Pashalna večera, koju je Isus sa svojim uče­nicima blagovao »one noći kad bijaše pre­dan«, u vjeri prve kršćanske zajednice po­primila je značenje koje se bitno razlikovalo od obiteljske pashalne gozbe starozavjetnoga naro­da. Gozbeni susret s dvanaestoricom u »dvorani na katu« (Mk 14,15) u prvi mah se činio Isusovom oproštajnom večerom. No, uskoro će apostoli ra­zumjeti da ta gozba zapravo bijaše početak novoga – otajstvenoga – zajedništva s Učiteljem. Vjera u uskrsnuće i iskustvo susreta s Uskrslim, preobra­zili su pogled na Isusovu oproštajnu večeru, na njegovu muku i smrt. S jasnom sviješću da muka i smrt tvore vrhunac Kristova djela otkupljenja i svekolikoga mesijanskog iščekivanja te da se to Kristovo djelo otkupljenja zbilo o židovskome blagdanu Pashe, kršćani se nisu dvojili govori­ti o Novoj Pashi. Apostol Pavao prenijet će vje­ru apostolske Crkve: »Žrtvovan je Krist, Pasha naša.« (1Kor 5,7). Isusova riječ »Nisam došao do­kinuti nego dopuniti Zakon i Proroke« (Mt 5,17) primjenjiva je dakle i na značenje starozavjetne Pashe.

Od tjedne do godišnje svetkovine

»Kad prođe subota, Marija Magdalena, Marija Jakovljeva i Saloma kupiše miomirisa da odu pomazati Isusa. I prvoga dana u tjednu, veoma ra­no, o izlasku sunčevu, dođu na grob. (…) Pogle­daju, a ono kamen otkotrljan.« (Mk 16,1-4). »I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unu­tra, (…) a Isus dođe, stade u sredinu i reče: ‘Mir vama!’« (Iv 20,16).

Znakovito je zapažanje evanđelista da Isus događaj svoje muke i smrti preobražava uskrs­nućem kad prođe subota te da se jedanaestorici ukazuje opet nakon osam dana. »Prvi dan nakon subote« – jednak onome »nakon osam dana« – bit će već zarana shvaćen i prihvaćen kao dan radosnoga spomena na Kristovo uskrsnuće. Bit će to i dan slavljeničkog okupljanja prve kršćanske zajednice. Kršćani Novu Pashu slave u novi dan, dakle »kad prođe subota« – jer stara je Pasha »prošla«, dovršena je.

Navezanost na iskustvo susreta apostola s Uskrslim »prvog dana u tjednu« i čvrsta (katkad i nestrpljiva) nada u Kristov skori ponovni dolazak nagnale su kršćansku zajednicu prvih desetljeća da u slavljenju Kristove Pashe slijedi tjedni ka­lendar. U zajednicama sa snažnim eshatološkim nabojem nije bilo mjesta razmišljanju o godišnjem ritmu slavljenja. Svakoga prvog dana u tjed­nu, nazvanog »Dan Gospodnji« (kyriake hemera; dominica dies), kršćani se okupljahu da kroz naviještanje Pisama i lomljenje kruha izvrše spomen-čin Kristove Pashe i tako iznova osnaže radosnu nadu u njegov skori Pojavak.

Nedjelja, Dan Gospodnji, bijaše tako najstariji i kroz više desetljeća jedini blagdan koji je kršćanska zajedni­ca slavila kao svoj vlastiti. Istina, teško bi bilo za­misliti da judeokršćanske zajednice nisu već od samih početaka na poseban način doživljavale i »obilježavale« blagdane Pashe i Pedesetnice, ko­ji su Jeruzalemu okupljali mnoštva židovskih ho­dočasnika. Tako apostol Pavao, pišući oko godine 55. iz Efeza (gdje je bila snažna židovska zajed­nica) poslanicu zajednici Korinćana precizira da će ondje ostati sve do Pedesetnice (1Kor 16,8). Iz tog je podatka razvidno da su ti godišnji židovski blagdani bili od posebnoga značenja i za same kršćane (dakle i za one u helenskome Korintu). Nije, međutim, moguće s jasnoćom i sigurnošću govo­riti o godišnjim blagdanima kršćanske Pashe i krš­ćanske Pedesetnice u tom najranijem razdoblju. Tek se će kasnije, kad je eshatološka napetost zre­lo prerasla u eshatološku nadu i kad je sustavnije organiziran život kršćanskih zajednica, već odije­ljenih od židovstva, roditi ideja o zasebnome godi­šnjem svetkovanju kršćanske Pashe.

Najstarije sačuvano svjedočanstvo o kršćan­skom Vazmu kao godišnjem blagdanu nudi nam apokrifni spis Epistula apostolorum, nastao neg­dje u Maloj Aziji između godine 130. i 140. Zanim­ljiva je pojedinost da taj spis govori o godišnjem blagdanu Pashe, slavljene u noći između 14. i 15. dana mjeseca nisana, sa značenjem spomena na Isusovu smrt. Druga pisana svjedočanstva iz toga razdoblja dat će kršćanskoj Pashi značenje znatno širega sadržaja: Pasha ne predstavlja samo »pashalni« (prijelazni) trenutak Isusove smrti, nego je spomen cjelokupnoga Kristova djela otkuplje­nja – od utjelovljenja, preko muke i smrti, do uskrsnuća i konačne proslave (uzašašća); nikada pak bez nade u njegov ponovni dolazak. Iz tih je svjedočanstava razvidno da se kršćanska Pasha slavi svečanim bdijenjem koje bi započinjalo nakon ponoći, tj. nakon što je završeno slavlje židovske Pashe, a trajalo bi »do prvog pjeva pijet­lova«. Sasvim je razumljivo da je središte toga vazmenoga bdijenja bilo slavljenje euharistije. No, tematika koja nas ovdje poglavito zanima nije sadržaj slavlja koliko vremenski ili ka­lendarski odnos sa židovskom Pashom, kao i sam način određivanja datuma toga središnjeg kršćanskog blagdana.

Traženje datuma

Ustanovljenjem godišnje svetkovine Kristova Vazma rodilo se nekoliko prevažnih pitanja i pote­škoća: Kada slaviti tu svetkovinu? Koji kalendar slijediti u određivanju datuma Vazma, židovski lunarni ili, već tada suvremeniji i precizniji, solarni? Čuvati povezanost sa židovskom Pashom ili pak naglasiti raskid s »predajom starih«?

Među kršćanima u Maloj Aziji, koji su bili naklonjeniji židovskoj religijskoj baštini, bila se uvriježila praksa slavljenja Kristova Vazma na dan židovske Pashe, tj. 14. dana mjeseca nisana, (pre­ciznije: u noći s 14. na 15. dan toga mjeseca). To je značilo da je Uskrs mogao pasti na bilo koji dan u tjednu. Zbog takvoga pashalnog »kalendara« nazivani su kvatuordecimani (od lat. quattuordecim, četrnaest). Raskid s auktoritetom jeruza­lemskih rabina – koji su redovito donosili odred­be o korekcijama židovskoga kalendara, osobito glede periodičnoga dodavanja trinaestoga mjese­ca – stvorio je situaciju da je i u tim maloazij­skim zajednicama dolazilo do odstupanja od na početku prihvaćenoga židovskoga kalendara.

Rimska Crkva kao i ostale zajednice kršćana slavile su Uskrs u nedjelju koja slijedi nakon pr­voga proljetnoga uštapa, odnosno, govoreći iz perspektive židovskoga računanja, u nedjelju na­kon 14. nisana. Razlike u datumu slavljenja sre­dišnjega kršćanskoga otajstva postale su razlo­gom žestokih rasprava i sukoba koji su u nekim trenucima prijetili raskolom između rimske i maloazijskih zajednica. Zalaganjem lionskoga biskupa sv. Ireneja kod pape Viktora (189.-199.) došlo je do željene pomirbe, ali ne odmah i do potpunoga suglasja i prihvaćanja zajedničkoga datu­ma Uskrsa. Tijekom trećega stoljeća maloazijske će se zajednice postupno priklanjati rimskoj tra­diciji. Time je međutim riješen samo dio proble­ma. Kršćani su naime bili suglasni da Uskrs treba slaviti uvijek u nedjelju, ali nije bilo ujednačenoga stava koja će to nedjelja biti. Pozadina nesuglasnosti jest slijeđenje dvaju različitih kalendarskih izračuna: židovskoga i rimskoga, koji se naslanjao na izračun aleksandrijskih astronoma.

Odlučan iskorak u traženju jedinstva pružit će Nicejski sabor (god. 325.), iako će se razlike u datumu slavljenja zadržati u nekim krajevnim crkvama sve do 6. stoljeća. Tako se ipak došlo do jedinstvenoga slavljenja Uskrsa. Jedinstvo je po­trajalo do god. 1582. kad je, pod vodstvom pape Grgura XIII. korigiran stari julijanski kalendar. Neprihvaćanjem novoga, gregorijanskoga, kalen­dara od strane Crkava na Istoku došlo je do no­ve, do danas nepremošćene, podjele glede datuma slavljenja Uskrsa. Važno je pri tom zamijetiti da je taj problem nastao uzgredno, kao posljedi­ca neprihvaćanja obnovljenoga kalendara. Nejedinstvo oko slavljenja Uskrsa nije dakle plod raz­ličitih pristupa otajstvu Kristova Vazma, nego je plod nejedinstvenoga kalendara.

Simbolika ekvinocija i solsticija

Uz navezanost na židovsku predaju odnosno na židovsku Pashu potrebno je u određivanju datu­ma slavljenja Kristova Vazma zamijetiti i druge elemente: nastojanje za izračunom »točnoga da­tuma« Isusove smrti, kozmički ritam (faze Sunca i mijene Mjeseca), biblijsko-teološku simboli­ku. U okviru takvoga razmišljanja smijemo se pi­tati: Zašto je slavljenje Uskrsa smješteno baš na početak proljeća? Koja je simbolička vrijednost proljetnoga ekvinocija (ravnodnevnice) i proljet­noga uštapa (punoga Mjeseca)? Pokušajmo se pri­bližiti tim temama.

Ivanovo evanđelje, koje predstavlja završnu redakciju i sažetak vjerovanja novozavjetne Crk­ve, na istu razinu važnosti smješta promišljanje o otajstvu utjelovljenja i promišljanje o otajstvu uskrsnuća. Riječ je o dvama nedjeljivim žarištima jedinstvenoga i nedjeljivoga otajstva otkupljenja (J. Ratzinger). Ne čudi da je ta unutarnja teološka povezanost otajstva utjelovljenja i vazmenoga otajstva još u otačkoj Crkvi zamjetljiva i kroz ka­lendarski izričaj Kristova otajstva.

Poznato je, naime, da se na Zapadu ustalila praksa slavljenja Kristova rođenja na dan 25. pro­sinca. Među različitim elementima koji su utjecali na takvo datiranje nije nevažan ni onaj o poveza­nosti s datum Isusove smrti, odnosno uskrsnuća. U predaji je naime među nekim zajednicama bi­lo uvriježeno i razmišljanje da se stvaranje svi­jeta zbilo na dan 25. ožujka (izraženo našim ka­lendarskim sustavom). Kako je vjera Crkve u Kristu prepoznavala događaj »novoga stvaranja« i konačnoga otkupljenja čovjeka i svijeta, lako se došlo na ideju da se Krist utjelovio na taj isti dan te da je na taj isti dan podnio i smrt na križu. No, u određivanju datuma Uskrsa prevladat će ipak lunarni kalendar, pa će Uskrs biti vezan uz proljet­ni uštap, odnosno uz nedjelju nakon njega. Neće, stoga, proći dugo vremena da se na dan 25. ožujka, dakle devet mjeseci prije svetkovine Gospodino­va rođenja, smjesti i zasebna svetkovina Gospodi­nova navještenja (Annuntiatio Domini) odnosno utjelovljenja (sigurno potvrđena u Chronicon Paschale iz 624.). Istom logikom razmišljanja dola­zimo i do još jedne svetkovine: tri mjeseca nakon Gospodinova začeća (24. lipnja) slavimo svetko­vinu Isusova preteče, sv. Ivana Krstitelja. U poza­dini je svjedočanstvo evanđeliste Luke da anđeo Gabriel naviješta Isusovo rođenje šest mjeseci nakon što je Elizabeta začela Ivana (Lk 1,26). No, ni drugi podatak, onaj simbolički, nije zanemariv:

Ivan dolazi na svijet u vrijeme ljetnoga ekvinocija, kad dan počinje biti kraći a noć duža. Taj poda­tak bit će shvaćen kao »kozmička interpretacija« Krstiteljevih riječi: »On treba da raste, a ja da se umanjujem.« (Iv 3,30). Suprotno tome, Isuso­vo rođenje bit će slavljeno kao dolazak »mlado­ga sunca s visine« (Lk 1,78) – jer se pojavljuje i rasvjetljuje svijet na dan kad je noć najduža a dan najkraći, u zimskome solsticiju (suncostaju).

Proljetni uštap i ideja novoga rađanja

U lunarnome kalendaru, kakav je bio židovski, svaki mjesec započinje pojavkom mladoga mjese­ca, mlađaka. Četrnaesti dan svoga ciklusa Mjes­ec se pojavljuje kao uštap, puni mjesec, u fazi kad je najjače odnosno potpuno osvijetljen svjetlom Sunca (gledajući sa Zemlje). Židovi su slavili Pashu na uštap svoga prvoga mjeseca u godini. Taj početak godine, kojim započinje novi ciklus prirode, nije bez simboličkoga značenja. Spoznaja o utjecaju Mjeseca i njegovih mijena na život priro­de, na gibanje površine voda, na promjene u ve­getaciji, pa i na samoga čovjeka, nije mogla ostati bez interpretacija u mitologiji i religioznosti koja je urodila štovanjem Mjeseca, uz već prethodno razvijeni kult Sunca.

Mitologija i religioznost, nekoć snažno oslo­njene na kozmički ritam, lako su u Mjesecu, uz Sunce najzamjetljivijem tijelu na nebeskome svo­du, prepoznale »ženski element«, neophodan za ondašnji način tumačenja nastanka i održanja svijeta. Sunce je pak bilo poimano kao »muški element«. Tako je različitim fazama mjeseca pri­pisivan lik ženskoga božanstva (kod Grka Demetra, a kod Rimljana Diana simbolikom su veza­ne za puni mjesec). Kao što je, prema ondašnjim zamišljanjima, pa i prema semitskome, žena stvo­rena iz tijela muškarca, tako i Mjesec (žena) nema svoga vlastitoga svjetla nego ga dobiva od Sunca (muški element). Primijećeno je da mjesečev cik­lus (od jednoga do drugoga mlađaka) traje 28 da­na u čemu se odavna nastojalo prepoznati blis­kost pa i uvjetovanost prirodnoga ciklus kod žene. Sve je to pružilo idejni okvir u kojem će se uz prvi proljetni puni mjesec vezati ideja rađanja.

Prvi proljetni uštap u mnogim je mediteran­skim i bliskoistočnim kulturama označavao poče­tak žetvene sezone, dakle početak novoga ciklu­sa prirode, čime se jasno prizivala ideja rađanja. Glavni blagdan proljeća i novoga ciklusa prirode i života vezao se za prvi proljetni uštap, a sama priprava za središnji proljetni blagdan započinjala bi postom već od pojave proljetnoga mlađaka.

Ne čudi da su narodi kojima je takvo razu­mijevanje proljetnoga uštapa bilo blisko nastojali svetkovinu Kristova utjelovljenja kao i njegova »novoga rođenja« iz smrti gledati u simboličkoj i datumskoj sprezi s tim kozmičkim ritmom. Tak­vom kalendarskom interpretacijom Kristov Vazam dobivao je značenje stvarne obnove svijeta i čovjeka. Kršćanstvo se dakle trudilo pronaći puto­ve inkulturacije evanđeoske novosti u civilizaciju koja ideju 0 novoj i konačnoj obnovi svijeta, os­tvarenoj po Kristovoj Pashi, nije mogla razumjeti izvan okvira kozmičkih ciklusa i mijena.

Sve to valja imati na umu pokuša li se razu­mjeti zašto je Crkva u određivanju godišnje svetko­vine Uskrsa insistirala da to bude nedjelja nakon prvoga uštapa koji slijedi iza proljetnog ekvino­cija. Tako je čuvana poveznica sa židovskom Pashom, isticana novost u odnosu na starozavjetnu Pashu te ujedno kristološkim značenjem reinterpretirana simbolika Sunca (ekvinocij) i simboli­ka Mjeseca (uštap).

Nepodudarnost lunarne i solarne godine, po kojoj inače brojimo dane u godini, dovodi do to­ga da datum Uskrsa znatno oscilira. Budući da proljetni ekvinocij pada na dan 21. ožujka, prvi proljetni uštap može se ukazati u rasponu od 28 dana (koliko traje mjesečev ciklus), dakle u raz­doblju od 21. ožujka do 18. travnja. Rezultira dak­le da datum Uskrsa može biti najranije u nedjelju 22. ožujka (tj. u slučaju da se prvi proljetni uštap pojavi na sam dan ekvinocija, te da je to subota).

Lako je izračunati da najkasniji mogući datum Uskrsa može biti nedjelja, 25. travnja (u slučaju da se uštap pojavi 18. travnja i da je taj dan nedje­lja). Od kada je uvedena grgurovska reforma ka­lendara bilo je tek nekoliko prigoda za takvo na­jranije odnosno najkasnije slavljenje Uskrsa. Na dan 22. ožujka Uskrs se slavio u godinama 1693., 1761. i 1818, a ponovo će na taj dan pasti god. 2285., 2355… Nedjelja Gospodinova uskrsnuća slavila se dana 25. travnja u godinama 1666., 1734., 1886., 1943., a predstoji nam ponovno 2190., 2258…

Ipak nam se nadati da će sve kršćanske Crkve prije dočeka tih godina pronaći put zajedničke obnove kalendara koji će dovesti do ponovne uspostave jedinstva u slavljenju središnjeg i is­konskog kršćanskog blagdana – Gospodinova us­krsnuća.

Tekst je izvorno objavljen u Živom vrelu. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta vrijedi isključivo za portal Bitno.net.