Sad kad su papa Franjo i Kongregacija za nauk vjere okupili komisiju za istraživanje mogućnosti zaređivanja žena za đakone u Katoličkoj Crkvi, komentatori i blogeri mogu se zagledati u svoje kristalne kugle kako bi nam rekli što ta skupina priprema za budućnost Crkve i žensko pitanje uopće. Pustit ću komisiju da završi s radom prije nego što razglasim vlastite teološko-kulturološke osvrte o poslu koji je obavila. Za sada ću podijeliti s vama ono što su me moji kolege iz sjemeništa naučili o nepromišljenim zahtjevima za zaređivanje.

Kad je moj kolega, brat Gabriel, odlučio napustiti sjemenište radi života u braku, jedno sam kratko vrijeme i ja propitivao svoj poziv za svećeništvo. Znao sam da sam nesposobniji za svećeničku službu od njega. Činilo mi se pretencioznim nastaviti kad njega više nema.

Brat Gabriel i ja blisko smo surađivali u jednoj od privatnih škola naše kongregacije. Nije bilo potrebno mnogo dana zajedničkog života i suradnje u apostolatu da vidim koje sve talente on ima. Prije nego što sam ga upoznao, čuo sam nekoliko pjesama što ih je snimio i vidio uspješan glazbeni spot koji je napravio. Učenici, nastavno osoblje, roditelji i subraća divili su se ne samo njegovoj glazbi, nego i preuzimanju inicijative, hrabrosti, pustolovnosti i humoru. Odlično je igrao nogomet, a latinskim se služio kao da mu je materinski jezik.

Težio je biti apostol modernog svijeta, i zamišljao je da će po milosti Božjoj dati svoj život za Krista, baš poput junaka među prvim isusovcima. Među svim karijerama koje je mogao izabrati kao nevjerojatno uspješan mladić, nijedna mu se nije činila plemenitom kao svećeništvo.

Svi smo znali da bi bio odličan svećenik, ali on to nije znao. Nije imao seksualnu aferu ili financijski skandal. Jednostavno je napustio sjemenište. Godine iskrenog duhovnog vodstva uz mudre duhovnike i osobno razmatranje pred Bogom o svom zvanju pomoglo mu je otkriti da On želi da mu Gabriel služi na drukčiji način. Drukčije nego u snovima koji su mu davali snagu za gotovo desetljeće velikodušnog samodarivanja u crnoj reverendi koju je tako ponosno nosio. Kroz godine koje su uslijedile oprostit ću se s drugom talentiranom subraćom koja su došla do istih iznenađujućih zaključaka. Trebat će mi mnogo molitve i savjetovanja da naučim kako da provodim manje vremena uspoređujući svoje sposobnosti s tuđima, a više razmatrajući svećenički poziv kao dar i otajstvo. Sad više nego ikad cijenim Kristove riječi apostolima: „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas“ (Iv 15,16).

Navikli smo se penjati se korporativnim ljestvama uz nemoguće radno vrijeme i vješto iskorištavanje poznanstava. Sveučilišta se hvale da stvaraju diplomce koji se mogu prilagoditi mnogim različitim zanimanjima tijekom svog radnog vijeka. Široko dostupan pobačaj omogućava parovima riješiti se neželjene djece, a umjetna oplodnja daje im mogućnost dizajniranog potomstva.

U svijetu koji nam nudi dosad neviđenu kontrolu nad vlastitom budućnosti i životnim stilom kritičari će voditi vječni rat protiv odbijanja Crkve da zaređuje žene. Oni koji žele jednake prilike za zapošljavanje za žene u Crkvi ne shvaćaju da pozicija Crkve nije tvrdoglavo odbijanje, nego ponizna poslušnost. Crkva vidi sebe kao nemoćnu promijeniti Kristovu volju da se muškarci zaređuju kako bi predstavljali mušku Utjelovljenu Riječ in persona Christi pri slavljenju svete mise. Izjava Ivana Pavla II. da „Crkva nema nikakve ovlasti podijeliti svećenički red ženama“ u apostolskom pismu iz 1994. Ordinatio Sacerdotalis nije bila nasumična odluka jednog reakcionarnog Pape. Ta objava bila je priznanje dobrog pastira da on nije došao dizajnirati vlastitu crkvu, nego vjerno prenositi polog vjere primljen od svoga Gospodina. Sakrament svetog reda nije pravo koje se može zahtijevati, nego dar kojeg treba ponizno primati u duhu služenja kršćanskom stadu.

Služba zaređenih svećenika u Crkvi ne dobiva se zahvaljujući pravim vještinama, impresivnom životopisu ili fantastičnom razgovoru za posao. Da, ima mnogo žena s boljim pastoralnim sposobnostima od muškaraca. Kako sam naučio od svojih kolega, isto se može reći za mnoge muškarce koji napuste sjemenište. Bog nam ne otkriva zašto bira pojedine muškarce, a ne neke druge da bi služili Božjem narodu kao svećenici.

Prije nego što je prihvatila svoj poziv karmelićanke, sv. Mala Terezija žarko je željela biti biti misionar. Dok je razmatrala mnoge različite načine služenja Bogu kao apostol, učitelj ili mučenik, naišla je na riječi sv. Pavla u 1 Kor 12-13, koje su joj dale novi pogled na jedinstvo Crkve u različitim službama. Nisu svi pozvani služiti na isti način, ali svi su opremljeni milostima nužnima da dosegnu svoj zajednički cilj – svetost.

Baš kao što je ružno smatrati muškarce bez svećeničkog poziva manje vrijednima za Mistično Tijelo, uvreda je za žene njihov status u Crkvi vezati uz mogućnost svećeničkog ređenja. Kao što napominje Ordinatio Sacerdotalis: „Najveći u kraljevstvu nebeskom nisu svećenici, nego sveci“.

Michael Baggot | IZVOR

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net