SVETKOVANJE VAZMA
Teološka, simbolička i kalendarska pozadina u određivanju datuma Uskrsa
Ustanovljenjem godišnje svetkovine Kristova Vazma rodilo se nekoliko prevažnih pitanja i poteškoća: Kada slaviti tu svetkovinu? Koji kalendar slijediti u određivanju datuma Vazma, židovski lunarni ili, već tada suvremeniji i precizniji, solarni? Čuvati povezanost sa židovskom Pashom ili pak naglasiti raskid s »predajom starih«?
Pashalna večera, koju je Isus sa svojim učenicima blagovao »one noći kad bijaše predan«, u vjeri prve kršćanske zajednice poprimila je značenje koje se bitno razlikovalo od obiteljske pashalne gozbe starozavjetnoga naroda. Gozbeni susret s dvanaestoricom u »dvorani na katu« (Mk 14,15) u prvi mah se činio Isusovom oproštajnom večerom. No, uskoro će apostoli razumjeti da ta gozba zapravo bijaše početak novoga – otajstvenoga – zajedništva s Učiteljem. Vjera u uskrsnuće i iskustvo susreta s Uskrslim, preobrazili su pogled na Isusovu oproštajnu večeru, na njegovu muku i smrt. S jasnom sviješću da muka i smrt tvore vrhunac Kristova djela otkupljenja i svekolikoga mesijanskog iščekivanja te da se to Kristovo djelo otkupljenja zbilo o židovskome blagdanu Pashe, kršćani se nisu dvojili govoriti o Novoj Pashi. Apostol Pavao prenijet će vjeru apostolske Crkve: »Žrtvovan je Krist, Pasha naša.« (1Kor 5,7). Isusova riječ »Nisam došao dokinuti nego dopuniti Zakon i Proroke« (Mt 5,17) primjenjiva je dakle i na značenje starozavjetne Pashe.
Od tjedne do godišnje svetkovine
»Kad prođe subota, Marija Magdalena, Marija Jakovljeva i Saloma kupiše miomirisa da odu pomazati Isusa. I prvoga dana u tjednu, veoma rano, o izlasku sunčevu, dođu na grob. (…) Pogledaju, a ono kamen otkotrljan.« (Mk 16,1-4). »I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, (…) a Isus dođe, stade u sredinu i reče: ‘Mir vama!’« (Iv 20,16).
Znakovito je zapažanje evanđelista da Isus događaj svoje muke i smrti preobražava uskrsnućem kad prođe subota te da se jedanaestorici ukazuje opet nakon osam dana. »Prvi dan nakon subote« – jednak onome »nakon osam dana« – bit će već zarana shvaćen i prihvaćen kao dan radosnoga spomena na Kristovo uskrsnuće. Bit će to i dan slavljeničkog okupljanja prve kršćanske zajednice. Kršćani Novu Pashu slave u novi dan, dakle »kad prođe subota« – jer stara je Pasha »prošla«, dovršena je.
Navezanost na iskustvo susreta apostola s Uskrslim »prvog dana u tjednu« i čvrsta (katkad i nestrpljiva) nada u Kristov skori ponovni dolazak nagnale su kršćansku zajednicu prvih desetljeća da u slavljenju Kristove Pashe slijedi tjedni kalendar. U zajednicama sa snažnim eshatološkim nabojem nije bilo mjesta razmišljanju o godišnjem ritmu slavljenja. Svakoga prvog dana u tjednu, nazvanog »Dan Gospodnji« (kyriake hemera; dominica dies), kršćani se okupljahu da kroz naviještanje Pisama i lomljenje kruha izvrše spomen-čin Kristove Pashe i tako iznova osnaže radosnu nadu u njegov skori Pojavak.
Nedjelja, Dan Gospodnji, bijaše tako najstariji i kroz više desetljeća jedini blagdan koji je kršćanska zajednica slavila kao svoj vlastiti. Istina, teško bi bilo zamisliti da judeokršćanske zajednice nisu već od samih početaka na poseban način doživljavale i »obilježavale« blagdane Pashe i Pedesetnice, koji su Jeruzalemu okupljali mnoštva židovskih hodočasnika. Tako apostol Pavao, pišući oko godine 55. iz Efeza (gdje je bila snažna židovska zajednica) poslanicu zajednici Korinćana precizira da će ondje ostati sve do Pedesetnice (1Kor 16,8). Iz tog je podatka razvidno da su ti godišnji židovski blagdani bili od posebnoga značenja i za same kršćane (dakle i za one u helenskome Korintu). Nije, međutim, moguće s jasnoćom i sigurnošću govoriti o godišnjim blagdanima kršćanske Pashe i kršćanske Pedesetnice u tom najranijem razdoblju. Tek se će kasnije, kad je eshatološka napetost zrelo prerasla u eshatološku nadu i kad je sustavnije organiziran život kršćanskih zajednica, već odijeljenih od židovstva, roditi ideja o zasebnome godišnjem svetkovanju kršćanske Pashe.
Najstarije sačuvano svjedočanstvo o kršćanskom Vazmu kao godišnjem blagdanu nudi nam apokrifni spis Epistula apostolorum, nastao negdje u Maloj Aziji između godine 130. i 140. Zanimljiva je pojedinost da taj spis govori o godišnjem blagdanu Pashe, slavljene u noći između 14. i 15. dana mjeseca nisana, sa značenjem spomena na Isusovu smrt. Druga pisana svjedočanstva iz toga razdoblja dat će kršćanskoj Pashi značenje znatno širega sadržaja: Pasha ne predstavlja samo »pashalni« (prijelazni) trenutak Isusove smrti, nego je spomen cjelokupnoga Kristova djela otkupljenja – od utjelovljenja, preko muke i smrti, do uskrsnuća i konačne proslave (uzašašća); nikada pak bez nade u njegov ponovni dolazak. Iz tih je svjedočanstava razvidno da se kršćanska Pasha slavi svečanim bdijenjem koje bi započinjalo nakon ponoći, tj. nakon što je završeno slavlje židovske Pashe, a trajalo bi »do prvog pjeva pijetlova«. Sasvim je razumljivo da je središte toga vazmenoga bdijenja bilo slavljenje euharistije. No, tematika koja nas ovdje poglavito zanima nije sadržaj slavlja koliko vremenski ili kalendarski odnos sa židovskom Pashom, kao i sam način određivanja datuma toga središnjeg kršćanskog blagdana.
Traženje datuma
Ustanovljenjem godišnje svetkovine Kristova Vazma rodilo se nekoliko prevažnih pitanja i poteškoća: Kada slaviti tu svetkovinu? Koji kalendar slijediti u određivanju datuma Vazma, židovski lunarni ili, već tada suvremeniji i precizniji, solarni? Čuvati povezanost sa židovskom Pashom ili pak naglasiti raskid s »predajom starih«?
Među kršćanima u Maloj Aziji, koji su bili naklonjeniji židovskoj religijskoj baštini, bila se uvriježila praksa slavljenja Kristova Vazma na dan židovske Pashe, tj. 14. dana mjeseca nisana, (preciznije: u noći s 14. na 15. dan toga mjeseca). To je značilo da je Uskrs mogao pasti na bilo koji dan u tjednu. Zbog takvoga pashalnog »kalendara« nazivani su kvatuordecimani (od lat. quattuordecim, četrnaest). Raskid s auktoritetom jeruzalemskih rabina – koji su redovito donosili odredbe o korekcijama židovskoga kalendara, osobito glede periodičnoga dodavanja trinaestoga mjeseca – stvorio je situaciju da je i u tim maloazijskim zajednicama dolazilo do odstupanja od na početku prihvaćenoga židovskoga kalendara.
Rimska Crkva kao i ostale zajednice kršćana slavile su Uskrs u nedjelju koja slijedi nakon prvoga proljetnoga uštapa, odnosno, govoreći iz perspektive židovskoga računanja, u nedjelju nakon 14. nisana. Razlike u datumu slavljenja središnjega kršćanskoga otajstva postale su razlogom žestokih rasprava i sukoba koji su u nekim trenucima prijetili raskolom između rimske i maloazijskih zajednica. Zalaganjem lionskoga biskupa sv. Ireneja kod pape Viktora (189.-199.) došlo je do željene pomirbe, ali ne odmah i do potpunoga suglasja i prihvaćanja zajedničkoga datuma Uskrsa. Tijekom trećega stoljeća maloazijske će se zajednice postupno priklanjati rimskoj tradiciji. Time je međutim riješen samo dio problema. Kršćani su naime bili suglasni da Uskrs treba slaviti uvijek u nedjelju, ali nije bilo ujednačenoga stava koja će to nedjelja biti. Pozadina nesuglasnosti jest slijeđenje dvaju različitih kalendarskih izračuna: židovskoga i rimskoga, koji se naslanjao na izračun aleksandrijskih astronoma.
Odlučan iskorak u traženju jedinstva pružit će Nicejski sabor (god. 325.), iako će se razlike u datumu slavljenja zadržati u nekim krajevnim crkvama sve do 6. stoljeća. Tako se ipak došlo do jedinstvenoga slavljenja Uskrsa. Jedinstvo je potrajalo do god. 1582. kad je, pod vodstvom pape Grgura XIII. korigiran stari julijanski kalendar. Neprihvaćanjem novoga, gregorijanskoga, kalendara od strane Crkava na Istoku došlo je do nove, do danas nepremošćene, podjele glede datuma slavljenja Uskrsa. Važno je pri tom zamijetiti da je taj problem nastao uzgredno, kao posljedica neprihvaćanja obnovljenoga kalendara. Nejedinstvo oko slavljenja Uskrsa nije dakle plod različitih pristupa otajstvu Kristova Vazma, nego je plod nejedinstvenoga kalendara.
Simbolika ekvinocija i solsticija
Uz navezanost na židovsku predaju odnosno na židovsku Pashu potrebno je u određivanju datuma slavljenja Kristova Vazma zamijetiti i druge elemente: nastojanje za izračunom »točnoga datuma« Isusove smrti, kozmički ritam (faze Sunca i mijene Mjeseca), biblijsko-teološku simboliku. U okviru takvoga razmišljanja smijemo se pitati: Zašto je slavljenje Uskrsa smješteno baš na početak proljeća? Koja je simbolička vrijednost proljetnoga ekvinocija (ravnodnevnice) i proljetnoga uštapa (punoga Mjeseca)? Pokušajmo se približiti tim temama.
Ivanovo evanđelje, koje predstavlja završnu redakciju i sažetak vjerovanja novozavjetne Crkve, na istu razinu važnosti smješta promišljanje o otajstvu utjelovljenja i promišljanje o otajstvu uskrsnuća. Riječ je o dvama nedjeljivim žarištima jedinstvenoga i nedjeljivoga otajstva otkupljenja (J. Ratzinger). Ne čudi da je ta unutarnja teološka povezanost otajstva utjelovljenja i vazmenoga otajstva još u otačkoj Crkvi zamjetljiva i kroz kalendarski izričaj Kristova otajstva.
Poznato je, naime, da se na Zapadu ustalila praksa slavljenja Kristova rođenja na dan 25. prosinca. Među različitim elementima koji su utjecali na takvo datiranje nije nevažan ni onaj o povezanosti s datum Isusove smrti, odnosno uskrsnuća. U predaji je naime među nekim zajednicama bilo uvriježeno i razmišljanje da se stvaranje svijeta zbilo na dan 25. ožujka (izraženo našim kalendarskim sustavom). Kako je vjera Crkve u Kristu prepoznavala događaj »novoga stvaranja« i konačnoga otkupljenja čovjeka i svijeta, lako se došlo na ideju da se Krist utjelovio na taj isti dan te da je na taj isti dan podnio i smrt na križu. No, u određivanju datuma Uskrsa prevladat će ipak lunarni kalendar, pa će Uskrs biti vezan uz proljetni uštap, odnosno uz nedjelju nakon njega. Neće, stoga, proći dugo vremena da se na dan 25. ožujka, dakle devet mjeseci prije svetkovine Gospodinova rođenja, smjesti i zasebna svetkovina Gospodinova navještenja (Annuntiatio Domini) odnosno utjelovljenja (sigurno potvrđena u Chronicon Paschale iz 624.). Istom logikom razmišljanja dolazimo i do još jedne svetkovine: tri mjeseca nakon Gospodinova začeća (24. lipnja) slavimo svetkovinu Isusova preteče, sv. Ivana Krstitelja. U pozadini je svjedočanstvo evanđeliste Luke da anđeo Gabriel naviješta Isusovo rođenje šest mjeseci nakon što je Elizabeta začela Ivana (Lk 1,26). No, ni drugi podatak, onaj simbolički, nije zanemariv:
Ivan dolazi na svijet u vrijeme ljetnoga ekvinocija, kad dan počinje biti kraći a noć duža. Taj podatak bit će shvaćen kao »kozmička interpretacija« Krstiteljevih riječi: »On treba da raste, a ja da se umanjujem.« (Iv 3,30). Suprotno tome, Isusovo rođenje bit će slavljeno kao dolazak »mladoga sunca s visine« (Lk 1,78) – jer se pojavljuje i rasvjetljuje svijet na dan kad je noć najduža a dan najkraći, u zimskome solsticiju (suncostaju).
Proljetni uštap i ideja novoga rađanja
U lunarnome kalendaru, kakav je bio židovski, svaki mjesec započinje pojavkom mladoga mjeseca, mlađaka. Četrnaesti dan svoga ciklusa Mjesec se pojavljuje kao uštap, puni mjesec, u fazi kad je najjače odnosno potpuno osvijetljen svjetlom Sunca (gledajući sa Zemlje). Židovi su slavili Pashu na uštap svoga prvoga mjeseca u godini. Taj početak godine, kojim započinje novi ciklus prirode, nije bez simboličkoga značenja. Spoznaja o utjecaju Mjeseca i njegovih mijena na život prirode, na gibanje površine voda, na promjene u vegetaciji, pa i na samoga čovjeka, nije mogla ostati bez interpretacija u mitologiji i religioznosti koja je urodila štovanjem Mjeseca, uz već prethodno razvijeni kult Sunca.
Mitologija i religioznost, nekoć snažno oslonjene na kozmički ritam, lako su u Mjesecu, uz Sunce najzamjetljivijem tijelu na nebeskome svodu, prepoznale »ženski element«, neophodan za ondašnji način tumačenja nastanka i održanja svijeta. Sunce je pak bilo poimano kao »muški element«. Tako je različitim fazama mjeseca pripisivan lik ženskoga božanstva (kod Grka Demetra, a kod Rimljana Diana simbolikom su vezane za puni mjesec). Kao što je, prema ondašnjim zamišljanjima, pa i prema semitskome, žena stvorena iz tijela muškarca, tako i Mjesec (žena) nema svoga vlastitoga svjetla nego ga dobiva od Sunca (muški element). Primijećeno je da mjesečev ciklus (od jednoga do drugoga mlađaka) traje 28 dana u čemu se odavna nastojalo prepoznati bliskost pa i uvjetovanost prirodnoga ciklus kod žene. Sve je to pružilo idejni okvir u kojem će se uz prvi proljetni puni mjesec vezati ideja rađanja.
Prvi proljetni uštap u mnogim je mediteranskim i bliskoistočnim kulturama označavao početak žetvene sezone, dakle početak novoga ciklusa prirode, čime se jasno prizivala ideja rađanja. Glavni blagdan proljeća i novoga ciklusa prirode i života vezao se za prvi proljetni uštap, a sama priprava za središnji proljetni blagdan započinjala bi postom već od pojave proljetnoga mlađaka.
Ne čudi da su narodi kojima je takvo razumijevanje proljetnoga uštapa bilo blisko nastojali svetkovinu Kristova utjelovljenja kao i njegova »novoga rođenja« iz smrti gledati u simboličkoj i datumskoj sprezi s tim kozmičkim ritmom. Takvom kalendarskom interpretacijom Kristov Vazam dobivao je značenje stvarne obnove svijeta i čovjeka. Kršćanstvo se dakle trudilo pronaći putove inkulturacije evanđeoske novosti u civilizaciju koja ideju 0 novoj i konačnoj obnovi svijeta, ostvarenoj po Kristovoj Pashi, nije mogla razumjeti izvan okvira kozmičkih ciklusa i mijena.
Sve to valja imati na umu pokuša li se razumjeti zašto je Crkva u određivanju godišnje svetkovine Uskrsa insistirala da to bude nedjelja nakon prvoga uštapa koji slijedi iza proljetnog ekvinocija. Tako je čuvana poveznica sa židovskom Pashom, isticana novost u odnosu na starozavjetnu Pashu te ujedno kristološkim značenjem reinterpretirana simbolika Sunca (ekvinocij) i simbolika Mjeseca (uštap).
Nepodudarnost lunarne i solarne godine, po kojoj inače brojimo dane u godini, dovodi do toga da datum Uskrsa znatno oscilira. Budući da proljetni ekvinocij pada na dan 21. ožujka, prvi proljetni uštap može se ukazati u rasponu od 28 dana (koliko traje mjesečev ciklus), dakle u razdoblju od 21. ožujka do 18. travnja. Rezultira dakle da datum Uskrsa može biti najranije u nedjelju 22. ožujka (tj. u slučaju da se prvi proljetni uštap pojavi na sam dan ekvinocija, te da je to subota).
Lako je izračunati da najkasniji mogući datum Uskrsa može biti nedjelja, 25. travnja (u slučaju da se uštap pojavi 18. travnja i da je taj dan nedjelja). Od kada je uvedena grgurovska reforma kalendara bilo je tek nekoliko prigoda za takvo najranije odnosno najkasnije slavljenje Uskrsa. Na dan 22. ožujka Uskrs se slavio u godinama 1693., 1761. i 1818, a ponovo će na taj dan pasti god. 2285., 2355… Nedjelja Gospodinova uskrsnuća slavila se dana 25. travnja u godinama 1666., 1734., 1886., 1943., a predstoji nam ponovno 2190., 2258…
Ipak nam se nadati da će sve kršćanske Crkve prije dočeka tih godina pronaći put zajedničke obnove kalendara koji će dovesti do ponovne uspostave jedinstva u slavljenju središnjeg i iskonskog kršćanskog blagdana – Gospodinova uskrsnuća.
Tekst je izvorno objavljen u Živom vrelu. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta vrijedi isključivo za portal Bitno.net.