Kršćanska je vjera poklonstveni čin, čin klanjanja i izručenja Bogu koji »ostaje skriven u svojoj objavi«. U Godini vjere zacijelo je o vjeri prikladno promišljati na temelju Apostolskoga ili Nicejsko-carigradskoga vjerovanja, ili pak sustavno iščitavajući odlomke Katekizma Katoličke Crkve. No, blago Crkve nudi i mnoge druge oslonce za otkrivanje još neotkrivene ljepote vjere. Korisno bi bilo vjeru upoznavati iz molitve Crkve, iz njezine liturgije, iščitavajući liturgijske obrasce, osobito one u kojima zajednica moli za dar vjere. O tim liturgijskim zazivima razmišljat ćemo u jednomu od sljedećih brojeva našega lista. Ovdje se želimo u razmišljanju zaustaviti nad crkvenim himnom Klanjam ti se smjerno (Adoro te devote) te, proširujući njegove euharistijske vidike, otkrivati poklonstvenu dimenziju vjere. Oblikujući ove retke oslonit ćemo se poglavito na izvrsnu teološku analizu koju je dao Raniero Cantalamessa u knjizi Ovo je tijelo moje (Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2009.).

Predaja nastanak ovoga drevnoga i veličanstvenoga himna veže uz ime sv. Tome Akvinskoga (+1274.) premda se prvi spomen himna susreće tek pola stoljeća nakon njegove smrti. Ono što se s puno većom sigurnošću može reći jest da se himan po svome sadržaju i po sažetosti misli može promatrati vlastitim duhovnosti ili »školi« svetoga Tome te da ga valja razumijevati na tragu velikih euharistijskih rasprava koje su, još od 9. stoljeća i autora Pascazija Radberta, Ratramna iz Corbia te Berengarija iz Toursa, oblikovale razne pristupe u razumijevanju euharistijskoga otajstva i Kristove prisutnosti u euharistiji. Himan bi, po svemu sudeći, bio doživio sudbinu mnogih drugih himana i sekvencija iz toga doba da ga, zbog njegove iznimne teološke vrijednosti, papa Pio V. nije unio u obnovljeni Missale Romanum (1570.), stavivši ga među zahvalne molitve nakon mise, pa je on tako postao tekstom koji je bitno utjecao na oblikovanje katoličke euharistijske vjere i pobožnosti.

Premda himan nosi euharistijsko značenjsko usmjerenje, ovdje ćemo na temelju odabranih izrijeka iz himna, nastojati razmišljati o daru vjere kroz nekoliko ključnih glagola: klanjati se, promatrati (kontemplirati), čuti/slušati, vjerovati, priznavati/ispovijedati, hraniti se, gledati. Put koji slijedi iskustva izrečena tim glagolima predstavlja jedinstvenu strukturu vjerovanja koje svoj krajnji doseg pronalazi u gledanju Božjega lica: »daj da otkrito ti lice ugledam i u slavi tvojoj blažen uživam«.

Klanjati se

Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš,
što pod prilikama tim se sakrivaš.
Srce ti se moje cijelo predaje,
jer dok promatra te, svijest mu prestaje.

Himan započinje glagolom koji pruža temeljni put razumijevanju euharistijskoga otajstva: »klanjam (ti) se; adoro (te) devote. Božja skrivenost i nevidljivost prvi su razlog klanjanju. Otajstvo Božje skrivenosti susreće su u svakomu Božjem djelu. On se objavljuje ostajući »skriven«. Njegova objava i prisutnost uvijek nose neki »veo« (velum). U djelu stvaranja to su sama stvorenja, u Svetome pismu to su riječi, u otajstvu utjelovljenja to je Kristovo čovještvo, u euharistiji ‘prilike’ kruha i vina, u otajstvu Crkve to su njezini udovi, grješni i nesavršeni… Bog je Deus absconditus, skriveni Bog. Otajstvo njegove skrivenosti, koja ga objavljuje, izrečena je i igrom riječi u latinskome izvorniku: on je latens deitas (skriveni Bog/Božanstvo) koji se istinski skriva (vere latitas). On je skriven, ali je tu uistinu; no on je istinski, ali skriven. Istina je i u njegovoj prisutnosti i u njegovoj skrivenosti. Skrivenost ne umanjuje njegovu istinitost i njegovu prisutnost.

Upravo ta skrivenost postaje razlog prvome činu vjere – klanjanju. Euharistijska skrivenost Božje istine posebno je mjesto poklonstva vjere. »Nitko ne blaguje Kristovo tijelo«, kaže sv. Augustin, »a da mu se prije nije klanjao.« Klanjanje je potvrda poniranju u skrivenost, otkrivanju Skrivenoga. No, klanjanje nije čin straha ili podaništva. Klanjanje je ovdje način zajedništva sa skrivenošću; klanjanjem pred Bogom čovjek se spušta ne toliko iz poniznosti pred njim, koliko iz potrebe da se odreče svega sebe, kako bi mogao »potonuti u o oceanu Božje uzvišenosti« koja se pokazuje istinitom, takvom da nas dodiruje i zahvaća. Pokloniti se znači dopustiti dodir Onoga koji nas nadvisuje. Poklonstvo je odgovor na prisutnost Uzvišenoga. Nije potrebno uzvisiti se, uzdignuti se, da bismo dosegnuli do Uzvišenoga; naprotiv, padamo na koljena, odričući se svega što nas uzvisuje, kako bismo bili ispunjeni njegovom Prisutnošću.

Zato se klanjatelj pred otajstvom Boga klanja smjerno (devote). Smjernost je ovdje istoznačna privrženosti, odanosti; no ona ovdje, označava i nutarnje raspoloženje koje je vlastito sabranosti i molitvi, ono što izražavamo širokoznačnim pojmom ‘pobožnost’. Pobožnost je, dakle, neodvojiva od klanjanja, od one poniznosti koja jedina otvara prostor Božjoj uzvišenosti. Pojedine geste vjere ne izražavaju pobožnost zbog izvanjskih čina ili znakova, nego zbog nutarnjega stava poklonstva i izručenja, stava koji je zbijen u riječi: »Srce ti se moje cijelo predaje.«

Kontemplirati

»Srce ti se moje cijelo predaje, jer dok promatra te svijest mu prestaje.« Drugi dio prve strofe uvodi nas u drugi stupanj vjerničkoga iskustva Boga: kontemplirati, motriti Skrivenoga. Snaga toga motrenja izražena je riječju totum: srce ti se moje cijelo, sasvim predaje (totum subicit). Nasuprot toj ‘totalnosti’ predanoga srca stoji sve drugo u čovjeku: riječi, osobe, vanjski svijet, stvari, posjedovanje, brige… Sve to prestaje (totum deficit). Hrvatskomu prijevodu (»svijest mu prestaje«), uvjetovanom čuvanjem ritma i dužine stiha, promakla je sržna misao retka: srce koje je predano poklonstvu pred Bogom živi iskustvo zaborava svega što ga zaokuplja ili odvraća od Boga. Ne samo zaborav vanjskoga svijeta, nego i zaborav sebe, nutarnjih briga i želja. Taj molitveni i poklonstveni ‘deficit svega’, pokazuje ne samo našu izručenost Bogu nego i našu spremnost da ništa ne pretpostavimo Bogu i njegovu djelu.

Foto: Flickr.com/Office of Youth Ministry

Motrenje Boga, kontemplacija, ne zaustavlja se na motrenju vidljivoga, pa ni na motrenju ‘prilika’ ili znakova koji ‘očituju’ Nevidljivoga Boga. Kontemplacijsko motrenje unaprijed se odriče želje za viđenjem. To je gledanje koje nadilazi osjet očiju. Kontemplacija se zadovoljava s templum, a što je u staro doba bio »omeđeni dio neba« u čijemu je prostoru vidjelac pratio let ptica i iz njega iščitavao poruke. U kontemplaciji se vjernik prepušta »nutarnjemu motrenju« nevidljivoga Boga kako bi i sam uronio u božanski život. »Svako je biće ono što promatra.« (Platon) Konteplacijom bivamo uneseni u otajstvo Boga koga motrimo. Kotemplacija skida prevjes, veo koji zakriva Boga. Zato sv. Pavao poučava da kontemplacijom Krista upijamo njegove misli i osjećaje te se preobražavamo u sliku Kristovu: »Svi mi, koji otkrivena lica odražavamo kao ogledalo slavu Gospodnju, preobražavamo se u tu istu sliku, uvijek sve slavniju.« (2Kor 3, 18).

Slušati

Vid i opip, okus, varaju se tu,
al’ za čvrstu vjeru dostaje što čuh;
vjerujem u svemu Kristu, Bogu svom,
istine nad ovom nema istinom.

Vjera dolazi slušanjem, ex auditu. U himnu se pod slušanjem ne misli općenito na posluh Božjoj riječi, nego na povjerenje u jednu riječ: »Ovo je tijelo moje.« Pred otajstvom euharistije uključena su osjetila kojima gledamo (visus), dodirujemo (tactus) i kušamo (gustus) Kristovo tijelo. Sva ta osjetila mogu zavesti, zavarati i odvesti u krivo tumačenje onoga što tim osjetilima susrećemo. No, riječ Krista, u kojemu je sva Istina i sva Mudrost, ne vara. Dosta nam je njegova riječ. U presvetoj euharistiji ne hrani nas ono što vidimo nego ono što vjerujemo.

Vid, opip i okus uneseni u euharistijsko otajstvo, slika su opasnosti koja nas može uljuljati u znanju i u prividnoj sigurnosti vjere. Osjetila, ne samo ova tri spomenuta, znaju nas zavarati: Boga možemo osjećati u osjećaju tišine, ispunjenosti mirom, zadovoljstvom, utjehom, radošću, trenutnim zaboravom na životne brige i nedaće… No, je li to istinsko iskustvo Boga? Gdje je izostala »riječ Istine«, sve postaje prividom i varkom. Katkada se u molitvi prepuštamo šutnji samo da bismo osjetili tišinu koja nas prožima, koja nas oslobađa vibracija buke u nama, ali ne uspijevamo u toj šutnji čuti riječ Istine. Katkada je ta riječ možda upravo ono što ne bismo htjeli čuti, ono čemu se opiremo. Vjera dolazi iz slušanja. Jesmo li spremni slušati, čuti Riječ oštriju od mača, ili se radije prepuštamo zamamnom doživljaju onoga što bismo htjeli primiti od Boga? Kao što je u euharistijskim prilikama za spoznaju dostatna samo jedna riječ, ona Kristova, tako je i mnogim trenutcima života potrebna samo Jedna Riječ. On koji je Riječ i koji nam uvijek ima nešto reći. Tek kad budemo s uvjerenjem mogli reći »dosta je što čuh«, tada će se naš život početi mijenjati – u onoj mjeri i radikalnosti u kojoj, po istoj Riječi, kruh postaje njegovim Tijelom.

Vjerovati i ispovijedati »Vjerujem u svemu Kristu Bogu svom.« I ovdje je potrebno vratiti se izvorniku: Credo quidquid dixit Dei Filius. Vjera uključuje sve što je rekao Sin Božji. Sljedeća strofa činu vjere pridružuje i čin priznanja: »vjerujem u oba, oba priznajem/ispovijedam«. Nije dovoljno vjerovati (credere), potrebno je i ispovijedati (confiteri) vjeru. Slabost vjere često se očituje upravo u nemoći ispovijedanja. No, postoje i stanja u kojima se ispovijeda bez vjerovanja. I jedno i druge stanje pogubno je. Vjera bez ispovijedanja jest vjera koju netko pokušava čuvati »za se«, bez hrabrosti svjedočenja i očitovanja, ili pak bez osjećaja potrebe za njezinim ispovijedanjem. Vjera se ispovijeda životom, svjedočanstvom, navještajem, hrabrošću u Istini, brigom za druge, za kristovsko lice svijeta i društva u kojemu živimo. Vjera bez ispovijedanja zadovoljava se prihvaćanjem istina i traženjem sigurnosti u istinama vjere, ali sama ostaje neživotnom; nema snagu prijeći granice vjernikova života i »upustiti se odnos« s drugim ljudima, sa svijetom, sa svime s čime se susreće vjernikov život.

Foto: Pavle Marjanovic/Shutterstock

Drukčije je ispovijedanje kojemu nedostaje vjere, no nije manje pogubno. Znade se susresti kod crkvenih službenika čije riječi i djela izviru tek iz službe ili zadaće koju vrše, a bez utemeljenja u vjeri koja daje smisao i ljepotu svakom činu i svakoj riječi.

Ovakve slabosti vjere ipak nisu uvijek plod nečijega nemara, zapuštenosti ili neoduševljenosti za Boga. Postoje naime i »trenutci tame« u vjeri, trenutci kada nas zahvati »oblak neznanja«, nepovjerenja i nesigurnosti, sve do pitanja o istinitosti Božje opstojnosti. Primjeri su nam ponuđeni i među novozavjetnim redcima. Isusov preteča, Ivan Krstitelj, iz svoga zatočeništva u zatvoru šalje dvojicu svojih učenika k Isusu s pitanjem: »Jesi li ti Onaj koji ima doći, ili drugoga da čekamo?« (Mt 11, 3) To pitanje nije tek prigoda za Isusovu pouku o svome mesijanstvu. U toj rečenici otkriva se i sva Ivanova sumnja. Nakon čudesnih događaja u njegovu životu, nakon godina intenzivnoga propovijedanja i poziva na obraćenje, nakon što je za sobom povukao mnoge ljude, nakon što je susreo Isusa i svojim ga sunarodnjacima predstavio riječima »Evo Jaganjca Božjega«, sada sam prolazi kroz sumnju. To je sumnja koja vraća pogleda na sav njegov život i sve njegove riječi. Oči sumnje sve vide drukčije: »A što ako to nije istina; što ako sam se prevario; što ako sam izabrao krivi put.?« Isus daje Ivanu utjehu koja mu je bila potrebna: »Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli: slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje.« (Mt 11, 5)

Trenutci tame u životu vjere postaju načini njezinoga istinskoga zrenja. Takvi trenutci nisu plod zaborava ili posustajanja, nego se u hodu vjere susreću kao iznimni trenutci kušnje koja pročišćuje i učvršćuje vjeru. Vjera svakoga od nas znana je samo Bogu. On znade kada je vjera slaba zbog naše nevjernosti i zaborava na Boga, kao i kada se čini slabom zbog nutarnjega traganja i zrenja. I u tim trenutcima potrebno je osloniti se na vjeru Crkve. Ona je temelj svakoj osobnoj vjeri među vjernicima. »Vjerujem, Gospodine, pomozi mojoj nevjeri.« (Mk 9, 24) Te riječi čovjeka kojemu je Isus ozdravio sina, mogu pronaći mjesto u vjeri i molitvi svakoga čovjeka. Vjera ni u jednome trenutku života ne doseže svoj vrhunac, ni u vjerovanju ni u ispovijedanju. Pred Bogom je potrebno ispovjediti slabost i nemoć vlastite vjere, kako bi po Božjemu ozdravljenju, ona zadobila snagu ispovijedanja pred ljudima i pred životnim situacijama koji je stavljaju na kušnju.

Hraniti se Bogom

Uspomeno smrti Spasa premilog,
živi kruše, što si život puka svog;
daj da sveđ od tebe i moj živi duh,
dokraj žića budi najslađi mu kruh.

Od čega živi vjera? Papa Ivan Pavao II. na početak svoje zadnje enciklike stavio je riječi: »Crkva živi od euharistije« (Ecclesia de eucharistia vivit). Te riječ mogu poslužiti kao sažetak i vjerna interpretacija divnih izrijeka iz pete strofe našega himna. Euharistija je nazvana drevnim teološkim naslovom: memoriale mortis Domini. Ona je spomen-čin Gospodinove smrti. No, budući da se ovdje ne zadržavamo izravno na euharistijskim temama, nego himan čitamo u optici razmišljanja o vjeri, zamijetit ćemo drugu sliku koja govori o »živomu kruhu« koji je »život puka svog«. Iz tih istina izranja molitva: »Daj da sveđ od tebe i moj živi duh.«

Krist, navlastito po otajstvo euharistije, jest hrana vjernicima. »Kao što je mene poslao živi Otac, i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni.« (Iv 6, 57) Izraz živjeti po njemu, prema grčkom izvorniku, može biti shvaćen u više značenja: blagovati Krista znači živjeti zbog njega, po njemu, ali i za njega, za njegovo Kraljevstvo. Hranimo li se Bogom, postajemo jedno s njim; tada i naš život postaje život za njega, njegov život. Postajemo ono što blagujemo. Postajemo »euharistijski ljudi«, kruh koji se lomi za život svijeta, ali i »žive prilike« njegove prisutnosti u svijetu.

Vjera se hrani Bogom. Katkada smo zabrinuti za zdravlje vjere; nastojimo je hraniti djelima pobožnosti, milosrđa, pokore, izvršavanjem zadaća koje priliče vjerniku, nizanjem molitava koje ispunjaju naše vrijeme… No, katkada uza sva naša nastojanja vjera ostaje »gladna« jer se ne siti snagom božanskoga života. I molitva može biti »gladna Boga« ako se izvršuje samo kao dužnost ili samo kao oblik suprotstavljanja grijehu i izazovima svijeta. Svi čini vjere jesu otvaranje božanskome životu, Božjemu Duhu koji nas ispunja i koji u nama rađa novu glad, nove želje, nov pogled, snagu za nove odnose. Kao što kvasac prožima čitavo tijesto, preobražava ga, unosi u njega energiju koja čini da sve uskisne, tako i euharistijski kruh ispunja sav naš život. Po otajstvu euharistije mi postajemo »sutjelesni Kristu« (sv. Ćiril Aleksandrijski). Naša ljudska narav postaje nositeljicom božanskoga života. Zato euharistija nema zadaću tek oduhoviti naš život, nego božanski život učiniti vidljivim, tjelesnim, dodirnim, očitim na svim područjima življenja. Ipak, euharistijsko zajedništvo s Kristom može biti vrhunac zajedništva s njim tek ako ona nije jedini oblik zajedništva. Kruh vjere pronalazi se i u Božjoj riječi, u šutnji pred njim, u kontemplaciji, u molitvi. Samo božanskim životom hranjena vjera postaje zdravom i sigurnom vjerom.

Blaženstvo gledanja Na kraj ovoga razmišljanja ostavljamo glagol iz zadnje strofe himna: »daj da otkrito ti lice ugledam i u slavi tvojoj blažen uživam«. Vjera, nahranjena otajstvom euharistije, uvodi vjernika u gledanje buduće slave. Govor o skrivenosti Boga u prvoj strofi i slika otkrivenoga Božjega lica na kraju himna predstavljaju put vjere. Božje otkriveno lice jest potpuna objava Boga. Tek u zadnjoj strofi prvi se put susreće glagol biti (u hrvatskome tekstu preveden glagolom ‘uživati’): visu sim beatus tuae gloriae. Sve molitve i žudnje vjernika slijevaju se u jedno: u vječno biti s Bogom. Tu je punina života, ispunjenje ljudskoga biti. Vjera tako ima samo jedan cilj: biti, istinski biti. A ono ima samo jedan oblik i jedno mjesto – vječnost. Sve što joj prethodi biva, po življenju vjere, oblikovano tim jedinim biti. Vjera nas zato pita: Koliko uistinu jesmo? Zato se i sva razmišljanja i propitivanja kako vjerujemo, koliko molimo, koliko ljubimo, koliko ispovijedamo i svjedočimo vjeru, slijevaju k jednomu pitanju: oblikuje li i preobražava vjera naše životno biti? Obećanje »Ja sam s vama do svršetka svijeta« ne odgađa to ‘biti’ onkraj ovoga života, nego mu već sada daje mogućnost. Vjera nas unosi u istinsko ‘biti’ u božanskom životu.

Tekst je izvorno objavljen u Živom vrelu. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta vrijedi isključivo za portal Bitno.net.