Pregledavajući spise mojega oca, moja je majka naišla na neobjavljeni članak koji je moj otac napisao nekoliko godina prije početka Alzheimerove bolesti. Napredovanje bolesti učinilo mu je revidiranje i uređivanje ovoga članka veoma teškim. Moj je otac proučavao klasičnu literaturu Zapada, i postao teologom, a zatim i primijenjenim teologom, i 25 godina bio je kapelan u istraživačkoj bolnici za liječenje raka. Brinuo se za pacijente u terminalnoj fazi bolesti, poučavao buduće kapelane, i savjetovao znanstvenike i liječnike o etici medicinske brige i istraživanja. Moj je otac napisao izvorni članak koji je pred vama, a ja sam ga skratio i uredio za objavljivanje.

– David M. Johnstone

Mnogo je važnih teoloških pitanja s kojima se vrijedi uhvatiti ukoštac, ali pitanja koja razbuktavaju našu teološku strast i koja se vraćaju kako bi nas potaknula na daljnje propitivanje obično su ona koja proizlaze iz naše vlastite životne priče. Uzbudljivo ili uznemirujuće teološko pitanje obično je ono koje proizlazi iz naše boli ili naše radosti. Često je ono toliko važno za naše dobro egzistencijalno stanje da ga se ne možemo ostaviti.

Pitanja teodiceje, pitanja koja se tiču pomirenja vjerovanja u Božju dobrotu s postojanjem zla i trpljenja, nalaze se među strastvenim egzistencijalnim pitanjima. Ona proizlaze iz moje vlastite priče. „Zašto ja?” nije pitanje iz udžbenika, nego pitanje koje proizlazi iz mojega života, i koje potiče moje strasti svakoga puta kada se vrati. Smatram da se važna egzistencijalna pitanja doista uvijek iznova vraćaju, jer se radi o pitanjima srca, a ne glave. Mi možemo imati izvrsne odgovore na pitanja, ali oni ne umiruju bol srca. Srce plače, tuguje i prigovara, i iako ono izražava samo sebe jezikom pitanja, puki odgovor neće zadovoljiti tužaljku srca.

Jobov ep

Netko tko se u svojoj priči iskreno i hrabro suočio s pitanjima teodiceje bio je čovjek iz grada Uza imenom Job. Volim Joba. Znam da ga ponekad prikazuju kao muškarca usredotočenoga isključivo na samoga sebe, više zabrinutoga zbog svoje boli nego zbog boli kroz koju prolazi njegova žena, majka njihove djece. No takva usredotočenost na samoga sebe često je tipična u životu osobe koja je preopterećena pitanjima teodiceje. Job se barem suočio s vlastitom patnjom i vičući se izrazio svoj prkos i svoju bol. Job nije bio tih, niti je bio strpljiv. Vjerovao je Bogu, a Bog je vjerovao Jobu.

Želim preispitati tajanstveni način na koji susret sa Svetim može „odgovoriti” na pitanje o Božjoj ulozi u ljudskoj patnji. U knjizi o Jobu nalazimo paradigmatsku teofaniju, u kojoj glas Božji utišava Jobova pitanja i prigovore. U kršćanstvu se čini da je iskustvo Razapetoga i Uskrsloga Krista, Onoga koji trpi s nama, učinilo da je „u redu” živjeti bez jasnoga odgovora na pitanja teodiceje. Mi u pastoralnoj brizi nastojimo moći „biti s drugim”, i prihvatiti emocije, emocionalne ispade, duhovni očaj, i teološka propitivanja. Ta bitna dinamika nema svoj temelj samo u dobroj psihološkoj i savjetničkoj tehnici, nego i u našemu iskustvu i shvaćanju prirode Boga i Božjega odgovora na ljudsku patnju.

Znamo relativno malo o Jobu kao povijesnoj ličnosti. Moguće je da je bio Edomac iz drugoga tisućljeća prije Krista, čiji je život ili priča preveden i uređen, postavši kanonska knjiga nekada tijekom razdoblja poslije babilonskoga progonstva. Jobova je priča epska priča, koja je zasigurno utemeljena na istini. Job je opisan kao „čovjek neporočan i pravedan: bojao se Boga i klonio zla” (Job 1,1), čovjek čiji bi se način života mogao opravdano opisati kao nevin, takav da nije zaslužio nesreće koje su se sručile na njega.

Dok nas pripovjedač upoznaje s Jobom i njegovom promišljenom, brižnom nevinošću, možemo poslušati razgovor između Gospodina i Satana, Tužitelja, za vrijeme sastanka s drugim božanskim dvoranima („sinovima Božjim”). Čujemo kako Satan daje izvještaj: „Evo prođoh zemljom i obiđoh je” (Job 1,7). Gospodin, govoreći poput ponosnoga mentora, pita Satana je li primijetio Joba: „Čovjek je to neporočan i pravedan, boji se Boga i kloni zla!” (Job 1,8). Satan, ponašajući se poput đavoljega odvjetnika, što i jest, izaziva Gospodinovu percepciju, tvrdeći da je Jobova krjeposnost posve sebične naravi. Gospodin kao da pada u tu Satanovu zamku, i prihvaća izazov: „Neka ti bude  […] Sa svime što ima radi što ti drago; samo ruku svoju na nj ne diži.” (Job 1,12) To se pri drugome susretu proširuje na riječi: „’Neka ti bude!’ […] ‘U tvojoj je ruci; život mu samo sačuvaj!’” (Job 2,6)

Oklada, nada i pouzdanje

U klasičnoj priči o paralelnim životima, koji se ukrižaju jedino u tragediji, vidimo Joba kao nevinu žrtvu kozmičke „oklade” između Gospodina i Satana. U umu čitatelja nema sumnje da je Job uistinu neporočan i pravedan. Takvim ga percipiraju pripovjedač, njegovi drugovi, a i sam Bog. Satan je jedini koji sumnja u taj opis, i to je njegova uloga na Božjemu dvoru. Job je nevin, i ne zaslužuje ništa od onoga što mu se događa. Ono što mu se događa jest posljedica nečega što se događa negdje drugdje. Ova priča ne može a da nas ne podsjeti da je većina patnje posljedica nečega što se događa negdje drugdje.

Treba spomenuti i da je ovo priča o obostranome pouzdanju između Boga i čovjeka. I Gospodin i Job voljni su staviti na kocku svoj ugled u vezi s vjernošću onoga drugoga. U priči dalje čujemo o smrti Jobovih sinova i kćeri, gubitku njegova bogatstva, bijesu i odbijanju njegove žene, njegovoj tjelesnoj agoniji, i njegovome emocionalnome i duhovnome očaju. Job se povlači i sjeda u pepeo kako bi tjedan dana oplakivao, ali ga onda njegovi prijatelji pokušavaju uvjeriti u njegovu krivnju. On ne iznosi argumente protiv i ne odbija njihovu pojednostavljenu teologiju, utemeljenu na pretpostavci da je Bog pravedan i da svatko dobije ono što zasluži. Job ne iznosi argumente protiv toga – on jednostavno izjavljuje da on ne dobiva ono što zaslužuje. U tome svemu negdje je pogrješka, i kada bi on samo mogao progovoriti Bogu, mogao bi sve to raščistiti.

Jobova je jedina nada da će se suočiti s Gospodinom. Onda bi mu mogao objasniti svoju situaciju, i Gospodin bi ispravio stvari. Job traži rješenje svoje patnje, a ne rješenje pitanja teodiceje. Neki stručnjaci pretpostavljaju da je Jobova svrha bila riješiti otajstvo patnje, a neki tvrde da, ako je tome tako, onda je on u toj svrsi zakazao. Teodiceja, kojom se pokušava objasniti i opravdati Gospodinovu ulogu u patnji i zlu u svijetu, dio je nastojanja da se razumije prevladavanje patnje i zla.

Mnogi su pisci upotrijebili knjigu o Jobu kao početnu točku u svojoj potrazi za logikom u dilemi teodiceje. Neki spominju izmjene poštenja, tišine, i prividne odsutnosti Gospodina. Neki tvrde da se knjigom o Jobu sugerira da Bog ne može učiniti sve jer je on ograničen u svojoj moći.

Stručnjaci se slažu u tome da je Job bio „nevini patnik”, ili da nije zaslužio patnju koju je doživio. Većina ih se također slaže da su „tješitelji” bili u krivu kada su automatski prosudili da je patnja posljedica patnikova grijeha. Neki pisci koriste knjigu o Jobu kao početnu točku, pretpostavljajući da je pitanje teodiceje najvažnije pitanje, i ako knjiga o Jobu ne dadne dobar odgovor, dat će ga oni. Rijetko se propituje samo pitanje.

Neprikladni odgovori

U svojoj knjizi „Imenovati tišine” (Naming Silences) Stanley Hauerwas propituje to pitanje. On tvrdi da su tradicionalni odgovori na pitanje teodiceje neprikladni. U njima se ne obraća pažnja na to „zašto se nama koji nastanjujemo ovaj svijet to pitanje čini tako važnim, i zašto izgleda da su bolesti ono što ta pitanja najčešće potiče”. On istražuje priče nevinih patnika, poput djece koja umiru od raka, i pokazuje nam da naše postprosvjetiteljsko društvo smatra da njihovu patnju možemo eliminirati tako da ih izliječimo, rješavajući „problem” patnje eliminirajući njezin uzrok. Smatramo da ako bismo mogli otkriti što uzrokuje bol, bolest i smrt, onda bismo mogli iskorijeniti patnju. U postprosvjetiteljskom, znanstvenom pogledu na svijet nema mjesta za patnju kao integralni dio ljudskoga života.

Hauerwas odbija to postprosvjetiteljsko rješenje ljudske patnje, ali on također kritizira klasične formulacije, koje kao da impliciraju kada bi samo čovjek mogao razumjeti zašto pati, njegova bi patnja onda nestala. Kada bismo mogli razumjeti Božje razloge, ne bismo morali propitivati Božje vrhovništvo ili providnost.

U svojoj knjizi „Rak i Bog ljubavi” (Cancer and the God of Love), Melvyn Thompson sugerira da razumijevanje Božjih razloga ne bi izliječilo patnju, jer se ona nalazi na razini dubljoj od racionalnoga. Slično tome, svaki pokušaj da se patnja riješi sprječavanjem, ili samo na simptomatskoj razini, ignorira ljudsku stvarnost da je tjelesna sastavnica stvarna, ali ona je samo dio iskustva patnje. Meni se čini da se većina problema u vezi s „korisnošću” pitanja teodiceje i njezinim klasičnim odgovorima vrti oko pitanja toga tko postavlja pitanje. Većinu ovih odgovora daje se u drugome licu (Ti patiš jer…), i daje ih netko koga duboko uznemiruje patnja nekoga drugoga. Daje ih se u nastojanju da se osoba predomisli u vezi sa svojom patnjom, i pretpostavlja se da je patnja ljudski problem.

Dobro pitanje

Situacija je prilično drugačija kada sam patnik postavlja to pitanje. Kada patnik pita „Zašto ja?”, on se izravno obraća Bogu, i pretpostavlja da je patnja ljudski i božanski problem. Zapravo je to često privatan razgovor između Boga i patnika.

Ne bih htio da se ovo promišljanje iskonstruira kao pokušaj poricanja vrijednosti borbe s pitanjem teodiceje. Oni koji se brinu o drugima, naročito dušobrižnici, moraju „opravdati” ponašanje Onoga u čije ime dolaze, ali ne smiju pobrkati prikladnu funkcionalnu teologiju patnje s pastoralnom metodologijom za olakšavanje patnje. Njihova briga ne smije se koristiti kako bi se zaustavilo propitivanje, nego da se pomogne ljudima koji su prestali postavljati pitanja kako bi ponovno postavili pitanja koja ostaju neriješenima.

Prije nekoliko godina sugerirao sam da bi se pitanje „Zašto ja?”, koje postavlja patnik, trebalo poslušati, i da bi se trebalo reagirati na emocije, ali da se ne bi trebalo odgovarati na pitanje. Ustvrdio sam da se tim pitanjem ne bi trebalo baviti sve dok se ne posluša o emocijama. Pisao sam o izbacivanju emocija iz sebe, razlikujući to od pitanja, i pitanje uklopiti u potragu za smislom. Ustvrdio sam kako veoma često kada se sluša o emocijama, pitanje kao da izgubi svoju snagu, i više mu ne treba odgovor. U međuvremenu sam doznao za djela Waltera Brueggemanna. On opisuje psalme-tužaljke kao „Izraelovu najistaknutiju riječ o boli, i Izraelov najodvažniji teološki čin”. Dalje kaže: „Izrael javno artikulira svoju bol ne naprosto kao da je to katarzična aktivnost, nego kako bi bol učinio Božjom javnom stvari.”

Sada shvaćam da sam pastore i kapelane poticao da ljude potiču na psalam-tužaljku, ne samo radi katarze, nego da se patnju učini Božjom stvari. Vjerujem da je Job propitivao i tugovao, a ne da je tražio odgovor na pitanje teodiceje.

Prigovarao je kako bi Bog „izišao u javnost”, i poput Izraela, prigovarao je jer je savez odnos učinio obostranim. Gospodin uistinu dolazi Jobu i govori mu iz oluje, i taj susret preobražava Joba. Njegova se percepcija stvarnosti učvršćuje, njegovo je pouzdanje u Boga opravdano, a njegov život i patnja radikalno su preobraženi.

Osobni božanski odgovor

No odgovori koje Gospodin daje nisu zgodni i univerzalno primjenjivi – oni su nezgodni i nekako neugodni. Je li ovo kraj svih teoloških i racionalnih napora da se riješi pitanje patnje i nepravde? Autor knjige o Jobu kao da sugerira da jedino osobni susret s Bogom može patnika dovesti do točke na kojoj će prihvatiti svoju patnju u tišini i rezignaciji. Teološki govor o patnji pomalo je lažan. Točno je da je diskurs samoga Boga teološki, ali Jobova kapitulacija događa se ne zbog argumenata koji su stavljeni pred njega, nego zbog susreta sa samim Bogom. Samo iskustvo živoga Boga, koji stupa u razgovor s njime, ili ga osobno poučava, može uvjeriti Joba.

Upravo susret sa živim Bogom iscjeljuje i preobražava. Kada istražujemo dinamiku Jobova iscjeljenja, jasno vidimo da je sama Božja prisutnost dovoljna. No u ovome susretu ne smijemo ignorirati sadržaj razgovora, jer je i to važno. Gospodin ne samo što je govorio iz oluje, nego je i usmjerio Jobovu pozornost na čitav stvoreni svijet. Patnik je poput astronomske crne rupe, koja sve uvlači u sebe. Gospodin usmjerava Joba da pogleda onkraj sebe, i vidi potpunu perspektivu stvaranja. Kao da kaže: „Pogledaj oko sebe, Jobe, i razmatraj otajstva stvaranja. Postoji mnogo stvari koje ti ne razumiješ, ali ih ipak možeš cijeniti.” Taj poziv bio je poziv na susret sa živim Bogom. Tako je teofanija doživljena sa strahom i drhtanjem, ali u tome susretu ima i iscjeljenja i rješenja. Job nema više ništa za reći, jer je došao Bog.

Jedan mi je pacijent jednom rekao da je u jednoj viziji otišao u raj, prošao kroz vrata, i da su mu pokazali Veliku knjigu, sa svim odgovorima. Kada sam ga ja u svojoj znatiželji i neznanju pitao sjeća li se ijednoga odgovora, on me je pogledao kao da bih trebao znati bolje od toga, i posve jednostavno rekao: „Kada znaš da su odgovori tamo, oni ti više ne trebaju.” Vjerujem da je Job doživio nešto takvo, i da mu više nisu trebali odgovori, jer se sam Odgovor pokazao. Iskustvo Božje samoobjave bilo je tako moćno da Job nije mogao učiniti mnogo više od toga da ušuti i da slavi Boga. Job nije jedini patnik koji se susreo s Bogom dok je tugovao, a onda prestao tugovati – jer je Bog bio prisutan.

Moje je iskustvo bilo to da su moja osobna bol i patnja bili riješeni brižnom prisutnošću druge osobe, ili pak brižnom prisutnošću Boga. Moje je profesionalno iskustvo bilo da patnju olakšava i rješava Iscjeljujuća Prisutnost, a ne briljantan odgovor na pitanje teodiceje. Onaj tko je istražio teodiceju i pronašao prihvatljiv odgovor vjerojatno će biti sposobniji služiti patnicima, ali će također otkriti da ne pomaže sam odgovor, nego smirena prisutnost brižne osobe, u koju se može pouzdati.

Božja objava

Jedna žena oboljela od raka, sredovječna Židovka, jednom me pitala: „Kako mogu doživjeti čudo kakvo ljudi dožive na televiziji?” Dok smo istraživali to pitanje i njegov smisao za nju, ona je počela jadikovati zbog ponovnoga pojavljivanja raka, i pitati se ima li Bog miljenike. Na kraju je posve izravno pitala: „Kako se ijedna osoba može suočiti s činjenicom da će umrijeti?” Istražili smo mnogo mogućnosti, ali ništa je nije zadovoljilo sve dok nisam s oklijevanjem rekao: „Gotovo je uvrjeda da jedan kršćanski pastor govori jednoj pacijentici Židovki o holokaustu, ali učinit ću to. Kada je židovski psihijatar, imenom Viktor Frankl, bio u logoru Buchenwald, rekao je nešto poput ovoga: „Posljednja sloboda ljudske duše jest sloboda izabrati svoj odgovor na životne okolnosti.”

Za nekoliko mi je dana rekla da je zbog te priče osjetila da je ona dio cijele povijesti Izraela, i da je njezina patnja pridružena patnji njezinoga naroda. Njezina je patnja imala smisla, i mogla se s njome hrabro suočiti. Božje samoobjave svojemu narodu, i njezina vlastita iskustva njegove prisutnosti odjednom su integrirana u njezin život, i u tome je iskustvu pronašla potporu.

Za Isusove sljedbenike, ili čak za one na koje je kršćanstvo utjecalo samo periferno, usred patnje može postojati iskustvo prisutnosti Razapetoga, koje na tajanstven način tješi. Pacijenti koji se boje umiranja utješe se pričom o Isusu u Getsemanskome vrtu, tjeskobnome do točke da se počeo znojiti krvavim znojem, moleći Boga i „pogađajući se”. Oni koji se boje da će biti napušteni i da će umrijeti sami neobično se utješe jecajem krajnje napuštenosti. Otajstvo Utjelovljenja, „Boga s ljudskom kožom”, nigdje nije stvarnije nego u smrti Isusa Krista. Sablazan Boga koji umire daje smisao sablazni djeteta koje umire. Čini se da se svemir vraća u ravnotežu kada uplakani otac, bespomoćan pred smrću voljenoga djeteta, prisjeti se da je i Gospodin, stvoritelj svemira i izvor svega života, bio ožalošćeni otac.

Izvor: Touchstone Magazine | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.