskoj zajednici toga vremena, i pokušava probuditi njihovu savjest kako bi uvidjeli sve načine na koje proturječe istinskome kršćanskome životu. No mi odmah shvaćamo da ovo čitanje nije samo o problemima jedne kršćanske zajednice iz daleke prošlosti, nego da ono što je Pavao tada pisao opisuje i našu vlastitu situaciju ovdje i sada. Govoreći Korinćanima Pavao govori i nama, i pogađa koje su to rane našega života kao Crkve danas. Poput Korinćana, i mi riskiramo da Crkvu usitnimo u frakcionaškoj borbi, u kojoj svaki natjecatelj stvara svoj vlastiti pojam kršćanstva. Tako ispravnost vlastitoga položaja postaje važnijom od prava koje Bog polaže na nas, od toga da smo ispravni pred njim. Naša vlastita zamisao sakriva od nas riječ živoga Boga, a Crkva nestaje iza stranaka koje izrastaju iz našega vlastitoga mišljenja. Sličnost između situacije Korinćana i naše ne može se ne uočiti. No Pavlova namjera nije naprosto opisati situaciju, nego nam on govori kako bi probudio našu savjest i poveo nas natrag u istinsku potpunost i jedinstvo kršćanskoga postojanja.

Dakle, moramo ga upitati – što je to u našemu stavu lažno? Što moramo učiniti kako bismo postali – ne strankom Pavla ili Apolona ili Kefe, niti čak strankom Kristovom – nego Crkvom Isusa Krista?  Koja je razlika između stranke Kristove i njegove žive Crkve? Između stranke Kefine i ispravne vjernosti stijeni na kojoj je sazdana kuća Gospodnja?

U skladu s time, prvo pokušajmo razumjeti što se zapravo događa u Korintu, i što neprestano prijeti iznova se ponavljati u povijesti, a zbog uvijek prisutnih iskušenja kojima je čovjek izložen. Možda bismo mogli ukratko sažeti razliku na koju se smjera u sljedećoj tvrdnji: Kada ja zagovaram neku stranku, time to postaje moja stranka, dok Crkva Isusa Krista nikada nije moja Crkva, nego uvijek Kristova Crkva. Doista, bit obraćenja nalazi se upravo u činjenici da ja prestajem slijediti svoju vlastitu stranku, koja čuva moje interese i poklapa se s mojim ukusom, nego stavljam sebe u njegove ruke i postajem njegovim, udom njegova Tijela – Crkve. Pokušajmo još detaljnije rasvijetliti ovo pitanje. Korinćani u kršćanstvu vide zanimljivu vjersku teoriju, koja odgovara njihovom ukusu i njihovim očekivanjima. Oni izabiru što im odgovara, i to izabiru u obliku koji ih zadovoljava. No kada je presudni kriterij vlastita volja i želja, izvjestan je rezultat raskol, budući da postoje mnogobrojne i suprotne varijante ukusa. Iz takvog ideološkog odabira mogu izrasti jedan klub, krug prijatelja, jedna stranka, ali ne Crkva koja nadilazi proturječja između ljudi i sjedinjuje ih u miru Božjemu. Načelo prema kojemu se razvija jedan klub jest osobni ukus, ali načelo na kojemu se temelji Crkva jest poslušnost pozivu Gospodnjemu, kako to vidimo u Evanđelju: „Pošavši odande, ugleda druga dva brata, Jakova Zebedejeva i brata mu Ivana: […] Pozva i njih. Oni brzo ostave lađu i oca te pođu za njim. ” (Mt 4,21-2) To nas dovodi do ključne točke. Vjera nije selekcija programa koji se meni sviđa, ili pridruživanje klubu prijatelja, u kojemu se osjećam shvaćenim, nego obraćenje koje preobražava mene i moj ukus, ili barem čini da moj ukus i moje želje zauzmu drugo mjesto. Vjera doseže do dubine posve drugačije od one koja se može doseći odabirom kojim se obvezujem stranci. Njezina snaga da mijenja toliko je dalekosežna da je Pismo opisuje kao novo rođenje (usp. 1 Pet 1,3.23).

Nalazimo se pred važnim uvidom, koji moramo nastaviti produbljivati, budući da se on tiče skrivene srži problema kojima se danas u Crkvi bavimo. Teško nam je zamisliti Crkvu drugačije nego prema modelu samoupravljajućega društva, koje se nastoji organizirati na način koji je prema mehanizmu većine i manjine prihvatljiv svim njezinim članovima. Teško nam je razumjeti vjeru nego kao odluku za cilj koji mi se sviđa i kojemu ja – prema tome – dajem svoju podršku. No u svemu ovome ostajemo osamljenim čimbenicima. Mi sačinjavamo Crkvu, mi je pokušavamo poboljšati, i urediti je kao udobnu kuću. Želimo ponuditi programe i ideje koji se sviđaju što je većem mogućem broju ljudi. To što sam Bog postaje aktivnim, što on djeluje, nešto je što u suvremenome svijetu više ne uzimamo zdravo za gotovo. No upravo tako pretpostavljajući idemo stopama Korinćana – brkamo Crkvu sa strankom, a vjeru sa stranačkim programom. Krug onoga što činimo i što jesmo ostaje zatvorenim.

Možda smo sada malo sposobniji razumjeti kakav preokret zahtijeva vjera – shvatiti zaokret, obraćenje koje ona sadrži: priznajem da sam Bog govori i čini; priznajem postojanje ne samo onoga što je naše, nego i onoga što je njegovo. No ako je to istina, ako mi nismo jedini koji odabiru i djeluju, onda se sve mijenja. Onda moram biti poslušan, onda ga moram slijediti, čak i onda kada me vodi onamo kamo ne želim ići (usp. Iv 21,18). Onda postaje razumno – a zapravo i nužno – ostaviti se svojega vlastitoga ukusa, odreći se svojih vlastitih želja, i slijediti njega, koji jedini može pokazati put do istinskoga života, jer je on sam život (Iv 14,6). Na to Pavao misli kada govori o tome kako učeništvo ima lik križa, što on kao odgovor korintskome stranačkome sustavu naglašava pri zaključku ovoga čitanja (1 Kor 10,17) – ja ostavljam svoj ukus, i podlažem se Njemu. No upravo sam tako oslobođen, jer pravo ropstvo jest biti zatočen u krugu svojih vlastitih želja.

Sve ovo još bolje razumijemo kada to promotrimo s druge strane – ne sa svojega vlastitoga gledišta, nego s gledišta samoga Boga koji djeluje. Krist nije utemeljitelj neke stranke, niti vjerski filozof – to je činjenica na koju Pavao u našemu čitanju naglašeno privlači pažnju (1 Kor 10,17). On nije netko tko za samoga sebe smišlja mnoštvo ideja, a onda za njih  traži i pristalice.

Poslanica Hebrejima karakterizira ulazak Krista u zemaljski svijet riječima psalma 40: „Nisu ti mile ni žrtve ni prinosi, nego si mi uši otvorio: paljenice ni okajnice ne tražiš.” (Ps 40,7; Heb 10,5) Krist jest sama živa riječ, koja je radi nas postala tijelom. On nije samo onaj koji govori – on sam je svoja vlastita riječ. Njegova ljubav, u kojoj nam se Bog daje, ide do samoga kraja, do Križa (usp. Iv 13,1). Kada mu kažemo da, mi ne biramo ideje, nego stavljamo svoj život u njegove ruke, i postajemo „novi stvorovi” (2 Kor 5,17; Gal 6,15).

Zato Crkva nije klub, niti stranka; nije čak niti neka vrsta vjerske države unutar sekularne države, nego tijelo – tijelo Kristovo. I zato Crkvu nismo napravili mi, nego nju izgrađuje sam Gospodin kada nas čisti Riječju i sakramentom, i tako nas čini svojim udovima. Naravno da postoji mnogo toga što u Crkvi moramo sami organizirati, jer je ona duboko uključena u mnoga praktična ljudska pitanja. Nije mi namjera ovdje podupirati nikakav lažni supernaturalizam. No ono što Crkvu uistinu čini Crkvom ne može proizaći iz naše vlastite volje i odlučivanja. To ne može proizaći „ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga.” (Iv 1,13) To mora biti od njega. Što više toga mi sami činimo u Crkvi, to nenastanjivijom ona postaje, jer sve što je ljudsko, ograničeno je, i suprotno drugim ljudskim stvarnostima. Crkva će u to većoj mjeri biti domovina ljudskome srcu što mi budemo više slušali Boga, i što više ono što od njega dolazi u njoj bude od središnje važnosti – njegova Riječ i sakramenti koje nam je dao. Poslušnost sviju prema njemu jamstvo je naše slobode.

Sve ovo ima veoma važne posljedice za svećeničku službu. Svećenik mora jako dobro paziti da ne bi izgradio svoju vlastitu Crkvu. Sam Pavao veoma tjeskobno ispituje svoju savjest – kako su ljudi mogli otići tako daleko i iz Crkve Kristove stvoriti pavlovsku vjersku stranku? On uvjerava sebe – a prema tome i Korinćane – da je učinio sve što je bilo u njegovoj moći kako bi izbjegao navezanosti koje bi mogle priječiti zajedništvo s Kristom. Onaj tko se obrati pod Pavlovim utjecajem ne postaje Pavlovim pristalicom, nego kršćaninom, udom jedne Crkve zajedničke svima, koja je uvijek ista „bio Pavao, ili Apolon, ili Kefa” (1 Kor 3,22). Bio onaj prvi ili onaj drugi: „vi [ste] Kristovi, a Krist Božji. ” (1 Kor 3,23) Vrijedno je truda ponovno pročitati cijeli odlomak i temeljito ispitati što je Pavao napisao o ovome pitanju, jer to rasvjetljava bitnu srž svećeničke službe jasnoćom koja nadmašuje svaku teoriju, i u praktičnome smislu nam kaže što moramo činiti, a što ne. „Ta što je Apolon? Što je Pavao? Poslužitelji po kojima povjerovaste – kako već komu Gospodin dade. Ja zasadih, Apolon zali, ali Bog dade rasti. Tako niti je što onaj tko sadi ni onaj tko zalijeva, nego Bog koji daje rasti. Tko sadi i tko zalijeva, jedno su; […] Jer Božji smo suradnici: Božja ste njiva, Božja građevina.” (1 Kor 3,5-9)

U protestantskim crkvama u Njemačkoj postojao je i postoji običaj najavljivanja na oglasnoj ploči tko slavi službu i tko propovijeda. Takva imena obično predstavljaju vjerske stranke – svatko želi prisustvovati službama vlastitoga tabora. Nažalost, slična praksa sada počinje i u katoličkim župama, no to znači da Crkva nestaje iza stranaka, da mi u konačnici slušamo ljudska mišljenja, a ne osluškujemo više zajedničku riječi Božju, koja nadilazi nas sve, i čiji je jamac Crkva. Jedino nam je jedinstvo vjere Crkve i njezina autoriteta, što obvezuje svakoga člana, sigurnost da ne slijedimo ljudska mišljenja i da se ne držimo samoproglašenih stranačkih skupina, nego da pripadamo Gospodinu i da smo poslušni njemu.

Danas postoji velika opasnost da će se Crkva dezintegrirati u vjerske stranke koje se okupljaju oko pojedinih učitelja ili propovjednika. A ako je tako, ono što je bilo istina tada, ponovno je istina – ja sam Apolonov, ja sam Pavlov, ja sam Kefin – a na kraju čak i Krista pretvaramo u stranku. Norma svećeničke službe jest nesebičnost koja se podvrgava mjerilu Isusove riječi: „Moj nauk nije moj” (Iv 7,16) Jedino onda kada to kažemo posve istinito smo „Božji suradnici”, koji sade i zalijevaju, i tako postaju sudionici njegovoga vlastitoga djelovanja. Kada nas ljudi prozivaju i naše kršćanstvo suprotstavljaju kršćanstvu drugih, to uvijek mora biti motivom da ispitamo svoju savjest. Mi objavljujemo – ne sebe, nego njega. To zahtijeva našu poniznost, križ učeništva. No upravo nas to oslobađa, to obogaćuje i uvećava našu službu. Jer kada objavljujemo sebe, onda ostajemo zatvorenima u svojemu bijednome ja, i uvlačimo i druge da dijele našu situaciju. Kada propovijedamo njega, postajemo „Božjim suradnicima” (1 Kor 3,9), a što može biti veličanstvenije i više nas oslobađati nego to?

Zamolimo Gospodina da nam udijeli da nanovo uočimo radost ovoga poslanja. Kada on to učini, prorokova će se riječ još jednom pokazati istinitom i među nama. To je riječ koja se uvijek ispunjava kada Krist hodi među narodima:

„Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka obasja. Ti si radost umnožio, uvećao veselje, i oni se pred tobom raduju kao što se ljudi raduju žetvi, k’o što kliču kad se dijeli plijen.” (Iz 9,1-2; usp. Mt 4,16). Amen.

Izvor: Benedikt XVI. – Joseph Ratzinger | Prijevod: Ana Naletilić